Hrvatski tjednik
 

Tužbu povlače oni u Hrvatskoj koji ne žele čiste račune i koji žele amnestirati Srbiju od genocida koji je počinila 

Sporadične najave političkih dužnosnika o povlačenju tužbe za genocid protiv Srbije i Crne Gore sve češće otvaraju pitanje što se zapravo događa s tužbom i što je pozadina tih najava. Vesna Pusić nedavno je u kontaktu sa šefom srpske diplomacije Ivanom Mrkićem ocijenila kako je za povlačenje potrebno samo razriješiti 'tri preostala otvorena pitanja'. U izjavi za Hrvatski radio Pusić je kazala: 'Pitanja nestalih, opljačkanih umjetnina i ratnih zločina riješit će se međudržavnim sporazumom, a tada bi trebalo staviti na stol i pitanje uzajamnih tužbi za genocid'. Ivo Josipović stav je ocijenio razumnim, a predsjednik Hrvatskog sabora Josip Leko prošloga je tjedna hladno izjavio: 'Ukoliko Srbija ispuni uvjete, onda je tužba bespredmetna'.

separovic zvonimir hkv cx nmPritom se Leko grubo obrušio na sve koji se protive povlačenju tužbe, rekavši da 'u nekim glavama očito još uvijek nije sazrela ideja o pomirenju'. Ni Pusić ni Leko, očito, ne razumiju, ili ne žele razumjeti višu dimenziju problema. Povrat opljačkanog blaga, primjerice, rijetko rješava i pitanje same pljačke. Pa čak ni onda kad pritom Predsjedniku uvale i pokoji primjerak Zenita. Pride.

No, i bez povlačenja, tužba je pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu dospjela u sivu zonu. Iako aktualna politika pokušava jedno čisto pravno pitanje obesmisliti političkim sredstvima i politikantskim relativizacijama, to je još uvijek neuralgično pitanje hrvatske političke zbilje. Odnos prema tužbi uspostavlja se kao još jedna razdjelnica između dviju temeljnih političkih opcija u hrvatskom društvu. Tu razdjelnicu ne bi trebalo poistovjećivati sa stranačkom pripadnošću jer je tužba u sivu zonu zapala zahvaljujući opstrukciji i kolebanju samog "tužitelja", tj. hrvatske vlasti – kako sadašnje tako i bivše.

Odnos prema tužbi najčešće zrcali odnos prema temeljnim pitanjima hrvatske političke stvarnosti – prema postanku i budućoj sudbini hrvatske države. O perspektivi pokrenutog postupka i o sudbini tužbe razgovaramo s vjerojatno najmjerodavnijom osobom, inicijatorom i tvorcem tužbe, ministrom pravosuđa u vrijeme podnošenja (1999.) prof. dr. Zvonimirom Šeparovićem. Prof. Šeparović istaknuti je viktimolog, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu i bivši ministar vanjskih poslova RH (1991./92.). Član je Europske akademije znanosti i umjetnosti i predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Profesore, u svjetlu upornih javnih spominjanja povlačenja tužbe za genocid protiv Srbije, kako gledate danas na samu tužbu i smisao njezina podnošenja?

U Hrvatskoj se krajem prošlog stoljeća (1991. – 1995.) dogodio zločin, najteži zločin – zločin genocida. Na Ovčari, u Škabrnji, Voćinu, Dubrovniku, Baranji, Iloku i u drugim Vukovarokupiranim dijelovima Hrvatske, odakle su protjerali sve nesrpsko pučanstvo. Zločine su izvršili Srbi i Crnogorci, uz pomoć njihove JNA i paravojnih postrojbi. Bili su to najteži zločini u Europi nakon Drugog svjetskog rata, (a prije zločina u Srebrenici). Ubili su više od 15 tisuća ljudi, gotovo 40 tisuća teško je ranjeno, 6 tisuća smatra se nestalima. Načelo pravednosti zahtijeva da se osudi zločine i kazni krivce. Dakle smisao tužbe odmakom vremena nije se promijenio. U postupku pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, pred kojim je naša tužba protiv Srbije, imamo priliku zaštititi svoje nacionalne interese, iskazati svoj nacionalni suverenitet i u sadašnjem teškom trenutku odigrati povijesnu ulogu u utvrđivanju istine o agresiji i zločinu Srbije i Crne Gore protiv Hrvata i Hrvatske. Oni koji sumnjaju u mogućnost dokazivanja počinjenja genocida zaboravljaju da je Opća skupština Ujedinjenih naroda još 18. prosinca 1992. 'mrsku politiku etničkog čišćenja' od strane Savezne Republike Jugoslavije označila kao genocid.

Hrvatska i haaški sudovi

U domaćoj javnosti postoji stanovita konfuzija glede prirode i ovlasti Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog kaznenog suda za zločine na području bivše Jugoslavije.

Ujedinjeni narodi utemeljili su tri suda, sva tri su u Haagu: Međunarodni sud pravde (The International Court of Justice, kraće MSP), koji sudi državama, Međunarodni kazneni sud Haagza zločine na području bivše Jugoslavije (The International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, kraće MKSJ) i Međunarodni kazneni sud (The International Criminal Court, kraće MKS). Zajedničko im je: 1. sva tri su međunarodni sudovi, 2. utemeljeni su od Ujedinjenih naroda, 3. primjenjuju norme međunarodnog prava i 4. svima je sjedište u Den Haagu, Nizozemska.

Sa sva tri suda Hrvatska ima specifične odnose. Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) teško su optuženi hrvatski generali i političari za stvaranje zločinačkog pothvata u vrijeme i poslije opravdane obrambeno-oslobodilačke vojno-policijske akcije "Oluja". Međunarodni kazneni sud (MKS) na žalost nema nadležnosti za zločine u posljednjem ratu jer to "ispunjava" ad hoc sud za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Jedino je pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) hrvatskom tužbom za genocid otvorena mogućnost osude srpskih zločina genocida i agresije nad Hrvatskom. U odnosu na svaki od tih sudova Hrvatska ima drukčiji položaj.

Što Hrvatska može očekivati u postupku tužbe za genocid i zašto se neki važni čimbenici hrvatske politike zalažu za njezino povlačenje?

Hrvatska je tužbu protiv SRJ podnijela 1999. godine. Međunarodni sud pravde svojom presudom od 18. studenog 2009. godine presudio je da je nadležan za primjenu Konvencije medjunarodniSudPravde ICJ AFP 540pix Vo sprječavanju zločina genocida u slučaju tužbe Hrvatske protiv Srbije. To je snažna potpora hrvatskoj tužbi za genocid. Ivo Josipović, predsjednik RH, nekoliko je puta mijenjao mišljenje, ali sada zagovara povlačenje tužbe – 'ako Srbija ispuni uvjete'. Još s bivšim predsjednikom Srbije Tadićem započeo je dogovore o nekakvoj 'izvansudskoj nagodbi'. Pobjeda Nikolića donekle je usporila hrvatske pokušaje povlačenja tužbe. Slučaj bivšeg ministar Ivana Šimonovića napose je zanimljiv. To je čovjek koji se, zastupajući tužitelja, istodobno zalagao za povlačenje tužbe(sic!).

Povlačenje zagovaraju i ministrica Vesna Pusić te Milorad Pupovac, kao i tisak koji ih podržava. Njihove najave nekakvog istodobnog povlačenja nailaze u srbijanskoj javnosti na veliko odobravanje. No usprkos mnogim makinacijama i pokušajima da se tužbu povuče, postupak je ipak u tijeku. Valja nam u tome i ustrajati. Neophodno je, prateći kronologiju ovoga postupka te značajke Međunarodnog suda pravde, razmotriti perspektive i izglede naše tužbe. Važno je upozoriti hrvatsku javnost na razloge zašto ne smijemo povući tužbu za genocid protiv Srbije.

Kako je uopće došlo do tužbe za genocid?

ŠimonovićSlučaj bivšeg ministra Ivana Šimonovića napose je zanimljiv. To je čovjek koji se, zastupajući tužitelja, istodobno zalagao za povlačenje tužbe(sic!). Povlačenje zagovaraju i ministrica Vesna Pusić te Milorad Pupovac, kao i tisak koji ih podržava. Njihove najave nekakvog istodobnog povlačenja nailaze u srbijanskoj javnosti na veliko odobravanjeKao ministar vanjskih poslova inicirao sam još 1992. godine postupak da se stvore uvjeti za suđenje ratnim zločincima. Godine 1994. podigao sam tužbu (Actio popularis) protiv MiloševićSlobodana Miloševića za genocid, ratne zločine i agresiju na susjedne zemlje. Na jednom javnom sastanku 1994. u Uredu Predsjednika Republike, koji je sazvao predsjednik Tuđman na temu Kako izaći iz međunarodne izolacije, predložio sam da se pred Međunarodnim sudom pravde pokrene postupak zbog genocida protiv SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Predsjednik Tuđman tada je odgovorio: 'Ne možemo optužiti one s kojima svijet pregovara!' U međuvremenu Bosna i Hercegovina optužila je Srbiju i Crnu Goru pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.

Bio sam pozvan i pribivao sam predaji tužbe BiH protiv Jugoslavije u Palači mira u Haagu. Tada me primio predsjedavajući MSP koji je zamolio da mu dostavim Actio popularis protiv Miloševića. Tek godine 1999. kao ministar pravosuđa u Vladi Zlatka Mateše došao sam u priliku ostvariti ideju o tužbi protiv Jugoslavije. Iako postupak koji je pokrenula BiH nije doveo do izravne osude SiCG za izvršenje ili sudjelovanje u genocidu, valja istaknuti da ta presuda ima povijesnu i dalekosežnu vrijednost za odnose u BiH. Naime, Srbija je prva država u svijetu koja je osuđena za kršenje Konvencije o genocidu.

Kakav je bio stav tadašnjeg političkog vodstva o tužbi protiv Srbije?

Prijedlog da se donese odluka o pokretanju postupka za genocid dao sam u lipnju 1999. na sjednici VONS-a. Predsjednik Tuđman otvorio je raspravu o tome. Na moj prijedlog uzvratio je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić: 'Ako tužimo Jugoslaviju, propast će sav naš trud oko normalizacije odnosa s Beogradom. Dovodimo u pitanje tu normalizaciju'. No predsjednik Tuđman složio se s mojim prijedlogom, stavio ga na glasovanje, što baš nije bilo uobičajeno. Dobio sam potporu svih osim Mate Granića. A taj Granićev 'sporazum o normalizaciji odnosa s Beogradom' donio je diplomatsko priznanje Jugoslaviji. Ostala im je do daljnjega Prevlaka, a o naknadi ratne štete u članku 6. 'sporazuma' rečeno je da će se 'stranke ugovornice o tome dogovarati naknadno'. Kao da smo mi razorili Kragujevac i granatirali Beograd. Kao da agresije i zločina nije ni bilo.

Što je učinjeno nakon odluke državnog vrha?

Tužba protiv SRJ podnesena je 2. srpnja 1999. godine. Na pripremnoj sjednici od 14. rujna 1999. godine u Palači mira u Haagu, izložio sam pred Predsjednikom suda optužnicu protiv SR Jugoslavije – zbog zločina genocida počinjenog u agresiji na Hrvatsku u vremenu od 1991. do 1995. godine. Sve u skladu sa Statutom i Poslovnikom MSP, pozivom na članak IX. Konvencije o genocidu, kojom je određena nadležnost toga suda. Očitovala se i protivna strana. Dobili smo šest mjeseci za izradu glavnog podneska s dokazima (tzv. Memorial).

Što se u osnovi zahtijeva tužbenim zahtjevom?

Dvije stvari: osuda za genocid i naknada ratne štete. Prema ozbiljnim procjenama, ta naknada iznosi preko 31,5 milijarda US dolara.

Kako je promjena vlasti 2000. godine utjecala na sudski postupak?

Obvezali smo se do 14. ožujka 2000. godine podnijeti dokaze u našem Memorijalu. Utemeljili smo program istraživanja i prikupljanja dokaza. Pozvana su sva ministarstva, državne Račaninstitucije, nevladine organizacije i najistaknutiji stručnjaci da se prikupi i dostavi dokaze o genocidu i ratnim štetama u Hrvatskoj. Određeni su i rokovi. Ali vrijeme je radilo protiv nas. Izbori 2000. doveli su novu vlast. Bilo je glasova da treba tužbu povući, a onda su krenuli drugim smjerom: proglasili su da je posao obavljen nestručno i za izradu Memorijala zatražili su odgodu od šest mjeseci pa još jednom šest mjeseci – da se na tužbu zaboravi. Naravno, na svako produženje i protivna strana ima jednako vrijeme za sebe. I tako je prošlo desetak godina, a da se s tužbom gotovo ništa ne događa. Oni koji su protiv tužbe, uspjeli su potisnuti ovaj proces.

Kad se nisu usuđivali izravno ga napadati, zaobilazno i politikantski gušili su ga. Ništa u procesu nije tako pogubno kao pasivnost i nonšalantan odnos tužitelja.

Koji su razlozi njihova protivljenja sudskom rasvjetljavanju naše najnovije prošlosti?

Njima tužba protiv Jugoslavije ne odgovara. Oni za ove prostore imaju neke druge projekcije i ne žele čiste račune. Decidirana osuda zločina s tako visoke pravosudne instancije u bitnome bi ojačala međunarodno-pravni položaj Republike Hrvatske. U bitnome bi odredila buduće odnose među stranama u postupku. To, međutim, ne ide na ruku onima koji bi najradije spužvom prebrisali svu patnju i krv prolivenu tijekom Domovinskog rata. Podsjećanje na zločine moglo bi, navodno, uznemiriti zločince. Tako je od samog početka. Iz Haaga je već krenulo čim smo tužbu predali. Sutradan je tiražni zagrebački dnevni list preko čitave stranice objavio naslov 'Jugoslavija će tužiti Hrvatsku!' Dakle nije im bilo po volji što smo mi tužili agresora, oni plaše čitatelje da će onda Srbi tužiti nas.

A to je standardno procesno pravilo retorzije – na tužbu – protutužba. Pa to zna svaki zagorski kverulant. Povodom rasprava pred Sudom u postupku BiH protiv SiCG neizravno polemiziraju i s našom tužbom. Jedan dnevnik pita: 'Zašto bi BiH trebala povući tužbu protiv SiCG-a za genocid?' i odgovara: 'BiH bi morala odustati od tužbe za genocid iz jednostavnog razloga što su Srbi protiv te tužbe. To nema veze s negiranjem istine o ratu, ali ima s tim da se svi narodi u BiH osjećaju jednakopravno.' Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw nekoliko je puta, a jednom čak i u Sarajevu, zatražio da se u interesu pomirbe i trajnog mira odustane od tužbe protiv SiCG za genocid. Svojedobno je plasirana 'vijest' da se u krugovima EU očekuje kako će hrvatska povući tužbu protiv Srbije da bi ušla u EU.

Dakle, sadašnja vlast, osim najava povlačenja, u svezi s tužbom ne poduzima ništa konkretno?

Ne baš. Tužba za genocid nije ostala ista kakvu smo podnijeli. Oni koji su nastavili poslije nas, izmijenili su stvar tako da su: 1.) izostavili točku dva – opis 'etničkog čišćenja' koje Vladasu izvršili Srbi 'naređujući, ohrabrujući i potičući hrvatske državljane srpske nacionalnosti... da napuste tzv. Krajinu' i 2.) iz tužbe je izostavljena Crna Gora po logici notorne laži bivšeg predsjednika Stipe Mesića, da 'Crna Gora nikad nije ratovala protiv Hrvatske'. (Isto je tvrdio i Vladimir Šeks. op.a.)

Treba se bojati da oni kojima nije do pravde i istine o genocidu nad Hrvatskom ne će mirovati i da će nastaviti s potiskivanjem tužbe za genocid protiv SiCG. Najprije su ju osporili, zatim prekrojili, potom su izazvali odugovlačenje postupka na sada već više od deset godina, a sve to da bi se očuvali 'rezultati normalizacije odnosa sa Beogradom'. Hrvatska mora ustrajati na svome pravu, optužiti za genocid Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru). Hrvatska je podigla tužbu za genocid čija je žrtva i mora na tomu ustrajati.

Kako biste rezimirali trenutačnu situaciju i buduću sudbinu postupka protiv Srbije?

Prvo: Tužbu protiv Srbije ne smije se povući jer se genocid u Hrvatskoj dogodio. Povlačenjem tužbe Josipović Tadićmoglo bi se zaključiti da zločina nije ni bilo. Drugo: Nikakva izvansudska nagodba po modelu Josipović –Tadić ne dolazi u obzir. Nema nagodbe oko postojanja zločina genocida. Preteške su to stvari. Treće: Navodni slabi izgledi na uspjeh tužbe i nemali troškovi postupka, nisu razlog za povlačenje tužbe. Četvrto: O povlačenju tužbe ne odlučuje Predsjednik Republike, već tijelo koje je tužbu podnijelo, a to je Vlada Republike Hrvatske. Ali budući da se radi o dalekosežnom i značajnom pitanju od vitalnog nacionalnog interesa – o tomu bi trebao odlučiti hrvatski narod referendumom.

Peto: Prihvatimo židovsko pravilo. Prema ustavu Izraela, nitko nije ovlašten u ime žrtava opraštati zločine. I šesto: Argument koji se od nekih čuje – da se ne može surađivati s onim koga se tuži i s kime se sudski spori – nije održiv. Hrvatska je žrtva velikih zala, govorio je, ne bez razloga, naš pokojni blaženik Alojzije Stepinac. Radi velikih zala koja su nam se dogodila, moramo ostati kod moralne i pravne tužbe za genocid koji je nad nama izvršen.

MKSJ bio je i ostao politički sud i instrument velikih sila, poglavito Velike Britanije, a položaj Hrvatske u tom sudu je porazan!

TužbaPredložio sam odluku o pokretanju postupka za genocid u lipnju 1999. na sjednici VONS-a. Predsjednik Tuđman otvorio je raspravu o tome. Na moj prijedlog uzvratio je tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić: 'Ako tužimo Jugoslaviju, propast će sav naš trud oko normalizacije odnosa s Beogradom. Dovodimo u pitanje tu normalizaciju'. Predsjednik Tuđman složio se s mojim prijedlogom, stavio ga na glasovanje. Dobio sam potporu svih osim Mate Granića. A taj Granićev 'sporazum o normalizaciji odnosa s Beogradom' donio je diplomatsko priznanje Jugoslaviji. Ostala im je do daljnjega Prevlaka, a o naknadi ratne štete u članku 6. 'sporazuma' rečeno je da će se 'stranke ugovornice o tome dogovarati naknadno'. Kao da smo mi razorili Kragujevac i granatirali Beograd. Kao da agresije i zločina nije ni biloMeđunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) od samoga je početka bio tek hibrid, nastao političkom voljom Vijeća sigurnosti umjesto ugovorom zemalja članica UN-a. U mandat nije dobio nadležnost za zločine protiv mira, a tu je najteža odgovornost Srbije i Crne Gore. Tribunal je bio i ostao naglašeno politički sud, samovoljan, nedopustivo spor, s optužnicama krajnje neodređenim, sudi se bez porote, s mogućnošću izricanja kazne u doživotnom trajanju, u vijećima u kojima sude povodom žalbe i oni koji su sudili u prvom stupnju, s glavnim tužiteljem, koji ni za što ne odgovara. Tribunal je bio i ostao instrument velikih sila, u prvom redu Velike Britanije. Dvojicu je hrvatskih novinara proglasio krivim i osudio zbog iznošenja istine!

A oglušio se na moj prijedlog iz 1999. g., u ime Vlade RH da se pokrene istraga protiv Veljka Kadijevića, Blagoje Adžića, Živote Panića i Božidara Vučurevića. Predsjednica suda bila je prihvatila da podnesemo prijedlog Sudskom vijeću kako bi preispitala pitanje nadležnosti Haaškog suda za vojnoredarstvene operacije Bljesak i Oluja, ali koalicijske vlasti koje su došle poslije 3. siječnja 2000. godine nisu to htjele ni spominjati. A imali smo argumente.

Nadalje, sud je kaotično uređen. Četiri sumnjive smrti u zatvoru težak su propust uprave suda i zatvora. General Blaškić, kojemu je pritvor trajao više od osam godina, koliko i konačna kazna, smanjena od 45. godina u prvom stupnju, u pritvoru je teško obolio. Dario Kordić osuđen je na 25 godina robije. Kaznu izdržava u zatvoru u Austriji. Prilikom mog posjeta zatvoru u Scheveningenu rekao mi je: 'Profesore, da mi nije vjere u Boga i ljubavi za Domovinu, ja ovo ne bih mogao izdržati!' Kao i svaka birokratska krasta, taj politički kazneni ad hoc sud ima tendenciju rasti, održati se i trajati,vremenu i razumu usprkos. Imamo razloga za zabrinutost i potrebu za promjenu politike.

Krajnje nepovoljan položaj

Položaj Hrvatske i Hrvata pred tim sudom krajnje je nepovoljan. Glavno tužiteljstvo progoni ih za opasno sročenu, zlu optužbu o zločinačkom pothvatu. Radi se o nedokazanoj krivnji s tendencijom da se svi u agresivnom ratu Srbije protiv Hrvatske izjednače, da se potre dostojanstvo hrvatske žrtve i da se hrvatske vitezove proglasi krivcima. Hrvatske vlasti bez ikakva nacionalnog ponosa i odgovornosti za poslove od prvorazrednog državnog interesa, bezuvjetno surađuju s tim sudom (MKSJ) izručivanjem ljudi i predajom optuzeni-bh-hrvati-se-pripremaju-konacnu-presudu-haskog-suda-slika-442277državnih tajni; bivši predsjednik države Stipe Mesić, svjedočio je kao svjedok optužbe u postupcima protiv Hrvata. Novinare koji objavljuju njegov iskaz zaštićenog svjedoka sude i kažnjavaju.

Umjesto da služe stranim vlastima, hrvatske bi vlasti morale već sada energično ustati protiv neutemeljenih optužaba protiv Hrvata i Hrvatske. I to poglavito energičnim obraćanjem Vijeću sigurnosti koje je i stvorilo ovo opasno nedonošče u Haagu kako bi se stalo na kraj ovom bezakonju pod okriljem međunarodnih čimbenika, a da se Hrvatima sudi u Hrvatskoj. Hrvatski sabor morao bi raspraviti sadašnju situaciju i preispitati svoje odluke o suradnji s Haaškim sudom. Ustavni sud Hrvatske već je rekao svoje i treba se opet javiti i preispitati utemeljenost Ustavnog zakona o suradnji s Haagom. Srećom, vješta obrana hrvatskih uznika na dobrom je putu. Tako već i srbijanski predsjednik traži da sud osudi Hrvate, pa ako i ne bude dovoljno dokaza krivnje(!)

Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court MKS) utemeljen je Rimskim statutom 1998. Sudi pojedincima za zločine genocida, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i, a to je novo, za zločin agresije. Vrijedi načelo zakonitosti i načelo osobne odgovornosti.

Nacionalno pravosuđe ima prioritet, 'osim ako ne želi suditi ili nije u stanju propisno provesti kazneni progon'; Hrvatska je ratificirala Statut MKS-a i nije do sada prihvatila pritisak SAD-a o neizručivanju državljana SAD stranom sudu. Nadajmo se da će taj sud proraditi za dobro međunarodne pravde, premda mu se ne piše dobro, jer ga sabotiraju Sjedinjene Američke Države i Kina.

Međunarodni sud pravde (International Court of Justice) Stalni je sud Ujedinjenih naroda koji sudi državama. Taj sud postoji još od vremena Lige naroda. Sudi u sporovima država. (Djelovao je kao Stalni sud međunarodne pravde od 1922. do početka II. svjetskog rata). Statut suda sastavni je dio povelje UN-a. Stranke statuta sve su članice UN-a, pa i Hrvatska od 22. svibnja 1992. godine. Suci, njih 15, biraju se na devet godine, traži se visoka stručna i moralna kvalifikacija, nezavisnost i nesvrzivost, a uživaju i diplomatske povlastice. Biraju ih usporedno Opća skupština i Vijeće sigurnosti UN-a. Nadležnost im je da rješavaju sporove među državama članicama UN-a. Sude na temelju međunarodnih ugovora, međunarodnog običajnog prava i općih pravnih načela priznatih od civiliziranih naroda. Kao pomoćno sredstvo mogu rabiti sudske presude i naučavanja najpoznatijih znanstvenika. Donose presude, savjetodavna mišljenja i zapovijedi. Sudili su o mnogim teritorijalnim graničnim problemima, zračnim incidentima iz vremena hladnog rata, ratnim sukobima, zakonitosti uporabe oružja i slično. Po prvi put je 1993. godine pokrenut postupak zbog genocida, i to u slučaju tužbe BiH protiv Jugoslavije.

Koje je sve štete Hrvatska pretrpjela u srbijanskoj agresiji?

Kao rezultat agresije provedene od strane Srbije i Crne Gore, Hrvatska i njezini građani pretrpjeli su sljedeće štete:

•Nakon rata u Hrvatskoj bilo je preko 15.000 poginulih, 37.000 ranjenih i 6.000 nestalih;
•U obrani Vukovara ubijeno je 1.700 osoba (od kojih su 1.100 bili civili), više od 4.000 ljudi ranjeno je, između tri i pet tisuća zarobljeno je, a nekoliko tisuća ljudi je ili nestalo ili su prognani;
domovinski-rat•Na cijelom području Hrvatske, do 1994. g. više od 190.000 Hrvata bilo je prognano iz svojih domova. Više tisuća hrvatskih civila bilo je zarobljeno i nasilno odvedeno u Srbiju. Od 7.000 ljudi kasnije puštenih, 60 posto bilo je zarobljeno u zatvorima u Srbiji;
•Prema procjenama Državnog zavoda za makroekonomska istraživanja i predviđanja i Ministarstva kulture 590 gradova i sela pretrpjelo je štetu, 35 ih je sravnjeno sa zemljom, a još ih je 34 pretrpjelo znatnu štetu;
•Razrušen je ili uništen 1.821 kulturni spomenik, uključujući oko 651 u području Dubrovačko-neretvanske županije i oko 356 u području Osječko-baranjske županije;
•Šteta je nanesena u trima nacionalnim parkovima, u pet parkova prirode, 19 posebnih prirodnih rezervata, 10 parkova i 19 parkova kulturnih spomenika;
•145.000 stambenih objekata razrušeno je, najčešće spaljeno;
•Uništena su ili oštećena 323 povijesna mjesta i naselja;
•210.000 kuća (što predstavlja 12 posto stambenog fonda Hrvatske) uništeno je, često spaljeno;
•Oko 450 hrvatskih katoličkih crkava uništeno je ili jako oštećeno, uz manje štete na još preko 250 drugih. Uz to, uništen je ili teško oštećen 151 župni ured, 31 samostan i 57 groblja;
•Uništeno je ili oštećeno 210 knjižnica (od školskih do znamenitih kao što su one u Dubrovniku);
•Ubijena su 22 novinara, od kojih su mnogi pokušali otkriti istinu o agresiji protiv Hrvatske;
•Procjenjuje se da je po Hrvatskoj postavljeno više od 3 milijuna različitih eksplozivnih naprava, većinom protupješačkih i protutenkovskih mina. Ove mine su, većim dijelom, postavljene na nepoznatim mjestima i blokiraju oko 300.000 hektara obradivih površina;
•Oko 22 posto ukupnih hrvatskih gospodarskih kapaciteta, uključujući velike sustave kao što je Jadranski naftovod, bilo je oštećeno ili uništeno tijekom 1991. – 1992. g. Oko 10 posto turističkih kapaciteta Hrvatske uništeno je ili oštećeno od strane snaga i agenata koje je podupirala SRJ.

Zahtjevi Republike Hrvatske

U uvodnoj izjavi tužbe stoji: "Konvencija o genocidu zabranjuje uništavanje, u potpunosti ili djelomično, nacionalnih, etničkih, rasnih ili vjerskih skupina, uključujući uklanjanje ili protjerivanje članova skupine s određenog teritorija. Između 1991. i 1995. godine, Savezna Republika Jugoslavija opetovano je prekršila Konvenciju o genocidu. Izravno kontrolirajući djelatnost svojih obavještajnih agenata, postrojba i različitih paravojnih postrojba na teritoriju Hrvatske, u području Knina, istočne i zapadne Slavonije, Dalmacije, Savezna Republika Jugoslavija odgovorna je za etničko čišćenje hrvatskih državljana iz tih područja – proces koji je također rezultirao velikim brojem prognanih, ubijenih, mučenih ili bespravno zatočenih hrvatskih državljana – kao i, u ovu svrhu, usmjerenim ekstenzivnim uništavanjem imovine, te se traži da se naknadi šteta iz toga nastala.

Uz to, naređujući, ohrabrujući i potičući hrvatske državljane srpske nacionalnosti u području Knina da se evakuiraju 1995. g., dok je Republika Hrvatska ponovno uspostavljala svoju legitimnu vlast (a u svjetlu jasnih garancija danih od najviših razina Hrvatske Vlade, uključujući Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franju Tuđmana, kako se lokalni Srbi nemaju čega bojati i kako bi trebali ostati, Savezna Republika Jugoslavija (SRJ) upustila se u aktivnosti koje su rezultirale drugim krugom "etničkog čišćenja", kršeći Konvenciju o genocidu.

Hrvatska traži da Sud presudi: da je Savezna Republika Jugoslavija prekršila svoje pravne obveze prema narodu i Republici Hrvatskoj prema odredbama Konvencije o genocidu i da SRJ ima obvezu platiti Republici Hrvatskoj naknadu štete koja je prouzrokovana navedenim povredama međunarodnog prava u iznosu koji će odrediti sud. Republika Hrvatska zadržava pravo dostaviti sudu preciznu procjenu šteta koje je prouzročila Savezna Republika Jugoslavija.

Konvencija o genocidu

Republika Hrvatska u svome Zahtjevu navodi počinjenje opetovanih i brojnih kršenja Konvencije o genocidu od strane Savezne Republike Jugoslavije, njezinih dužnosnika, agenata i namjesnika.

Konvencija o genocidu definira genocid kako slijedi: 'U ovoj Konvenciji genocid znači bilo koji od sljedećih djela izvršenih s namjerom uništenja, u cijelosti ili djelomično, neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine, kao što je: ubijanje pripadnika skupine; prouzročenje ozbiljnih fizičkih ili duševnih boli pripadnicima skupine; namjerno nametanje uvjeta života u skupini sračunatih na postizanje fizičkog uništenja skupine, u cijelosti ili djelomično; nametanje mjera s namjerom sprječavanja poroda u skupini; prisilno premještanje djece iz jedne skupine u drugu.'

 Vjekoslav Magaš
Hrvatski list

Hrvatski tjednik

Pon, 30-03-2020, 11:40:36

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.