Hrvatski tjednik
 

Zašto crvena vlast prekida otkrivanje i obilježavanje grobova komunističkih zločina? 

Najveći mirnodopski zločin moderne Europe jesu komunistički pokolji civila bez suda u Hrvatskoj nakon 9. svibnja 1945. godine. Završio je Drugi svjetski rat i jugoslavenski komunisti odlučili su pobiti političke protivnike na najsuroviji način. Uz zvjerska mučenja, od Bleiburga do Makedonije, tjerali su kolone razvojačenih mladića, staraca, Titožena, djece i svećenika ubijajući ih bez evidencije o mjestu pokopa kako bi zatrli istinu. U civiliziranom svijetu svaka žrtva ubijena bez suda nevina je. Problem hrvatskih nevinih civilnih žrtava ima više dimenzija. Povjesničari proučavaju broj žrtava znanstvenim metodama, stručnjaci za progon otkrivaju zločince pravničkim metodama, ali i jedni drugi bez uspjeha. Mi danas ne znamo koliko je desetaka tisuća civila pobijeno, niti znamo imena svih zločinaca. Ona imena koja su poznata, nisu procesuirana, što je pravna ali i povijesna nepravda. Jedino znamo tko je zapovjedio najveći mirnodopski zločin.

Otkriva nam to Pero Simić u svojoj knjizi 'Tito fenomen stoljeća'. Istražujući početak bleiburške tragedije, autor je razgovarao s Jeftom Šašićem, načelnikom Trećeg kontraobavještajnog odjela Ozne. Tog pukovnika između 9. i 12. svibnja 1945. godine pozvao je Tito. Dramatičan trenutak obilježen je glasnim razgovorom Tita sa samim sobom, dok je pukovnik Šašić ukočeno stajao salutirajući. Govorio je o kolonama zarobljenika vraćenih iz Austrije. Šašić opisuje kako se Tito naglo okrenuo i u grču progovorio: 'Pobiti! Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!'. Šašić je kratko odgovorio: 'Razumijem, druže maršale', i krenuo prema Bleiburgu (P. Simić: Tito fenomen stoljeća, nakladnik Večernji posebni proizvodi d.o.o., Zagreb, 2009., str.221).

Navedeni podatak nije samo dokaz o zločincu kojega još i danas neki slave nego je važan i zato što određeni politički krugovi nastoje svim silama spriječiti otkrivanje istine o razmjerima komunističkih zvjerstava. Otkrivanje istine značilo bi poraz njihove ideologije koja i danas čuči duboko u njima bez obzira kojoj stranci pripadaju. Strah od osude njihova životnog opredjeljenja, ili zlodjela njihovih predaka, tjera ih u novi zločin ubijanja istine.

EU mediji u Hrvatskoj ignorirali  su rezoluciju

IstinaHoće li kosti pokopane u bezbroj masovnih grobnica ikada svjedočiti vijece-evrope-strasbourgistinu? Hoće li dobiti trajni znak na mjestu gdje počivaju? Siguran sam da ne će, jer grupacija silno zainteresiranih za prekrajanje istine zaposjela je sve strateške pozicije da umrtvi zakašnjela nastojanja obilježavanja nepoznatih grobova. Oni kontroliraju vrhove stranaka, medije, školske programe... Samo tako bilo je moguće zaustaviti rješavanje ovoga pitanja u preko dvadeset godina postojanja hrvatske države.Baveći se cijeli život ovom problematikom, mi kojima su komunisti pobili cijele obitelji, ne možemo bez pitanja: Hoće li kosti pokopane u bezbroj masovnih grobnica ikada svjedočiti vijece-evrope-strasbourgistinu? Hoće li dobiti trajni znak na mjestu gdje počivaju? Siguran sam da ne će, jer grupacija silno zainteresiranih za prekrajanje istine zaposjela je sve strateške pozicije da umrtvi zakašnjela nastojanja obilježavanja nepoznatih grobova. Oni kontroliraju vrhove stranaka, medije, školske programe... Samo tako bilo je moguće zaustaviti rješavanje ovoga pitanja u preko dvadeset godina postojanja hrvatske države.

Naš dug prema nedužnoj žrtvi određen je našom civilizacijskom europskom razinom ponašanja. Prema tim normama, svaka žrtva zaslužuje obilježeni grob, kada već ne može potaknuti kažnjavanje svojih krvnika. Poštujući to pravilo, započeo sam 2008. godine s izradom zakona koji bi omogućio ono što su druge postkomunističke zemlje uglavnom ostvarile. Namjera je bila bez politizacije i bez istraživanja počinitelja zločina, svakoj žrtvi omogućiti dostojanstvo obilježavanje i trajno održavanje grobova. Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava učinila je mnogo u razjašnjavanju te povijesne misterije, ali ukinuta je od SDP-ove vlasti 2002. godine. Ivica Račan učinio je to na krajnje sarkastičan način - ukidajući Komisiju i predajući daljnja istraživanja ministarstvu nadležnom za znanost. Naravno da nakon toga više ni jedna lopata nije zabodena u krvavu hrvatsku zemlju s ciljem otkrivanja i obilježavanja tisuća stratišta.

Znali smo da će svaki pokušaj osnivanja nekog novog tijela koje bi otkopavalo grobišta u svrhu dokaza o žrtvama, a zatim ih dostojanstveno obilježilo, biti satrt u startu. Zato smo čekali dugo pripremane odluke Europske Unije čija su tijela radila na dokumentu koji bi vratio dostojanstvo žrtvama totalitarnih režima. Dogodilo se to 2006. godine, kada je Skupština Vijeća Europe donijela Rezoluciju 1481 u kojoj osuđuje zločine komunističkog režima. Rezolucija izražava žaljenje što međunarodna zajednica 'nije sudila počiniteljima zločina komunističkih režima, kao što je to činila s užasnim zločinima nacizma'. Onima, koji nam neprestano predbacuju da se bavimo prošlošću, rezolucija jasno poručuje: 'Skupština Vijeća Europe uvjerena je da je svijest o povijesti jedan od preduvjeta za izbjegavanje sličnih zločina u budućnosti.' Zbog svega toga, Rezolucija izražava suosjećanje i priznanje za žrtve tih zločina.

Razumljivo je da je ova Rezolucija u Hrvatskoj uglavnom prešućivana, a mediji su ju ignorirali. U namjeri da na nju podsjeti, Hrvatski je sabor u lipnju 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. - 1990. godine. Rasprava o njoj smještena je u kasne sate, kada su novinari već napustili Sabor. Sutradan, a ni kasnije, mediji o ovoj deklaraciji nisu izvijestili ili bi ju naknadno tek usput spomenuli. Zato za nju ni danas hrvatska javnost uglavnom ne zna. Upravo na navedenim dokumentima temeljili smo izradu Zakona o pronalaženju, obilježavanju i trajnom održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Zakon ne politizira žrtve

Već samim naslovom Zakona htjeli smo naglasiti razliku između komunističkih poslijeratnih zločina i ratnih zločina za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ratni zločini osuđeni su od civiliziranog svijeta, a ratne žrtve doživljavaju zasluženu počast. Iako u Hrvatskoj nije razjašnjen niti dio stradanja civilnih ratnih žrtava, nismo ulazili u taj problem jer je njegovo Prikrivena grobištarješavanje sustavno onemogućavano. Svi popisi ratnih žrtava u doba Jugoslavije, od kojih je najdetaljniji bio onaj koji je napravila Komisija SIV-a 1964. godine, proglašeni su tajnom. Službeno, vojne žrtve na strani antihitlerovske koalicije priznate su i poštovane, dok su njihove civilne žrtve potpuno prešućene. Poslijeratne žrtve u Hrvatskoj nisu pobrojane niti su im grobovi obilježeni. Ti grobovi leže na uglavnom nepoznatim lokacijama duž Hrvatske kao i u susjednim zemljama. Ni posljednja Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu, usvojena 2009. godine, ne govori o ratnim žrtvama, nego o poslijeratnim komunističkim zločinima. U tome smo vidjeli trunku mogućnosti da napokon počnemo otkrivati i obilježavati grobove komunističkih žrtava i u nas. Zato je prijedlog Zakona obuhvatio samo otkrivanje i obilježavanje grobišta tih žrtava, o kojima govori i europska Rezolucija. U njoj se ratne žrtve ne spominju jer se smatra da su počinitelji tih zločina jednoznačno osuđeni. Nadalje, Zakon ne politizira žrtve niti ulazi u pitanje počinitelja zločina. To ostavlja povjesničarima i političarima, a ograničava se samo i isključivo na pružanje dostojanstva žrtvi.

Iako tekst Zakona ne politizira poslijeratno razdoblje u Hrvatskoj, nego vodi jedino računa o dignitetu žrtve, na putu njegova donošenja bile su brojne zapreke. Ukupna procedura donošenja trajala je preko tri godine! Najprije je tekst čekao da ga odobri Predsjedništvo HDZ-a, većinske stranke tadašnje vladajuće koalicije. Čekanje se oteglo jer je postojala bojazan da će Zakon imati brojne neprijatelje u samoj koaliciji i tako ju ugroziti. Postojao je i strah od javnosti koju će mediji krivo izvijestiti o namjeri Zakona. Trebalo je strpljivo čekati pogodan politički trenutak i ostvariti smjernice iz europske Rezolucije. Povijesna je sramota da to nismo mogli učiniti sami, bez pomoći sa strane. Sama ta činjenica dovoljno govori o dubokim prijeporima hrvatskoga društva kada je riječ o komunističkim zločinima. Druge postkomunističke države, poput naših susjeda u Sloveniji, otišli su mnogo dalje u otkrivanju bolne istine. Na dan objave strašnih slika iz Hude jame, gdje su mumificirane dječje ruke stiskale leševe svojih roditelja, odlučio sam nakon dvije godine ponovno tražiti raspravu o Zakonu. U šoku od viđenih slika, predsjedništvo stranke daje podršku Zakonu. U kasnijim pregovorima za supredlagatelja dobivamo i HSS, dok se drugi koalicijski partneri pozivu nisu pridružili.

Najžešći protivnici zakona Pupovca i Pusićeva

Uslijedila je još jedna godina čekanja da Zakon prođe proceduru u Vladi i Saboru. Nakon brojnih pregovora i usuglašavanja, izglasan je u Hrvatskom saboru u ožujku 2011. godine. Tada već preko tri godine stari tekst u proceduri nije doživio izmjene, iako je bio ponuđen svim strankama lijeve političke orijentacije. Nisu imali nikakvih primjedaba. Na glasovanju za Pupovac PusićZakon su ruke digli svi zastupnici desnice, ali i svi (osim jednoga koji je bio suzdržan) zastupnici SDP-a! Zakon su žestoko napali samo Milorad Pupovac i zastupnici HNS-a, poglavito današnja ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić. Pokušali su ispolitizirati proceduru donošenja, ali im to nije uspjelo jer nisu imali argumenata. Posebna vrijednost Zakona je ta da je donesen u suglasju desnice i većeg dijela ljevice. Mirisalo je to na konačnu pomirbu kada su u pitanju žrtve totalitarnog režima nakon Drugog svjetskog rata. No optimizam je ubrzo doveden u pitanje jer o Zakonu i postignutom konsenzusu nije izvijestio niti jedan tiskani ili elektronički medij. Krojače povijesti više od samog zakona smetao je taj konsenzus, a danas vidimo da je on bio samo privremen i obojen političkim nepoštenjem.

Zakon je predvidio osnivanje Ureda za pronalaženje, obilježavanje i trajno uređenje grobova komunističkih žrtava nakon Drugog svjetskog rata. Prema svim razgovorima s dužnosnicima europskog Parlamenta, tijelo koje se bavi istraživanjem grobova tih žrtava mora biti odvojeno od vlasti, dakle samostalna ustanova. Zakonom je zato osnovan Ured za otkrivanje, obilježavanje i trajno održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata. Zbog brojnih podmetanja oteglo se osnivanje Ureda tako da je profunkcionirao tek početkom 2012. godine. Privremenim financiranjem osigurana su sredstva za plaće ravnatelja i troje zaposlenika te za nabavku jednog teretnog vozila neophodnog za rad na terenu. Upravno vijeće temeljem Zakona sastavljeno je od predstavnika institucija: Hrvatskog sabora, Vlade, Hrvatskog instituta za povijest, HAZU, Hrvatskog crvenog križa, Hrvatskog arhiva i Hrvatske biskupske konferencije. Imao sam čast biti izabran od Hrvatskog sabora za predsjednika Upravnog vijeća.

Rezultati ureda

RezultatiIako u teškim uvjetima i pod pritiskom nove vlasti, djelatnici Ureda svojom su stručnošću i požrtvovanjem postigli značajne rezultate. Utvrdili su i na terenu primijenili metodu prikupljanja podataka o masovnim grobnicama. Bio je to težak zadatak zbog Zločinistraha i velikog nepovjerenja koji sputava svjedoke u iznošenju podataka. Strah od moguće osvete kod svjedoka je velik, podatci se teško doznaju, a razgovara se nerijetko šapatom.Iako u teškim uvjetima i pod pritiskom nove vlasti, djelatnici Ureda svojom su stručnošću i požrtvovanjem postigli značajne rezultate. Utvrdili su i na terenu primijenili metodu prikupljanja podataka o masovnim grobnicama. Bio je to težak zadatak zbog Zločinistraha i velikog nepovjerenja koji sputava svjedoke u iznošenju podataka. Strah od moguće osvete kod svjedoka je velik, podatci se teško doznaju, a razgovara se nerijetko šapatom. Djelatnici Ureda primijenili su i vlastite metode probnog sondiranja terena, poučeni iskustvom da su brojni podaci o lokacijama pogrješni. Otkrili su niz grobnica, a s intenzitetom njihova rada rasle su prijetnje nove vlasti predvođene SDP-om da će ukinuti Ured. U obrani Ureda pomoć su nam dali Hrvatska biskupska konferencija javnim pismom i g. Joseph Daul, predsjednik najveće europske Pučke stranke. Kao predsjednik Upravnog vijeća obnašao sam tu dužnost volonterski. Nisam dopustio politizaciju rada Ureda i u godinu dana od njegova osnivanja nisam dao ni jednu izjavu o njegovu radu u javnosti.

Odmah po uspostavi nove vlasti sa SDP-ovom većinom, pismeno sam se obratio premijeru Zoranu Milanoviću nudeći ostavku, uz zamolbu da ne provede najavljenu odluku o ukidanju Ureda. Pismo je ostalo bez odgovora. U ime Upravnog vijeća pismom sam se obratio ministru branitelja Predragu Matiću, čije je Ministarstvo prema Zakonu određeno da pomaže radu Ureda. Zamolio sam ga za prijam kako bih mu obrazložio rad Ureda. Zamolba je ostala bez odgovora. No došao je ubrzo odgovor Vlade RH, u formi novog prijedloga zakona s kojim se Ured ukida! Neposredan povod tome otkopavanje je prve u nizu grobnica u šumama Gračana, koje kriju oko 800 tijela žrtava ubijenih nakon Drugog svjetskog rata. Na lokalitetu Obernjak, na osmom kilometru blizu ceste za Sljeme, djelatnici Ureda uz pomoć MORH-a i policije otkopali su posmrtne ostatke 36 bolesnika iz obližnje bolnice Brestovac. Svima je lubanja prostrijeljena na potiljku.

Bio je to prvi dokaz o žrtvama zakopanim podno planine Sljeme. Podatak je vrlo značajan kada se uzme u obzir da je Večernji list još 1990. godine o tome objavio zapise g. Miroslava Haramije, koji je 1945. godine tjednima pokapao raspadnuta tijela i kao ljekarnik provodio dezinfekciju. Lokalni aktivisti obilježili su znakom križa većinu lokaliteta, ali bez provjere probnim iskapanjem. Dvadeset godina vlasti hrvatske države nisu organizirale otkopavanje, pronalaženje i obilježavanje tih posmrtnih ostataka! Tek sada, nakon 67 godina od strašnog zločina, djelatnici Ureda obavili su taj posao. To je glavni razlog zašto Ured mora nestati!

Milanovićeva eutanazija ureda po Račanovu receptu

Odmah nakon tih otkopavanja, Vlada u proceduru šalje zakon kojim se ukida Ured kao samostalna osoba i njegova djelatnost uklapa se u Ministarstvo branitelja. Ujedno, nadležnost za istraživanje s poslijeratnog razdoblja proširuje se i na Drugi svjetski rat, kako bi se zamaglile istrage o komunističkim zločinima. Vojni grobovi, na koje se proširuju potrage, već su Milanovićdavno riješeni. Grobovi partizana dostojanstveno su obilježeni, a Kazneni zakon oštro kažnjava njihovo eventualno oskvrnuće. Grobovi ustaške i domobranske vojske isto tako su riješeni jer ih je naredbom dao preorati 1945. godine savezni sekretar Vicko Krstulović. Prema tome, nije prava namjera vladinog prijedloga istraživati vojnička groblja iz rata, nego se radi o eutanaziji Ureda po Račanovu receptu. On je 2002. Godine, ukinuvši tadašnju Komisiju za ratne i poratne žrtve, prenio njezine aktivnosti u ministarstvo kako bi prekinuo svaki daljnji rad na istraživanju.

Namjera je, naravno, bila prekinuti otkrivanje poslijeratnih komunističkih zločina. Učinio je to vrlo učinkovito jer se dobilo vrijeme neophodno da se broj primarnih svjedoka zbog njihove starosti značajno smanji. Sadašnji vladin zakonski prijedlog o ukidanju Ureda ima isti cilj. Njih ne zanima što je ukidanje Ureda i prenošenje ovlasti u ministartsvo protivno stavovima europskog Parlamenta, zataškavanje istine važnije je i od same Europe! Nigdje u Europi to ne radi vladino tijelo jer je to već samo po sebi politizacija žrtava. Osim toga, svako istraživanje na terenu bit će prekinuto. Djelatnici ministarstva dolaskom na teren naići će na zid šutnje, jer strah još preostalih svjedoka razlog je nepovjerenja prema državnim službenicima. Iskusili smo na terenu koliko trebamo dokazivati da nismo u službi vlasti da bismo dobili bilo koji podatak o lokaciji masovnih smaknuća.

Zakon kojim se ukida Ured dolazi na raspravu u Hrvatski sabor sredinom ovoga mjeseca rujna. Mediji će pokušati marginalizirati problem, ali moramo znati da se ukidanjem Ureda čini još jedan zločin - zločin ubijanja istine. Kada zastupnici crvene koalicije dignu ruke za taj zakonski prijedlog i ukinu Ured, među rukama će biti i one koje su podržale osnivanje Ureda prošle godine. Razlika je u tome, da su sada na vlasti pa mogu ubiti istinu o onima koje su ubili njihovi ideološki prethodnici. Vjerujmo da je krik žrtve jači od glasa krvnika i njihovih zaštitnika, pa će komunističke žrtve jednoga dana dočekati dužno poštovanje. Kada vlast u Hrvatskoj opet bude domoljubna i istinoljubiva.

prof. dr. Andrija Hebrang

Hrvatski tjednik

Sub, 8-08-2020, 11:03:32

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.