Dr. Zdravko Tomac: Moj odgovor poraženim komunistima iz SDP-a - bilo je partijskog zlata!

Nisam posjednik istine niti si umišljam da je ono što pišem jedina istina. Ja sam samo tragač za istinom. Smatrao sam svojom moralnom obvezom pri kraju svoga burnog, a usudim se reći i sadržajnog života zabilježiti i zapisati mnoge prešućene istine o kojima nisam mogao ranije pisati dok sam obnašao političke i državne dužnosti i dok sam sudjelovao u političkim borbama. Osim toga, bitni povijesni procesi nisu bili završeni te bi iznošenje nekih istina i opisivanje nekih događaja moglo naštetiti hrvatskim ZlatoAko je bilo kilogram-dva zlata koje je Dušan Plečaš vidio, tko kaže da ga nije bilo još koje nije vidio. Tito je slao partijsko zlato svim republičkim i pokrajinskim centralnim komitetima za obranu u slučaju da ruski tenkovi krenu na Jugoslaviju. Nije se radilo o muhi zlata ni o šaci zlata. Zašto bi onda bila smiješna i apsurdna izjava Ivice Račana da će s tim zlatom početi organizaciju otpora tenkovima JNA ako napadnu Hrvatskunacionalnim interesima. Također, nisam htio objaviti neke prešućene istine dok nisam otišao u mirovinu kako mi se ne bi moglo prigovoriti da te prešućene istine želim rabiti za jačanje svoje političke karijere.

Ocijenio sam da je sada nastupilo pravo vrijeme za memoare jer je Hrvatska bez obzira na sve probleme postala demokratska država (a ne slučajna država), jer je ušla u NATO i jer uskoro ulazi u Europsku Uniju.

Pri kraju svoga života smatrao sam svojom ljudskom i moralnom i domoljubnom obvezom napisati svoje memoare, prije svega iz triju razloga:

1. Da se argumentima i svojim svjedočenjem o važnim povijesnim događajima u kojima sam sudjelovao suprotstavim brojnim krivotvorinama u novijoj hrvatskoj povijesti u razdoblju od 70-ih godina do danas i da svojom istinom doprinesem borbi protiv krivotvorina.

2. Što sam osjećao moralnu obvezu pisati o nekim bitnim ličnostima iz nekih razdoblja s kojima me na neki način povezala sudbina ne samo u zajedničkom radu u politici nego i na druge načine, pa i privatno izvan politike. Mnogi od njih su se kao i ja u životu bitno promijenili i mijenjali na svoj način, čak su se i politički obratili. Kako se na njih još uvijek gleda crno-bijelom tehnikom, želio sam ispričati istinu o tim ljudima, zauzeti se da prestanemo važne političke ličnosti u proteklih pedeset godina ocjenjivati crno-bijelom tehnikom – jedne samo idealizirati, a druge sotonizirati.

3. Želio sam pisanjem o događajima koji su nepoznati javnosti poslati neke poruke iz prošlosti važne za budućnost hrvatskog naroda.

U proslovu svojih memoara zamolio sam čitatelje da konačne ocjene o ličnostima o kojima pišem ne izvode iz jednog događaja i jednog napisa, nego iz cjeline jer istina je u cjelini.

Novinarka Lovrić i njezini za očuvanje Jugoslavije

Nastojao sam biti iskren, otvoren i ne štedjeti ni sebe ni druge. Uvjeren sam da sam napisao istinu. Također sam uvjeren da ću zbog istine biti žestoko napadan i sotoniziran jer najopasnije je govoriti istinu budući da se istina koju mnogi ne žele čuti ne oprašta. Laž će ti oprostiti, ali istinu ne će. Eto, to se upravo meni dogodilo nakon što je Hrvatski list objavio šest kartica teksta iz mojih još neobjavljenih memoara. Podigla se neviđena hajka. Proglašen sam barunom munchausenom, dakle lažljivcem proglašen sam ultradesničarom. Proglašen sam zavjerenikom protiv ljevice, braniteljem Sanadera. Napisano je da lupetam i izmišljam. Jedan novinar je čak napisao da sam sam svoj djed, da je Ivica Račan izvanbračni sin Tita i slične gadosti umjesto da raspravlja o činjenicama koje sam napisao.

Novinarka Jelena Lovrić bila je izabrana u Centralni komitet na XI. Kongresu u studenom 1989., kada sam i ja izabran. Napustila je SDP onog trenutka kada je shvatila da se mi ne borimo protiv Miloševića zato da bi sačuvali Jugoslaviju, nego da se borimo protiv Miloševića jer on želi silom spriječiti samostalnost hrvatske države. Ona i njezini istomišljenici, koje je sada ponovno okupila, borili su se protiv Miloševića jer su smatrali da svojim velikosrpskim nacionalizmom ruši Jugoslaviju i komunistički sustav. Međutim, kada je SDP odustao od obrane Jugoslavije i komunističkog sustava, oni su napustili SDP i pretvorili se u najljuće neprijatelje. Čvrsto su podržavali Ivicu Račan dok je ovaj vodio projugoslavensku politiku, dok je branio Jugoslaviju kao Federaciju i dok je za HDZ govorio da je stranka opasnih namjera. Ali kada je Račan počeo mijenjati politiku, kada je odustao od obrane Jugoslavije i Saveza komunista i kada je shvatio da je najvažniji zadatak oduprijeti se agresiji i očuvati legalitet i legitimitet hrvatske vlasti na čelu s Franjom Tuđmanom, najprije su pokušali rušiti Račana i mene pa kad nas nisu uspjeli srušiti, napustili su SDP i postali najljući neprijatelji. Već 1990. godine, nakon što smo podržali Tuđmanovu koncepciju Ustava Republike Hrvatske, Jelena Lovrić optužila nas je da smo sestrinska stranka HDZ-a. Ja sam postao reptil s glavom na desnici koji svojim repom ruši svaku ljevicu. A vrlo brzo postali smo i Račan i ja crvene ustaše. I sada je u svom članku u kojem me na stotinu načina sotonizira aktivirala svoje staro društvo koje je napustilo SDP. Neki su išli i dalje pa su aktivirali i Tomislava Badovinca i druge komuniste i titoiste da oni presude što se događalo u SDP-u. Jedne novine kao krunski dokaz da izmišljam navode izjavu treće supruge Ivice Račan, Dijana PleštinaDijana Pleština, koja je u to vrijeme bila u Americi, a Račanova supruga bila je tada neka druga žena, uzima si pravo da bude krunski svjedok o nečemu o čemu pojma nema. Aktivirana je i Mira Šuvar, supruga Stipe Šuvara, autorica titoističkog serijala o Titu u kojem se veliča komunizam i titoizam, a koja također tvrdi da nije bilo partijskog zlata jer o tomu joj nije pričao Stipe Šuvar, njezin suprug. Tu je i Tomislav Badovinac koji o događajima u SDP-u priča sa svoga stajališta dogmata, titoista i žestokog protivnika hrvatske samostalnostiDijane Pleštine koja kaže da je moja priča smiješna jer njoj Ivica nije ništa pričao o tome. Dakle osoba koja je u to vrijeme bila u Americi, a Račanova je supruga bila neka druga osoba, uzima si pravo da bude krunski svjedok o nečemu o čemu pojma nema. Aktivirana je i Mira Šuvar, supruga Stipe Šuvara, autorica titoističkog serijala o Titu u kojem se veliča komunizam i titoizam, koja također tvrdi da nije bilo partijskog zlata jer o tome joj nije pričao Stipe Šuvar, njezin suprug, a ni stari partijski kadrovi koje je intervjuirala. Tomislav Badovinac ide još dalje te presuđuje o događajima u SDP-u sa svoga stajališta dogmata, titoista i žestokog protivnika hrvatske samostalnosti.

Zanimljivo je bilo i ponašanje trećeg Dnevnika Hrvatske televizije. Bio sam na godišnjem odmoru i odbio sam doći u studio komentirati aktualna događanja vezana uz partijsko zlato. Oni su onda inzistirali da primim ekipu u svojoj vikendici na Viru. Ja sam konačno pristao i dao petominutni intervju u kojem sam obrazložio sva sporna pitanja, ali nisu objavili ni jednu jedinu rečenicu. Ali umjesto toga u trećem su Dnevniku objavili izjave ljudi koji pojma nemaju o tome što se u SDP-u događalo.

Račan pristao na ultimatum jugosrpske struje u SDP-u

Dakle bivša članica Centralnog komiteta Saveza Hrvatske Jelena Lovrić, koja je rekla novinaru Lazanskom: „Kada će već jednom ta tvoja JNA da izvrši puč i ode ovo sve dođavola pa i mi", strašno se uzrujala što sam objavio ono što mi je Ivica Račan rekao u jednoj dramatičnoj noći kada smo svi bili uvjereni da će doći do državnog udara i da ćemo biti pohapšeni kao izdajnici. Strašno ju je uzrujala i pomisao da, dok je ona prizivala tenkove JNA, netko u SDP-u razmišlja o tome da se tim tenkovima suprotstavi. Sve što sam napisao Račan mi je i rekao. Prve je korake poduzeo isti dan. Kako do državnog udara nije došlo, nije moguće tvrditi niti da bi Račan išao u šumu, niti da ne bi išao u šumu, kako sada tvrde njegovi tadašnji komunističko-jugoslavenski suradnici koji su ga kasnije izdali kad je bio spreman braniti Tuđmana i vlast HDZ-a izabranu na izborima od pokušaja njezina nasilnog rušenja.

U članku sam napisao da nije samo došlo do državnog udara nego da je došlo i do promjene hrvatske politike jer je Tuđman, realno procjenjujući opasnost od državnog udara, prihvatio pregovore o spašavanju Jugoslavije i njezine transformacije u konfederaciju jer je odustao od naoružavanja Hrvatske. Ta promijenjena situacija još je više utjecala na odnos snaga u tadašnjem SKH- SDP-u. Ponovno su ojačale projugoslavenske snage jer su vidjele mogućnost opstanka Jugoslavije i socijalizma. Rezultat toga bila je pobjeda većine da SKH-SDP prilikom glasovanja o samostalnosti Hrvatske napusti Hrvatski sabor.

Račan je pristao na ultimatum jugoslavenske srpske i komunističke struje u SDP-u da se napusti Sabor ako Tuđman ne prihvati ultimatum da se u ustavnoj odluci o razdruživanju uvrsti amandman koji omogućava i novo udruživanje. Međutim, od te večeri kada nije izvršen državni udar, socijaldemokratska i hrvatska struja kojoj sam pripadao, nije mirovala. Uspjeli smo se izboriti da se ne ide na nastavak prekinutog 14. Kongresa SKJ. Uspjeli smo slomiti otpor projugoslavensko-srpsko unitarističkih snaga koje su se suprotstavljale bilo kojoj konkretnoj akciji koja pomaže Franji Tuđmanu i HDZ-u u borbi za opstojnost i samostalnost Hrvatske. Račan se kolebao. Malo je bio na strani Jelene Lovrić, Ivana Šibera, Ines Šaškor, Gordane Grbić, Dušana Plečaša, Borisa Malade, Branka Horvata i brojnih srpskih zastupnika i drugih koji su do zadnje kapi krvi branili Jugoslaviju kao federaciju, a malo je bio na strani nas koji smo tražili da se pripremimo za rat jer će do njega doći, da se ponovno počne nabavljati oružje i pripremi obrana te da se kao najvažniji cilj istakne stvaranje Vlade nacionalnog jedinstva, da se obustave ideološki sukobi i da ne tretiramo HDZ kao stranku opasnih namjera, nego kao legalnu i legitimnu hrvatsku vlast koju treba svim sredstvima pomagati, a ne rušiti. Već za mjesec i pol dana, nakon sramnog napuštanja Hrvatskog sabora, SDP prihvaća inicijativu Slavene Letice i drugih da se formira Vlada demokratskog jedinstva kao pretpostavka stvaranja i obrane suverene hrvatske države.

Iz mojih će se memoara vidjeti kako su se paralelno vodile različite politike, kako se vodila borba prsa o prsa i kako su se pojedine ličnosti mijenjale u toj borbi.

U tom kontekstu i ocjena Ivice Račan te prepirka bi li išao u šumu ili ne bi išao u šumu, je li to bila varka, ili ozbiljna namjera, promašena je prepirka. Bez obzira je li Račan, kad je iznosio svoj prijedlog, mislio ozbiljno ili me želio samo fascinirati te pridobiti na svoju stranu, njegova se uloga ne može ocjenjivati samo na temelju toga jednog događaja. Uloga Ivice Račana u hrvatskoj povijesti vrlo je proturječna. On je bio političar s mnogo lica i vodio je vrlo različitu politiku u vrlo različitim razdobljima svoga života.

Ivica RačanIvica Račan nije bio emocionalni Hrvat, ali niti emocionalni Jugoslaven, niti anti-Hrvat. Jednostavno, za njega nacionalno nije bilo bitnoTek kada se pročitaju moji memoari u cjelini, bit će moguće objektivno ocijeniti kakvu ulogu ima Ivica Račan.

Tko je uistinu bio Račan?

U politiku je ušao "na velika vrata" sedamdesetih godina nakon sloma Hrvatskog proljeća i nasilne smjene lidera Saveza komunista Hrvatske Mike Tripala, Savke Dabčević-Kučar i Pere Pirkera. Ivica Račan kao mladi čovjek, relativno nepoznat široj javnosti kao nova politička snaga, postaje član novog vodstva Saveza komunista Hrvatske, odnosno Izvršnog komiteta Saveza komunista Hrvatske te predsjednik Ideološke komisije Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske.

U svojim prvim danima vlasti Račan postaje poznat po tvrdim ideološkim stavovima i obračunu s hrvatskim proljećarima te po čišćenju Saveza komunista i hrvatskog društva od navodnih hrvatskih nacionalista. Posebno se istaknuo u obračunu s ljudima iz Školske knjige. Dakle ulazak Ivice Račana u visoku politiku obilježila je tvrda borba protiv navodnih hrvatskih nacionalista. Nema nikakve dvojbe da su tadašnji Izvršni komitet CK SKH kolektivno, i svaki njegov član, posebno krivi zbog političkog progona i zatvaranja stotina i stotina ljudi zbog masovnog izbacivanja s posla i Saveza komunista. Račan je u tim čistkama bio jedan od najoštrijih. Dakle Račan je ušao u politiku kao žestoki protivnik masovnog hrvatskog nacionalnog pokreta i Hrvatskog proljeća, ušao je kao stup i značajan čimbenik u borbi protiv nacionalizma u Savezu komunista Hrvatske i u hrvatskome društvu.

Ja sam u to vrijeme bio u velikom sukobu s Ivicom Račanom jer sam bio zagovornik nužnosti ustavnih reformi koje trebaju osigurati samostalnost i suverenost Hrvatske. U tom čišćenju i progonima navodnih hrvatskih nacionalista i neprijateljima najvećim grijehom smatralo se zastupanje prava hrvatskog naroda na samostalnu državu. Napadali su me kao hrvatskog nacionalista, satima se raspravljalo o vodstvu SSRN Hrvatske o meni kao o hrvatskom nacionalistu i tražilo moje smjenjivanje, izbacivanje iz Saveza komunista pa i kazneni progon. I u mome progonu, jedan od mojih najoštrijih kritičara bio je upravo Ivica Račan (o tome pišem u posebnom poglavlju). Do pojave Slobodana Miloševića i velikosrpskog nacionalizma, Račan ne mijenja svoje političke pozicije. U međuvremenu postaje direktor Političke škole u Kumrovcu te nakon toga odlazi za člana Predsjedništva SKJ u Beograd gdje počinje njegova politička transformacija. Vraća se u Hrvatsku i postaje u prosincu 1989. godine predsjednik CK Saveza komunista Hrvatske. Na XIV. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije, u siječnju 1990. Godine, igra značajnu ulogu zajedno s Cirilom Ribičićem i Milanom Kučanom u suprotstavljanju Slobodanu Miloševiću. Ne dopušta da Milošević bez izaslanstva Saveza komunista Slovenije nastavi XVI. kongres. Prekid kongresa bio je početak kraja Saveza komunista Jugoslavije. Uloga Račana u tom procesu bila je značajna. Račan je zaslužan i za transformaciju Saveza komunista Hrvatske u SDP. Ta je transformacija imala nekoliko etapa. Najprije se Savez komunista Hrvatske preimenovao u SKH – SDP (Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena), zatim samo u SDP (Stranku demokratskih promjena) i na kraju SDP (Socijaldemokratsku partiju). Račan je zaslužan i za stvaranje političkih uvjeta za napuštanje jednopartijskog sustava i uvođenje višestranačkog demokratskog sustava. Međutim, u to vrijeme Račan je još uvijek Jugoslaven i titoist te dosta dugo nakon sloma XIV. kongresa SKJ, sve do "balvana" u Kninu, brani Jugoslaviju kao federaciju i žestoki je protivnik HDZ-a i Franje Tuđmana, a optužuje HDZ da je stranka opasnih namjera. Zbog obrane Jugoslavije kao federacije, SDP gubi prve višestranačke izbore, a mene kao zagovornika konfederacije gotovo izbacuju iz stranke. "Balvan revolucija" bitno utječe na Račana i on, postupno mijenja svoju politiku tako da više ne smatra HDZ strankom opasnih namjera, nego s Tuđmanom i HDZ-om uspostavlja čvrstu suradnju i zajedništvo u obrani hrvatskih nacionalnih interesa i u suprotstavljanju velikosrpskom nacionalizmu. SKH-SDP najprije daje svoje članove, generala Martina Špegelja i admirala Svetu Leticu, u Vladu HDZ-a, a zatim i u Vladu demokratskog jedinstva kao prvu koalicijsku višestranačku vladu u Hrvatskoj. Početkom kolovoza 1991. godine za potpredsjednika Vlade daje Zdravka Tomca i još jednog ministra.

Dakle Račan početkom 1991. godine odustaje od sukoba s HDZ-om i Tuđmanom te je spreman za najširu suradnju pa i savezništvo s Tuđmanom i HDZ-om. Mnogo je argumenata koji potvrđuju da su Franjo Tuđman i Ivica Račan napravili tajni međusobni sporazum o suradnji i međusobnom pomaganju. Uoči izbora 1992. godine, kada je prijetio slom SDP-u i neulazak u Sabor zbog toga što su zastupnici SDP-a, 25. lipnja 1991., kada se donosila odluka o osamostaljenju Hrvatske, demonstrativno napustili sabornicu, Tuđman spasilteljFranjo Tuđman spasio je SKH-SDP od potpune propasti. Govorio je da ako Hrvatska želi biti stabilna, mora imati dvije noge, ne samo desnu nego i lijevu. Da bi SKH-SDP ušao u Sabor, Tuđman je za skupu i neracionalnu "kockicu", koju SDP nije mogao uzdržavati, dao SKH- SDP veliku zgradu na Iblerovu trgu. Tuđman vraća SDP-u vlasništvo bivšeg Saveza komunista Hrvatske te dopušta da SDP proda vilu u Opatiji i na taj način mu financijski pomaže da ne propadne na izborimaFranjo Tuđman spašava SKH-SDP. S obzirom na nepovoljne međunarodne okolnosti i veliko protivljenju samostalnosti Hrvatske, Tuđman ispravno procjenjuje da je SKH-SDP kao lijeva stranka potrebna Hrvatskoj. Sjećam se kako mi je govorio da ako Hrvatska želi biti stabilna, mora imati dvije noge, ne samo desnu nego i lijevu. Da bi SKH-SDP ušao u Sabor, Tuđman za skupu i neracionalnu "kockicu", koju SDP nije mogao uzdržavati, daje SKH- SDP-u veliku zgradu na Iblerovu trgu. Tuđman vraća SDP-u vlasništvo bivšeg Saveza komunista Hrvatske te dopušta da SDP proda vilu u Opatiji i na taj način mu financijski pomaže da ne propadne na izborima.

Je li Račan doživio obraćenje?

Račan se u to vrijeme suprotstavlja radikalima u SDP-u koji i dalje tretiraju HDZ kao stranku opasnih namjera, a Tuđman se suprotstavlja radikalima u HDZ-u koji žele lustraciju i zabraniti političko djelovanje SKH – SDP. To je bio "brak iz interesa". Zato mi se svidjela jedna izvrsna karikatura iz toga vremena koja prikazuje Tuđmana i Račana kao bračni par, a HDZ i SDP kao bračnu zajednicu. Tuđman je mladoženja, a Račan mlada u bijeloj vjenčanoj haljini. U to se vrijeme već pišu brojni članci kako su HDZ i SDP sestrinske stranke. SDP-ovci se sve više napadaju kao produžena ruka HDZ-a, kao hrvatski nacionalisti i kao crvene ustaše, a podižu se u medijima i optužnice protiv vodstva SDP-a kao protiv ratnih zločinaca.

Kao sudionik tih povijesnih događaja i kao svjedok nastojat ću dati argumentiran odgovor na pitanje: "Je li Ivica Račan doživio istinsko političko obraćenje, je li od komunista postao istinski socijaldemokrat, je li od Jugoslavena postao istinski Hrvat ili je njegovo političko obraćenje bilo iz nužde, odnosno iz karijerističkih razloga?"

Na ta se pitanja daju različiti odgovori. Mogu ponuditi svoje osobno svjedočenje za koje imam dosta čvrste argumente. Cijeli život, a posebno Račanova politička karijera, pokazuju da je bio racionalan čovjek i političar koji je znao kontrolirati svoje emocije. Ako ih je uopće imao. Dosta sam siguran u tvrdnji da Račan nije bio emocionalan Hrvat, ali niti emocionalni Jugoslaven, niti antihrvat. Jednostavno, za njega nacionalno nije bilo bitno. Dakle o nacionalnom pitanju različito se izjašnjavao, ovisno o okolnostima i potrebi, ali nikako na temelju iskrenog uvjerenja i emocija.

Zato mislim da nije bilo stvarnog, iskrenog, emocionalnog, političkog obraćenja Ivice Račana iz komunista u socijaldemokrata, ni iz Jugoslavena u Hrvata, nego da se radilo o promišljenoj politici s ciljem da se održi u politici i da dođe ponovo na vlast i što dulje zadrži tu vlast.

Gdje je SDP-ov novac od prodaje vila

Ali da se vratim na bit spora – je li postojalo partijsko zlato ili nije?

Prvo, Jelena Lovrić i drugi u pokušaju moga diskreditiranja pokazali su, ustvari, da je partijsko zlato postojalo. Dokazali su da nije bila muha zlata, niti šaka zlata, nego prema priznanju Dušana Plečaša kilogram do dva kilograma zlata i da ga je on vidio. Zanimljivo je to svjedočenje jer kilogram ili dva kilograma zlata ne smatra se važnim. Ako je bilo dva kilograma zlata koje je Plečaš vidio, možda je bilo još zlata koje nije vidio.

Drugo, dokazano je da su i drugi savezi komunista republika i pokrajina imali partijsko zlato, što sam i ja tvrdio. Dokazano je da je Tito naredio da se partijsko zlato prilikom upada sovjetskih tenkova u Čehoslovačku pošalje svim republičkim i pokrajinskim centralnim komitetima kako bi poslužilo kao prva pomoć za organiziranje obrane u slučaju da ruski tenkovi krenu na Jugoslaviju. Dakle nije se radilo o muhi zlata ni o šaci zlata Trag novcaGdje su sve završili luksuzni i drugi stanovi u vlasništvu Partije, tko se sve ogrebao (napisat ću u memoarima da su neki uzeli i po nekoliko stanova), također je u interesu hrvatskog društva u cjelini, pa i SDP-a da se riješi balasta sumnji. Nikada nije ni utvrđeno kako je potrošen golemi novac od prodaje vila i druge imovine SDP-ajer Tito ne bi slao muhu ili šaku zlata s ciljem da se organizira barem početak obrane od ruskih tenkova. Dakle postojalo je i zlato s kojim je raspolagao Tito i CK Jugoslavije i ostaje otvoreno pitanje je li bilo još takvih akcija slanja zlata za koje se ne zna kao što se ne bi znalo ni za ovo da ja nisam ispričao Račanovu priču. Ako je to zlato bilo namijenjeno za početak otpora ruskim tenkovima, zašto bi bila smiješna i apsurdna Račanova izjava da će s tim zlatom početi organizaciju otpora tenkovima JNA ako napadnu Hrvatsku. Mislim da u demokratskom društvu u kojem živimo, tražiti da se utvrdi gdje je to zlato danas (jer kilogram ili dva kilograma zlata nisu beznačajna) temeljno je demokratsko pravo svakog čovjeka pa tako i moje. Isto tako, tražiti da se ispita gdje su sve završili luksuzni i drugi stanovi u vlasništvu Partije, tko se sve ogrebao (napisat ću u memoarima da su neki uzeli i po nekoliko stanova), također je u interesu hrvatskog društva u cjelini, pa i SDP-a da se riješi balasta sumnji. Nikada nije ni utvrđeno kako je potrošen golemi novac od prodaje vila i druge imovine SDP-a. Napadali su me da sam ustvari bio guja HDZ-a u njedrima SDP-a.

Nisam nikada tajio od javnosti zašto sam, iako me SKH progonio 70-ih godina, ne samo ostao u Savezu komunista nego sam se i borio da budem u čelništvu Saveza komunista odnosno SDP-a. Vratio sam se u politiku jer sam smatrao da mogu pomoći da se obrani hrvatska država, da se sruši komunizam i uspostavi višestranačje i demokracija. Vidio sam u Tuđmanu ključnog čovjeka. Točno je da sam i s njim razgovarao o tome, a to sam i opisao i opisat ću u memoarima o tomu kako umjesto Saveza komunista stvoriti hrvatsku ljevicu. Nisam bio trojanski konj kako me optužuju, nego sam se javno borio za određene političke ciljeve, za samostalnu i suverenu Hrvatsku, za rušenje Jugoslavije, za pripremanje za oružani otpor protiv velikosrpske agresije i agresije JNA i za stvaranje socijaldemokratske hrvatske stranke umjesto Partije. Moji protivnici, koji se sada ponovno javljaju, imali su suprotne ciljeve – spašavanje Jugoslavije pod svaku cijenu, spašavanje komunističke stranke uz određene reforme i zadržavanje vlasti. Ponosan sam na ono što sam napravio i kao potpredsjednik Ratne vlade i kao član Vrhovnog državnog vijeća i kao potpredsjednik SDP-a. Ali očito da mi moji protivnici koji su izgubili bitku i napustili SDP nisu oprostili, niti će mi ikada oprostiti, i zato i mene i druge hrvatske ljevičare trpaju u ultradesnicu.

Nisam se vratio u politiku iz vlastitih interesa, niti sam politiku iskoristio da se obogatim kao mnogi. Nisam ostao u politici pa ni u SDP-u, iako sam mogao kada sam vidio da se nakon dolaska na vlast mijenja politika i da se SDP vraća titoizmu i regiji kao novom imenu za nekakvu kvazijugoslavensku novu zajednicu.

Ovo što mi se sada događa nije ništa novo. To se već mnogo puta dogodilo kada sam čvrsto i odlučno progovorio istinu i suprotstavio se antihrvatskim snagama. Zato se ne uzbuđujem. To će me potaći da još više pišem i da se još oštrije suprotstavim onima koji se boje istine.

Dr. Zdravko Tomac