Prošloga četvrtka u Blatu na Korčuli pokopane žrtve okrutnog komunističkog zločina počinjenog na jami Paklenica

"... Radovao sam se sebi.
Imao sam braću."

(Iz pjesme Josipa Pupačića „Tri moja brata i ja")

Dana 16. kolovoza 1943. godine na Svetog Roka u jamu znakovita imena Paklenica živi su bačeni u jamu trojica prijatelja Petar i Mirko Sardelić i Dušan Šeparović. Zemne ostatke izvadili smo iz dubine jame, uz pomoć stručnjaka identificirali i u ove dane u dostojanstvu i s božjim blagoslovom u njihovim i u našim obiteljskim grobnicama pokopali. Tužnu pogrebnu svečanost i koncelebriranu svetu misu vodio je i izrekao nadahnutu propovijed mons. Mate Uzinić, biskup dubrovački, s bivšim i sadašnjim župnicima don Jozom Barišićem, don Stipom Hrkačem i don Nikolom Berešićem, uz glazbu „Svete Vincence" i Crkveni zbor, s mnoštvom vjernika. Od pokojnika se odmjerenim govorom oprosti Franko Burmas, zet pok. Mirka Sardelića.

Kako i zašto je počinjen taj zločin, tko su počinitelji i što je bilo u međuvremenu do naših dana? O tomu kako i zašto je počinjen taj i drugi komunistički zločin na otoku Korčuli temeljito je istražio Franko Burnas, diplomirani pravnik, dožupan dubrovačko – neretvanski u vrijeme Domovinskog rata. U svome radu „Žrtve komunističkog terora na otoku Korčuli, posebno o zločinu na jami Paklenica na Svetog Roka 1943. godine", objavljenom u Zborniku radova Petog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, urednik Zvonimir Šeparović, Zagreb, 2010. str. 210. i 243., u kojem utvrđuje brojne komunističke zločine, piše da je više od 80 ljudi ubijeno, od toga 27 u Blatu na Korčuli. Njegova su istraživanja nezaobilazna i temeljita. Tako on piše: „Sada se pouzdano zna da su u jame bačeni živi ljudi i da su živi dospjeli do „dna jame."

Kako i zašto se dogodio zločin na Paklenici?

Toga su dana, kao što je bilo uobičajeno, mnogi mladi ljudi su išli na kupanje u obližnju Prigradicu. U jednom trenutku trojici prijatelja Mirku Sardeliću, Dušanu Šeparoviću i Brutalni zločinNa jami Paklenici počinjen je brutalni zločin, bez opravdanja, bez razloga, bez krivnje ubijenih. Počinitelji zločina poznati su, mi smo ih poznavali i godinama ih s prijezirom sretali na ulicama Blata. Nema ih više među živima, po djelima svojima bit će da su završili u pakluDušanu Suličiću pristupila su dva naoružana partizana i pozvali ih da „dođu na razgovor s Marinom". Pod tim imenom su svi znali da se radi o Marinu Cetiniću, partizanskom i partijskom lokalnom rukovoditelju. Kako su moj brat i drugi iz njegova kruga više puta razgovarali s Marinom Cetinićem, a jedan je takav susret održan i u našoj kući, smatrali su da će to biti još jedan dogovor o tome što učiniti prema okupatorima, Talijanima koji su se nalazili pred kapitulacijom. Između partije i ove trojice koji su pozvani na razgovor postojala je temeljna razlika: komunisti su bili za Staljina i Moskvu, a moj brat i njegovi prijatelji za Churchilla i London. Smatrali su da će uskoro Englezi i Amerikanci osloboditi zemlju.

Pozvani su bili spremni da idu na još jedan razgovor. Usprotivio se samo Petar Sardelić koji je rekao: „Ja njima ne vjerujem i ja idem sa svojim bratom." Petar je bio težak, zemljoradnik, koji je često i mnogo pomagao partizane posebno u Hotini, mjestu gdje je bio partizanski logor, a gdje je on imao svoje imanje. I tako su njih četvorica krenula u pratnji dvaju naoružanih partizana na istok od Prigradice prema mjestu koje se zove Blaca. Tamo su ih odmah vezali i počelo je maltretiranje. Desetak partizana nakon toga povelo ih je kozjim putem po teško prolaznom putu do jame Paklenica. Na tom mjestu jedan od traženih Dušan Suličić uspio je pobjeći (smatra se da ga je jedan partizan pustio), a partizani su preostalu trojicu bacili žive u jamu. Tu se događa veliki apsurd: partizani ubijaju i Petra Sardelića kojega nisu tražili, a Dušana Suličića koji je bio među pozvanima dvadeset dana kasnije kada su poslije kapitulacije Italije došli u mjesto Blato, nisu ubili. Suličića su poslali u partizane gdje je on postao kapetan i politički komesar. Na prvom javnom skupu u Blatu Marin Cetinić javno je obznanio da su događaji na jami Paklenica bili velika pogreška partizanskog pokreta na otoku.

Na jami Paklenici počinjen je brutalni zločin, bez opravdanja, bez razloga, bez krivnje ubijenih. Počinitelji zločina poznati su, mi smo ih poznavali i godinama ih s prijezirom sretali na ulicama Blata. Nema ih više među živima, po djelima svojima bit će da su završili u paklu. Njihovi su potomci među nama. Najdraži mi je trenutak ovih dana bio kada mi je sin jednog od ubojica pristupio i iskreno iskazao sućut. Bio je i u pogrebnoj povorci. To je čin koji pokazuje moralni integritet te ličnosti. Na žalost, nisu svi tako reagirali. Glavni su izostali s pogreba, a dogodio se i incident. U Korčuli su osmrtnice naših pokojnih poderane. Taj sramotni čin prijavili smo mjesnoj policiji. Držimo da su to mogli počiniti oni koji ne mogu podnijeti da se javno kaže da je na Paklenicama izvršen „bezumni komunistički zločin", kao što je pisalo na osmrtnici Dušana Šeparovića.

Mi smo godinama o zločinu morali šutjeti. Godine 1971. kada je moj prijatelj Šimun Sardelić došao iz Australije i na Svetoga Roka slavio svoj rođendan, ja sam u rođendanskom pozdravu rekao: „Dok mi ovdje slavimo, u tri kuće u Blatu gore lumini"(svijeće uljanice). To je odjeknulo među „dežurnim udbašima" i prijetilo mi se da će se protiv mene povesti postupak zbog izgovorene aluzije.

Tek od ostvarenja naše samostalne Hrvatske mi smo počeli djelovati na otkrivanju istine o našim mučenicima. Najprije smo posjetili mjesto zločina. Pomogli su nam dobri ljudi iz Planinarsko-speleološkog društva „Spivnik", i njihov predsjednik Vlado Šeparović Markota, koji su se spustili u jamu Paklenicu i ustanovili da je duboka 40 metara, ali nisu još smjeli dirati u ono što su našli. Zahtijevali smo od Državnog odvjetništva da pokrene postupak istrage i od Ministarstva unutarnjih poslova da dopuste i izvrše ekshumaciju, ali bez uspjeha. Govorili su nam da je to stari slučaj, da nema svjedoka i dokaza, da izvršitelji nisu živi i tako dalje. Mi smo na jami Paklenici postavili sveti križ koji je besplatno izradio i nama poklonio kamenoklesar Antun Šaknić, nosio ga je na ramenu kroz bespuća do jame Paklenica Vinko Šeparović Markota, a blagoslovio i izmolio molitvu za mrtve don Jozo Berešić. Kasnije smo postavili i ploču s imenima ubijenih. Išli smo svake godine na Svetog Roka probijajući se kroz gotovo prašumu izrasle makije u kojoj je teško bilo naći puta.

Obraćali smo se opetovano i uzaludno organima javnoga reda, lokalnim i državnim. To je trajalo godinama. Konačno, prošle sam se godine obratio Tomislavu Karamarku, ministru unutarnjih poslova, koji je odmah reagirao tako da je prihvatio naše molbe i odmah naložio policijskim organima u Dubrovniku da riješe stvar. I doista, u listopadu 2011. postrojba za specijalne namjene PU dubrovačko-neretvanske, tri dana je radila na dubini 40 metara. Iznijeli su zemne ostatke pokojnih koji su preneseni na patologiju bolnice u Dubrovniku na postupak sudskim vještacima dr. Igoru Boriću i prof. dr. sc. Davorki Sutlović, forenzičarki iz Splita, koji su DNK metodom uspješno izvršili identifikaciju. Višegodišnji je trud urodio plodom, dobili smo dopuštenje za ukop posmrtnih ostataka naših Petra, Mirka i Dušana. Svima smo duboko zahvalni.

Tomislavova smrt

S hrvatskim pjesnikom Josipom Pupačićem, mogao bih reći „Moja dva brata i ja". Dušan i Tomislav. Dva brata. Zlato i srebro. Duška ubiše partizani, živa su ga bacili u jamu, a Tomislav pogiba tri mjeseca kasnije s nenavršenih 18 godina u borbi s Nijemcima, mobiliziran u Trinaestu dalmatinsku brigadu. Posljednji put sam ga vidio živa i zdrava u Zavalatici. Bio je ustrašen, patio je zbog tragične smrti starijeg brata. Imao je talijansku pušku duge cijevi koja je bila gotovo viša od njega. Premda su majci obećali da će ga sačuvati, poslali su ga bez ikakvog vojnog iskustva na prvu bojišnicu na Pelješac gdje je u okršaju s Nijemcima smrtno ranjen. Satima su ga nosili po vrletima Pelješca. Prebačen je u bolnicu u Korčuli, a nakon nekoliko dana trebao je biti prebačen na Vis, a zatim u savezničku ratnu bolnicu u Bariju koja je imala ratne kirurgije – i penicilin. To je mogao biti spas, ali, učinilo je veliko olujno jugo i brod s Visa nije stigao u Brnu pa ga prebacuju u Blato u improviziranu ambulantu koja je bila smještena u učionici gdje je i on išao u školu. Ali bez potrebne operacije, ozlijeđene glave, nije preživio i umire 16. studenog 1943. godine. Njegovu smo smrt vrlo teško doživjeli i do nje nije trebalo doći. Bio je malodobni, golobradi mobilizirani mladić. Majka se od te tragedije nikada nije oporavila, moleći Svemogućega za svoja dva sina koja su na pragu života usmrćeni, umrli nasilnom smrću.

Poruke sućuti

Na pogreb su nam došli mnogi. Četvorica iz Hrvatskog domobrana iz Dubrovnika na čelu sa Željkom Kulišićem. Iz Amerike je došao Ivan John Prcela, autor poznate vrijedne knjige Hrvatski holokaust. Iz Australije su se javili mnogi. Ina Vukić, bivša tajnica HDZ-a za Australiju u vrijeme Domovinskog rata:

„Drago mi je što sada, eto, imaš dostojni grob za svojeg pokojnog brata."

Javili su se Ante Žanetić, Joze i Petrica Marinović, Šimun Sardelić, Tomislav Beram i Luka Laus. Luka je porijeklom iz Čare, bio je urednik na hrvatskom radiju u Sydneyu:

„Počivali u miru božjem svi naši pokojni koji na pravdi Boga umriješe ni krivi ni dužni."

Posebna je vrijedna poruka fra Zlatka Špehara, župnika iz Salzburga, bivšeg gvardijana vukovarskog.

„Koliko god nas vrijeme od nekih nemilih događaja dijelilo, lik svojih voljenih ostaje duboko urezan u pamćenje i ucijepljen u srce sjećanjem. Vašoj plemenitoj zauzetosti za viktimološku stranu istine neka ona vječno bude vodiljom. Duša vašega brata je u miru, a tijelo neka počiva u svetoj zemlji vaših pradjedova."

Marijan Brajinović, Beč:

„U mislima sam s Vama na dan pokopa onih koje su bestijalno ubili partizani. Taj komunistički sustav umorio je preko sto milijuna ljudi širom svijeta. Stoga bi trebalo tražiti kažnjavanje nošenja ne samo ustaških obilježja nego i svih partizanskih, jer se u ime te ideologije ubijalo ništa manje od nacističke."

Dr. Robert Holjevac, Povijesni institut Zagreb:

„Drago mi je da svaka žrtva konačno nađe svoje počivalište, jer svaka žrtva zaslužuje da se zna gdje su joj kosti, odnosno što je od tijela ostalo."

Mons. dr. Valentin Pozaić, biskup zagrebački, počasni član Hrvatskog žrtvoslovnog društva:

„Pridružujem Vam se obnovljenim osjećajima boli zbog gubitka Vašega brata – žalosno je izgubiti brata, ali na takav način ... neka barem sada dobije doličnu počast i molitvu."

Prof. dr. Andrija Nikić, predsjednik HKD „Napredak" Mostar:

„Bogu hvala da je konačno došao čas da zemni ostatci vašeg brata nađu dostojan smiraj na svojoj plemenitoj hrvatskoj grudi. Ja još uvijek tražim grob pokojnog oca, dvojice stričeva i sto trideset članova moje župe Ružići".

Fra Martin Planinić, član hercegovačke franjevačke provincije, župa Ploče-Tepčići:

„Imao sam jutros svetu misu za vašega brata Duška i braću Sardelić. Molio sam za ožalošćene kojima želim da s Isusom Pobjednikom pobjede svoju žalost i da nekoć poubijani – danas pokopani pobijede svoju vremenitost i slavodobitno dođu u sretnu vječnost s desne Očeve s koje je Isus naš Spasitelj.„

Dr. Vinicije Lupis, Institut Ivo Pilar, Dubrovnik:

„Primite izraze najdublje sućuti s nadom da će Izrazi sućutiZahvalni smo svima koji su nam se javili s izrazima sućuti. Mnogi su istakli kako oni još uvijek bez uspjeha traže svoje mrtve i nestale. Mi smo teško doživjeli ovo otvaranje naših dubokih nezacijeljenih rana. Ali istodobno smo sretni da smo uspjeli vratiti naše pokojnike među naše roditelje i pretke u naše obiteljske grobnicepotomci izvršitelja spoznati veličinu zločina koji su izvršili njihovi pređi!"

Ive Livljanić, veleposlanik pri Svetoj Stolici u miru:

„Želim ti da mir koji osjećaš u svojoj duši nadvlada nanovo probuđenu bol u srcu. Iako kao vjernici čvrsto vjerujemo da duše naših pokojnika ne počivaju u grobovima već u nebeskom kraljevstvu, ipak smo, u skladu s kršćanskom tradicijom zadovoljni i smireni kada se možemo na mjestu ukopa naših najbližih pomoliti za njihove duše. Ja na žalost još uvijek ne znam gdje su zemni ostaci mojega brata kojega su jugoslavenski komunisti potpuno nedužna, bez suda, ubili početkom rujna 1943. godine."

Petar Vulić, hrvatski pjesnik, dragovoljac Domovinskog rata, predsjednik Splitske podružnice Udruge Hrvatske Domovinske Vojske 1941. – 1945.:

„Čovjek bez vjere jest biće bez duše! Slijedom toga valja razumjeti i domaće komuniste koji su počinili nezapamćene zločine nad vlastitim narodom, jer „onaj tko ne voli Boga, ne može voljeti ni brata Čovjeka."

Vratili smo naše pokojnike među naše roditelje

Zahvalni smo svima koji su nam se javili s izrazima sućuti. Mnogi su istakli kako oni još uvijek bez uspjeha traže svoje mrtve i nestale. Mi smo teško doživjeli ovo otvaranje naših dubokih nezacijeljenih rana. Ali istodobno smo sretni da smo uspjeli vratiti naše pokojnike među naše roditelje i pretke u naše obiteljske grobnice. S olakšanjem smo primili cijelu ovu pogrebnu svečanost, jer oni su opet s nama i primili su Božji blagoslov. Dušan će se naći sa svojim roditeljima i bratom Tomislavom. Ispunili smo naš dug prema njima. Zločincima opraštamo, neka im sudi svevišnji. Neka se više ne ponovi da svoj ubije svoga. Ljubav i snošljivost neka vladaju, a ne mržnja i nasilje. Jame ne smiju biti grobišta.

Ovih smo dana čitali intervju mons. dr. Mile Bogovića, biskupa ličko senjskog, koji je između ostalog rekao da komunizam nije zasnovan na ljubavi prema svome narodu. „Komunisti smatraju da imaju pravo na mržnju prema nekima. Veliki papa Ivan Pavao II. rekao je da komunizam ima krivu antropologiju, odnosno krivi nazor na čovjeka. Po njemu se „u određenim trenutcima, pojedincima i skupinama može oduzeti svako ljudsko dostojanstvo. Tada za komuniste oni prestaju biti ljudi sa svojim pravima, oni postaju uši, gnjide i štakori koje treba tamaniti. Dakako da takvi ne zaslužuju ni grob, nego se bace u jame bez oznaka. Dokle god se toga ne oslobodimo, uvijek će biti onih kojima nije stalo da se te jame istraže, da se stradali popišu, da se grobišta označe i čuvaju. Tu je bit problema oko ukidanja Ureda za žrtve komunističkih zločina."

Upravo danas je prema Rezoluciji Parlamentarne skupštine Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih režima dan 23. kolovoza, Europski dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma „da bi se sačuvalo sjećanje na žrtve masovnih protjerivanja i ubojstava i da se u isto vrijeme još više učvrsti demokraciju i ojača mir i stabilnost na našem kontinentu. To je dio akcije nazvane „Aktivno europsko sjećanje" da bi se spriječilo bilo kakvo ponavljanje zločina nacizma i staljinizma."

Kao što vidimo, i Europa je otvorena za sjećanje na žrtve. Naše žrtve s jame Paklenica i one s jama Jazovka, Kočevski rog, Crngrob, Huda jama i svih naših stratišta i prikrivenih grobišta zahtijevaju naše aktivno sjećanje. Mi smo to učinili za naše žrtve na groblju Svetog Križa u Blatu na Korčuli.

Dr. Zvonimir Šeparović
Hrvatski list