17. obljetnica krvave bitke kod Grahova kojom je, nakon Oluje, spriječen srpski protunapad

Prošlo je 17 godina od veličanstvene akcije Oluja. Isto toliko godina prošlo je i od teške i odlučne bitke koja se samo nekoliko dana nakon Oluje, tri duga dana vodila na području Bosanskog Grahova kako bi se konačno slomile srpske snage. I dok se hrvatski narod veselio Oluji i oslobođenim područjima, hrvatski dragovoljci do smrti su se hrabro borili 13., 14. i 15. kolovoza te slavne 1995. godine kako bi zadržali osvojena područja u svojim rukama jer su srpske snage izvele pravi kontraudar nakon Oluje. Iako se ta bitka kod Bosanskog Grahova rijetko spominje u medijima, i ona je među svetijim bitkama u novijoj hrvatskoj povijesti zahvaljujući kojoj svi mi danas uživamo granice Republike Hrvatske.

Udruga pripadnika i prijatelja 141. brigade Hrvatske vojske svake godine zajedno s obiteljima poginulih suboraca odlazi u Bosansko Grahovo i uz svetu misu prisjeća se i odaje zahvalnost svima koji su bili u toj junačkoj borbi. Poručnik Tonći Jelavić, pripadnik 1. sat.1. bojne 141. brigade, satnik Ante Šilović, zapovjednik 2. bojne 141. br. HV-a, inače neposredni sudionik događaja u Ratko MladićSam udar odobrio je general Mladić s ciljem zauzimanja Bosanskog Grahova i izbijanjem na područje prijevoja Derale, odnosno 'kninskih vrata', kako bi mogao dalje prema Livanjskom polju. Druga bojna sudjelovala je u zaustavljanju toga njegova nauma. Uz pomoć 7.gbr. pokušali smo vratiti položaje koje smo imali prije djelovanja vojske republike srpskeBosanskom Grahovu i čsn. nam. Damir Vladušić, zapovjednik odjeljenja za potporu, 3. satnije, 3. bojne 141.br. HV-a, koji je bio i ranjen u toj bitci, te '95. godine bili su na prvoj crti bojišnice, a danas u Udruzi pripadnika i prijatelja 141.brigade Hrvatske vojske ne dopuštaju da se sjećanje na te događaje, kao i one koji su u njima izgubili svoje živote, ikada zaboravi.

„Početkom kolovoza 1995. godine 141. brigada zaposjeda crtu bojišta na širem prostoru Bosanskog Grahova. Lijevo od njih je 6.dp., a desno postrojbe HVO-a. Stanje na bojišnici bilo je stabilno, borbi ima, ali nisu bile većeg intenziteta. Postrojba je uspješno odolijevala nasrtajima neprijatelja i držala dostignutu crtu obrane sve do noći 12./13.kolovoza. Tada je neprijatelj, očito ne mireći se s gubitkom Knina i ostalih teritorija bez kojih su ostali zahvaljujući akciji Oluja, najprije topništvom, a zatim pješaštvom, tenkovima i zrakoplovima, koncentrirajući svoje elitne i specijalne postrojbe, rano ujutro pokušao vratiti izgubljene položaje i presjeći komunikaciju Knin-Bosansko Grahovo ovladavanjem strateški važne točke 'prijevoja Derale'. Najžešći napad izvršen je na položaje ispred Derala te na cesti Drvar-Bosansko Grahovo. Postrojba prihvaća borbu i u izravnom okršaju prsa o prsa pogibaju vojnici Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica dok se ostali, među kojima je bilo više ranjenih, izvlače na pričuvni položaj. Nedugo nakon toga, jedna interventna skupina odlazi u pomoć napadnutim položajima na lijevom krilu gdje nailaze na ubačenu neprijateljsku diverzantsku skupinu u izravnom okršaju pogibaju zapovjednik satnije Stipe Marčić-Štef, vojnici Denis Baleta i Dragan Kikić, a više je vojnika ranjeno. Oleg Ujević, jedan od vojnika, ipak se uspijeva izvući i dovodi pojačanje, ponovno se uključuje u borbu i tom prilikom junački pogiba. Nakon podneva, toga 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika brigade ,uz sudjelovanje zap.brig.i zap.2.bojne uz potporu POTRD-a ZP Split kreće u protunapad na privremeno zaposjednuti položaj. Neprijatelj u žestokoj borbi uspijeva odbiti napad i tom prilikom pogibaju zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac te vojnici Sead Jasenčić i Slaven Ujević, a više pripadnika biva ranjeno. U borbama na ostalom dijelu bojišta poginuli su vojnici Ante Merčep, Ante Domazet, dok je Zoran Karanović bio teško ranjen i od zadobivenih rana umro 17. kolovoza. Istoga dana, provodeći napadne aktivnosti na lijevom krilu bojišnice poginuli su pripadnici 6.d.p., vojnici Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina, dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata i on se vodi kao nestali.

Unatoč gubitcima, brigada sutradan, 14. kolovoza, zajedno s jednom satnijom 7.gbr. vraća izgubljeni položaj( u toj akciji pogiba pripadnik 7.Gbr. Romano Ribić), a 15.kolovoza zajedno s ostalim postrojbama (126.dp., 6.dp.) nastavljaju s napadnim djelovanjima i odbacivanjem neprijatelja, dok 4.gbr.presijeca komunikaciju Resanovci-Drvar, čime je zadan konačni udarac srpskim snagama, a čiji kraj se događa u narednim veličanstvenim operacijama hrvatskih snaga 'Maestral' i 'Južni potez'."

Kratak je to prikaz trodnevnog zbivanja na području Bosanskog Grahova 13., 14. i 15. kolovoza 1995. godine gdje su zahvaljujući hrabrim pripadnicima Hrvatske vojske ipak očuvani hrvatski teritoriji. Čsn. namjesnik Damir Vladušić, zapovjednik odjeljenja za potporu 3. satnije, 3. bojne 141.br. HV-a sudionik je tih događaja i zapovjednik postrojbe koja je primila najžešći udar neprijatelja u toj bitci. Dragovoljac je Domovinskog rata od samih početaka, a u rat je otišao kao ozbiljni obiteljski čovjek s 32 godine, prošao sva ratišta, a jedva je izvukao živu glavu te 1995. godine.

'Sa zapovjedništvom sam 12. kolovoza bio na izviđanju, vratili smo se u selo Kovačiće kod Livna gdje nam je bila smještena vojska i odmah krenuli. Kako nas je uhvatio mrak, prije Bosanskog Grahova zasuli su nas granatama, nismo se mogli probiti i morali smo se vratiti natrag i sačekati. U mojoj je satniji bilo mladih, neiskusnih ljudi, normalno je da su bili preplašeni, ali i izuzetno hrabri kad je trebalo. Kad se granatiranje malo smirilo, dobio sam zapovijed da s ojačanim vodom ljudi od oko 70- ak boraca izvršim smjenu položaja na desnom boku, odnosno položaje od ceste za Drvar prema prijevoju Derale. Ukrcali smo se na kamione i otišli ne znajući da zapravo idemo u borbu na život ili smrt', priča Vladušić o danu pakla koji je preživio na bojištu. Ističe da se i danas živo sjeća kako su suborci vozeći se u kamionu pjevali domoljubne pjesme i s pjesmom na usnama išli u smrt.

Iskrcali su se, prema njegovim riječima, prije sela Vidovići, podijelili se u dvije skupine, jedna je otišla izvršiti smjenu položaja uz cestu i lijevo od nje, a on je svoju skupinu od 22 suborca odveo na Vidovića glavu, udaljenu oko dva kilometra od mjesta na kojem su se iskrcali. 'Uspjeli smo pod granatama doći do tih položaja i zamijeniti druge suborce koji su do tada držali crtu. Granate su neprekidno padale, čuli su se tenkovi, škripa gusjenica, četnici su očito dovlačili oklop spremajući se za napad. Oko tri sata ujutro, kad je pakao počeo, na moj vod koji je držao bojišnicu širine 300 metara, palo je oko 500, a možda i više granata u sat vremena. Sa zadnjom granatom, oko četiri sata ujutro, čuli smo bat koraka u trku, netko je viknuo 'Ajmo, vukovi moji!' i počela je borba prsa u prsa', govori Vladušić o krvavoj bitci koja je uslijedila naredna tri i pol sata između njih i četnika.

Ističe kako su se tukli na razmaku od dva metra, u toj akciji izgubili su četiri suborca, a pet ih je bilo ranjeno, među njima i sam Vladušić kojega je s 30 metara pogodio snajper u desno rame, svega dva centimetra od glave, a metak mu je izašao na leđima uz samu kralježnicu po središnjoj crti. Iako teže ranjen, uspio je držati položaj sljedeća tri i pol sata, a oko sedam i trideset ujutro uspjeli su se izvući do pričuvnih položaja naše brigade, gdje su se, koliko ga sjećanje služi, kaže nalazili pripadnici 1. bojne. Danas kad priča o tome, Vladušić stalno ističe hrabrost svojih mladih suboraca koji su u borbu odlazili pjevajući, nadljudskoj snazi koju su svi oni imali u toj borbi, ali i otvoreno govori kako je i sam sebi govorio: 'Gospe moja, nikad više doma'. 'Bila je to krvava bitka, pravi košmar zbivanja, ali nismo pokleknuli. Pokazali smo kakva je to hrabrost hrvatskoga vojnika', završava Vladušić, ističući kako se istina o Domovinskom ratu treba znati, i kako se moramo sjećati svakog poginulog branitelja koji je svoj život dao kako bi svima nama danas bilo bolje.

S njim se slaže i satnik Ante Šilović, neposredni sudionik bitke, zapovjednik 2. bojne 141. br. HV-a koja je sudjelovala u operaciji obrane Bosanskog Grahova. Poljuljani moralTo je bio jedini pravi kontraudar srpskih snaga nakon operacije Oluja, kada su nastojali zbog poljuljanog borbenog morala svojih postrojba, ali i očitog nezadovoljstva i osjećaja nemoći civilnog puka, vratiti izgubljene položaje i presjeći komunikaciji Knin – Bosansko Grahovo, te zauzeti važnu točku – prijevoj Derale, ući u Grahovo i ostvariti pozicije za daljnje napredovanje prema Livnu i Kninu'Njegova bojna sudjelovala je u zaustavljanju protuudara jakih srpskih snaga koje su bile potpomognute specijalnim jedinicama.

'Sam udar odobrio je general Mladić s ciljem zauzimanja Bosanskog Grahova i izbijanjem na područje prijevoja Derale, odnosno 'kninskih vrata', kako bi mogao dalje prema Livanjskom polju. Druga bojna sudjelovala je u zaustavljanju toga njegova nauma. Uz pomoć 7.gbr. pokušali smo vratiti položaje koje smo imali prije djelovanja vojske republike srpske. Sam napad 13. kolovoza bio je izuzeto jak, imali su jake topničke snage, jake oklopne snage, bile su ubačene diverzantske snage i sve to uz potporu zrakoplovstva, gdje su u naletima dva borbena zrakoplova tukla naše topničke položaje', govori Šilović o teškoj bitci 13. kolovoza, dodajući kako su imali dosta poginulih i ranjenih. Borbe su, kaže, toga 13. kolovoza trajale cijeli dan, navečer je u pomoć došla 7. gbr. , već sutradan, 14. kolovoza svi su položaji bili vraćeni, a 15. kolovoza uz pomoć 7. gbr., 6dp. i 126.dp. iz Sinja, kao i 141. br. svi položaji pomaknuti su šest do sedam kilometara prema Drvaru. Šilović kaže da se i danas sjeća te velike bitke u kojoj je veliki broj njegovih suboraca izgubio živote, ali da je riječ o junačkoj akciji koje se treba sjećati svake godine. Poručnik Tonći Jelavić, pripadnik 1. sat.1. bojne 141. br. kaže da malo ljudi uopće zna za ovu veliku akciju jer je bila poslije veličanstvene Oluje kada je čitava Hrvatska slavila, a poslije nje sve je drugo palo u zaborav.

'To je bio jedini pravi kontraudar srpskih snaga nakon operacije Oluja, kada su nastojali zbog poljuljanog borbenog morala svojih postrojba, ali i očitog nezadovoljstva i osjećaja nemoći civilnog puka, vratiti izgubljene položaje i presjeći komunikaciji Knin – Bosansko Grahovo, te zauzeti važnu točku – prijevoj Derale, ući u Grahovo i ostvariti pozicije za daljnje napredovanje prema Livnu i Kninu', govori Jelavić o akciji 13. kolovoza, čija je 17. obljetnica i ove godine redovito obilježena, upravo zahvaljujući pripadnicima 141. brigade Hrvatske vojske i obiteljima poginulih branitelja. 'Nastojimo sačuvati uspomene na poginule suborce', nastavlja Jelavić, 'oni su se teško, ali odvažno borili protiv neprijatelja koji je pokrenuo siloviti i žestoki napad. Bila je to krvava i teška, gotovo rovovska bitka gdje su naši i njihovi vojnici bili nekoliko metara jedni od drugih.'

Andrea Černivec
Hrvatski list