Rasprodaja je politika ove Vlade

Milanoviću, odmah zaustavi rasprodaju državne imovine, poručio je ovih dana predsjednik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar predsjedniku Vlade te ga upozorio da njegova Vlada nema pravo kada objavljuje rasprodaju još jedinih preostalih hrvatskih financijskih institucija, koje, nota bene, posluju pozitivno, a uz to najavljuje i davanje autocesta u koncesije privatnicima, naravno nakon što država prije toga pripremi teren za koncesionara, otpusti višak zaposlenih, konsolidira financijsko stanje i slično. Lesar upozorava premijera Milanovića da rasprodajom državne imovine Vlada krši Zakon koji definira da se ta imovina ne može rasprodavati bez usvojene Strategije upravljanja državnom imovinom, a nje nema jer nije usvojena u Hrvatskome saboru. Pojašnjavajući svoje pismo premijeru, čelnik Hrvatskih laburista Dragutin Lesar pita se čime Vladini dužnosnici opravdavaju najavljeneŽurna prodajaNaravno da će Vlada, koja od svih svojih najavljivanih genijalnih rješenja iz predizbornog doba, jedino što sada prezentira model je žurne rasprodaje svega vrijednoga, uskoro dospjeti u situaciju da rasprodaje i ostatke ostataka s obzirom da će novcem dobivenim od prodaje Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja dobiti tek trenutačni financijski predah, a ne će ozbiljnije riješiti gorući problem proračunskoga deficita rasprodaje ako država nije dobar vlasnike i znači li to da će država uskoro prodavati i fakultete, vrtiće, bolnice...

Naravno da će Vlada, koja od svih svojih najavljivanih genijalnih rješenja iz predizbornog doba, jedino što sada prezentira model je žurne rasprodaje svega vrijednoga, uskoro dospjeti u situaciju da rasprodaje i ostatke ostataka s obzirom da će novcem dobivenim od prodaje Hrvatske poštanske banke i Croatia osiguranja dobiti tek trenutačni financijski predah, a ne će ozbiljnije riješiti gorući problem proračunskoga deficita. U tom slučaju rasprodaja bolnica, fakulteta i vrtića nije nešto što se ne može predvidjeti i što bi bilo presedan u globaliziranom svijetu, u kojemu kapital multinacionalnih međunarodnih kompanija gazi sve pred sobom. Pojedine države već su prodavale ne samo bolnice, škole i fakultete, nego i parkove, dječja igrališta i općenito sve ono na što su bacile oko međunarodne kompanije kao na nešto iz čega bi mogle izvući profit. Globalizacija i privatizacija kao njezino imanentno obilježje nije nikakva novost, a ponajmanje hrvatski specifikum.

Ona je zahvatila svijet već krajem 80-ih godina prošloga stoljeća i traje do danas, a raspad komunističkog sustava uveo je i te zemlje u proces pa se tranzicija iz socijalizma u kapitalizam svela zapravo na rasprodaju svega i svačega. Više od 120 zemalja u svijetu na svim kontinentima prošlo je i prolazi taj mučni proces nakon kojega mase ostaju osiromašene i obespravljene, a uski sloj u velikim kompanijama postaje sve bogatiji i vlasnikom sve većih bogatstava. Uostalom, i sama je Amerika duboko u tom procesu, tamo se privatizira sve što se može, čak i ratovi, čak i obavještajni poslovi, a zadaća vojske u modernim ratovima je samo da dođe na bojišnicu i ide u borbu s neprijateljem za privatizirane interese, a ima već netko tko se stara da toj vojsci dopremi oružje, hranu, da sagradi improvizirane gradove s kazalištima i kino dvoranama u pozadinama bojišta. Dovoljno je pročitati knjigu „Doktrina šoka" kanadske novinarke Naomi Clein pa da se shvati što se u svijetu događa, koje sve žrtve i posljedice privatizacija ostavlja iza sebe.

Poslije uragana u New Orleansu tisuće ljudi ostalo je, gotovo i do dandanas, bez elementarnih uvjeta za život, bez domova i posla, otpušteno je oko četiri tisuće učitelja jer se privatni sektor sjetio da bi školovanje mogao naplaćivati, isto je i s obnovom domova, pa čak i s raspodjelom dobrotvorne pomoći. U zemljama Latinske Amerike vlastodršci su rasprodavali od nacionalnih unosnih poslova do parkova, mase su ostajale na ulici, gladne, gole i bose, ogorčeno su prosvjedovale, a vladine represivne snage nemilosrdno su ih uhićivale, ubijale, iz helikoptera bacale u ocean s rasporenim utrobama da tijela ne bi plutala nego da potonu i budu hrana morskim psima, u Rusiji je Jeljcin tenkovima osvajao vlast i pritom ubio nekoliko stotina ljudi i nekoliko tisuća ranio da bi poslije toga u bescjenje zapadnim moćnicima prodavao unosna rudna polja i druga bogatstva, čak i u Južnoj Koreji goleme su nacionalne kompanije prodavane za vrijednost deset puta manju od godišnje dobiti pa su mnoge obitelji, koje su nakon privatizacije ostajale bez posla ili dostojne zarade činile kolektivne suicide.

U Južnoj Africi dopustili su Nelsonu Mandeli da preuzme političku vlast, ali su mu proučili da mu „šifru trezora nikad ne će predati" pa je umjesto par milijuna stanovnika koji su prije toga bili bez kuća, vode, telefona, posla i novca, nakon svega broj onih koji žive u uvjetima nezamislive bijede još i porastao barem za tri ili četiri puta. Kad kapital odredi nešto kao svoj interes, ništa mu se ne može ispriječiti, ni države, ni vlade tih država, ni sve teorije o pravednoj raspodjeli, pravdi i ljudskim i nacionalnim pravima, a najmanje goloruke i obespravljene Lažni mitoviPojedini analitičari i danas optužuju prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i privatizaciju mu upisuju kao smrtni grijeh, napose izjavu da sve treba prodati za 200 hrvatskih obitelji. Nema nikakvih dokaza da je to Tuđman ikad izjavio. Nema dokaza da je i Maria Antoaneta ikad izjavila „Neka jedu kolače" kad je čula da ljudi prosvjeduju zato što nemaju kruha, pa ipak svi vjeruju da je rekla upravo tomase.

Čak i ne treba ulaziti u posebne dubinske analize funkcioniranja današnjega svijeta pa da se shvati kako je u cijeloj toj mučnoj priči Hrvatska zapravo još dobro i prošla, odnosno da i nije imala tako tragičnih posljedica u usporedbi s nekim drugim kutcima svijeta. Krvave epizode kroz koje su prošle mnoge zemlje nisu, dakako, nimalo utješne za današnje teške materijalne i općenito ekonomske prilike u Hrvatskoj. No komparativna analiza potrebna je da se shvati kako Hrvatska, unatoč teškoj situaciji, još nije u posve izgubljenoj situaciji jer još ima u svom vlasništvu, makar i skromne, dijelove financijskog krvotoka, još ima mnoga prirodna bogatstva, vode, nekretnine i slično, brojna poduzeća kroz koja se obrće velik kapital. Hoće li to biti sačuvano, ovisi, naravno, o politici, a trenutna politika ne pruža na žalost nimalo razloga za optimizam jer, kao što smo naveli, naveliko se najavljuje, i već su u tom smislu donesene i odluke, o rasprodaji svega vrijednoga u zemlji. Dogodi li se zaista da stranci preuzmu preostale banke, osiguravajuća društva, autoceste i ostalo, ljudi će masovno ostajati bez posla pa će se i sadašnji veliki broj nezaposlenih činiti kao idila, onda ćemo i dogodine pričati kako nam je ove godine bilo dobro, onda će ljudi početi prodavati ne samo posljednje zalihe zlata nego i bubrege da bi preživjeli, kao što se uostalom i događa u svijetu.

Pojedini analitičari i danas optužuju prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana i privatizaciju mu upisuju kao smrtni grijeh, napose izjavu da sve treba prodati za 200 hrvatskih obitelji. Nema nikakvih dokaza da je to Tuđman ikad izjavio. Nema dokaza da je i Maria Antoaneta ikad izjavila „Neka jedu kolače" kad je čula da ljudi prosvjeduju zato što nemaju kruha, pa ipak svi vjeruju da je rekla upravo to. Ali sve da je Tuđman to i rekao i da se to zaista i dogodilo, dakle da je 200 bogatih Hrvata kupilo najvrjednije hrvatsko bogatstvo, bilo bi nam sigurno bolje nego što nam jest i što će biti, nastavi li se ovakva politika. Osim što to Tuđman nije rekao, za vrijeme njegove vlasti privatizirano je tek 23 posto gospodarstva (pri čemu nije prodana ni jedna velika kompanija) te 33 posto bankarskog sustava, ali ljudi, pod utjecajem beskrupulozne manipulacije, vole stvarati lažne mitove i u njima tražiti razloge svoga potonuća, svojih neuspjeha i svojih promašaja i nerealiziranih ambicija.

Od Lesarova pisma predsjedniku Vlade Zoranu Milanoviću teško da će biti ikakve koristi. Milanović rasprodaju ne će zaustaviti jer je rasprodaja zapravo politika ove Vlade, Vlade krupnoga kapitala. Problem je, dakle, u politici, a rješenje je u nama da ne biramo takvu politiku koja nas pretvara u roblje i koloniju.

Ivica Marijačić
Hrvatski list