Nekulturna ministrica kulture

'Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno'... 'Laž je potvrda naše urođene inteligencije'...

Ove 'pohvala laži' novodobnog 'oca srpske nacije' Dobrice Ćosića iz 1961. godine izvorno se odnosi na Srbe, ali iz dana u dan sve je jasnije primjenjiva i na njihove bliske srodnike – ovdašnje vladajuće kukurikavce ili, kako ih narod još zove, crveno-žute Kmere. Posebno mi se nametnula na otvaranju ovogodišnjeg 58. po redu Splitskog ljeta, dok sam slušao uvodni govor HNS-ove liberalne ministrice kulture Andreje Zlatar Violić.

Bila se te večeri skupila tzv. krema političkog i kulturnjačkog svijeta iz tuzemstva i inozemstva. Ukazala se tu čak i jedna predsjednica Opće skupštine Uneska (Katalin Bogyay), delegat velike i moćne Europe u raspadu Paul Vandoren te nešto ovdašnjih ministara na galofaku, ali u razvitku.

Ja sam pak iz zaleđa gledao svu tu menažeriju i slušao rutinska kulturnjačka verglanja, ali onda je pod peristilske arkade svom svojom (intelektualnom) težinom nahrupila Hrvatska zbiljaHrvatskom vladaju bogataši, političari, diplomati, umjetnici, novinari, te svakovrsna druga tušta i tma. Oni rado primaju darove koje im Hrvatska tako štedro pruža, ali samu državu u velikoj većini uopće ne mogu smisliti. Zato i jest onakva kakva je danas.ministrica Zlatar Violić – i ona me doista osupnula! Istina, ne toliko prikladnošću ili, ne daj Bože, dubinom izgovorenih riječi, već upravo 'stvaralačkim, maštovitim i inventivnim' laganjem iz glave. U toj divnoj splitskoj noći.

Istaknuti „Vrapčani"

Prema portalu Slobodne Dalmacije od 14. srpnja, ministrica je, među ostalim, govorila o 'kombinaciji umjetnosti i kritičke misli', na kojoj namjerava graditi 'kulturni život u Hrvatskoj'. Potom o još koječemu, pa tako i o 'značajnoj međunarodnoj karijeri', među ostalim i takvih kulturnih veličina kao što su Boris Dežulović i Predrag Lucić i sličnom.

Najviše me je ipak očarala jedna naizgled usputna sitnica: kad je za spomenuti novinarski dvojac, koji se potpisuje i kao Ludež – a koji joj je jamačno vrlo važan kad ga je, za mjesno i nacionalno slušateljstvo, posebno spomenula između svih tih stotina pjevača, plesača i glumaca – rekla da je on izraz 'oporbenog' duha! Nešto kao sama srž pobunjeničkog duha drugog po veličini – i prvog po samosvojnosti – hrvatskog grada.

Izričito je uputila nazočne i brojno gledateljstvo nacionalne dalekovidnice na njihov nastup, koji je valjda počasno 'ostavljen za kraj manifestacije'.

Pogledom na festivalski program lako sam ustanovio da je taj 'oporbeni' šlagvort ministrici dao sam duet Ludež. Njihov prilog i ovogodišnjem Splitskom ljetu, nakon prošlogodišnjeg i istovrsnog, zove se 'Melodije kurbi et oporbi'. Scenski ih je omogućio zagrebački 'Kerempuh' i njegov samouvjereni i provjereno multikulturni ravnatelj Duško Ljuština, Bandićev pobočnik.

Jedan drugi i drukčiji Duško (Mucalo, intendant splitskog HNK-a, koji sve to plaća, a ni o čemu bitnom ne odlučuje) prikladno je nazvao ove Lucićeve i Dežulovićeve stiho/tvorine 'vrapcem' – rimovanim dosjetkama kakve se izvode na srednjoškolskim priredbama. Njima je, očito, još dosjetljivija ravnateljica dramskog programa Splitskog ljeta Senka Bulić zamijenila pučke komedije na Carrarinoj poljani, u kojima su nekad, recimo, u de Filippovoj 'Šjori Fili', veliki Boris Dvornik i Marija Danira izazivali salve smijeha i pisali kazališnu povijest. Ministrica Zlatar Violić ovaj je Ludež – na pragu njegova šestog desetljeća života – čak smjestila među 'mlade, njihove nasljednike', te 'pozvala publiku da ih podrži'.

Zašto je ova izjava spomenute 'gospođe ministarke' u mome srcu izazvala takav buran učinak?

Prvo stoga što čak i netko tko je upravo s Marsa pao na splitski Peristil vidi sav njezin besmisao ili, učeno rečeno, 'contradictio in adjecto' na prvi pogled. Ministrica, dakle, državna vlast 'par excellence', javno hvali i izravno novčano i na sve druge načine – vodanjem po svijetu i po 'regionu' – godinama, pa i desetljećima, podupire spomenute 'kritičke estete'. Producira ih po svim glavnim režimskim medijima, a sada, evo, i u kazalištima. I sada mi, glupi 'narod ovaca' (engleski: 'sheeple'), doista trebamo povjerovati da je riječ o nekakvim 'oporbenjacima', a ne onome što se oduvijek jasno i glasno zvalo 'režimskim novinarima' ili podobnim umjetnicima!

Uostalom, čak i najnaivniji od svih naivnih Hrvata zna da ova vlast na stvarno oporbene novinare i sve druge nepodobne i 'politički neispravne' stvaraoce tajno škripi zubima, a ima i vrlo djelotvorne načine njihova stvarnog isključivanja iz javnog života. O javnom ozloglašavanju da i ne govorimo.

Novinari tajkuni

Sve ovo događa se u vrijeme kad saznajemo da je jedan iz te iste EPH-ove ergele elitnih novinarskih lipicanaca ili novinarskih tajkuna (Davor Butković) državi dužan gotovo milijun i pol kuna poreza. Toliko velika većina stvarnih oporbenih novinara zaradi u gotovo pola svoga radnog vijeka. Jer ako je toliki porez, možete li zamisliti kolika je tek plaća?!

Moguće je, naravno, da Dežulović i Lucić nemaju baš takav carski položaj – jer jedan je Bule! - ali obojica su znatan dio svoga 'oporbenjačkog' života proveli na izdašnoj britanskoj sisi planetarnog mufljuza Georgea Sorosa, da bi potom prešli na onu njegovih poslovođa u Hrvatskoj. O 'oporbenjačkoj bijedi' zorno je u Feral Tribuneu od 23. lipnja 2007. godine svjedočio jedan od tadašnjih njihovih pajdaša iz Ferala Renato Baretić. Ovako je nabrojio što je Feralova vrhuška (Heni i Zoran Erceg te Viktor Ivančić) tom desetljeću patnje i stradanja od Tuđmanova 'režima' sebi privrijedila:

Jedan stan u ulici Brešćenskoga, dva u ulici Gaje Alage, te još jedan u Vojnovićevoj, sve u Zagrebu - redao je Baretić.  Zatim još jedna adresa u splitskoj Viškoj, jedna na Šolti, navodno još jedan u splitskoj Tršćanskoj, zatim stančić od četrdesetak kvadrata na splitskoj Radunici, još jedna adresa (Zorana Ercega) koji već godinama živi na splitskim Mejama, vozi se gradom u terencu te isplovljava na krupnom gliseru, uvijek nekako prema Šolti... I sve su kupovane (ona u Brešćenskoga u međuvremenu je i prodana) tijekom teških devedesetih i bešćutnih dvijetisućitih.

Što je od toga otišlo njihovim vodećim novinarima, nikad nije objavljeno, ali ako su, ne daj Bože, tada ostali kratkih rukava, onda su to razni medijski tajkuni i ministri kulture – i ne samo hrvatski, našao bi se i poneki u 'regionu' – kasnije nadoknadili.

Uostalom, nije sve u tako prizemnom novcu, pokretninama i nekretninama. Ima i drugih načina da se ovim oporbenjačkim mučenicima, koji su toliko toga žrtvovali za boljitak 'ove zemlje' i njezinih žitelja, a svojih čitatelja – čija su srca za tu zemlju uvijek kucala na osobit način. Pa je tako gospođa ministarka – oprostite, ministrica – vidimo iz Globusa od 27. srpnja, osigurala za Predraga Lucića i još troje njemu sličnih 'oporbenjaka' (Ivanu Simić, Slobodana Šnajdera i Dubravku Ugrešić) jedno lijepo malo pariško gostovanje od 20. do 23. rujna u Nacionalnom knjižnom središtu (Centre national du livre). Predrag Lucić, 48 godina - istaknuti mladi i perspektivni hrvatski pisac... čega? Rekli smo već: 'vrapca' za prošlo, ovogodišnje, a jamačno i buduća Splitska ljeta.

Oni tu, piše Globus, sudjeluju u 'najvećem predstavljanju hrvatske umjetnosti u Francuskoj ikad'. Budući da je riječ o službenom međudržavnom projektu, time - htjeli to ili ne - predstavljaju i hrvatsku državu.

Ministrici, naravno, nimalo ne smeta što većina njih od te države ne mogu smisli ni 'H', jer i ona i njezini na sličan način 'vole' 'ovu zemlju'! Dubravka Ugrešić od Hrvatske i fizički bježi kao vrag od tamjana, a Slobodan Šnajder radi to isto, samo što ne odbija izdašne hrvatske kazališne kune, čak i u onim kazalištima u kojima ne radi ništa!

A o Šnajderovoj ljubavi za Domovinu najbolje svjedoči vlastoručni autorski zapis za jedan njegov igrokaz nevrijedan spomena na ovogodišnjim Marulovim danima. On kaže da 'živi u krivoj kući za koju uopće nismo krivi'.

Nije jedini: Hrvatskom vladaju bogataši, političari, diplomati, umjetnici, novinari, te svakovrsna druga tušta i tma. Oni rado primaju darove koje im Hrvatska tako štedro pruža, ali samu državu u velikoj većini uopće ne mogu smisliti. Zato i jest onakva kakva je danas.

To može biti i pouka svakom mladom čovjeku, a posebno intelektualcu: Hrvatska je vrlo osobita zemlja. Što je više mrziš i klevećeš – kod kuće, a posebno u svijetu – to će ti ona izdašnije vratiti!

A to će ti, osim novca, slave, časti i masti, osigurati i dičan naslov vječnog oporbenjaka. Čovjeka koji se nikom nije prodao.

Veliki meštar

Spomenuti 'mladi i perspektivni kazališni umjetnici', rođeni 1964. godine, koji, po ministričinim riječima, zaslužuju svu moguću potporu ove zemlje – koju ne mogu smisliti, kao ni sama ministrica – ovo umijeće pretvaranja režimskih u oporbene 'umjetnike' naučili su od meštara većih od sebe. Tako su u ožujku 2000. godine, na valu prve crveno-žute izborne pobjede, u istom tom Ljuštininu 'Kerempuhu', davali 'Roka i Cicibelu', igrokaz Miljenka Smoje u režiji Zorana Mužića.

Smoje i ja uvik smo bili kontra svake vlasti - Boris DežulovićU takvoj zemlji, u kojoj su sva politička mjerila svjesno iskrivljena, postaje moguće da najveći režimski novinari postaju ugledni 'oporbenjaci'. Pa tako ugledni 'oporbenjak' Boris Dežulović u Globusu od 27. srpnja Hrvatsku, zemlju u kojoj na svoju golemu nesreću živi, opisuje posprdno kao 'državu veličine mrlje kave na karti Europe'rekla je tim povodom u Večernjaku od 24. ožujka ('kroza smijeh') novinarki Marijani Marinović Smojina udovica gospođa Lepa u Kerempuhovu salonu Molière, nakon premijere.

Tu rečenicu oboje su ponavljali desetljećima sa zadivljujućom upornošću, dok ona nije postala ona istina o kojoj je s toliko naslade govorio Goebbels. Ono pak 'kroza smijeh' jamačno je bio izraz njezine nehotične iskrenosti. Valjda je i sama shvatila kako ta drska mantra 'kontra svake vlasti' – Miljenka Smoje, koji je tri desetljeća fanatično opsluživao Tita i Partiju, potom gotovo cijelo desetljeće Slobodana Miloševića, a potom par zadnjih godina života Geogea Sorosa – zvuči u nazočnosti jednog potpredsjednika vlade (Gorana Granića)!

Pa kad je ta priprosta šibicarska opsjena o 'vječnim oporbenjacima' pola stoljeća prolazila kod Smoje, zašto ne bi sljedećih pola stoljeća važila i za njegove najvjernije učenike?!

I tako, baš kao što ove nove i stare 'oporbenjake' i njihove ministre ujedinjuje zdušan rad u agitpropu vladajućeg partizansko-četničko monolita u britanskoj službi, isto tako – ali u potpuno suprotnom smislu – treba ozbiljno shvatiti njihovu tvrdnju o 'oporbenjaštvu'. Oni su doista u stalnoj oporbi, ali – samo hrvatskoj državi i njezinoj još uvijek vladajućoj kršćansko-katoličkoj kulturnoj matrici.

Iz toga onda nastaju gotovo nadrealne društvene pojave. Jedan od takvih apsurda sjajno je uočio Josip Jović u tekstu 'Kad vlast prosvjeduje protiv građana' (Slobodna Dalmacija od 17. lipnja ove godine), a vezan je iz prošli splitski homoseksualni mimohod. Njegov sinopsis, slobodno protumačen, glasi ovako: u slobodnoj zemlji stvari su normalne – narod prosvjeduje protiv vlasti. U kolonijalno porobljenoj zemlji kakva je Hrvatska: izvana dirigirana vlast prosvjeduje protiv naroda, koji nije dovoljno poslušan stranim gazdama i njihovim domaćim poslovođama (pri čemu se na ovom prosvjedu 's visokog nivoa' ne ostaje, već slijedi sasvim opipljiva represija).

U takvoj zemlji, u kojoj su sva politička mjerila svjesno iskrivljena, postaje moguće da najveći režimski novinari postaju ugledni 'oporbenjaci'. Pa tako ugledni 'oporbenjak' Boris Dežulović u Globusu od 27. srpnja Hrvatsku, zemlju u kojoj na svoju golemu nesreću živi, opisuje posprdno kao 'državu veličine mrlje kave na karti Europe'. Također, diže mu se kosa od mogućnosti da Hrvatska ponovno dobije svoje ratno zrakoplovstvo koje su političari, s 'ljubavlju' prema Domovini sličnoj njegovoj, sveli na ništicu.

Ministrica Zlatar Violić i sama spada među takve, pa ne žali truda, novca – a vidjeli smo, spremna je i na oveći naramak laži – da takve velikane kulture u što boljem svjetlu predstavi gradu i svijetu. Ili, kako su sami rekli: kurbi et oporbi.

Joško Čelan
Hrvatski list