Nisu problem Veliki i Mali Školj, nego Neum s kojim je Tito presjekao Hrvatsku

Pitanje svih pitanja nije jesu li Veliki i Mali Školj te Rt Kleka hrvatski, zatim ima li pravo Hrvatska graditi most da poveže svoj državni teritorij te koliki trebaju biti visina i raspon njegovih lukova, nego zašto i čemu u suvremenoj Europi tampon Neum koji presijeca Hrvatsku na dva dijela. Taj tampon (čep, bušotina) od devet kilometara, može se slobodno ustvrditi, etnički je posve neopravdan, politički nekoristan, a za dobrosusjedske odnose između Hrvatske i BiH čak i štetan. Kao i onaj kod Sutorine, povijesno nije nastao da bi se Osmanlijama dao izlaz na more, nego da bi se Dubrovačka Republika odvojila od Mletačke Republike, pa Mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima (1699.) i Mirovnim ugovorom u Požarevcu (1718.) nije bila svrha omogućiti osmanlijski pristup moru, nego uređenje granica među tada susjednim državama. To potvrđuju i povijesni izvori.

Da nije nikada bila svrha 'da se Osmanlijama omogućiPetar ŠegedinPrvi koji je javno upozorio na nelogičnost neumskog tampona bio je književnik Petar Šegedin. On je u povodu izmjena Ustava SFRJ i amandmana koji su bili predočeni javnosti u knjizi 'Svi smo odgovorni?' (Matica hrvatska, Zagreb 1971.) bio javno upozorio na 'nebratsko presijecanje' teritorija Republike Hrvatske kod Neuma na dva dijela, ustvrdivši da je 'očuvanje identiteta' hrvatskog naroda jedno od bitnih, ako ne najbitnijih pitanja današnjice izlaz na more', jer su 'imali suverenitet samo do morske obale bez ikakva prava na moru i u zaljevu' potvrđuje i austrijski profesor i visoki mornarički časnik Ferdinad Ritter von Attlmayr (1829.-1906). Prema tome suverenost Turske i svih njezinih sukcesora prestala je i prestaje na crti obale. Zato je, kako napominju pravni stručnjaci, to područje opravdanije nazivati tamponom nego koridorom jer koridor nešto spaja ili vodi prema nekome izlazu, a to s Neumom nije slučaj.

Nakon propasti Austrije i uspostavom Stare Jugoslavije, tamponi Neum i Sutorina bili su ukinuti. Nova Jugoslavija (Tito), međutim, 'oživjela' je neumski tampon, a onaj sutorinski ukinula, iako je bilo logično, ako je već BiH trebala imati dodir s morem, da ostane onaj sutorinski na granici Hrvatske i Crne Gore. U Titovoj totalitarnoj državi, presijecanje hrvatskog teritorija kod Neuma imalo je sve samo ne logične i časne namjere jer ne samo da nijedna republika u bivšoj državi na taj ili sličan način nije bila podijeljena, nego se radilo o strmoj i nepristupačnoj obali koja nije bila prometno povezana sa zaleđem.

Prvi koji je javno upozorio na nelogičnost neumskog tampona bio je književnik Petar Šegedin. On je u povodu izmjena Ustava SFRJ i amandmana koji su bili predočeni javnosti u knjizi 'Svi smo odgovorni?' (Matica hrvatska, Zagreb 1971.) bio javno upozorio na 'nebratsko presijecanje' teritorija Republike Hrvatske kod Neuma na dva dijela, ustvrdivši da je 'očuvanje identiteta' hrvatskog naroda jedno od bitnih, ako ne najbitnijih pitanja današnjice. Partijska i državna nomenklatura taj glas razuma nije uvažila, iako je jasna poruka bila da će to dovesti do novih nesporazuma i stvoriti ozračje koja će trovati svijest. I tako smo došli do neovisne i samostalne Hrvatske u kojoj njezina najslabija karika - Ministarstvo vanjskih poslova - nije ništa učinilo, nego još dodatno zakompliciralo problem, prepuštajući nova područja BiH. Stručnjaci za međunarodno pravo i međunarodne odnose trebali bi konačno podvrći oštroj kritici i analizi koje su sve štete za Hrvatsku proizišle iz nestručnog rada u tome ministarstvu.

Pred ulazak u EU nova je prilika da se riješi pitanje Neuma, a ne Malog i Velikog Školja i Rta Klek te Pelješkog mosta jer to nisu problemi. U suprotnom Neum će ostati povod novim nesporazumima, pa i sukobljavanjima. Sva ta pitanja treba rješavati sa sugovornicima u BiH jer Neum malo može značiti toj državi u pomorskoj trgovini. Preko luke Ploče BiH treba tražiti svoj gospodarski interes i ostvarivati trgovinu sa svijetom. Neum to nije niti može biti. Može biti turistička destinacija, ali i tu će se, s obzirom na karakter života u Malostonskom zaljevu, prije ili kasnije javiti mnogi sporovi. Europska Unija, ako želi omogućiti suživot na dugi rok na ovim prostorima, mora rješavati trajno probleme. Svaka improvizacija, prije ili kasnije, dođe na naplatu. Ako to bude radila mimo logike života, kao jugoslavenska komunistička nomenklatura, nekoj boljoj budućnosti ne treba se nadati. Na sastanku s europskim povjerenikom Štefanom Fueleom, u drugoj polovici rujna, trebalo bi prema tome postaviti na širim i dugoročnim osnovama rješenje pitanja Neuma. Ako je Njemačka ostvarila pravo na ujedinjenje, Hrvatska kao članica antihitlerovske koalicije trebala bi dobiti pravo da poveže svoje državno područje jer inače će biti jedina u svijetu političkim škarama podijeljena na dva dijela.

Neobjašnjivo inzistiranje na ratifikaciji

Inzistiranje premijera Zorana Milanovića i ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić na ratifikaciji u Hrvatskome saboru Ugovora o državnoj granici između Hrvatske i BiH, koji su potpisali predsjednici Tuđman i Izetbegović 1999., neobjašnjivo je, prije svega zato što ne žele čuti razloge zašto to do sada nije učinjeno. To što će eventualnom ratifikacijom tog ugovora njihov legitimitet u narodu pasti na najnižu razinu i vjerojatno produbiti pitanje opstojnosti njihove vlasti, čini se da njih ni najmanje ne zanima. Kao da su upali u 'koridor' iz kojega ne znaju izići. Umjesto da traže za Hrvatsku bolja rješenja, oni srljaju u nove probleme, ne vodeći mnogo računa o posljedicama. Ugovor o državnoj granici koji su potpisali Tuđman i Izetbegović jasno kaže da svaka ugovorna stranka, bez obzira na njegovu privremenu primjenu, može otkazati Ugovor u svako doba, pisanom obaviješću, diplomatskim putem (članak 22 Ugovora). Hrvatska ne će izgubiti na vjerodostojnosti ako otkaže Ugovor niti će se ogriješiti o članak 18. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora u kojem se preciziraju obveze da se ne onemogući predmet i svrha ugovora, jer to sam Ugovor izrijekom dopušta. Osim toga, može se pozvati na odredbe o ništavnosti ugovora, zbog bludnje (članak 48. Konvencije) ili prijevare (članak 49. Konvencije) koja je nastala i pod utjecajem suprotne strane što se vidi iz zapisnika iz 1974. kad su katastarski podatci o Velikom i Malom Školju te Rtu Kleka falsificirani te upisani u k.o. Neum bez pristanka i znanja Republike Hrvatske.

Lagumdžijine ucjene

Vrlo je riskantno, pa čak i na radnome ručku, primati u Motovunu ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžiju, jer bi za koju godinu taj zamaskirani socijaldemokrat mogao izjaviti kako je i taj hrvatski grad u sjevernom dijelu Istre zapravo bosanskohercegovačka varoš, Polazna osnovaPremijer Milanović i ministrica Pusić trebali bi znati da su 1992., u vrijeme raspada SFRJ, otočići Veliki i Mali Školj te Rt Kleka bili u sastavu Republike Hrvatske. Načelo uti possidetis s kojim se, uz ino, može opovrgavati potpisani Ugovor, ali i pretenzije BiH, bilo je polazna osnova za stavove Badinterove komisije o nastanku novih država, nakon raspada SFRJkao što je ovih dana izjavio da bi dva otočića - Veliki i Mali Školj u Malostonskome kanalu i Rt Kleka, na istoimenom poluotoku, trebali pripasti BiH, usprkos tome što su više od šest stoljeća u neprekidnom privatnom posjedu hrvatskih građana te država ili republika čiji je slijednik današnja Republika Hrvatska. Lagumdžija u 'Dnevnom avazu' (30. srpnja 2012.) ide i dalje pa kaže - ako ti otoci pripadnu BiH nema razloga da Hrvatska 'ne bude adekvatno povezana'.

Ta skandalozna Lagumdžijina ucjena nije ništa drugo nego bezobziran nasrtaj na hrvatski državni teritorij, svojevrsni mirnodopski nastavak one ratne strategije, koja je pokušala zaposjesti dolinu Neretve. Tko to može određivati Hrvatskoj uvjete gradnje Pelješkoga mosta na njezinu suverenom području? Temeljem kojega si je prava taj ministar uzeo pravo određivati Hrvatskoj uvjete gradnje mosta? Što bi trebala značiti njegova izjava da most treba biti izgrađen "sukladno međunarodnom i pravu BiH". Kojem međunarodnome i kojem pravu BiH? To bismo željeli jasno čuti. I kad dubrovačko-neretvanski župan Nikola Dobroslavić govori o 'spornim škojima', trebao bi znati da time navlači vodu na mlin BiH jer oko tih otočića nikada u povijesti nije bilo spora, oni su vjekovima bili hrvatski, pa ih ne treba s hrvatske strane činiti spornima! Jedino je, međutim, sporno, a to je pitanje tampona Neum, koji cijepa Hrvatsku na dva dijela. No, to se jedino može rješavati dvostranim pregovorima i sporazumom, Hrvatske i BiH, ili uz pomoć EU.

Trgujte sa svojom imovinom

Premijer Milanović i ministrica Pusić trebali bi znati da su 1992., u vrijeme raspada SFRJ, otočići Veliki i Mali Školj te Rt Kleka bili u sastavu Republike Hrvatske. Načelo uti possidetis s kojim se, uz ino, može opovrgavati potpisani Ugovor, ali i pretenzije BiH, bilo je polazna osnova za stavove Badinterove komisije o nastanku novih država, nakon raspada SFRJ. Premijer i ministrica mogu se u svako vrijeme odreći svoje vlastite imovine - stanova, vikendica, ministarskih plaća, kućnih ljubimaca itd., i nitko im na tome ne će ništa prigovoriti. Pokušaj odricanja od suvereniteta i na jednome kamenčiću hrvatskog državnog područja, unatoč tome što to veliki pravni stručnjak Josip Leko tumači kao 'uređenje, a ne promjenu granice', može imati u hrvatskome narodu samo jedan odgovor - non pasaran!

Marko Curać
Hrvatski list