Hrvatski san ili bolna noćna mora

Ako jednom dovedu Micu Trofrtaljku ili Cecu Ražnatović u Knin, 5. kolovoza, na proslavu obljetnice Oluje, hrvatski političari svakako će privući Srbe i njihove predstavnike za kojima sve više pate te će se moći podičiti da su doveli Hrvatsku do nezamislivog stupnja idile na kojemu su svi sretni, nitko ni za što nije kriv i svi su u pravu. U svojim govorima za ovogodišnju obljetnicu predsjednik Josipović, premijer Milanović, ministar Predrag Matić Fred, a i ministar Ante Kotromanović više su pazili da se sjete srpskih žrtava nego hrvatskih, bili su puni obzira prema agresorima, a domaće „bandite trebalo je strijeljati na licu mjesta jer su ubijali nedužne Srbe", reče jedan od njih iako priznaje da ti „banditi" nemaju veze s Hrvatskom vojskom ni Olujom. Ta otvorena poruka je da treba žaliti podjednako sve žrtve, ta sada već bolesna potreba za isprikom agresorima inačica je vrlo perfidne podvale čiji je jezgrovit izraz „Mir, mir, nitkoSrpske žrtveSumnjamo da postoji još i jedna zemlja koja je vodila pravedan i oslobodilački rat i da broji neprijateljske vojnike te im jednako harno iskazuje počast kao i vlastitima jer to su, eto, državljani Hrvatske srpske nacionalnosti. To što su ti državljani Hrvatske srpske nacionalnosti odbili plebiscitarno 90-ih priznati hrvatsku državu, odbili njezine osobne dokumente te prihvatili državljanstvo druge države, uzeli oružje i krenuli u rat, to nije razlog državnom vrhu da ih svrsta u drugu kategoriju stradalih nije kriv...".

Počast agresoru

Sumnjamo da postoji još i jedna zemlja koja je vodila pravedan i oslobodilački rat i da broji neprijateljske vojnike te im jednako harno iskazuje počast kao i vlastitima jer to su, eto, državljani Hrvatske srpske nacionalnosti. To što su ti državljani Hrvatske srpske nacionalnosti odbili plebiscitarno 90-ih priznati hrvatsku državu, odbili njezine osobne dokumente te prihvatili državljanstvo druge države, uzeli oružje i krenuli u rat, to nije razlog državnom vrhu da ih svrsta u drugu kategoriju stradalih. Milan Martić, ozloglašeni kninski šerif, u haaškom je zatvoru, a da je kojima slučajem poginuo u jednom od svojih krvavih pohoda na Hrvate, danas bi posthumno imao čast da ga se sjeća hrvatski državni vrh i da iskazuje potrebu za odavanjem mu počasti. Veselin Šljivančanin, vukovarski krvnik, na takvu će čast računati također kad umre, a Vukašin Šoškočanin ne treba čekati. U Hrvatskoj, u Borovu Selu, postavljen mu je spomenik s četničkim i velikosrpskim sadržajem i možda mu već do kraja ove godine Josipović, Milanović i Matić budu polagali vijence i palili svijeće. U ime svog proklamiranog jednakog pijeteta prema svim žrtvama!

Simbolični korak dalje u načinu i stilu obilježavanja ove obljetnice učinio je ministar branitelja Predrag Matić Fred koji se zauzeo za demilitarizaciju i depolitizaciju Oluje te nije dopustio defile branitelja u maskirnim odorama s oružjem, nego im je propisao bijele majice s nekom ptičurinom kao logotipom. On i njegova nevjenčana supruga bit će posebno zadovoljni ako uspije sljedeće godine dovesti neku pevaljku na Kninsku tvrđavu. Nitko mu ne će moći zamjeriti da nema proslave obljetnice Oluje, ali bit će, kao što je i zapovjedio, potpuno demilitarizirana i depolitizirana. Kao da je riječ o nekom palanačkom vašaru, a ne o sudbonosnoj operaciji koja je spasila Hrvatsku, a zatim i BiH, i koja, s obzirom na sve što se događalo 90-ih, jest bila izraz i tadašnje državne politike i tadašnje Hrvatske vojske. Samo luđaci, kakvima danas obiluje hrvatska vlast, mogu lupetati o potrebi demilitarizacije i depolitizacije takve povijesne operacije koja jedino i jest politička i vojna operacija. Od neobilježavanja obljetnice Oluje gori je samo način na koji ju ova vlast obilježava. Na proslavi je bio bivši vođa srpske pobune Veljko Džakula, ali kako on nema većinu među Srbima u Hrvatskoj, svi su se pitali gdje je Milorad Pupovac. A nitko se nije pitao gdje su generali Markica Rebić, Ljubo Ćesić, Ivica Primorac i ostali s famozne slike s Kninske tvrđave iz 1995. godine, zatim admiral Davor Domazet – Lošo, a da i ne spominjemo one, generala Gotovinu ili Markača, bez kojih je svaka proslava gotovo uvrjedljiva.

Druga istina

Upitan hoće li i što čitati u vrijeme odmora ovoga ljeta, hrvatski predsjednik odgovorio je u jednoj anketi da će čitati Povratak Filipa Latinovicza te još neka djela Miroslava Krleže. Budući da nije rekao da će se sada u zrelim godinama vratiti tim klasičnim djelima velikoga hrvatskoga književnika, lako je zaključiti da će se prvi put susresti s njima. To je inače obvezan dio lektire u srednjoj školi i Josipović s nemalim zakašnjenjem želi valjda nadoknaditi propušteno. S obzirom na politiku koju provodi i stavove koje promiče, čini se da je hrvatski predsjednik mnogo toga propustio pročitati kad je bilo vrijeme za to. Da je pročitao, da je makar na trenutak zakoračio iz svijeta rigidne komunističke literature, ne samo povijesne, znao bi da postoji i druga istina, da postoje i drugi svjetovi te bi bio drukčiji i bolji političar, čovjek i predsjednik.

Dogodi se da i mene priupitaju što čitam. Odgovorim, primjerice, da se vraćam Francisu Baconu, Kierkergaardu, Platonu i Joseu Ortegi... Premda vidim da ljudima ta imena ništa ne znače, uvijek me strah da me radoznali sugovornik osramoti rečenicom: „Kakav si ti profesor filozofije kada tek sada, u ovim godinama, čitaš stvari koje si davno trebao!" Zato uvijek naglašavam „vraćam se", no Josipović se ne vraća Krleži nego ga tek sada upoznaje.

Ponekad se pitam jesu li hrvatski političari išta u životu pročitali osim eventualno Nives Celzijus ili svog omiljenog novinskog kolumnista, istomišljenika, nekog propalog književnika, isfrustriranog jugonostalgičara kakvima vrve mediji. Teško mi je povjerovati da netko tko se napajao na tomovima različite literature može izvaljivati takve besmislice, notorne gluposti i povlačiti glupe poteze. Svojedobno, zapravo prije desetak godina, pitali su Mesića što čita, a on je nakon kraćeg razmišljanja rekao da čita Paula Coelhoa. U to je doba taj laki književnik bio popularan pa ga se Mesić sjetio, a inače je vjerojatnije da nikad ništa u životu nije kvalitetno pročitao i da ga je Coelho spasio da ne ispadne potpuno glup čovjek. Bar da jest i njega pročitao, ne bi ispadao tako tragikomičan čovjek.

No svakoga se može uhvatiti u neznanju i činjenici da nije čitao nešto što je davno trebao pročitati. I ono što je pročitao najveći bibliofil samo je kap u moru nepročitanoga. Pa ipak kada vodeći ljudi države pokazuju takvo neznanje ili kada u poznim godinama počinju čitati Miroslava Krležu, onda je jasno zašto smo preplavljeni primitivizmom na svim razinama vlasti.

Djevojka iz unutrašnjosti Hrvatske došla je ovo ljeto na Jadran, poput tisuća svojih vršnjaka, zaraditi nešto novca. Zaposlila se kao konobarica u jednom turističkom naselju na zadarskom području kojemu su vlasnici Austrijanci. Mjesečno zarađuje 3.000,00 kn, tri ili četiri puta manje od svojih kolega iz Austrije koji su zaposleni u istom naselju na istim poslovima. Ali to nije kraj diskriminaciji. Ne samo što je nekoliko puta manje plaćena od njih, nego u vrijeme ručka hrvatski su zaposlenici u jednoj, a strani u drugoj prostoriji. Nema se komu požaliti na tu nacionalnu segregaciju , a i kad bi imala, to ne bi učinila jer bi dobila otkaz i ostala i bez te bijedne plaće za koju je prisiljena raditi. To je okrutna stvarnost globalizirane i europeizirane Hrvatske pred kojom svi zatvaraju oči kao da je to nešto normalno i kao da se samo po sebi podrazumijeva.

Strani trgovački centri u Hrvatskoj po istim, ali u nekim slučajevima i znatno višim cijenama prodaju artikle hrvatskim građanima, a zaposlena hrvatska sirotinja četiri je puta manje plaćena od zaposlenika u istim trgovačkim lancima u njihovim matičnim državama. A samo što nismo postali dio EU s kojom smo se posve identificirali i izjednačili sve što se moglo izjednačiti osim, naravno, plaća. Strani vlasnici turističkih naselja, trgovačkih kuća, banaka itd., dovoze namirnice iz svojih zemalja, svoje osoblje, izvlače golemu dobit bez ikakvih nameta, od lokalne samouprave dobiju svu infrastrukturu i mirno eksploatiraju najamnu radnu snagu do te mjere da im ne dopuštaju ni iste prostorije sa svojim državljanima. Sve to u sličnim inačicama dogodit će se i u Croatia osiguranju, i u Hrvatskoj poštanskoj banci, i u Hrvatskim autocestama kada nas primoraju da im ih prodamo ili damo u koncesiju, a što se već naveliko najavljuje.

Je li sve ovo što se događa zaista onaj hrvatski san ili bolna noćna mora?

Ivica Marijačić
Hrvatski list