Da nije bilo Hrvatske, BiH ne bi izdržala ni petnaest dana

Upravo objavljeni američki dokumenti svjedoče da je Hrvatska spasila UN-ovu bihaćku zonu i spriječila genocid veći od onog u Srebrenici, ali umjesto priznanja, dobili smo optužbe.Sada nakon što su Amerikanci skinuli oznaku tajne s nekih dokumenata koji se odnose na hrvatsku oslobodilačku operaciju Oluja, može li se reći da je i time potvrđena ispravnost hrvatske politike s obzirom da se iz dokumenata vidi da međunarodna zajednica nije znala kako ni što poduzeti?

Ti nedavno objavljeni dokumenti s kojih je skinuta oznaka tajnosti samo su još jedan dokaz da je odluka o provedbi vojno-redarstvene operacije Oluja bila ispravna odluka, s jedne strane, zbog oslobođenja okupiranih hrvatskih krajeva, a s druge strane, bila je to spasonosna odluka za UN-ovu zaštićenu zonu u bihaćkom džepu, u kojoj je bilo oko 180 tisuća ljudi. Ta je zona bila tri godine pod opsadom, a iz upravo objavljenog dokumenta vidi se da gradonačelnik Bihaća piše predsjedniku RH i Hrvatskog sabora i govori da već imaju slučajeve umiranja od gadi, zatim da nemaju lijekova i da se hrana u bolnicama svela na jedan obrok dnevno. Oluja se dogodila tri tjedna nakon Srebrenice, također UN-ove zaštićene zone, koja je stradala u akciji srpskih snaga koje su išle na zauzimanje UN-ovih zaštićenih zona, ne samo Srebrenice, nego i Žepe, Goražda i Bihaća. U to vrijeme došlo je do formiranja Federacije, odnosno do stabilizacije tih područja. Zauzimanje tih enklava, s ciljem da se stvori prostorni kontinuitet srpskih teritorija od Knina do Beograda kako bi se lako moglo putovati, bio je cilj srpske politike i snaga. U takvoj situaciji međunarodna zajednica nije imala nikakvih odgovora na Srebrenicu.

Podsjetimo, nakon Srebrenice, Karl Bildt otišao je Miloševiću u Beograd nuditi skidanje sankcija ako prizna BiH. Nudio mu je, dakle, skidanje, a ne nametanja sankcija zbog onoga što se zbivalo u Srebrenici. U takvim je okolnostima došlo do hrvatske oslobodilačke akcije. U dokumentima, koji su sada izašli u javnost, vidimo da, to se i inače znalo a ovo je sada potvrda i s treće strane, predsjednik Tuđman ima večeru sa turskim predsjednikom Demirelom. Turska je tada i članica NATO-a te prijateljica i Hrvatskoj i BiH. Na večeri je bio i američki veleposlanik Galbraith da bi i on prenio poruku američkoj vladi jer je Hrvatska bila svjesna da će, što god poduzela, doći na udar onih snaga međunarodne zajednice koje nisu bili za rješavanje problema, kako u BiH tako i u Hrvatskoj.

Alija Izetbegović je priznao licemjerstvo

Posebno je zanimljivo pismo bihaćkog gradonačelnika predsjedniku Tuđmanu u kojem opisuje užasnu situaciju i traži pomoć. BiH je na neki način tražila pomoć. Hrvatska je pružila tu pomoć i prije i naročito tada: oslobođena je Cazinska krajina. Hrvatska je spasila međunarodnu zaštićenu zonu i spriječila srpski genocid veći nego u Srebrenici, ali umjesto da joj to bude priznato, nakon rata Hrvatska se našla pod teškim optužbama za podjelu BiH koje su stizali iz dijela međunarodne zajednice, ali i iz same BiH. Zašto?

Izvorište toga poglavito je u bošnjačkoj, odnosno muslimanskoj politici 1992. – 1993. godine zato što oni nisu pristajali na federalno ili konfederalno uređenje BiH, već su išli na unitarnu BiH. Svaki prijedlog drukčijeg uređenja, da sva tri konstitutivna naroda imaju svoje kantone, provincije ili uniju triju republika, što su bili prijedlozi međunarodne zajednice i međunarodnih planova, oni su proglašavali podjelom BiH.Važno znatiAlija Izetbegović 2000. godine daje intervju Radiju Slobodna Europa u kojemu ga je novinar podsjetio da je i on potpisao Kutilijerov plan. Da pojasnimo, to se krivo zove Kutilijerovim planom. To su bila načela o ustavnom uređenju BiH, što je bio jedan od dva uvjeta da dođe do međunarodnog priznanja. Prvi je uvjet bio referendum, dakle da se većina naroda izjasni za samostalnu i suverenu Bosnu. Drugi uvjet bio je da se postigne sporazum o načelima BiH. Prvi članak toga plana jest zapravo stavak u kojemu se kaže: Bosna i Hercegovina bit će država koja se sastoji od triju jedinica temeljenih na nacionalnom principu Hrvatska je prva priznala BiH, stalno nudila sporazume o prijateljstvu i suradnji, nudila je vojni sporazum koji vodstvo Alije Izetbegovića nikada nije htjelo doslovno prihvatiti i implementirati. Tek sa Splitskim sporazumom, kada im je došlo već voda do grla, dolazi do implementacije toga vojnoga sporazuma. U vrlo kratkom vremenu, u akcijama Ljeto '95, Oluja i drugima koje su uslijedile došlo je i do vojnoga rješenja.

Hrvatske građane zanima taj fenomen nedostatka elementarne zahvalnosti BiH prema Hrvatskoj. Kako to da vodstvo BiH, bez obzira kojoj stranci pripadalo, nije svjesno da bez Hrvatske BiH uopće ne bi danas bilo?

Hrvatska je nekoliko puta spasila BiH tih 90-ih godina. Alija Izetbegović 2000. godine daje intervju Radiju Slobodna Europa u kojemu ga je novinar podsjetio da je i on potpisao Kutilijerov plan. Da pojasnimo, to se krivo zove Kutilijerovim planom. To su bila načela o ustavnom uređenju BiH, što je bio jedan od dva uvjeta da dođe do međunarodnog priznanja. Prvi je uvjet bio referendum, dakle da se većina naroda izjasni za samostalnu i suverenu Bosnu. Drugi uvjet bio je da se postigne sporazum o načelima BiH. Prvi članak toga plana jest zapravo stavak u kojemu se kaže: Bosna i Hercegovina bit će država koja se sastoji od triju jedinica temeljenih na nacionalnom principu. To je potpisano 18. ožujka 1992. godine, a tek iza toga uslijedilo je međunarodno priznanje BiH. Jedan je novinar tada pitao Aliju:Odgovor Izetbegovića'Znate, u politici postoje taktika i strategija. Iz taktičnih razloga nama je odgovaralo potpisivanje Kutilijerovog plana jer je značilo dobivanje međunarodnog priznanja, a sve nakon toga agresija je na BiH. Bez međunarodnog priznanja bio bi to građanski rat. Iz strateških razloga nama to nikako nije odgovaralo jer je to značilo ustroj BiH po nacionalnim kriterijima, to je podjela BiH, a ja sam bio izabrani predsjednik muslimanskog naroda od Pazara do Zagreba!' 'Vi ste potpisali taj plan, zašto ga se niste držali?' Ali Izetbegović mu odgovara: 'Znate, u politici postoje taktika i strategija. Iz taktičnih razloga nama je to odgovaralo jer je značilo dobivanje međunarodnog priznanja, a sve nakon toga agresija je na BiH. Bez međunarodnog priznanja bio bi to građanski rat. Iz strateških razloga nama to nikako nije odgovaralo jer je to značilo ustroj BiH po nacionalnim kriterijima, to je podjela BiH, a ja sam bio izabrani predsjednik muslimanskog naroda od Pazara do Zagreba!'

Prema tome, tu se vidi ta jedna pozicija koja je od 1992. do 2000., kada Alija Izetbegović daje taj intervju, bila stalna konstanta bošnjačke, muslimanske politike i to je razlog da BiH, koja ne bi mogla petnaest dana izdržati bez humanitarne i vojne hrvatske potpore, cijelo vrijeme optužuje Hrvatsku kako bi mogla zagovarati taj unitarni koncept.

Hrvatska nije mogla utjecati na ishod daytonskih pregovora

Hrvatska je spasila obraz međunarodnoj zajednici spasivši bihaćku zaštićenu zonu, enklavu, za razliku od Srebrenice gdje međunarodna zajednica od srama, naravno ako ima savjesti, ne može pogledati žrtvama u oči. Niste mi odgovorili zašto je Hrvatska nakon svega, umjesto da bude nagrađena, u biti kažnjena, a to traje i danas?

Cijeli taj spor, odnosno posljedice koje idu nakon toga rezultat su te podjele unutar međunarodne zajednice koje traju i do dandanas. Imate niz političara i aktera koji tvrde da nije trebalo priznati razbijanje Jugoslavije, odnosno priznanje novih država. S obzirom na okolnosti koje su se odgađale 1991. godine i umješnosti predsjednika Tuđmana i hrvatske politike, došlo je do priznanja prvo Slovenije i Hrvatske, ali to jedan dio međunarodnih čimbenika nikada iskreno nije htio prihvatiti. To se osjeća cijelo to vrijeme, a slučajevi Srebrenice, pa optužbe hrvatskih generala, posebno kad je riječ o generalima Gotovini, Markaču, Praljku, Petkoviću i ostalima, pokušaj je da se nađe opravdanje za tu neodlučnost i oprečne izjave unutar međunarodne zajednice. Imate izjavu Anthonyja Lakea, savjetnika za nacionalnu sigurnost u Clintonovoj vladi nakon 2000. godine, koji je otvoreno rekao da je Amerika bila za vojnu intervenciju već 1993. u BiH, ali da su se tome protivile i Francuska i Engleska. 'Mi smo imali opciju, ili unilateralno ići s tom intervencijom, s mogućnošću da nam se zbog toga raspadne NATO, ili ne poduzeti ništa. I mi nismo poduzeli ništa', rekao je Lake. To vam je samo još jedan od niza pokazatelja čiji su sukobi bili unutar međunarodne zajednice oko BiH, odnosno oko rješenja BiH. Konačno, i ovo rješenje, dakle ovaj spoj dvaju potpuno oprečnih političkih modela federacije i Republike Srpske, još jedan je dokaz podjele u međunarodnoj zajednici.

Čini se da međunarodna zajednica ni danas nije izvukla ključne pouke iz svega što se događalo 90-ih s obzirom da je glavni tajnik UN-a ovih dana posjetio, a prije toga bio je u Hrvatskoj gdje nije ni on, niti su mu domaćini sugerirali, istaknuo zasluge Hrvatske za spašavanje UN-ove bihaćke zone. Dakle on posjećuje Srebrenicu koja je u sastavu Republike Srpske i koja je nastala na genocidu. Svjedoči li taj strašni paradoks na terenu da UN, odnosno međunarodna zajednica, nisu zapravo ništa naučila i da se povijest u perspektivi može i ponavljati?

Međunarodna zajednica konglomerat je oprečnih interesa i usklađivanja tih interesa. Međunarodni čimbenici od '92 naovamo obećavali su Srbima 51 posto BiH. U Daytonu, nakon vojnih operacija HV-a, HVO-a i Armije i BiH, poslije kojih Srbi više nisu držali 51 posto BiH, cijeli pregovori trebali su propasti zato što je Milošević rekao da su mu obećali 51 posto i on toliko želi bez obzira gdje to bilo. To samo govori o tim odnosima unutar međunarodne zajednice. Interes međunarodne zajednice nešto je što je učinilo Republiku Srpsku činjenicom.

Glavni tajnik UN-a Ban Ki Moon nije odao priznanje Hrvatskoj zato što je vladajuća garnitura u RH jednako tako bila protiv politike 90-ih godina jer su i te garniture bile za rušenje te politike i u konzekvenci s praktičnom posljedicom da ne dođe do teritorijalne samostalnosti RH. Konačno, nemojmo zaboraviti da je 25. lipnja 1991., na dan kad se izglasavala hrvatska nezavisnost, SDP izašao iz sabornice. Politika SDP-aGlavni tajnik UN-a Ban Ki Moon nije odao priznanje Hrvatskoj zato što je vladajuća garnitura u RH jednako tako bila protiv politike 90-ih godina jer su i te garniture bile za rušenje te politike i u konzekvenci s praktičnom posljedicom da ne dođe do teritorijalne samostalnosti RH. Konačno, nemojmo zaboraviti da je 25. lipnja 1991., na dan kad se izglasavala hrvatska nezavisnost, SDP izašao iz saborniceNije glasovao za to jer su oni, SDP-ovci, tražili da se prizna nezavisnost, ali da se istodobno proglasi proces integracije u Novu Jugoslaviju. Oni bi danas, dakle, uživali blagodati i učinke samostalnosti, ali bez želje da priznaju svoje pogreške u procjenama i zasluge onima koji su doveli do te samostalnosti, i u političkom i u vojnom smislu.

Pomoćnik glavnog tajnika UN-a, naš bivši ministar pravosuđa dr. Ivan Šimonović mogao ga je informirati?

Problem je što bi cijela politika trebala promijeniti stav. Soliranje u tome individualni su stavovi, a ne službeni stav ove politike.

Je li Hrvatska 1995. mogla ne pristati na ishod rata u BiH? Naime, jedna od krupnih zamjerki, čak i iz domaćih krugova, tadašnjoj hrvatskoj politici pitanje je zašto je Hrvatska pristala na takav nepravedan plan, a stanje na terenu išlo je Hrvatskoj u prilog; naša vojska je, primjerice, bila nadomak Banjoj Luci?

Hrvatska nije bila ta koja je o tomu odlučivala. Nije se mogla suprotstaviti tome planu, nije ju se pitalo o tome. Hrvatske, jedna zemlja sa strane, ne može odlučivati o teritorijalnoj raspodjeli druge države. Prema tome, Hrvatske je u tome bila jedan od supotpisnika, ali nije imala ključnu riječ.

Naši još uvijek prikopčani na region

Stalno ste upozoravali na opasnost neizumrlih planova o novoj balkanskoj uniji. Postoji li i danas mogućnost da Hrvatsku uguraju u neku novu balkansku uniju, s obzirom da Hrvatska 1. srpnja 2013. postaje članica EU. Pojedini diplomati, naročito britanski i dalje se bave crtanjem novih zemljovida?

To je ono o čemu govorim od samoga početka: nije postojao konsenzus oko toga treba li doći do raspada Jugoslavije i iskrenog priznanja svih od svih članica međunarodnih čimbenika. Predsjednik Tuđman bio je protiv balkanskih asocijacija pod bilo kojim imenom i na njegovo je inzistiranje to ušlo u Ustav 1997.g. U Zagrebu je 2000. održan Balkanski summit na kojemu ju Hrvatska dobila pristupne pregovore o stabilizaciji i pridruživanju, a koji su bili dizajnirani tako da budu pregovori svih bivših republika za kolektivni pristup u EU. Upravo zbog podijeljenosti unutar EU, uspjelo se u tomu da Hrvatska samostalno potpiše te pregovore, ali oni su bili dizajnirani tako da uključe i sve ostale po tom principu. Prema tome, ideja balkanskih asocijacija stalno je prisutna.

Ako gledate naše vladajuće političare, oni ne mogu izgovoriti ni jednu rečenicu, a da nisu vezani za regiju ili, kako kažu – region. Iako bismo u srpnju sljedeće godina trebali ući EU, naši vladajući političari još uvijek su prikopčani za Beograd. Nedavno je bila kazališna premijera predstave Odisej na Brijunima i odmah se to uzima kao povod da se govori o idealnom jugoslavenskom projektu u kojemu su glumci iz svih bivših jugoslavenskih kazališta.