Hrvatski tjednik
 

Vrijedilo je živjeti za oslobođenje Domovine!

Postoje postrojbe i postoje pojedinci koji su odigrali neobično važnu ulogu u Domovinskom ratu, često presudnu, a o njima se ipak malo u javnosti zna. Jedna je od tih postrojbi i Protuoklopno-raketna satnija u sastavu Zbornog područja Split kojom je zapovijedao pukovnik Zadranin Želimir Željan Morović. Njezini pripadnici, kad god se ukazala vojna potreba, odlazili su s jednog na drugi dio bojišta i uništavali vatrene točke neprijatelja s kojih je prijetila opasnost. Zaustavljali su tako prodore agresorske srpske vojske, spašavali dosegnute crte oslobođenoga teritorija i živote ostalih branitelja. PukovnikOLUJAMorović, zajedno s ostalim pripadnicima svoje postrojbe, proveo je pet godina na bojišnicama, na najtežim mogućim terenima i u najtežim mogućim uvjetima. Tri puta je ranjen, ali unatoč svemu proživljenome, kaže da je to bilo neponovljivo i slavno vrijeme za koje je vrijedilo živjeti i boriti se. Nakon 2000. umirovljen je, a danas se bavi kiparstvom. Izradio je oko 600 skulptura, većinu darovao, neke i prodao. Rijetko, zapravo nikada ne istupa u javnosti, izbjegava skupove, no u povodu 17. obljetnice Oluje rado je pristao na razgovor za Hrvatski list. Na početku govori o svom ratnom putu i putu svoje postrojbe:

Protuoklopna raketna satnija postrojba je koja je ušla u Bosnu 10. studenoga 1994. godine, a izašla 12. listopada 1995. Praktički, godinu dana bili smo bez predaha, bez odmora, cijelo vrijeme bili smo tamo, iz napada u obranu, iz obrane u napad, zarobili smo samohotku, tenk, kamione sa streljivom i još mnogo toga. Bili smo jako ekspeditivni i sudjelovali u suradnji sa svim ostalim postrojbama - 4., 7. 1. brigadom i sa svima ostalima koje su sudjelovale u oslobađanju i čišćenju terena na prostoru Grahova, Glamoča ... I tako, sve do Oluje, a u samoj Oluji bili smo na području Zadra djelujući u tri smjera iz Zadra i Biograda prema Benkovcu i Obrovcu.

Ljudi danas površno misle o Oluji i općenito o Domovinskom ratu, primjerice da nije ni trebalo mnogo napora i da su neprijatelji sami pobjegli i sl. Kad se posluša zapovjednike poput Vas, shvati se da su to bile ogorčene bitke da se dođe do konačnog cilja jer oslobađanje nije trajalo samo onih pet dana ...?

Oluja je počela sa Zimom '94, a završila je u kolovoza sljedeće godine. Znači da je trajala osam mjeseci. Toliko je bilo potrebno vremena za pripremu, za sve akcije koje su joj prethodile, a u kojima je, na žalost, bilo naših poginulih, ranjenih, stradalih od zime ... To su bile paklene bitke za svako selo, za svaku kuću, za svaki grm, sve smo morali osloboditi, cijeli taj prostorolujagoleme površine od Livna do Grahova i Glamoča, Sva ta brda od Livna do Glamoča trebalo je osloboditi. To su bile bitke. Samo Talijanov vrh ponad Livanjskoga polja napadan je tri ili četiri puta.

Ističete kako protuoklopna satnija nije samo oslobađala i branila teritorij nego je promijenila i način ratovanja protuoklopnim i raketnim sredstvima. Na što konkretno mislite?

Vojska JNA, primjerice, imala je točno određene propise o tomu kada se i kako koristi i na kojim smjerovima protuoklop, a mi smo prihvatili taktiku da idemo u napad s našom vojskom u prvim redovima. Bili smo pokretni isto kao i pješaštvo, što znači da smo pratili neprijatelja u stopu i reagirali na svaki njegov znak. Nismo bili, primjerice, dva kilometra iza naših prvih redova i čekali, obavljali sve što je potrebno na licu mjesta. Uništavali smo sve otporne vatrene točke neprijatelja tako da je naše pješaštvo slobodno moglo i jest napredovala bez većih teškoća u velikoj većini situacija. U obrani smo bili korišteni za svaku prijetnju našoj crti, neposredno smo gađali neprijatelja, njihovo pješaštvo, mitraljeska gnijezda i sve ono što je ugrožavalo živote hrvatskih vojnika.

Bitka kod Grahova 12. kolovoza 1995. bitka je za antologiju

Često i u situacijama kad i niste imali dostatno oružja?

Da, posebno na početku Domovinskoga rata kada smo imali ograničen broj raketa, ali bilo je situacija kada nisi mogao birati ni kalkulirati, nego si morao spašavati ljudima glavu. Pucalo se, raketa koja bi se ispalila koristila se i za spašavanje ljudskih života kada nije korištena za gađanje tenkova. Ali mogu reći da smo imali stratešku prednost pred neprijateljem jer smo tako radili, bili smo pokretni, po cijeli dan obilazili smo teren i tražili neprijatelja da ga uništimo. To je trajalo tri godine, pa primjerice od 1992. pa nadalje na zadarskom području više niste mogli vidjeti neprijateljski tenk. Prije bi se neprijateljski tenkovi šetali po srpski tenklivadama, ali od '92. pa nadalje više se nisu pokazivali, a ako i bi, to bi se pokazivanje svelo na desetak sekunda i odmah bi se skrili.

Osobno ste uništili više tenkova?

Primjerice, na području Posedarja na Silvestrovo 1991., zatim područje Škabrnje, Potkosa... bilo je mnogo takvih situacija.

Prilikom dodjele odličja pripadnicima vaše Satnije, istaknuli ste da nije bio samo cilj zaustaviti neprijatelja nego često i braniti tijela naših poginulih boraca kako ne bi dospjela u ruke neprijatelja. Je li to točno?

Da, dogodila se jedna specifična situacija nakon Oluje u obrani Grahova, 12. kolovoza 1995. Neprijatelj je izvršio protuudar, bilo je, na žalost, dosta poginulih i ranjenih, Protuoklopna raketna satnija ostala je praktički sama na brdu, mi smo doslovce branili brdo Vrdovo ponad Grahova, poginule i ranjenike. Uspjeli smo izvući poginule i ranjene i sve žive. Bila je to bitka koja bi mogla ući u antologiju ratovanja, a šira javnost misli da je posao davno prije već bio dovršen. Bilo je jako teško izvući živu glavu jer je neprijatelj napravio kontraudar u najnezgodnijem mogućem trenutku. Obrana je bila ogorčena, a Srbi su angažirali čak i zrakoplove. Toga su dana zadnji put digli avione da djeluju po nama.

Čega se iz toga doba najviše sjećate?

Reći ću jednu stvar: vrijedilo je živjeti da bi se sve to doživjelo. To je nešto što čovjek najradije ne bi htio ponovno jer to je bio rat, ali ponos, ljubav, bratstvo koje smo mi Hrvati tada osjećali, to je zaista neponovljivo i nezaboravno. Tko je uopće pitao i za kakvu cijenu, dijelili smo međusobno sve. Dat ću vam jedan primjer: u jednom smo napadu osvojili 27 km dug teritorij, logistikaGotovina_Markacnas nije mogla pratiti. Tko je od nas imao vodu, dijelilo ju je, tko je imao slaninu,cigaretu, sve smo dijelili. Tko nije mogao hodati, nosili smo ga... To je neopisivo. To je najhumaniji dio moga života. Privrženost jedan drugome i međusobno poštivanje bili su zadivljujući. Moja je postrojba uvijek bila pridodana drugim postrojbama, ali naše prihvaćanje njih i njihovo nas, druženje – to je zaista neponovljivo. Toga danas nema u civilnom životu. Živjelo se za nagradu, a jedina nagrada je bila sloboda Hrvatske. Nitko ni o čemu drugome nije mislio. Imam čast i zadovoljstvo istaknuti da moja postrojba nikad ni jednog pedlja naše zemlje nije prepustila neprijatelju, samo smo čuvali ono što smo oslobodili ili išli naprijed. Nikad natrag, to nam se nije dogodilo.

Kako ste doživjeli haašku optužnicu protiv generala Ante Gotovine i presudu protiv njega?

Jako ponižavajuće. To je nešto što svakom normalnom čovjeku, a ne samo meni kao prijatelju i suborcu generala Gotovine s kojim sam dijelio i dobro i zlo u nebrojenim situacijama, nije normalno, to je ponižavajuće za cijeli hrvatski narod. Na žalost, naši političari previše vremena troše samo na sebe pa im jako malo vremena ostaje za narod i za takve kao što je Ante Gotovina, a to je nacionalni problem jer Gotovina je simbol. Prije Ante Gotovine ratovalo se selo za selo. Ante Gotovina bio je pravi čovjek na pravom mjestu. On je ujedinio sve. Da je Hrvatska vojska ostala na razini prije njegova dolaska, nikad ne bismo oslobodila Hrvatsku. Njegovim dolaskom svi su počeli živjeti za jedno - oslobađanje Domovine. Toga prije nije bilo. I da jedna država ne može stati iza takvog čovjeka, to je izvan svake pameti.

 

Nemaju časne namjere oni koji forsiraju priče o lažnim braniteljima i vode kampanju za objavu Registra!

 

Osjećam da je velika većina ljudi jako ponosna i poštuje Oluju premda ju neki nastoje omalovažiti. Ne bih htio sada u vrijeme obljetnice priču o Oluji pretvoriti u političku, ali dio struktura, političara i pojedinaca, koji ne žele istinu o Oluji, žele ju omalovažiti. A bilo je mnogo malih i neznanih junaka koji su došli iz Slavonije, Krapine, Vinkovaca, Varaždina i svih drugih dijelova Hrvatske. Svi ti ljudi borili su se na području Dalmacije tako srčano kao da svoju kuću brane. Nisu to ni lupeži ni ubojice. To su normalni ljudi koji su podnijeli svoj dio tereta, a teret je, vjerujte mi, bio jako težak, koliko god neki ustrajno obezvrjeđuju njihove bitke i pobjede. Svi koji smo krenuli 1991., a u sklopu toga 1994. krenuli smo i na livanjsko područje, znali kamo idemo i što nas čeka - prvo na minus 20, pa na plus 40, po brdima, pješice, s teretom od 30-40 kg na sebi. Uvjeti u kojima su ljudi ratovali, samo uvjeti, i bez neprijatelja kojega je trebalo poraziti, bili su užasni sami po sebi, a uvijek zaboravljamo da smo protiv sebe imali, kako su ju zvali, treću silu u Europi. To je za povijest. Mnogo je još neispričanih priča o poginulima.

Žao mi je jedne stvari, a to je što su u državi nakon Domovinskoga rata marginalizirani poginuli ljudi. Danas ih se sjećaju uža obitelj i prijatelji i nitko više. Nastupila je obezvrjeđivanje s razine države. Prošao sam sva ratišta i duboko poštujem sve koji su sudjelovali, posebno one koji su stradali. Bilo je ljudi koji su poginuli nekoliko dana poslije uključenja, ali ne možemo i ne smijemo te ljude zanemariti i zaboraviti. Pitam se, što je s onima koji nisu htjeli braniti Domovinu, koji su odbijali pozive. Ne osuđuje ih nitko, ali nemojmo osuđivati one koji su poginuli nakon nekoliko dana pa se za njih kaže da nisu bili branitelji. Nerviraju me priče o tzv. lažnim invalidima. Jest, možda ih ima, ali to nije problem nas boraca, nego onih koji su potpisali. Zato mislim da ima nečasnih namjera u stalnoj kampanji vlasti da objavi Registar branitelje i tobože izdvoji lažne branitelje invalide. Zašto se ne traži popis onih koji su odbili vojni poziv. Ako samo jednog pravog branitelja u toj kampanji ošteti, veću će štetu napraviti nego da desetak tisuća lažnih maknu, a nema ih toliko. Jer postoje ljudi koji su došli, ali nisu bili za rat. Osobno sam ih slao kući, nisu bili za prvu crtu pa sam ih slao doma jer bih morao njih čuvati i zbog njih bi mi mogao poginuti drugi čovjek. Ja tim ljudima ne zamjeram, ali ako je i takav bio petnaest dana na ratištu, ja ne mogu reći da nije bio, bio je branitelj. Sve te priče o lažnim braniteljima isforsirane su, a namjere onih koji to guraju nisu časne. Ako je netko lažirao svoj put, neka to utvrde na drugi način, a ne javnom kampanjom protiv braniteljske populacije. Treba ozbiljno razmisliti zašto se ljudi ubijaju. Sjećam se jedne djevojke koja je sa mnom bila na Talijanovu vrhu gdje je i ranjena. Poslije rata, sjela je kraj prozora, podigla noge na prozor, a zatim sebi prosvirala glavu. I danas se pitam što je tu djevojku, koja je sa mnom bila rame uz rame, hrabra i bez ikakva jauka sudjelovala u oslobađanju, odjednom navelo da digne ruku na sebe.


Ivica Marijačić
Hrvatski list

Hrvatski list

 

 

Hrvatski tjednik

Ned, 25-10-2020, 06:05:40

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.