Gdje se kriju korijeni i tko je odgovoran za ekonomsku retardaciju hrvatskog društva u posljednjih 200 ili čak 500 godina

Čitajući nedavno, na naslovnici 'Globusa', najavu intervjua koji je ministar financija Slavko Linić dao tom tjedniku, na pamet mi je pala nekad slavna budnica, zapravo himna Ilirskog preporoda 'Još Hrvatska ni propala' koju je 1833. uglazbio Ferdo Livadić na stihove ilirskog vrhovnika Ljudevita Gaja. Jer nema te zemlje u svijetu u kojoj bi političari koji navješćuju, pa i zagovaraju 'izvanredno stanje' i ekonomsku kataklizmu, bili dugo na vlasti. A upravo se to događa u Hrvatskoj!

Evo te apokaliptične ekonomsko-političke najave, objavljene preko cijele naslovnice, koja izvrsno sažima ključne poruke ministra financija: 'Slavko Linić, Milanovićev specijalac za bolne rezove: u zemlji je izvanredno stanje, a iduće godine moglo bi biti još gore.' (Globus, 13. srpnja 2012.)

Nakon novinara i medija koji su godinama bili neprijatelji svakog optimizma i nade za hrvatski narod i državu, pomodnom trendu naviještanja skore financijske i gospodarske propasti odnedavno su se priključili i vodeći kukuriku-pijevci-političari koji odavno u ranu zoru i u kasne sutone ne najavljuju ekonomski preporod, ne otvaraju nove proizvodne pogone i ne podnose javnosti izvješća o broju otvorenih novih radnih mjesta, već stalno uvode nove namete, poreze, trošarine i apokaliptično najavljuju skori gospodarski i financijski sumrak i – smak.

Upravo zbog toga – zbog iritantnog pomodnog i sveopće popularnoga ekonomskog i društvenog katastrofizma koji preplavljuje sva politička sijela i prela, masovne medije, pa i građanska kavanska i obiteljska okupljanja – prije stanovita vremena pozornost mi je privukao provokativni naslov intervjua koji je moj profesionalni kolega, ekonomist, bivši profesor i dragi prijatelj akademik Vladimir Stipetić dao novinaru Jutarnjeg lista Viktoru Vresniku. Naslov objavljen 10. lipnja 2012. u 'Magazinu', subotnjem dodatku Jutarnjeg, bio je: 'Vladimir Stipetić: Hrvati se od 1820. nisu pomakli ni jedan korak'.

Remek djelo o ekonomskoj povijesti Hrvatske u posljednjih 200 godina

Povod za razgovor sa samozatajnim ekonomskim znanstvenikom i profesorom danas ljevičarske i liberalne, a nekad marksističke i komunističke usmjerenosti (koje su mu osigurale nužnu političku podobnost za prijam u članstvo ondašnjeg JAZU-a), bila je objava, u nakladi HAZU-a, njegove najnovije znanstvene monografije, na kojoj je prema vlastitom priznanju, radio punih deset godina: 'Dva stoljeća razvoja hrvatskog gospodarstva (1820.-2005.)'

Dakle dok se gotovo sve njegove i moje kolege bave ekonomskom svakodnevnicom lamentirajući o tomu što je bilo prije šest i što će biti u sljedećih šest mjeseci – hoće li BDP pasti za 0.9 ili porasti za 0.8 posto – načitani bard deskriptivne ekonomske misli u Hrvata odlučio je baciti pogled na ekonomsku prošlost Lijepe Naše u prošlih 200, pa i minulih 500 godina! Već i sama ambicija nekog ekonomskog eksperta da spoznajno dopre do drevnih ekonomskih podataka i istina i da tako dade priliku povijesti da još jednom pokuša biti učiteljicom života, vrijedna je moga poštovanja.

Važnost je spomenute knjige i inače doista velika jer predstavlja nespornu 'kreativnu destrukciju' u odnosu na ustaljenu praksu naših znanstvenika i profesora s katedri „Ekonomika Hrvatske“ (do 1990.: 'Ekonomika SFRJ') da nacionalnu ekonomiju iliSoc-ekonomisti'Kada sam u svojim istraživanjima stigao na razdoblje od 1948. do danas, ostao sam zapanjen. Svi naši ekonomisti kao da su bili slijepi, kao da uopće nisu vidjeli što se po svijetu događa. Bavili su se samo Hrvatskom, odnosno Jugoslavijom, i samo domaćom ekonomijom. Pitao sam se što je to. Pokušao sam dobiti odgovore u povijesnim knjigama i otkrio tužnu istinu da te knjige ne daju nikakav odgovor što se to događalo s hrvatskim gospodarstvom u posljednjim dvama stoljećima.' gospodarstvo promatraju kao 'poseban slučaj' koji se može komparirati povijesno-kronološki, ali ne i međunarodno-povijesno-komparativno. Ili, kako je u navedenom intervjuu kazao akademik Stipetić: 'Kada sam u svojim istraživanjima stigao na razdoblje od 1948. do danas, ostao sam zapanjen. Svi naši ekonomisti kao da su bili slijepi, kao da uopće nisu vidjeli što se po svijetu događa. Bavili su se samo Hrvatskom, odnosno Jugoslavijom, i samo domaćom ekonomijom. Pitao sam se što je to. Pokušao sam dobiti odgovore u povijesnim knjigama i otkrio tužnu istinu da te knjige ne daju nikakav odgovor što se to događalo s hrvatskim gospodarstvom u posljednjim dvama stoljećima.'

Dakle dok se naše kolege koje bismo, po analogiji s pojmom javni intelektualci, mogli nazvati javnim ekonomistima, opsesivno bave tegobnom ekonomskom svakodnevnicom, akademik Stipetić odlučio je spoznajno i emocionalno na 'trenutak' (kasnije ćemo vidjeti da se radi o punom istraživačkom desetljeću) pobjeći od sadašnjosti kako bi korijene, uzroke i razloge sadašnje ekonomske tragedije iščitao iz poznate latinske izreke o povijesti učiteljici života.

A da se hrvatski, ali i europski i svjetski ekonomisti, doista bave bizarnostima, možda najbolje ilustriraju njihova tragikomična javna nadmudrivanja oko 'prognoza' promjena – porasta ili pada – hrvatskoga bruto domaćega proizvoda. Naime, svatko je od nas živi svjedok da se pouzdanost i preciznost kratkoročnih vremenskih, meteorologijskih prognoza stalno poboljšava, dok se pouzdanost i preciznost ekonomskih prognoza stalno pogoršava: na globalnoj, europskoj i, posebice, hrvatskoj razini.

Općenito se može kazati da je prognostička vrijednost ekonomskih znanosti neka vrsta baba-vračarskog zanata kojim se, na žalost, stalno bave naoko ozbiljne institucije i pojedinci. Svako toliko i u hrvatskim medijima oglasi se neki pojedinac ili institucija sa svojom 'prognozom'. Tek imenovani guverner HNB-a dr. Boris Vujčić posljednji je u nizu zlogukih proroka. Njegova je 'prognoza', objavljena početkom srpnja, da će hrvatski BDP (bruto domaći proizvod, tj. vrijednost svih roba i usluga stvorenih u jednoj zemlji u godini dana) ove godine pasti za 1,6 posto. S tom 'prognozom' probio se na sam vrh ljestvice pesimističnih prognozera. Naime, posljednje 'prognoze' poznatih svjetskih i europskih institucija manje su dešperatne: Europska komisija predviđa nam pad BDP-a za 1,2 posto, Svjetska banka za 1,0 posto, Ekonomski institut iz Zagreba također za 1.0 posto, Europska banka za obnovu i razvoj za 0,6 posto, Međunarodni monetarni fond za 0,5 posto. Rast BDP-a od 0,8 posto zasad očekuje ili 'predviđa' tek Vlada Zorana Milanovića.

Spoznajna sljepoća 'uglednih' ekonomista

Vratimo se ipak 'sljepoći' ekonomista i ekonomskih znanosti o kojima je progovorio akademik Stipetić.

Na žalost, on ne želi vidjeti ili priznati kako je ključni razlog 'sljepoće' naših ekonomista poznati ideologijski autarhizam, a time i spoznajni i istraživački autizam 'znanstvenika' koji su se bavili bivšom jugoslavenskom, a današnjom hrvatskom ekonomikom. Naime, ideologijska i politička dogma po kojoj je 'samoupravni socijalizam' bio jedinstven i neponovljiv, logično je dovodio do 'sljepila' o kojem je progovorio Stipetić koji je – potrebno je i to Autizam ekonomistaVratimo se ipak 'sljepoći' ekonomista i ekonomskih znanosti o kojima je progovorio akademik Stipetić. Na žalost, on ne želi vidjeti ili priznati kako je ključni razlog 'sljepoće' naših ekonomista poznati ideologijski autarhizam, a time i spoznajni i istraživački autizam 'znanstvenika' koji su se bavili bivšom jugoslavenskom, a današnjom hrvatskom ekonomikom. Naime, ideologijska i politička dogma po kojoj je 'samoupravni socijalizam' bio jedinstven i neponovljivkazati – bio jedan od ključnih ljudi na bivšoj Katedri Ekonomike SFRJ na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, što znači da je i sam, nažalost, kod zdravih očiju, bio spoznajni 'slijepac'.

Rušenje ideologijskih dogmi i barijera stiglo je ipak na vrijeme da akademik Stipetić u biološki i spoznajno zrelim godinama napiše ovo malo remek djelo: po spoznajnoj ambiciji, ako ne i po realizaciji te ambicije. Djelo koje će postati međaš u daljim međunarodno- povijesno-komparativnim istraživanjima hrvatske ekonomske povijesti, bez kojih nije moguće razumjeti današnju i sutrašnju ekonomsku zbilju. Potaknut intervjuom koji sam pročitao u Jutarnjem listu, za kopiju knjige zamolio sam predsjednika HAZU akademika Zvonka Kusića koji mi je knjigu uskoro dostavio.

Novi 'knjigovođa' hrvatske ekonomske prošlosti

Teorijska paradigma na kojoj je akademik Stipetić gradio i izgradio svoje povijesne statističke i analitičke rekonstrukcije hrvatske ekonomske povijesti, posebice u četvrtom poglavlju koje ima naslov „Nasljeđe: hrvatsko gospodarstvo 1500.–1800. (uvid u slabo poznata područja ekonomske povijesti)“ paradigma je koju je osmislio i empirijski potvrdio karizmatični britanski (u poznim godinama: i nizozemski, jer je bio profesor na sveučilištu u Groningenu) makroekonomski kvantitativni povjesničar Angus Maddison (6. prosinca 1926. – 24. travnja 2010.).

Stipetić iskreno priznaje kako je Maddison bio njegovo nadahnuće, uzor i metodologijski vodič: 'Njegovi su radovi dugo bili moja svakodnevna lektira: njegove me hipoteze i zaključci, rekao bih, čak i progone.' (str. 368).

Koristeći se pristupom i metodologijom koju je razvio Maddison, ali i rezultatima brojnih hrvatskih ekonomskih povjesničara 'prije 1945', Stipetić je uspio rekonstruirati demografsku i ekonomsku povijest Hrvatske u 'slabo poznatom području ekonomske povijesti' od 1500. do 1820., ali i nešto bolje poznatom razdoblju od 1820. do 2005.

Najvažniji rezultati Stipetićevih istraživanja mogu se svesti na tri ključne poruke i pouke:

Prvo: Hrvatska oko 1500. godine po stupnju gospodarskog razvoja nalazila se oko 2 posto iznad svjetskog i oko 25 posto ispod zapadnoeuropskog prosjeka;

Drugo: početkom prošlog stoljeća, 1913. godine, već smo bitno nazadovali: bili smo oko 9 posto ispod svjetskog i čak 60 posto ispod zapadnoeuropskog prosjeka;

Treće: početkom 21. stoljeća (2005.) bila smo oko 17 posto iznad svjetskog, ali čak 160 posto ispod zapadnoeuropskog prosjeka.

Akademiku Stipetiću treba odati javno priznanje, što upravo činim, jer je uspio, makar djelomično, rekonstruirati hrvatsku gospodarsku prošlost: detaljnije u 200, a manje detaljno i u 500 godina!

Njegovu, pak, guruu, profesoru Angusu Maddisonu valja iskazati javno divljenje što je uspio učiniti ono što se mnogima prije i poslije njega činilo i čini nemogućim: da statistički oživi demografsku i ekonomsku prošlost svijeta od doba Isusa Krista do današnjeg dana. Upravo zbog toga, čini mi se važnim i korektnim objaviti barem dva grafička prikaza te 2000 godina stare ekonomske povijesti koji pokazuju kako se ekonomska moći i dominacija Istoka (posebice Kine i Indije) – mjerena bruto domaćim proizvodom – koja je postojala u svijetu sve do industrijske revolucije (do 1800.), ponovno obnavlja. Veliki uzlet 'žute rase' nije, dakle, nikakvo povijesno iznenađenje i senzacija, već svojevrsno 'ponavljanje povijesti' u novim okolnostima.

Zahvaljujući Angusu Maddisono, sada znamo da je, čak i kad apstrahiramo silna stoljeća i tisućljeća prije nove ere, 'žuta rasa' ekonomski i demografski vladala svijetom oko 1800. od 2012. godina nakon Isusa Krista. Zahvaljujući Vladimiru Stipetiću znamo da su dnevno-političke svađe vladajućih i oporbenih političara oko odgovornosti za sadašnje i skorašnje gospodarske nevolje tek dio političkog folklora jer naše nazadovanje traje 200 ili čak 500 godina.

Politički uzroci hrvatske ekonomske i društvene retardacije

Rezultati istraživanja i otkrića do kojih je u svojim desetogodišnjim istraživanjima i analizama došao akademik Vladimir Stipetić i koje je objavio u knjizi 'Dva stoljeća razvoja hrvatskog gospodarstva (1820. – 2005.)' trebali bi poslužiti kao polazište za daljnja istraživanja, analize, ali i multidisciplinarne javne rasprave o uzrocima i razlozima gospodarske, kreativne, inovativne, proizvodne i svake druge retardacije hrvatskoga društva. Jedan od prvih uzroka i razloga koji mi padaju na um brojne su sječe, čistke, progoni, pa i ubojstva hrvatskih elita u dugom razdoblju koje je istraživao Stipetić. Od 1820. do 2005., a danas već i 2012., u različitim ratovima i 'revolucijama', promjenama država i režima, krvavim obračunima i osvetničkim pohodima i drugim čišćenjima i čistkama –1848., 1914.-1918., 1929., 1941.-1945., 1971., 1991. –1995., 2000. – 2001., 2003. – 2004. i 2012. – stradavale su elite koje su neko vrijeme bile nositeljice inicijative i razvoja. Zato i čistke koje provodi sadašnja kukuriku vlast nisu iznimka, već povijesno pravilo. Zato je pravo čudo što nakon svih tih čistki i istraga – još Hrvatska ni' propala!

Slaven Letica
Hrvatski list