Pala krinka Zorana Milanovića

Beskrajne afere potpredsjednika Vlade RH i predsjednika Hrvatske narodne stranke Radimira Čačića raskrinkale su, zapravo, pravu narav predsjednika Vlade RH i predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Premda je Čačić u središtu najvećih skandala i medijskog zanimanja, Milanović se samo prividno javlja kao „kolateralna" žrtva svih tih afera, a stvarno, kao ključna politička činjenica nameće se karakter njegove pojave i politike, karakter izvršne vlasti koju predvodi. Čačić ni u jednoj uljuđenoj zemlji ne bi u političkom smislu preživio te afere, ali budući da ga predsjednik Vlade i SDP-a Zoran Milanović gotovo iracionalno štiti i održava u vrhu politike i vlasti, onda se priča o Čačiću u ovom trenutku sve više preobražava u priču o Milanoviću. Nitko prije pola godina nije mogao predvidjeti da će se predsjednik SDP-a i Vlade Zoran Milanović do te mjere identificirati s predsjednikom HNS-a Radimirom Čačićem, za kojega se znalo da je bespoštedni zagovornik profita i krupnoga kapitala, pa u tom pogledu iznenađenja gotovo i nema, da i sam promiče iste vrijednosti Ovisni elitistDanas se savršeno pokazuje da Zoran Milanović nije nikakav ni iskonski ljevičar uopće, ni hrvatski ljevičar, niti socijaldemokrat, nego je tek jedan u nizu hrvatskih ovisnih elitista koji služi istim ciljevima kao i Radimir Čačić, a to znači krupnom kapitalu i korporacijamakao i Čačić.

Danas se savršeno pokazuje da Zoran Milanović nije nikakav ni iskonski ljevičar uopće, ni hrvatski ljevičar, niti socijaldemokrat, nego je tek jedan u nizu hrvatskih ovisnih elitista koji služi istim ciljevima kao i Radimir Čačić, a to znači krupnom kapitalu i korporacijama. Pored takvog nominalnog socijaldemokratskog lidera i čelnika izvršne vlasti, propalo je dosad na stotine hrvatskih tvrtki, oko 50 tisuća ljudi ostalo je bez posla, socijalna bijeda znatno je porasla, radništvo se krešu prava... Danas se pokazuje jasnije nego ikad dosad da je dolazak Zorana Milanovića u politiku, najprije na čelo SDP-a, a zatim i u vrh vlasti, jedna velika prijevara, obmana i manipulacija. Žrtve su i članovi SDP-a i hrvatski građani koji su ga izabrali na izborima i koji su povjerovali u njegova proroštva da će od Hrvatske napraviti bolju, pravedniju i pošteniju zemlju. Sada se vidi da je Milanović lažni prorok, posljednji lažni prorok u Hrvatskoj čija se deklarativna politička filozofija posve raspala.

Lažni desničar i lažni ljevičar

Kao što je dr. Ivo Sanader prije nešto više od deset godina prevario cjelokupnu desnicu i javnost na poziciji desnice, to isto je 2012. učinio Zoran Milanović na poziciji ljevice. Premda je već nakon nekoliko mjeseci vladanja bilo jasno da je dr. Ivo Sanader lažni desničar, lažni HDZ-ovac i lažni patriot, koji je te političke kategorije i vrijednosti forsirao samo dok na valu populizma ne preuzme vlast, a onda ih se radikalno odrekao i stavio u službu Haaga, Bruxellesa i kapitala, javnost je predugo zatvarala oči nad činjenicom njegova kopernikanskog zaokreta u trenutku preuzimanja vlasti. Isto tako, javnost danas zatvara oči nad sličnim kopernikanskim zaokretom u politici koji je napravio Zoran Milanović kad je preuzeo vlast.

Poput Sanadera, i Milanović je lažni ljevičar, lažni SDP-ovac i lažni socijaldemokrat te će po svemu sudeći trebati predugo vrijeme da se šira javnost suoči s tom činjenicom. U tom pogledu, nema bitne političke razlike između Sanaderove i Milanovićeve pojave: populističkim manipulacijama obojica su došli na vlast, a narod je opet izigran, obmanut i prevaren. Razlika je samo u tomu što je Sanader prevrat napravio na desnici, a Milanović na ljevici. U operativnom vođenju i iskorištavanju pozicije političke moći postoji, naravno, razlika između njih dvojice jer Sanader je, pokazalo se u godinama nakon abdikacije, bio plutokrat, što se za Zorana Milanovića barem zasad ne može reći, ali u pogledu manipulacije kao načina na koji su došli na vlast i u pogledu realizacije općih i nacionalnih interesa, bitne razlike između njih dvojice nema. To što su ideološki i konfesionalno na deklarativnoj razini bili različiti te je Sanader stalno isticao svoj antikomunizam i katolicizam, a Milanović svoj partizanski antifašizam i ateizam, nije dovoljno i nije presudno da potre nepostojanje razlika u prakticiranju političke i izvršne vlasti između njih dvojice.

Sanader je prodavao Plivu, a Milanović uskoro kreće s prodajom Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke, Sanader se odrekao gospodarskog pojasa, a Milanović poreza stranim telekomunikacijskim operaterima, Sanader je odlazio na ljetovanja na 'Malo vitra' kod svojih prebogatih prijatelja, a Milanović kod svoga tajkuna Tedeschija ne zamarajući se što je taj ostao dužan gradu Sinju milijune deviza. Sanader je odlazio na balove u inozemstvo, kao i Milanović, Sanader je imao svoje mutikaše i osuđene trbuhozborce u vlasti, Milanović ima svoje, Sanader je uspostavljao nadzor HTV-a , kupovao lojalnost medija, isto čini i Milanović, posebno najnovijim Zakonom o HRT-u. Sanader je dijelio svojima sinekure, isto to čini i Milanović, Sanader je masama obećavao ispravak nepravdi počinjenih prema braniteljima, Domovinskom ratu, a Milanović ispravak nepravdi počinjenih korupcijom i kriminalom. Po dolasku na vlast, obojica su izdali vrijednosti koje su grlato zagovarali i na kojima su dobili izbore. Sanader je bio jedini kandidat na izborima u HDZ-u, Milanović također bez protukandidata u SDP-u. Sanader se odricao svojih stranačkih ljudi ako bi pustili slabašan glas prosvjeda protiv nekoga poteza, Milanović se odriče svojih.

Bez ideologije

Što je, dakle, hrvatski narod dobio odricanjem od Sanadera i prihvaćanjem Zorana Milanovića? Ništa bitno i ništa kvalitativno novo. Prije je imao desnog, a danas ima lijevog političkog prevaranta koji jednako kao i onaj prvi, u figurativnom smislu, beskrupulozno hoda po leševima hrvatskih očajnika i obespravljenih nevoljnika. Navodni konzervativac Sanader i navodni libertinac Milanović mogu mirne duše ruku pod ruku po poraznim posljedicama svoje politike. Kad se apstrahira ta svjetonazorska i ideološka retorika kojom su zaveli birače, ostaje iza obojice moralno, gospodarsko, političko i svako drugo propadanje Hrvatske. U biti, ni jedan ni drugi nemaju nikakvu svoju istinsku ideologiju, imaju samo svoje neprikosnovene obveze prema međunarodnoj politici i privatne mreže interesa. Na razini dojma, može se reći da je Sanader čak i više impresionirao liderskom karizmom i intelektualnom dojmom od Milanovića koji je običan frazer koji sve više nesuvislom papazjanijom pokušava prikriti nedosljednost i rušenje svih logičkih načela.

Pod pritiskom javnosti smijenio je SDP-ovu ministricu Mirelu Holy jer je mejlom zamolila predsjednika uprave Hrvatskih željeznica da sačuva radno mjesto supruzi jednog SDP-ovca, a kada se nedavno otkrilo da je Radimir Čačić također mejlom ultimativno zahtijevao imenovanje svoga čovjeka u državno poduzeće, Milanović je rekao da to nije isto jer je u ovom posljednjem slučaju u pitanju politički dogovor koalicijskih partnera SDP-a i HNS-a o postavljanju svojih ljudi u pojedina poduzeća. Kakve je sve gluposti spreman izreći i zaplesti se u retorički galimatijas ne bi li branio svoju čvrstu nakanu da se ni pod koju cijenu ne odrekne Radimira Čačića, vidjelo se, uostalom, i nakon mađarske presude Radimiru Čačiću za prometnu nesreću u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Čačić je proglašen krivim, osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu od 22 mjeseca, a Milanović je potpuno nestručno i potpuno neetički govorio o razumijevanju za potpredsjednika Vlade Radimira Čačića i čak optužio sve ostale da provode političku hajku protiv Čačića. No nisu to jedini politički grijesi Radimira Čačića.

Trgovački sud u Varaždinu 11. listopada 2011. godine presudio je da Čačićeva tvrtka u stečaju Ingprojekt d.d. iz Varaždina, koja je pravni slijednik tvrtke Coning, isplati Tehničkoj školi u Zadru iznos od 14.325,398,77 kuna, a Republici Hrvatskoj, odnosno Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa iznos od 30.660,549,86 kuna te naravno i troškove parničnog postupka. Budući da je Ingprojekt u stečaju i nema imovine, tužitelji iznos najvjerojatnije ne će nikada naplatiti, no ostaje teška moralna dvojba može li premijer Milanović imati za prvog potpredsjednika u Vladi čovjeka koji je tim pretvorbenim manipulacijama oštetio društvena zajednicu za silan novac. Spomenuti slučaj potječe iz 1990. godine kada je Čačićeva tvrtka Coning ugovorila izgradnju srednjoškolskog Tehničkog školskog centra u Zadru i avansno plaćena s enormnih 12 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Nastupio je rat, radovi na objektu su prekinuti te nikada nisu nastavljeni. Ministarstvo je bilo primorano na novom natječaju odabrati novog izvođača radova i potrošiti velik novac za dovršetak školske zgrade, a Čačić se izvukao iz cijeloga slučaja zajedno s novcem koji mu ne pripada. Sada je Trgovački sud, nakon mnogih godina sporenja, donio odluku da njegova druga tvrtka Ingprojekt plati tražbine tužitelja, ali Čačić je i tu drugu tvrtku doveo u stečaj te se tužitelji nemaju od čega naplatiti.

Još jedan lažni prorok

Budući da premijer Milanović štiti Čačića i u slučaju tog neviđenog lopovluka, očito je da njega u vođenju Vlade ne vode više nikakva moralna ni zakonska načela te da premijer doživljava ovih dana potpuni moralni i politički slom, zajedno sa svojom Vladom. U povijesti hrvatske demokracije još se nije pojavio političar koji se na tako sramotan način potrošio u samo šest mjeseci. On može, a vjerojatno i hoće ostati na čelu Vlade do daljnjega, s obzirom da su izbori bili tek krajem prošle godine, ali činjenica nepovratnog gubitka vjerodostojnosti postaje trajno obilježje Zorana Milanovića. Stajući u zaštitu osuđenog cestovnog ubojice, pretvorbenog muljatora i političara koji provodi nasilje u institucijama radi svojih privatnih kadrova i interesa, Milanović možda i nesvjesno tone u ambis vlastitog samouništenja kao političara, što i nije tolika šteta, kolika je šteta što takvom politikom u ambis tone i sama Hrvatska. To je, mogli bismo reći, destrukcija Sanaderova tipa: lažnjaci vladaju dok ih se ne prisili na uzmak, a onda kad odlaze, iza sebe ostavljaju pustoš nad kojom svi ostali lamentiraju. Milanović je čovjek iz tzv. Sanaderove škole. U Ministarstvu vanjskih poslova prihvatio ga je upravo Ivo Sanader u doba kad Milanović još nije bio na čistu bi li se učlanio u HDZ ili u SDP. Valjda je povijesni usud, ili je stvarno netko to planirao, da Milanović ipak na kraju dođe u SDP, preuzme ga, a onda kao i Sanader počini gotovo identičnu izdaju i prijevaru, da bi svi ostali post festum shvatili da smo dobili još jednog lažnog proroka.

Ivica Marijačić
Hrvatski list