Sve je pet ako voliš nogomet!

Može li se u današnjoj Hrvatskoj uopće financijski preživjeti ako nisi dobar nogometaš ili na bilo koji način uključen ili upleten u taj unosni šport kojim nije inficirana samo Hrvatska nego i najveći dio globusa? Poslije svih kriza, kojima kraj nije ni na vidiku, niti se uopće naslućuje u sljedećim godinama, nego su prognoze sve crnje, građani su mogli barem na nekoliko tjedana potisnuti svakodnevne egzistencijalne bitke u drugi plan dok je trajalo Europsko nogometno prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Euforija oko nastupa nogometne reprezentacije poslije njezina ispadanja iz drugoga kruga tek se za nijansu spustila, a žustre rasprave nastavljene danima i tjednima poslije, prvo oko pitanja je li se moglo bolje i zašto nije, a onda oko pitanja transfera naših nogometaša koji igraju u inozemstvu i oko izbora novih čelnih ljudi Hrvatskoga nogometnoga saveza, kao i izbora novoga izbornika.

Nogometomanija je, dakle, nastavljena i s povremenim amplitudama održava se i danas, a gotovo svi mediji, elektronski i tiskani, oni tzv. ozbiljni i oni tabloidni, svakodnevnim bombardiranjem informacijama i dezinformacijama ne dopuštaju građanima da se uopće opuste i barem nakratko zaborave „najvažniju sporednu stvar na svijetu" koja, eto, više čak izgleda nije ni sporedna s obzirom na to koliko nam je ušla u živote pa se o nogometu i nogometašima jednako srčano raspravlja doma, u kafićima, na Velik novacPremda brojni hrvatski nogometaši zarađuju enorman novac, nismo još čuli da je ijedan od njih dao makar 10 tisuća eura za jedan humanitarni projekt, za liječenje neke sirotinje ili za nekakav opći interes ili projektradnim mjestima, ulicama i trgovima. Nije samo u pitanju ljudska potreba i strast za zabavom i igrama, psiholozi će vjerojatnije uzrok tako silnom interesu masa pronaći i u enormnom novcu koji se vrti jer siromašni građani najlakše se identificiraju s krugovima u kojima caruju novac i luksuz jer bi i sami htjeli biti dio toga svijeta. Ljudi se raduju tuđem novcu kao da je njihov, ljudi vole živjeti u iluzijama kad je već stvarnost nepodnošljiva i mukotrpna.

Teško je reći kakvi to osjećaji prožmu prosječnog Hrvata kad pročita da je Mario Mandžukić potpisao ugovor s Bayernom po kojemu će biti plaćen fantastičnih četiri milijuna eura godišnje ili pak, kad znaju da Luka Modrić u Engleskoj prima i do 100 tisuća britanskih funta tjedno, ali uporno želi u jači klub, Real, za basnoslovni novac, zatim kad Slaven Bilić ode u ruski klub uz ugovor vrijedan 12 milijuna eura te naposljetku, kad Igor Štimac svoju izborničku funkciju u Hrvatskom nogometnom savezu uvjetuje godišnjom plaćom od „simboličnih" 250 tisuća eura. Spomenuta imena ovdje su najmanje važna, mogli smo ih navesti bezbroj drugih iz svijeta nogometa u Hrvatskoj i u svijetu, i u svim slučajevima dijeli se stravično velik novac koji običan svijet ne može ni zamisliti. Mediji se trude i dalje nas održati u tom stanju empatične identifikacije s tim svijetom pa nema ne samo dana, nego ni sata a da nas ne obavješćuju što je rekao Luka Modrić, što neki menadžeri, koliko se puta Bilić izljubio s direktoricom ruskoga kluba, što su izjavili Štimac, Mamić, Marković, kako teče cjenkanje između pojedinih klubova...

Nogomet i nogometaši

Reklo bi se, u Hrvatskoj gotovo da se ništa drugo i ne događa, niti ima bilo kakvih problema i neriješenih pitanja, osim onih koji se tiču nogometa i nogometaša. Kako je nogomet ipak trivijalna stvar u našim životima, unatoč trudu medija da ju prikažu esencijalnom, onda je ta nasilna trivijalizacija stvarnosti dovela do svojevrsne kretenizacije u društvu u kojemu danas i akademici i političari, a ne samo priprost svijet, jednako emocionalno raspravljaju o nogometu i nogometašima. Može li se zamisliti veće samoponiženje kada uglednici i javne osobe, stručnjaci, političari i ostali iz tzv. društvene elite, strasno raspravljaju o Mandžukiću, Ćorluki, Modriću i ostalima polupismenim ili nepismenim mladićima od kojih neki nisu nikad naučili ni vrste riječi ni padeže. To samo svjedoči o snazi manipulacije koja se provodi u današnje doba, ali i o pristanku na tu manipulaciju od ljudi koji po svom habitusu nikad ne bi smjeli pristati na nju. Jedan od spomenutih nogometaša je, kako smo vidjeli u televizijskoj reportaži, keramičar oblagač. Taj posao, koji nimalo ne podcjenjujem, ne zna, ne zanima ga, a nema ni potrebe za njim jer već ima milijune ušteđevine. Jedan drugi, manje afirmirani, u hrvatskom klubu zarađuje mjesečno 30 tisuća eura, a po zanimanju je pružni skretničar. Neki treći nisu možda nisu završili ni te ili slične zanate.

Ali oni su vješti u baratanju s loptom, a to se traži i plaća u današnjem, sve nakaradnijem svijetu koji ne samo što ih plaća vrtoglavim svotama, nego je do te mjere izmanipulirao građane da im se još i dive i doživljavaju kao zvijezde i nacionalne heroje. Nisu, dakako, krivi mladići nogometaši što im se posrećilo živjeti u svijetu koji sve daje za nogomet, a ni pet para na pamet, pošten rad, rad za opće dobro i na intelektualne vještine. Teško bismo pronašli logičan prigovor protiv takva odnosa kada bi domaći i europski klubovi zarađivali taj novac i njime kupovali koga hoće. No osim njemačkog Bayerna, koliko znamo, svi drugi veliki klubovi, uključujući i Barcelonu i Real, posluju s golemim gubitcima. Sve te dubioze klubova na kraju plaćaju građani i to se događa kada pola Europe, uključujući i Hrvatsku, nema od čega živjeti. Igrača se to ne tiče, ali među njima ima više ili manje korektnih pojedinaca. Nogometaš Barcelone Xavi je prije nekoliko mjeseci dobio nagradu od sto tisuća eura, ali je on odmah s centra igrališta poručio da novac usmjeruje tamošnjem Crvenom križu. Premda brojni hrvatski nogometaši zarađuju enorman novac, nismo još čuli da je ijedan od njih dao makar 10 tisuća eura za jedan humanitarni projekt, za liječenje neke sirotinje ili za nekakav opći interes ili projekt. Točno je da nogomet pokreće svijet, a novac pokreće nogomet, i da je ponekad to više od športa, da doprinosi afirmaciji zemlje, ali i njihovi nastupi za reprezentaciju su debelo plaćeni velikim novcem.

Ponekad mislim, što me se sve to tiče, neka igraju i neka naplaćuju svoje vještine, ali nikad sebi ne ću podleći masovnoj fascinaciji ni pristati da mojim patriotizmom pokrivaju svoj biznis. A onda me već sutradan, u nekom društvu, i protiv moje volje, uvuku u vruće rasprave u kojima izričem svoj stav o nepismenim magarcima koji zgrću novac u domovini i svijetu. Poslije se dugo sramim zbog tog samosrozavanja digniteta. Sram me je i u ime svih onih koji su dali i koji još uvijek daju doprinos općem dobru u ovoj zemlji, a nemaju ni slave, ni časti ni novca za preživljavanje.

Ivica Marijačić
Hrvatski list