Hrvatski tjednik
 

 

Nije dovoljno smijeniti dva ministra

 

"Mi smo četiri stranke jedna vizija, jedan program za Hrvatsku", govorio je predsjednik SDP-a Zoran Milanović u izbornoj noći prije pola godine, kada je postalo jasno da je uvjerljivo pobijedio na izborima i da će zajedno s koalicijskim partnerima, HNS-om, HSU-om i iDS-om, preuzeti vlast od već ranije deklasiranog HDZ-a te četiri sljedeće godine voditi Hrvatsku. Novi premijer jamčio je tada, kao i u cijeloj predizbornoj kampanji, neku bolju budućnost i bio je uvjerljiv ne samo tradicionalnim biračima ljevice u Hrvatskoj, nego i onima neodlučnima, a osvojio je simpatije čak i dijela birača razočaranih HDZ-om koji iz nekog svoga unutarnjeg i razumljivog razloga nisu uopće toga dana htjeli izaći na izbore.

Ovim posljednjima ponešto je odgovarao Milanovićev ideološki eklektizam kojim je, čuvajući se ekstremnih stajališta, pokazivao podjednaku otvorenost prema nasljeđu komunizma i Tuđmanova konzervativizma, a budući da su barem za Milanovića, ako već ne i za sve ministre, znali da Plan 21nije plutokrat nego tek mlađi čovjek prepun legitimnih ambicija u politici, zaključili su da zaslužuje priliku, bez obzira što im nije baš bilo normalno da u većinskoj konzervativnoj i katoličkoj zemlji dobivamo Vladu bez ijednog vjernika, Vladu u kojoj su svi ateisti, agnostici, sotonisti ili čak neki i sljedbenici Hari Krišne.

No to su bile samo Milanovićeve parole. Nikad goreKoalicijska Kukuriku vlada pokazuje da ju uopće ne zanima ono što se događa u prosječnom životu građana. Ona je u šest mjeseci dokrajčila i ono malo jednakosti i ravnopravnosti u raspodjeli dohotka, učinivši neizdržljivom egzistencije radnika, umirovljenika, studenata, nezaposlenih... Nikad se u samostalnoj Hrvatskoj nije gore živjeloU Hrvatskoj se vješto sročenim otrcanim frazama razmjerno lako osvaja povjerenje, prije njega sličnu frazersku priču o tzv. novoj pravednosti „prodao je" puku Ivo Josipović.

Sva ta prošlogodišnja borba za vlast nije bila, u biti, nikakav rat ideja ni ideologija. Za politički nezavisne i misleće ljude, bila je to bezsadržajna retorička koalicijska manipulacija iza koje nisu stajali ni iskustvo, ni nekakve tajne formule, ni znanje kako izaći na kraj s gorućim društvenim problemima.

Ostalo samo karijerističko pozerstvo

Ali pobjeda „ratu ideja koja nije bilo nije dovoljna ako iza te pobjede ne stoje ljudi koji su sposobni ponuditi rješenja i preokrenuti negativne trendove. Danas, 200 dana poslije, odMirela Holytog vrištećeg optimizma nije ostalo ništa osim karijerističkog Milanovićeva pozerstva. Hrvatsko društvo više no ikad koprca se u kolapsu, broj nezaposlenih brzo raste, val stečajeva se širi, gotovo sve usluge koje preko javnih tvrtki nadzire država bitno su poskupjele, a kako ni to skupom aparatu vlasti nije bilo dosta, porezi su povećani, gospodarstvo je palo na koljena, država je postala neumoljiva u ubiranju svoga danka. Očajno građanstvo, koje je prije samo šest mjeseci nakratko vidjelo nadu u smjeni vlasti, sada postupno shvaća da je u još dubljoj agoniji. Put od velike potpore do iznevjerenih očekivanja, pa i do sve više prevladavajućeg shvaćanja da Hrvatska zapravo ima najgoru Vladu u svojoj 22-godišnjoj povijesti, čini se da je vrlo kratak.

Danas ti ljudi, koji su sebe do prije pola godine proglašavali praktički genijalcima i koji su na predizbornim skupovima nestrpljivo odbrojavali dane kada će početi vladati i kada će Hrvatskom poteći med i mlijeko, svoju prepotenciju sve više preobražavaju u aroganciju kojom omalovažavaju novinare, kritičare i razočarane građane koji se pomalo zabezeknuto sada u čudu pitaju što se to događa ili, pak, očajnički s naslovnica novina pozivaju Milanovića da „učini nešto". On, pak, ovih dana nemoćno kaže da nije nikakav duhovni tješitelj nacije nego samo premijer. Umjesto onog empatičnog predizbornog koketiranja s građanima, sada danomice, uza svaki novi cjenovni udar na ionako sramotni životni standard građana, Milanović i njegovi ministri odgovaraju da tu Vlada ništa ne može, da ne može utjecati ni na cijenu nafte, ni na cijenu struje, ni na cijenu cestarina, ni na cijenu zajmova, čime, zapravo, žele uvjeriti javnost da je, eto, najbolja Vlada najravnodušnija Vlada.

To što je Milanovićeva Vlada socijaldemokratska pa joj takvi alibiji ni po definiciji ne bi smjeli pasti napamet, samo pokazuje tragičnu dubinu nesporazuma u hrvatskom društvu, nesporazuma izazvanog zbrkom u političkim, ideološkim i svjetonazorskim kategorijama kojima seČačićpolitički takmaci kite. Koalicijska Kukuriku vlada pokazuje da ju uopće ne zanima ono što se događa u prosječnom životu građana. Ona je u šest mjeseci dokrajčila i ono malo jednakosti i ravnopravnosti u raspodjeli dohotka, učinivši neizdržljivom egzistencije radnika, umirovljenika, studenata, nezaposlenih... Nikad se u samostalnoj Hrvatskoj nije gore živjelo.

Servis stranaca, a ne vlastita naroda

SDP i njegovi koalicijski partneri nisu krajem prošle godine ni pobijedili HDZ snagom svojih nuđenih rješenja i ideja. Osim klasične predizborne demagogije, nije tu bilo smišljenih sustavnih ni novih pogleda na hrvatsku krizu, niti pojedinaca koji bi svoja olako davana obećanja potkrijepili visokim intelektualnim postignućima ili empirijski dokazanim rezultatima. Osim u nekim pojedinačnim slučajevima, bili su to nastupajući ministri koji u životu ništa ozbiljno nisu ni radili, uključujući i samoga premijera Milanovića, ljudi koji su tek pretenciozno uvjeravali javnost da s njima počinje povijest. Dobrano su uspijevali u toj obmani, pa su u izbornoj noći oko sebe okupili oduševljeno mnoštvo političara, politikanata, novinara, odvjetnika, ostataka staroga i svojedobno poraženoga obavještajnog i policijskog aparata, lažnih povjesničara, ideologa, propalih umjetnika, kojekakvih opskurnih likova i mnogih drugih iz parazitske trbuhozboračke klateži koja je za sve svoje privatne nerealizirane životne ambicije i političke frustracije ogorčeno krivila HDZ i nekadašnju Tuđmanovu vlast.

Lijeva koalicija pobijedila je HDZ ne zato što je ponudila nešto drukčije i bolje, nego zato što je HDZ prije toga temeljito uništen skandalima i aferama čemu je presudni udjel dao represivni aparat stavljajući se otvoreno na stranu nadolazećih političkih snaga. PusićNema sumnje da je onakav HDZ zaslužio i goru sudbinu, ali tragedija Hrvatske i jest u činjenici da se glasovalo protiv, a ne za, pa su na mjesto onih koji su razorili vrijednosti, rasprodali društvenu imovinu, ogrezli u kriminalu i korupciji i izdali ideale, zasjeli oni koji su sve to nastavili u još drastičnijem, možda tek ponešto suptilnijem obliku. Sada se, nakon šest mjeseci mučenja i potpune zbunjenosti, vidi da nema ni traga od one vizije o kojoj je premijer Zoran Milanović zborio u pobjedničkoj noći. Brzo se shvatilo da tu nema ni govora o nekakvoj hrvatskoj financijskoj ili gospodarskoj suverenosti i da je isti gazda u Bruxellesu i bivšem ministru Ivanu Šukeru i sadašnjem Slavku Liniću, bivšoj premijerki Jadranki Kosor i sadašnjem Zoranu Milanoviću i da su u doba korporacijskog neoliberalnog kapitalizma pred novom hrvatskom Vladom iste one poznate tri zadaće kao i pred starom: privatizirati ono što još preostalo, potpuna deregulacija tržišta i drastično rezanje socijalnih davanja.

Čak i u većoj mjeri nego što je to od nove vlasti zahtijevala objektivna situacija hrvatske financijske prezaduženosti i ovisnosti. Zato je ministar financija Slavko Linić odmah po preuzimanju dužnosti najavio prodaju Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke, odmah poslije i Petrokemije, premda je riječ o tvrtkama koje ostvaruju dobit, zato je odmah smanjen proračun te su najavljena drastična otpuštanja u javnim poduzećima i slanje tisuća ljudi na ulicu. To je tipično tranzicijsko uništavanje zemlje, to je proces koji su prošle stotine država u svijetu u posljednjih dvadesetak godina, država koje se nisu mogle oduprijeti prodoru korporacijskog kapitalizma. U slučaju Hrvatske i njezine nove vlasti izostao je svaki otpor tom pogubnom procesu pa su posljedice zastrašujuće: telekomunikacijske kompanije, banke i strani trgovački lanci još drastičnije eksploatiraju domaće resurse i građane, izvlače veliku dobit bez ikakva oporezivanja i ostvaruju mnogo veće dobiti nego u svojim zemljama gdje im nije dopušteno tako bijedno plaćati zaposlenike. Kako je moguće da strane kompanije ostvaruju veće profite u Hrvatskoj nego u matičnim zemljama plaćajući domaću radnu snagu tri ili četiri puta manje nego u svojim zemljama, ako smo praktički već u sastavu jedne te iste asocijacije, Europske Unije – na to pitanje Milanović i njegovi ministri i ne pokušavaju dati odgovor jer upravo taj odgovor najbolje bi opisao činjenicu izgubljene suverenosti na što je i ova Vlada neobjašnjivo pristala priznajući da je i ona servis europskih središta moći, a ne servis Milanovićvlastita naroda.

Glave će ga doći Čačić i Pusićeva kojima ne smije ništa

Već u prvih 200 dana premijer i njegovi ministri trivijalizirali su politiku do razine banalnosti te snagom svojih ministarskih pozicija neskriveno počeli realizirati više privatne nego opće interese, dajući si pritom oduška i ideološkim odmazdama i prijetećem pokazivanju mišića kao u doba komunizma u sklopu čega iznova deviniziraju jugoslavenskog satrapa J.B. Tita, te neshvatljivo ukidaju pokroviteljstvo Hrvatskoga sabora nad bleiburškom komemoracijom. Tako su podjele u hrvatskome društvu, koje su ionako rastočile populizam prijašnjih ne samo 20 nego i 70 godina, sada postale još veći mlinski kamen oko vrata hrvatskoj politici. Čim su tzv. ljevičarski ministri počeli povlačiti prve poteze i davati prve izjave, gotovo istoga trenutka iskrsnuli su stari antagonizmi. Jedna od teorija kazuje da su to i htjeli postići, nahuškati ljude da se međusobno mrze i pljuju kako bi oni kao vlastodršci skrenuli pozornost s ključne dimenzije njihove politike – potpunog fijaska, nesposobnosti i nekompetencije. No što god bilo u pozadini kao motivacija, rezultat je očigledan: moralno političko raspoloženje nacije nikada nije bilo depresivnije ni beznadnije. Od probuđene nade do potpunog gubitka vjere prošlo je rekordno malo vremena.

Javnost se uvjerava da nova vlast prakticira zapravo sve ono protiv čega se u predizbornoj retorici deklarativno žestoko borila. Čemu ne svjedoči samo slučaj nedavno smijenjene ministrice okoliša Mirele Holy koja je e-malom tražila od predsjednika Hrvatskih željeznica da sačuva radno mjesto supruzi jednog njezina stranačkog kolege u SDP-u. E-mail poruka dospjela je u medije, skandal je bio velik premda je, iskreno govoreći, taj potez benigan u odnosu na usmene intervencije ostalih ministara i premijera, ili u odnosu na prijašnje intervencije Ive Sanadera ili Stjepana Mesića da se nekomu pogoduje, zaposli, daju krediti i slično. S obzirom da ministrici Holy to nije bila prva afera, premijer Milanović ju je ekspresno „nagovorio" na ostavku iz hvarske vile tajkuna Emila Tedeschija, gdje je bio na odmoru . Tedeschi, jedan od najbogatijihMilanović i ČačićHrvata, nikada nije odgovorio na optužbe iz Milanovićeva Sinja da je 90-ih Gradu Sinju uzeo novac namijenjen humanitarnim potrebama te da ga nikada nije vratio.

Pokazalo se da premijer Zoran Milanović još i može smijeniti ministre iz njegove stranke, SDP-a, ali da je nemoćan prema ministrima iz HNS-a premda su korupcijski skandali, bahatost i ispadi zapravo konstanta HNS-ovih članova Vlade. Radimir Čačić prodao je Zoranu Milanoviću očito priču o sebi kao genijalcu koji će spasiti hrvatsko gospodarstvo premda za to objektivno nije imao nikakve reference jer sve što je kao gospodarstvenik pokušavao raditi, uništio je, ostavljao nedovršenim projekte koje je sto posto naplatio, ostajao trajno dužan komitentima, državi... Tko god je pratio karijeru toga čovjeka, znao je da je Čačić ekstrovertirani materijalist čiji su gospodarski promašaji i skandali plaćeni javnim novcem i da je riječ o čovjeku koji sam beskrupulozno manipulira statističkim podatcima kako bi uvjerio lakovjerne u svoju lažnu ingenioznost. Poslije svega Mađarska mu sudi za ubojstvo dvoje ljudi u prometu. Strašan je to teret zbog kojega ga ni jedan razuman premijer ne bi postavio za ministra u Vladi, ali u cijelom slučaju moralno je najstrašnije da je Čačić poslije te nesreće mirno, kao da nije usmrtio dvoje ljudi, došao na inauguraciju predsjednika Ive Josipovića, što svjedoči da je u njegovu slučaju riječ i o psihičko-emocionalnom debalansu. Danas je tragikomično i apsurdno koalicijsku Milanovićevu Vladu, s Čačićem kao prvim potpredsjednikom, nazivati socijaldemokratskom ili ljevičarskom.

Ni Čačićeva stranačka kolegica iz HNS-a u Vladi, Vesna Pusić, inače odnedavno poznata kao ustaška kći jer joj je otac bio časnik u vojsci NDH, nema mnogo obzira prema bazičnoj ideologiji iz koje je izrasla ova nomenklatura na vlasti. Općenito zahvaljujući prikačenosti na veliki i moćni SDP, Čačićeva i Pusićeva marginalna stranka teško da bi samostalno prešla izborni prag pa su do danas neobjašnjivi motivi Milanovićeva prihvaćanja beskrupuloznih pojedinaca iz Hrvatske narodne stranke koji su, to sada već i istraživanja javnoga mnijenja pokazuju, najomraženiji pojedinci u vlasti. Kao ustaška kći, koja je tu činjenicu sve donedavno prikrivala, a i kad je otkrivena pokušala interpretirati na sebi prihvatljiv način govoreći da joj je otac bio prikriveni špijun u NDH, Pusićeva po klasičnom psihološkom obrascu ima potrebu dokazivati svoj nekakav antifašizam koristeći se njime kao paravanom za mržnju prema nacionalnom i prema hrvatskoj novijoj povijesti koju sustavno iskrivljuje i diskreditira. S tom ustrajnom diskreditacijom ona prikriva vlastitu intelektualnu bijedu, a analitičari s ljevice prije desetak i više godina razotkrili su ju kao humanističku znanstvenicu čiji su radovi na kukurikurazini plagijata ili kompilacije. U skladu sa svim time, ovih je dana Vesna Pusić teško uvrijedila udrugu Žene u domovinskom ratu unutar koje djeluju Vukovarke silovane od strane srpskih agresorskih vojnika tijekom agresije na Hrvatsku. Poručila im je da budu u prvim redovima pederske parade u Splitu. Toliko mržnje prema najvećim žrtvama srpske agresije nitko dosad u Hrvatskoj nije javno pokazao, a premijer Milanović to je sramotno odšutio, umjesto da ju smijeni ili barem upozori.

Piši kući, propalo je...

Niz sramotnog, pomalo montypytonovskog ponašanja Milanovićevih ministara započeo je mnogo prije gafa Vesne Pusić i nastavio se poslije. Ministar znanosti i obrazovanja Željko Jovanović od samoga početka preuzimanja funkcije skandalozno je krenuo u stručni obračun s akademicima, jezikoslovcima, sportskim dužnosnicima. Jovanović je čovjek koji je uz ostale stranačke mu drugove ponosno nazočio otkrivanju četničkog spomenika u Srbu, a kad je postao ministar skupio je toliku hrabrost da je počeo dijeliti lekcije profesorima i uglednim lingvistima pri čemu je pokazao da nema ni elementarnoga znanja ustvrdivši da su u uporabi dva pravopisa, a ne jedan, raspustio Vijećeza normu hrvatskoga jezika i o tome obavijestio i slavnoga dr. Tomislava Ladana koji je umro prije četiri godine. Moguće je da ministar Jovanović ne samo što nije zna o da je Ladan umro, nego nikad nije ni čuo uopće za Ladana. Malo je premijera koji bi otrpjeli da mu se ministri tako ponašaju bez posljedica, no Zoran Milanović i dalje pokazuje potpunu ravnodušnost koja je zapravo jednaka odobravanju.

Nadalje, ministar zdravstva Rajko Ostojić koji je najavljivao red u zdravstvu, samo je doprinio još većem neredu u tom društvenom segmentu. Uz smanjeni doprinos zdravstvu, sumanuto je očekivao financijsku stabilizaciju, a kad je stanje, logično, postalo još i gore, počeo je optuživati uprave bolnica i liječnike manipulirajući i baratajući lažnim podatcima te je na kraju i sam, pritisnut argumentima, morao priznati da je lagao o nabavi premosnica po određenim cijenama u zadarskoj bolnici. Ministar rada i socijalne skrbi Mirando Mrsić, koji se posljednjih dana proslavio glupošću da su samo rak i kolektivni ugovori u Hrvatskoj vječni, slavodobitno je najavio rješenja za nezaposlene mlade i stručne kadrove te obznanio model angažiranja na poslu uz naknadu od 1600 kuna, čime je samo eliminirao dosadašnju mogućnost da, primjerice, svršeni pravnici odrađuju vježbenički staž za 4.300 kuna mjesečno, dakle uništio im i ono malo šansi.

Ministar branitelja Predrag Matić Fred, inače lažni vukovarski dragovoljac, pokušao je u svoje Ministarstvo uključiti i partizane, čemu su se suprotstavili i branitelji, veličao je četnički ustanak u Srbu, a jedino što uporno priča objava je registra branitelja čime tu populaciju često svađa i Jovanovićdijeli, a kao vrhunac lakrdijašenja pozvao je branitelje u prvi red pederske parade u Splitu. Ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, poznat kao voditelj specijalnoga tima za lov na generala Gotovinu iz doba Ivice Račana, te kao operativac koji se po Račanovu nalogu u tom poslu podredio britanskim obavještajcima, te nemilice trošio proračunski novac na žderačinu i pijančevanje dok je sa svojim timom tragao za generalom, već je posprdno nazvan prvim pendrekom Hrvatske. Ostojić se samoinicijativno postavlja u ulogu nekoga tko određuje razliku između dobra i zla pa zabranjuje prosvjedno okupljanje u Zagrebu u povodu godišnjice sramotnih presuda generalima Gotovini i Markaču u Haagu, ali opet samoinicijativno i suprotno odluci gradskih vlasti u Splitu određuje rutu homoseksualne parade i šalje 900 policajaca na osiguranje 300 sudionika te parade, paralizira cijeli grad, uhićuje više od 70 građana bez ikakva razloga, pri čemu demonstrira moć sirovog vlastodršca koji se na taj način osvećuje za sve svoje brojne poraze koje je doživio na izborima za gradsku vlast u Splitu i na izborima u stranci. Novi ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić ponudio je umjesto Pelješkog mosta koridor kroz BiH čime bi hrvatsko stanovništvo oko Neuma pretvorio u žicom ograđeni geto, a onda brzo odustao od te ideje i najavio trajekte kao vezu kopno – Pelješac.

Pokazalo se da, pored toga, ministri bez imalo zadrške troše proračunska sredstva, zapošljavaju svoje rođake, stranačke prijatelje, koriste se službenim vozilima u stranačke svrhe, bahato ignoriraju županijske vlasti kada odlaze u županije i gradove, pa s obzirom na sve dosadašnje porazne rezultate i stil vladanja jedino možemo zaključiti u pogledu Milanovićeve Vlade: Piši kući, propalo je. Svekrizačega su se dotakli manje-više uništili su. U samo šest mjeseci!

Sve što se događa bitna je suprotnost od implicitne prisege koju je u pobjedničkoj izbornoj noći dao građanima Zoran Milanović da će raditi za bolju budućnost u ime svih, koji su ga birali i onih koji ga nisu birali. Sad kad se kvaliteta života rapidno urušila, jasno je da Milanović nije ni imao dobro osmišljen politički program i da zapravo uopće ne zna što mu je činiti. Kad je postao predsjednik, sa svojim ljudima bio je na verbalnoj razini opsjednut idejom kako preporoditi Hrvatsku, glumatali su spasitelje, no to je bila obična samopredodžba. Odmah poslije samopredodžbe izbila je sumorna stvarnost u kojoj ljudi osjećaju da zapravo Hrvatska nikad nije imala goru Vladu. Kada se apstrahiraju stare podjele i antagonizmi, većina Hrvata danas bi sebe htjeli doživjeti pripadnicima neformalnoga i objedinjenoga pokreta čiji je cilj donijeti jednakost, pravednost, ponešto ponosa i ne pretjerano raskošan, ali dostojanstven život u ovakvoj predivnoj zemlji. Danas, na žalost, vide što im se događa i jedino što im preostaje da preziru Milanovića, Josipovića i njihove ministre, te lažne socijaldemokrate, lažne ljevičare i lažne vizionare, kao što su jučer prezreli lažne domoljube, lažne katolike i lažne HDZ-ovce.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

Hrvatski list

Hrvatski tjednik

Ned, 25-10-2020, 05:52:59

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.