Ako monetarna politika ostane ista kakvu smo vidjeli zadnjih 17 godina – jao nama

Konačno je "odlepršao" i guverner Željko Rohatinski koga je na to mjesto davno postavio SDP-ov premijer Ivica Račan na prijedlog Mate Crkvenca. HDZ-ovi predsjednici Ivo Sanader i Jadranka Kosor, na svoju su ga sramotu, ostavili na tom mjestu, čime su poručili vlastitim biračima kako među 200.000 članova HDZ-a nitko nije dovoljno pametan za taj posao. Glavni hrvatski mediji dvanaest su mu godina skladali ode i laude po narudžbama stranih bankara i domaćih uvoznika. Izlobirali su mu čak i u britanskom "The Bankeru" dodjelu titule najboljeg svjetskog bankara, što je isto kao kad bi naš "Privredni Vjesnik" nekom dodijelio tu titulu. Zahvaljujući takvim titulama, čak i većina hrvatskih birača, Rohatinskog drže pozitivnom osobom iako se velika većina u monetarnu politiku razumije kao što se guske razumiju u višu matematiku.

Emisijske banke emitiraju novac, a osnovna funkcija novca slična je funkciji ulja u motoru. Kako motor ne bi zaribao, nije dovoljno imati dovoljno ulja u "karteru", potrebno je ulje dovesti do svakog cilindra, ventila i ležaja. Ako se začepi jedna mala rupica koja vodi ulje do nekog ležaja, motor će zaribati, kao što i gospodarski sustav može "zaribati" ako banke novac plasiraju u pogrešne sektore. Guverner Željko Rohatinski stalno je tvrdio kako je njegov posao stabilnost valute, iako vlastodršci tisućama godina znaju kako je njihov glavni posao osigurati zaposlenost. Jer nezaposlenima svakakve gluposti padaju na pamet pa rado dižu revolucije. Stari su Egipćani problem nezaposlenosti rješavali tako što su nezaposlene koristili za izgradnju piramida, Rimljani su nakon svršetka jesenskih poljoprivrednih radova mobilizirali nezaposlene u legije koje su koristili za izgradnju putova i pljačkanje okolnih naroda. U srednjem vijeku problem nezaposlenih rješavali su tako što su ih zapošljavali u izgradnji utvrda, dvoraca i crkava.

Kakve poteze mora povući novi guverner

U zadnjih stotinjak godina glavne su investicije za zapošljavanje nezaposlenih pruge, ceste, stadioni i sportske dvorane. Za izgradnju takvih objekata pametne države tiskaju novac dok budalaste države dižu kredite u stranim državama, što radimo i mi već sedamnaest godina, čime smo postali dužni ko Grčka.

Novi guverner Boris Vujčić ima priliku promijeniti takvu politiku nizom poteza. Osim tih poteza važniji je samo njihov redoslijed. To je slično kao odlazak u zahod. Ako želimo ispravno postupiti, moramo najprije skinuti gaće pa tek onda obaviti stvar. Ako pobrkamo raspored moramo se okupati i promijeniti gaće.

Prvi potez novoga guvernera morao bi biti onaj kakav je povukao islandski vrhovni sud, tj., potrebno je vratiti monetarni suverenitet ukinućem devizne klauzule te time kunu od nekakva bona pretvoriti u nacionalnu valutu. Hoće li nakon toga banke ukinuti deviznu štednju, stvar je njihove procjene jer i štediše mogu birati u kojim će bankama držati svoju ušteđevinu. Strani bi se bankari mogli naljutiti pa bi guverner morao angažirati dobre zaštitare kako mu se ne bi dogodilo "samoubojstvo" kao što se 20. studenoga 1923. dogodilo Rudolfu Havensteinu, tadašnjem šefu njemačke Reichbanke.

Nakon ovoga trebalo bi dopustiti lagano klizanje tečaja kune 10 posto, maksimalno 15 posto, kako bi se smanjio i supstituirao uvoz, a povećao izvoz, što bi se vrlo brzo dogodilo, iako je prije nekoliko godina bivši ministar Škegro u nekom svom tekstu utvrdio kako nema znanstvenih dokaza da tečaj utječe na uvoz i izvoz. (Mogao bi taj utvrditi i kako cijena nema utjecaj na prodaju, ako ga netko dobro stimulira.) Za vrijeme polaganog "klizanja" tečaja, novi bi guverner morao dobro paziti na sve transakcije članova svoje obitelji kako mu se ne bi dogodilo ono što se prošle godine dogodilo švicarskom guverneru koji je morao podnijeti ostavku zbog neopreznog poteza vlastite žene koja je "pogodila" kako će on zaustaviti rast franka.

Hoćemo li i dalje biti „glupi južnjaci"

Nakon ovih osnovnih poteza, za jačanje konkurentnosti trebalo bi novac iz primarne emisije ubaciti u privredne sektore gdje cijene padaju ili stagniraju. Neki bi odmah mogli povikati: "Inflacija, inflacija!" Zadnjih godina američki je FED na tržište ubacio više od 50.000 milijarda dolara i nije došlo do inflacije. Taj su novac ubacili u kupovinu svjetskih dionica, obveznica i valuta čime su cijenu eura digli za 30 posto te su tako digli svoju konkurentnost. Da su tiskani novac upotrijebili za dizanje plaća i mirovina, imali bi inflaciju veću od 50 posto. Kako se ne bi dogodilo upravo to, tiskani se novac nikako ne bi smio davati Vladi, već bi se morao izravno usmjeravati u investicije.

HNB bi tiskani novac s kamatnom stopom od 0,5 posto morao plasirati u izgradnju infrastrukture koju sada gradimo stranim kreditima uz kamatnu stopu od 7 posto i više. Kod izgradnje infrastrukture, u strukturi troškova vrlo malo otpada na uvoznu komponentu te ju je moguće bez problema financirati iz primarne emisije dok god cijene sirovina koje se ugrađuju ne počnu rasti. Za ovakve investicije čak i nisu potrebne banke kao posrednici. Ako američki FED može izravno financirati velike kompanije za određene strateške projekte, nema nikakva razloga zašto to ne bi mogao raditi i HNB. Druga vrsta investicija iz primarne emisije mogli bi biti krediti s kamatnom stopom od 2 posto za kupovinu 10.000 stanova koji već godinama stoje prazni jer ih nitko ne kupuje.

Treća bi vrsta investicija mogli biti krediti za obiteljske kuće i male pogone u ruralnim krajevima jer ovdje imamo najveći postotak nezaposlenih. Time bi se, osim Porast uvozaPrije nego je uvedena kuna kao platežno sredstvo "henesijevci" su preko poznanika iz MMF-a uspjeli za glavnog analitičara i zamjenika guvernera Narodne banke (guverner je postao tek u ožujku 1996.) ugurati svog "stručnjaka" Škreba koji je ekstremno restriktivnom monetarnom politikom, tj. visokom kamatom na kredite iz primarne emisije, gospodarstvo doveo u stanje "pritajene deflacije", a istodobno je prevelikim stranim kreditima koje su osigurali MMF i Svjetska banka tečaj hrvatskog dinara s tada realne vrijednosti 4,44 hrd za dem, spustio na 3,5 hrd za dem, što je dovelo do porasta uvoza te propasti domaće proizvodnje i izvozaekonomskih, postigli i znatni, vrlo korisni demografski i strateški interesi.

Za sve navedene poteze potrebno je izgraditi kontrolne mehanizme koji bi spriječili poslovne banke da novac iz primarne emisije uguraju u pogrešne sektore gdje cijene rastu. Ako se to dogodi, novi bi se guverner vrlo brzo morao "okupati i promijeniti gaće." Prije svih navedenih poteza potrebno je identificirati sve protivnike koji bi od tih poteza mogli imati štete. Od smanjenja stranog kreditiranja štete bi imale sve strane banke koje dobro zarađuju na kamatama. Od smanjenja uvoza štete bi mogla imati ponajviše Njemačka i Italija iz kojih najviše uvozimo. Njima najviše odgovara kad "budale" od njih uzimaju kredite te s tim kreditima kupuju njihove automobile, čime oni dva puta zarađuju, a "budale" dva puta plaćaju. U srednjem vijeku "budale" su bili sjevernjaci koji su plaćali crkvene "relikvije" i oslobođenje od grijeha kako bi se tim novcem rješavala nezaposlenost u Rimu, pa su se sjevernjaci pobunili i izmislili protestantizam. Danas su "budale" južnjaci koji sve sjevernjačko kupuju na kredite sjevernjačkih banaka. A kad južnjaci ne mogu vraćati kredite, onda im sjevernjaci pomažu novim kreditima za otplatu starih, što prikazuju kao pomoć, iako "lijeni Grci" taj novac i ne vide; on se samo kompenzira sa starim kamatama, čime se zapravo samo spašavaju sjevernjačke banke od bankrota.

Hoćemo li mi u Hrvatskoj i nadalje biti "glupi južnjaci", ponajviše ovisi o budućem guverneru. Ako mu monetarna politika ostane ista kakvu smo vidjeli zadnjih sedamnaest godina, jao nama.

Mafija iz sjene

Sve, dakle, ovisi novom guverneru. O tome ovisi i uspjeh sadašnje Milanovićeve Vlade. Ako je Rohatinski zamijenjen samo kako ne bi mogao "pokazivati mišiće" kritizirajući i Milanovićevu Vladu, promjena vjerojatno ne će biti, a ako je Milanovića na to nagovorio Linić, koji polako shvaća probleme u koje je upao, promjena bi moglo biti. Hoće li novi guverner biti vjerniji Milanoviću, ili će braniti interese ekipe iz "Henesija", vidjet ćemo vrlo brzo. Ova mafija iz sjene postala je poznata za vrijeme rata kad su predsjedniku Tuđmanu predstavljeni kao vrhunski stručnjaci. Oni to doista i jesu, ali svako je znanje samo alat kojim se može koristiti i za dobro i za zlo. Pred raspad Jugoslavije dobro su se rasporedili kako bi međusobno branili svoje osobne interese. Na čelu te ekipe nalazili su se bivši bankarski komunistički tehnomenadžeri koji su vrlo dobro znali kako se legalno krade u uvjetima visoke inflacije, a isto tako vrlo dobro znaju kako krasti u uvjetima jakog tečaja.

Te su vještine poznate svim ozbiljnim valutnim špekulantima, a poznaju ih i svi naši ozbiljni makroekonomisti, no oni su u velikoj većini kupljeni upravo od bankara. Dok se komunizam raspadao, najlakše je bilo krasti uz pomoć inflacije. Sve tadašnje banke imale su svoje podružnice u inozemstvu preko kojih su provodile međunarodna plaćanja. Kako devize ne bi morali uplaćivati na račune Jugoslovenske narodne banke, sve su banke nastojale što više deviza držati na ovim svojim podružnicama, što su svi bankari pred republičkim elitama opravdavali obranom interesa vlastite republike. A stvarno su branili svoje interese. Čim se država počela raspadati, oni su te devizne pričuve posuđivali na vlastite račune, što su knjižili u tadašnjim dinarima, a nakon nekog vremena zbog vrlo visoke inflacije i devalvacije, prodajom dijela deviza vraćali su čitavu posudbu, čime su ostvarivali vrlo visoke zarade. Ovaj vrlo jednostavan knjigovodstveni postupak moguće je i razotkriti kad bi nekome to bilo u interesu, ali svi koji su to trebali kontrolirati, uključeni su u ekipu. Kako ih se kasnije ne bi razotkrilo, bilo im je bitno imati svog čovjeka na mjestu guvernera, a bilo je vrlo važno kupiti i medije.

HNB su osvojili kad su progurali Marka Škreba za guvernera, a medije drže na vrlo kratkoj uzici svojim uplatama za "reklame" u kojima reklamiraju stalno nove "bankarske proizvode". To im se za sada pokazalo kao vrlo kvalitetna "investicija".

Ubrzano uništavanje domaćih banaka

Prije nego je uvedena kuna kao platežno sredstvo "henesijevci" su preko poznanika iz MMF-a uspjeli za glavnog analitičara i zamjenika guvernera Narodne banke (guverner je postao tek u ožujku 1996.) ugurati svog "stručnjaka" Škreba koji je ekstremno restriktivnom monetarnom politikom, tj. visokom kamatom na kredite iz primarne emisije, gospodarstvo doveo u stanje "pritajene deflacije", a istodobno je prevelikim stranim kreditima koje su osigurali MMF i Svjetska banka tečaj hrvatskog dinara s tada realne vrijednosti 4,44 hrd za dem, spustio na 3,5 hrd za dem, što je dovelo do porasta uvoza te propasti domaće proizvodnje i izvoza. Ove antiinflacijske mjere, uvedene 11. listopada 1993., temeljene na stranoj kreditnoj potpori, dovele su do pojave deflacije od 3 posto u 1994. godini. Čim je uvedena kuna, tadašnji guverner HNB-a dr. Pero Jurković otišao je na jesensko zasjedanje Svjetske banke i MMF-a te je za to vrijeme zamjenik guvernera Marko Škreb smanjio količinu kuna na tržištu što je dovelo do rasta vrijednosti kune s 4,44 na 3,8 kuna za dem. Ovime je Škreb Peri Jurkoviću iza leđa počeo "valutni rat" protiv vlastite države i stranim investitorima otvorio mogućnost vođenja "financijskog rata" protiv hrvatskih poduzeća i cjelokupnog hrvatskog gospodarstva.

Sve uvozno postalo je jeftinije od domaćeg, došlo je do pojave višegodišnje pritajene deflacije, tj. cijena tržišnih roba počela je padati, monopolske su cijene nastavile rasti pa je na toj neoliberalističkoj osnovi propala trećina hrvatske industrije te je po simboličnoj cijeni provedena privatizacija većine najkvalitetnijih financijskih i gospodarskih potencijala. Prvi su propali priučeni gospodarstvenici bez poznavanja ekonomskih teorija, tj. sitni trgovci, bivši skladištari i komercijalisti koji su naučili raditi u uvjetima visoke inflacije po metodi: kupi robu na početku godine, pričekaj da poskupi pa ju prodaj, a tek tada ju plati. Tada je počelo i ubrzano uništavanje državnih banaka. Sektor HNB-a za nadzor banaka imao je uvid u dokumentaciju o reviziji banaka, ali je podržavao frizirana izvješća neovisnih stranih, najčešće londonskih revizorskih kuća. Riječku banku nadzirala je londonska revizorska kuća Coopers Lybrand koja je za 1994. tvrdila kako vrijedi dvostruko više od nominalne vrijednosti, iako je naknadna superrevizija utvrdila kako je vrijednost bila nula. Engleska revizorska kuća Peat Marwick bila je zadužena za friziranje podataka Zagrebačke banke. Kad je trebalo sanirati državne banke, direktor Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka Vladimir Kopf predlagao je stručne kriterije za sanaciju svih banaka koje dođu u poteškoće, ali to organizatorima financijskoga kaosa nije odgovaralo jer bi se pritom mogle otkriti njihove manipulacije. Uskoro je Kopf poginuo u sumnjivoj prometnoj nesreći između Karlovca i Rijeke.

Kako je Rohatinski uništavao konkurenciju stranim bankama

Škreba je nakon dolaska Račana na vlast naslijedio Rohatinski kao čovjek iz iste ekipe iako nisam siguran je li to Račan znao. U makroekonomiju razumio se kao i Tuđman, a to je vrlo minimalno. Kad su neki neupućeni u igre ove bankarsko masonske ekipe za vrijeme Račanove Vlade zatražili objavu popisa dobitnika menadžerskih kredita (kojima je ukraden samo manji postotak, iako su i ti iznosi nominalno vrlo veliki), Rohatinski je jednostavno izjavio kako je to bankarska tajna. Po toj logici danas bi i Sanader mogao izjaviti kako su njegove "financijske operacije" politička tajna, a to bi se i dogodilo kad bi neki iz Bruxellesa podržali takvu tvrdnju. Kako bi uništio konkurenciju stranim bankama koje su, u stvari, dobrim dijelom u vlasništvu domaćih manipulatora skrivenih iza "skrbničkih računa", naveo je bivšeg ministra financija, uvođenje PDV-a na kamate koje poduzeća obračunavaju drugima za svoje posudbe.

Naravno, po njegovoj odluci PDV na kamate financijske institucije ne moraju obračunavati, što je izravno protuustavno jer Ustav kaže kako na tržištu svi privredni subjekti imaju pravo poslovati pod istim uvjetima. Ali očito, ova financijska oligarhija i Ustavni sud ima pod svojom kontrolom. Kad su oni koji su se bavili posuđivanjem novca preko poduzeća osnovali ŠKZ-ove ( Štedno-kreditne zadruge), zabranio je i njih. Kad su se oni pretvorili u kreditne unije, ni njihovu konkurenciju nije dopustio, već im je nametnuo vrlo skupe uvjete za rad. Neki su od njih uspjeli osnovati "male banke", a za njihovo uništenje primijenio je posebnu taktiku; godinama nemoj ići u nadzor kako bi ih naveo na krive korake, a onda ih baciš u stečaj. Naravno, prije toga je dobro nekim "prijateljima" javiti što će se dogoditi kako bi na vrijeme mogli izvući svoj novac. Vrlo zgodna taktika za one koji misle kako je dopušteno natjecati se s njegovim bivšim drugovima.

Kad je američki FED novcem iz primarne emisije počeo dizati vrijednost eura kako bi oporavio američku konkurentnost, euro je ojačao na svjetskom tržištu za 30 posto čime je i kuna prema referentnoj svjetskoj valuti dolaru također ojačala za 30 posto iako je Rohatinski stalno tvrdio kako je kuna stabilna, (iako čak nije bila stabilna ni prema euru koji je na početku njegova mandata vrijedio 7,65 kuna). Time je naš izvoz na dolarska tržišta postao praktično nemoguć, a uvoz sa ovih tržišta izuzetno isplativ.

Je li i novi guverner Vujčić kao dugogodišnji suradnik Rohatinskog dio ove ekipe, možemo samo pretpostaviti. Bio je dovoljno blizu da sve vidi te je moguće i da poželi postati prvi "na valovu", a moguće je i da zabije nož u leđa onima koji su pred njegovim očima godinama punili vlastite džepove.

Ponavljamo, ako mu monetarna politika ostane ista kakvu smo vidjeli zadnjih sedamnaest godina, "jao nama".

Hrvatski list