Više od 1.700 grobišta, u 90 posto slučajeva počinitelji komunističke vlasti, a u 4 posto ustaše, četnici, Talijani, Nijemci
Nova knjiga prof. Josipa Jurčevića 'Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina', predstavljena prije nekoliko dana u Zagrebu, donosi nastanak i status prikrivenih stratišta i grobišta iz završnog razdoblja Drugog svjetskog rata i poraća, zbirne pokazatelje prikrivenih stratišta i grobišta, kao i njihov popis. U knjizi su evidentirana sva grobišta u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Prema riječima prof. Jurčevića, ima ih više od 1700, u Sloveniji približno 600, Hrvatskoj 850, BiH 90, i u Srbiji nešto više od 180.
'U knjizi se nalazi popis grobišta, sve je poredano po županijama, abecedi, općinama, označeni su lokaliteti, nalaze li se u njima civili ili vojnici, koje su nacionalnosti, kada je nastalo određeno stratište i grobište, odnosno je li to bilo 1941., '42., '43., '44., ili 1945. prije ili poslije Obustavljen posaoOno što u ovoj priči zastrašuje, jest podatak kako je od 850 grobišta tek njih 24 djelomično ili potpuno otkopano i istraživano, i to prije 2000. godine. Prema Jurčevićevim riječima, posao je nakon toga obustavljen, mali broj grobišta obilježile su državne institucije, a za njih stotinjak to je učinio Hrvatski domobran9. svibnja, odnosno nakon 1945. Važno je spomenuti da su sva ta grobišta evidentirana prema službenim podatcima državnih komisija i raznih drugih tijela i imaju visok stupanj pouzdanosti. Riječ je o službenim evidencijama Hrvatske, BiH i Srbije, čija je Komisija krenula s istraživanjem 2010. godine i već tada otkrila tih 180 grobnica', riječi su prof. Jurčevića, koji već godinama istražuje zločine tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Jurčević ističe kako su oko 89 posto zločina počinile jugoslavenske komunističke vlasti, osam posto još uvijek je neutvrđeno, ali, kaže, najveći postotak toga ipak će otići na komunističke zločine, dok ostalih 3-4 posto otpada na zločine koje su počinili četnici, vlasti NDH, Nijemci ili Talijani.
Jurčević kaže kako je većina grobišta pronađena nakon završetka Drugog svjetskog rata, što je i objasnio u uvodnom dijelu knjige. 'Drugi svjetski rat u svijetu je službeno završio 2. rujna, u Europi 9. svibnja, ali kad gledamo pojedine lokalitete i države, to zapravo nije tako. Drugi svjetski rat u Dubrovniku završio je u drugoj polovici listopada 1944., pa sjetimo se da je Daksa iz listopada', dodaje Jurčević.
Ono što u ovoj priči zastrašuje, jest podatak kako je od 850 grobišta tek njih 24 djelomično ili potpuno otkopano i istraživano, i to prije 2000. godine. Prema Jurčevićevim riječima, posao je nakon toga obustavljen, mali broj grobišta obilježile su državne institucije, a za njih stotinjak to je učinio Hrvatski domobran. 'U Sloveniji se pokrenulo pitanje obilježavanja grobišta, ali iz ideoloških je razloga obustavljeno. Zvono je bilo predloženo kao znak obilježavanja, ali političke struje u parlamentu odlučile su da se tek trebaju dogovoriti, što se čini godinama', govori Jurčević o stanju svijesti prema komunističkim zločinima. Podsjeća da su istraživanja u Sloveniji također blokirana i to nakon Hude jame, koja je od svih otkopanih grobišta daleko najstrašnija jer se radilo o tisućama ljudi koji su bili hermetički zatvoreni, kod kojih su pojedini dijelovi tijela bili očuvani, polovica ne, što je izazvalo toliku jezu da se počela mijenjati cijela slika o komunizmu u Sloveniji. Jurčević govori kako su nakon toga naslijeđene vlasti iz komunizma gotovo do kraja blokirale rad u Sloveniji.
Netko je u Saboru 2007. postavio pitanje državnom odvjetniku Mladenu Bajiću zašto se sudi hrvatskim braniteljima, a nitko nije odgovarao za zločine u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. Bajić je tada naručio projekt istraživanja, da se utvrde grobišta i stratišta, poimenično žrtve i njihovi počinitelji, kako pojedinci, tako i institucije. Nakon dugo natezanja postao sam glavni voditelj. Uslijedile su opstrukcije tako da sam uspio doći do ove brojke od 1517 grobišta i stratišta, dok je brojka 180 izvješće srbijanske komisije za 2010. godinu. Kad je projekt po narudžbi DORH-a završen, a moram reći da je odrađena samo trećina posla jer je bilo blokiranja, 2009. predano je izvješće DORH-u. Kako nije bilo nikakve reakcije od strane DORH-a, odlučio sam objaviti podatke', govori Jurčević o nastanku svoje najnovije knjige 'Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina', na čijem je predstavljanju u Zagrebu bilo više od 500 ljudi.
Dr. Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
'Izuzetno velika nestabilnost osnovno je obilježje cjelokupne povijesti hrvatske u 20. stoljeću, smatra povjesničar Josip Jurčević i to bjelodano dokazuje, prije svega knjigom Bleiburg - jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima. O Bleiburgu i križnim putovima postoji danas brojna i vrijedna literatura, ali danas se može slobodno reći da ja najdublju brazdu zaorao i svoja djela znanstveno metodološki tako obradio da je Josip Jurčević, ovaj povjesničar srednje generacije, učinio najveći napor i postao vodećim autorom u ovom za hrvatsku povjesnicu kapitalnom području. To vrijedi i za knjigu 'Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina'. Hrvatsko žrtvoslovno društvo u svojoj biblioteci Documenta croatica objavilo je nekoliko značajnih djela iz ovoga područja. Jurčević je u ovoj najnovijoj knjizi prije svega egzaktan – istražuje tri razine fenomena, tri osnovne skupine podataka prikuplja i analizira. Mjesta (stratišta, grobišta, logori), žrtve i počinitelji (organizacije ili pojedinci). Njegov je postavljeni zadatak istraživanja, 'sustavna masovna pogubljenja bez ikakvih suđenja, te umiranja od mučenja i iscrpljenosti na križnim putovima' i dolazi do zaključka da su to bili 'sustavno planirani, pripremani i organizirani i provođeni s vrha jugokomunističkog režima'. Ne samo da u komunistička vremena nije bilo nikakvih istraživanja, već se prijetnjom kaznom zaustavljao svaki pokušaj otkrivanja masovnih i pojedinačnih komunističkih zločina. Pojava je institucionalno ostala prikrita, skrivena, nepoznata. Išlo se tako daleko da je donesen proglas da 'svi oni koji su za NOB-a izgubili život na strani okupatora i domaćih izdajica ne smatraju se žrtvama rata.' Savezni SUP s potpisom ministra Vicka Krstulovića propisuje da se uništi grobove, grobove su preoravali, uklanjali svaki znak nasilja i smrti na masovnim stratištima i grobištima. Mi danas, zahvaljujući prof. Jurčeviću iz njegove knjige doznajemo da je bilo 1.517 stratišta i grobišta u Jugoslaviji. Sada znamo da to nije bila samo represija protiv vojnika (30 posto), već da su stradali civili i vojnici (28 posto), a ima stratišta i grobišta gdje su stradali samo civili (17 posto). Neka su mjesta posebno istaknuto po svom stradanju. Makarska ima 15 stratišta i grobišta, Ogulin 30, a Zagreb i okolica 116 stratišta i grobišta. I na kraju nešto vrlo osobno. Na Korčuli je bilo više stratišta u Lumbardi, Veloj Luci i u Blatu, na Paklenici. Tamo su u krašku jamu duboku 40 metara komunisti žive, na sv. Roka 16. kolovoza 1943. godine, bacili tri osobe među kojima je i moj stariji brat Dušan. Dobrotom ministra Karamarka prošle jeseni specijalna policijska postrojba izvadila je iz jame posmrtne ostatke ubijenih i u međuvremenu je DNK metodom došlo do identifikacije žrtava. Na Svetoga Roka, 16. kolovoza ove godine, na groblju sv. Križa u Blatu bit će pokopani ubijeni s jame Paklenice. Tužno, dostojanstveno, s molitvom za njihove duše. |
Andrea Černivec
Hrvatski list