Otac Ivane Simić Bodrožić okreće se u masovnoj grobnici na Ovčari kad vidi što mu kći piše!

Vodeći srbijanski političari možda ni u samoj Srbiji nemaju takve pristaše kao što ih imaju u Hrvatskoj. Rijetko kad se to moglo osjetiti i vidjeti tako zorno kao ovih dana kada je izabran Tomislav Nikolić za predsjednika Srbije, istoga dana kada je u Hrvatskoj Tomislav Karamarko izabran za predsjednika jedne, doduše najveće, ali ipak samo jedne političke stranke. Premda jedan s drugim nemaju apsolutno nikakve veze, jer jedan je Tomislav predsjednik tuđe, agresorske države, drugi predsjednik jedne slavne političke stranke koja je dovela do hrvatske države i pobjede u Domovinskom ratu nad Srbijom, jedan je notorni i samodeklarirani četnik koji ima vojvodsku titulu, drugi je bio običan goloruki hrvatski branitelj koji je kasnije napredovao i obnašao niz dužnosti; jedan je dakle napadao i razarao Hrvatsku, možda I.B.SimićStrašna tragedija koliko god bila strašna nije u srcima kršćana i humanista razlog za mržnju, ali ni za zaborav, poglavito ne za nasilnu raspodjelu krivnje za okrutne događaje s ciljem da se počinitelj oslobodi velikog djela te krivnje i da se taj dio natovari na leđa žrtvi. Upravo to čini spisateljica Ivana Simić Bodrožić u svojoj novinskoj kolumni kada na istoj političkoj razini doživljava Tomislava Karamarka i Tomislava Nikolićapočinio pritom teške ratne zločine u Antinu u Slavoniji, drugi je poput tisuća branitelja branio Hrvatsku.

Ljevičarski mediji

Većina ljevičarskih medija prikazala ih je obojicu gotovo u istom odioznom kontekstu, kao dvije strane iste nemani, kao da između srbijanskoga Tomislava Nikolića i hrvatskoga Tomislava Karamarka ne postoji takva radikalna suprotnost da je riječ o međusobno udaljenim i nepomirljivim svjetovima. Puka činjenica, da su, dakle, obojica izabrana istoga dana i da obojica imaju isto ime dobrodošla je „stvarateljima javnoga mnijenja" u RH da ih izjednače i po političkom i svjetonazorskom habitusu i da odmah upozore na opasnost od dvojice ekstremista. U najmanju ruku, kao da je i Karamarko, kao što je Nikolić, napadao negdje sela i gradove u Srbiji i činio ratne zločine.

Naravno, riječ je o gruboj manipulaciji, a odgovor na pitanje kako je to moguće, dao bi i preciznu psihopatološku strukturu onih koji tako izvrću činjenice te krivotvore povijest i sadašnjost. Nitko razuman, a sjeća se ponešto činjenica iz novije povijesti, ne će nasjesti na takvu manipulaciju, ali u današnjoj dirigiranoj proizvodnji svijesti i mišljenja, nenasjedanje nije dovoljno. Potrebno se i suprotstaviti manipulaciji jer ona uzima žrtve i određuje nam sudbine. Jedna od tih, možda nesvjesnih žrtava manipulacije koja se već predugo provodi u Hrvatskoj mlada je i darovita spisateljica Ivana Bodrožić Simić kojoj su Srbi 1991. godine na Ovčari okrutno ubili oca, zajedno s još dvjestotinjak vukovarskih branitelja, ranjenika iz vukovarske bolnice.

Strašna tragedija koliko god bila strašna nije u srcima kršćana i humanista razlog za mržnju, ali ni za zaborav, poglavito ne za nasilnu raspodjelu krivnje za okrutne događaje s ciljem da se počinitelj oslobodi velikog djela te krivnje i da se taj dio natovari na leđa žrtvi. Upravo to čini spisateljica Ivana Simić Bodrožić u svojoj novinskoj kolumni kada na istoj političkoj razini doživljava Tomislava Karamarka i Tomislava Nikolića. Nikolić nije mogao poželjeti boljeg apologeta od Ivane Simić Bodrožić jer bez ikakva razloga oduzeti agresoru dio krivnje isto je što i amnestirati ga. Jest da su njegovi likvidirali i njezina oca, ali budući da su za žrtvinu kćer isti i Nikolić i Karamarko, Nikolić je time oslobođen grijeha i kajanja. Ukratko, mladoj spisateljici ledi se, čini se, krv, od obojice Tomislava, Nikolića i Karamarka zbog navodne njihove prijeteće retorike, iako nije jasno što bi joj to trebalo smetati kod Karamarka u odnosu na Nikolića, pa ispada da je politika kojoj je služio Karamarko dovela do smrti njezina oca, a ne politika kojoj je služio Nikolić.

Brojni tzv. nezavisni pojedinci u Hrvatskoj, primjetno je to, ni dvadesetak godina poslije jednostavno ne žele prihvatiti činjenicu da je Srbija bila agresor, a Hrvatska žrtva te agresije i da je Srbija kriva za sve, apsolutno sve zločine i kaznena djela, zato što je agresija majka svih zločina i da nije bilo te agresije, ne bi bilo ni onih pojedinačnih kaznenih djela nastalih u samoobrani RH. Kako se ne mire s tom činjenicom, ustrajno nameću tezu o ekvidistanci krivnje. U skladu s tom nakaradnom logikom, spisateljica Ivana Bodrožić Simić, ako još uvijek uopće misli da su joj oca ubili Srbi, vjerojatno smatra da ga ne oni bi ubili da ih hrvatska strana nije izazvala na ubijanje. Eto, to je taj konačni i podmukli cilj manipulacije kojemu je ona svjesno ili nesvjesno nasjela do te mjere da i sama sudjeluje u njemu kao projektu. Zato su joj postali svi isti. Naravno da je to sramotna podvala, a ona kao književnica, ako je humanist u duši, morala bi biti svjesna podvale, morao bi joj netko ozbiljan reći da je u službi laži, a ta laž onda ima za cilj proizvodnju mržnje, ono protiv čega se ona navodno zauzima, a mržnja naposljetku, prije ili poslije, dovodi do krvoprolića. Sve počinje s opasnom mišlju.

Ivana Bodrožić Simić udala se za zadarskog Srbina, a kako je ljubav slijepa, nije isključeno da ju je muž uvjerio kako su, eto, u tom ratu svi bili isti, te njezinu tugu i ogorčenje transferirao na druge, a ne jedine počinitelje likvidacije njezina oca, pa su joj danas, slijedom te nakaradne logike, isti Karamarko i Nikolić. Manipulacija traje i dalje, ona je neprekidan proces, ljubav je još uvijek slijepa, a ona još uvijek u mladim godinama, stoga nije isključeno da će ju u perspektivi, muž ili tko drugi, uvjeriti još da joj Srbi zapravo i nisu ubili oca na Ovčari, kao ni ostale nesretnike iz tamošnje bolnice, nego su to valjda Hrvati mazohistički ubijali sami sebe kako bi zločin natovarili nedužnim Srbima. Izgleda bolno perverzno, ali kad je u pitanju Hrvatska, onda su količine pljuvačke i laži u tzv. nezavisnih intelektualaca neiscrpne. To što se Ivani otac, zajedno s još dvije stotine surovo smaknutih, mrtav okreće u grobu, kad vidi što mu kći piše, prestalo ju je biti briga. Postala je ponosni dio „zdravih snaga" kojima je, u biti, žao što tih nesretnika na Ovčari nije bilo i više.

Ivica Marijačić
Hrvatski list