Tko je Tomislav Karamarko?

Tri su sabora HDZ-a koji imaju povijesnu težinu. Prvi u veljači 1990. jer je utemeljiteljski, sedmi 2002. na kojemu je Ivo Sanader krađom došao na čelo HDZ-a i ovaj petnaesti, netom održani, gdje je u demokratskoj utakmici kontroverzni Tomislav Karamarko naslijedio stolac na kojem je sjedila Jadranka Kosor postavljena od Ive Sanadera bez demokratskog legitimiteta unutar HDZ-a.

Oni koji su očekivali da će, s obzirom na broj predsjedničkih kandidata, biti festival političkih programa u njihovu predstavljanju, otišli su vrlo razočarani. Svi odreda veći su dio vremena potrošili veličajući lik i djelo utemeljitelja HDZ-a i suvremene Hrvatske dr. Franje Tuđmana. U ostatku vremena nadmudrivali su se poslovicama i doskočicama a da nitko od njih nije govorio kakav HDZ želi sutra u pogledu odgovora na ključne političke, gospodarske i društvene ugroze koje Hrvatskoj prijete. Nitko od kandidata nije ni spomenuo monetarnu politiku, vanjsku politiku... Nitko ni riječi o energetskoj ovisnosti RH, samo se čekalo da i formalno počne glasovanje i brojanje glasova. Nedvojbeno je to bio prioritetni cilj većeg broja izaslanika, a oni su Ključno pitanjeIznenađuje činjenica da Tomislavu Karamarku ne samo na saboru HDZ-a nego ni tijekom kampanje nitko nije postavio ključno pitanje, a ono glasi: iz koje institucije je prijašnjih 12 godina crpio legitimitet za obnašanje vrlo visokih dužnosti u hrvatskoj vlastidošli s već zacementiranim stavom za kojeg su predsjedničkog kandidata. Samo večer prije početka sabora u medijski prostor uletjela je vijest da su tri predsjednička kandidata sve dogovorila oko izbora dužnosnika koji se biraju, a da se očekuje da bi pred sam početak sabora dvojica odstupila u korist trećega. Riječ je o stožerima dr. Kujundžića, dr. Milinovića i dr. Miloševića. Početak sabora taj je spin demantirao.

Izostanak demokracije

Sam dnevni red potvrdio je da u HDZ-u još nisu zaživjeli istinski demokratski standardi. Naime, nakon izvješća predsjednice o dosadašnjem radu slijedile su točke formalno vezane uz izbore, a tek nakon obavljenih izbora slijedila je rasprava o dosadašnjem radu. Kada bi bilo obratno, onda bi to bila istinska želja da se nakon kvalitetne rasprave iznjedre kvalitetni kandidati gdje bi se izaslanici po načelu osobne odgovornosti za budućnost HDZ-a opredijelili za program i pojedinca koji će ga najbolje realizirati. U takvoj raspravi bi se, umjesto po hodnicima i kuloarima, došlo do niza odgovora koji bi izaslanicima pomogli u najboljem mogućem odabiru.

Iznenađuje činjenica da Tomislavu Karamarku ne samo na saboru HDZ-a nego ni tijekom kampanje nitko nije postavio ključno pitanje, a ono glasi: iz koje institucije je prijašnjih 12 godina crpio legitimitet za obnašanje vrlo visokih dužnosti u hrvatskoj vlasti. Sa Stjepanom Mesićem 2000. došao je na vlast, a onda se poslije s njim tobože politički razišao. No i pored toga on obnaša izuzetno značajnu dužnost, šef obavještajnog sustava, za koju je potrebna suglasnost i potpisi i Stipe Mesića kao predsjednika i Ive Sanadera kao premijera. Dobro je poznato da stranke ili koalicije koje dobiju izbore vode kadrovsku politiku na način da iz svojeg članstva uzimaju najeminentnije stručnjake za razne državne dužnosti. Karamarko dolazi na čelo MUP-a, vrlo značajnog resora, a riječ je o političkoj dužnosti i opet nema legitimitet koji mu daje političku moć. Dakle on gotovo dvanaest godina ima izvaninstitucionalnu političku moć. Odakle mu? Nema tu mnogo mogućih odgovora. Mogu biti najviše dva.

Prvi je da je zasjedajući na čelo obavještajnog sustava i putem mogućih spoznaja o životu pojedinaca i modelom ucjena na brzinu posložio mrežu za preuzimanje HDZ-a jer nezapamćeno je u povijesti ozbiljnih demokracija da pojedinac koji je bio godinama šef obavještajnog sustava uđe i za pola godine preuzme stranku. Drugi je da tu moć crpi iz krim miljea koji kontrolira većinu hrvatskih medija. Nitko ne može osporiti činjenicu da je medijska matrica dolaska Mesića na vlast 2000. godine i dolaska Karamarka na čelo HDZ-a 2012. identična „od autsajdera do glavnog favorita". Najprodavanije dnevne novine u RH zadnjih mjesec dana pretvorile su se u bilten Tomislava Karamarka. Čiji je on projekt i koji je cilj tog projekta, neka se za sada znoje za to u HDZ-u, a ako dođe na vlast, mogli bi se svi znojiti.

Lojalnost i ucjena

Ako će od danas u HDZ-u vrijediti kadrovska politika po načelu lojalnost i ucjena, kakva je po svemu sudeći vrijedila u predizbornoj kampanji unutar HDZ-a, onda će zasigurno to načelo biti nastavljeno i ako Karamarkov HDZ dođe na vlast. U takvoj politici moral i etika kucaju na zatvorena vrata i s takvom se politikom Hrvatska ne može dekomunizirati, dekriminalizirati.

Još jedna dimenzija ovog HDZ-ova sabora zaslužuje javni osvrt. Riječ je o odgovornosti stranačkih izaslanika. Kada je Drago Krpina govorio o toj odgovornosti na način da je ciljano išao na savjest izaslanika pitajući ih tko je odgovoran za koaliranje s četnicima, tko je odgovoran za izradu akcijskih planova za uhićenja hrvatskih generala, za nečuveni kriminal pod kapom HDZ-a, nitko mu nije odgovorio. No odgovorili su mu kroz glasačke kutije tako da mu nisu dali povjerenje za potpredsjednika, ali su dali Karamarkovu Kalmeti. Nismo grubi ako podsjetimo da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, ali i svaka stranka vodstvo kakvo članstvo zaslužuje. Činjenica da je sa šalabahtera Karamarkovih imena za stranačke dužnosti koji je kružio dvoranom od njih 25 izabrano 23, govori najbolje koliko se vojničko-policijski radilo u Karamarkovu stožeru.

Svi predsjednički kandidati pa i Karamarko obećali su nove izbore unutar HDZ-a za godinu dana po načelu jedan čovjek jedan glas. Ljude se drži za riječ. Na tom će se obećanju vidjeti je li Tomislav Karamarko tuđmanovac, sanaderovac, mesićevac... Tuđman bi to obećanje održao kao i svako koje je obećao („A šta mi preostaje još vam obećati?" puk kliče Vukovar..Vukovar... i Predsjednik Tuđman ga je održao), a Sanader bi to pogazio kao i svaka druga ( splitska riva „ne damo svoje generale"). Predsjednik Tuđman bi svojem protukandidatu odmah po izboru ponudio mjesto odmah uza se, a Ivo Sanader bi ga izbacio iz stranke. Tu ćemo testirati za početak je li Karamarko tuđmanovac ili sanaderovac. Poznajući političko lutanje Tomislava Karamarka iz jedne političke krajnosti u drugu, mora se biti oprezan pri ovom obećanju. Skloniji sam futuristički prognozirati, kao što je jedna mudra sijeda franjevačka glava još 2000. kod izbora Ive Sanadera prorekla: „Taj će uništiti i Hrvatsku i HDZ". Franjevac je bio u pravu, a moja prognoza glasi: „Ivo Sanader kupio je lijes za HDZ, a čekić i čavle ostavio je Tomislavu Karamarku." Dao Bog da ne budem u pravu.

Tomislav Jelić
Hrvatski list