M. Novosel: Radnici preživljavaju, ali bilo bi i daleko gore da nije sindikata

Sindikalist Jadrankamena u Pučišćima na Braču Tonći Drpić bio je opkoljen u svojoj kući sa snagama specijalne policije. Reakcija sindikalnih prvaka po mnogima bila je blijeda. Zašto?

Ne razumijem ocjenu da je reakcija sindikata bila blijeda. Što je trebalo učiniti, a da 'ne bi bilo blijedo'? Sindikati su jasno stavili do znanja javnim vlastima da je ovakvo postupanje policije neprihvatljivo, pogotovo u svjetlu činjenice da se snaga u „uvjerljivost" pravne države trenira isključivo na radnicima. Ta ista pravna država i njezine institucije zakazale su, ne samo u slučaju Jadrankamena, kad je sredstvima pravne države trebalo onemogućiti ovakve situacije. O intervenciji specijalne policije protiv radnika i sindikalista bit će rasprava i na Gospodarsko-socijalnom vijeću, upravo na zahtjev sindikalnih čelnika.

Uspostava divljeg neoliberalnog kapitalizma u RH čini se da je u potpunosti utišala i glas sindikata. Mediji žive od oglasa korporacija i banaka te ne dopuštaju čak ni u javnim medijima glas zdrava razuma. Gospodarska je recesija, a banke svake godine imaju neto dobit u dvoznamenkastim brojevima, veću od prethodnih godina. Sindikati šute, političke stranke šute, Crkva šuti, studenti šute. Koji je to fenomen straha prisutan u RH? Zašto je tako?

Po mom mišljenju ne radi se o strahu već o Rad sindikataNetočno je da sindikati šute – zaboravlja se da bi zakonodavni okvir i društveni odnosi bili mnogo gori po radno zavisno stanovništvo da sindikati šute. Činjenica je da dio privatnih medija nastoji uporno diskreditirati sindikalni pokret, a dio javnosti nekritično 'nasjeda' ovoj negativnoj propagandi. Pitam: ako su sindikati tako loši i beskorisni, zašto privatni vlasnici svim snagama nastoje onemogućiti sindikalno organiziranje svojim radnicima?razočaranju ljudi državom, načinom na koji institucije (ne) funkcioniraju, osjećajem nemoći da mijenjaju stvari, očekivanjem da će to netko drugi učiniti za njih. Pritisnuti nezaposlenošću, nevoljom i brigom kako preživjeti od prvog do prvog, ljudi se okreću sebi i svojoj obitelji – borba i individualni građanski angažman za kolektivna prava i opću dobrobit u drugom su planu. Netočno je da sindikati šute – zaboravlja se da bi zakonodavni okvir i društveni odnosi bili mnogo gori po radno zavisno stanovništvo da sindikati šute. Činjenica je da dio privatnih medija nastoji uporno diskreditirati sindikalni pokret, a dio javnosti nekritično 'nasjeda' ovoj negativnoj propagandi. Pitam: ako su sindikati tako loši i beskorisni, zašto privatni vlasnici svim snagama nastoje onemogućiti sindikalno organiziranje svojim radnicima?

Kako tumačite da su u pretvorbi na jedan beskrupulozan način od bankara pokradena i uništena cijela velika i poznata poduzeća, npr. Tvornica duhana Zagreb ukradena je od ZABA-e uz blagoslov Franje Lukovića, a da se hrvatsko pravosuđe nije usudilo taj predmet niti kvalitetno otvoriti niti u skladu sa zakonom donijeti pravomoćnu presudu?

O pretvorbi i privatizaciji rečeno je i napisano mnogo. Ohrabruje da nezakonitosti u pretvorbi ne zastarijevaju. Sad je na institucijama države da odrađuju posao za koji ih plaćamo, a na nama je da ih uporno pritišćemo.

Ne znam za „sindikalnu mafiju"

GSV u Hrvatskoj gotovo da ne funkcionira. Sindikati su isključeni iz javnog života. Bojite li se da će hrvatski radnici postati jednostavno brojke s barkodom na vratu bez ikakve zaštite od strane države i sindikata?

GSV je tijelo socijalnog dijaloga, nastojanja da se putem dogovora iznađu bolja rješenja, usklade različiti interesi. To je proces i on zahtijeva vrijeme. Snaga sindikata poglavito je u njegovim članovima, u brojnosti i uvjerenju ljudi da imaju pravo na otpor nepravdi. Radnici i građani trebaju postati svjesni da smo suodgovorni. Kakvo društvo gradimo, kakvu državu, kakvu kvalitetu zakona i institucija želimo? To nisu apstraktna pitanja – ona određuju naše i živote naše djece. I ne mogu se prepustiti samo odlučivanju političkih stranaka (one su usmjerene na vlastite interese). Dopustili smo da demokraciju svedu na izborne rituale. Vrijeme je da osnažujemo glas radnika i građana, većine obespravljenih.

Korporacije su toliko ojačale da vode i kadrovsku i gospodarsku politiku Vlade. Evo mnogi smatraju da je Agrokor dao smijeniti pomoćnika ministra Vladimira Ferdeljija jer je predlagao skidanje nameta s izvoznika a stavljanje na uvoznike, što Agrokoru nikako ne odgovara. Tvrtka Konzum iz grupe Agrokor nekažnjeno upada u platni promet na način da radnike isplaćuje u bonovima. Ni jedna nadležna institucija ne reagira, sindikati gotovo da nisu reagirali. Gdje je kraj sindikalnoj popustljivosti?

Budimo precizni, ne radi se o sindikalnoj popustljivosti, radi se i popustljivosti državnih institucija, točnije o pogodovanju moćnicima. Kad ljudi ne dobivaju plaću, prihvaćaju i bonove, svjesni nepravde koja im se čini i vlastite nemoći da mijenjaju stvari. Koja je alternativa? Djeci moraš dati doručak, novca nemaš, umjesto novca pristaješ prihvatiti bon. Čak i da povedeš sudski postupak, pravorijek se čeka godinama.

Postoji li u Hrvatskoj sindikalna mafija koja je u dosluhu s vlasnicima korporacija, na štetu radnika, kao što recimo postoji politička mafija koja pod krinkom prikupljanja sredstava za proračunski deficit rasprodaje nacionalno zlato i srebro, Inu, Plivu, banke, turističke komplekse, uz pozamašne nemoralne i nezakonite provizije?

Osobno ne znam za 'sindikalnu mafiju', ali znam za mnoge moje kolege koji podnose i izdržavaju prijetnje i pritiske i ne posustaju. O njima se, međutim, ne govori i ne zna mnogo u javnosti. Nije zanimljivo jer pokazalo bi se da i samo nekolicina predanih i upornih ljudi može mijenjati stvari, a to bi moglo ohrabriti i neke druge ljude.

U cijeloj su Europi masovni prosvjedi u organizaciji sindikata protiv rezanja plaća i standarda života. Zašto Hrvati ne prosvjeduju?

Na to sam pitanje već odgovorio (pitanje broj dva). Kad se ljude gurne u siromaštvo, neizvjesnost i nesigurnost, okreću se sebi i nastoje preživjeti. Ne živjeti, već preživjeti. Ispada da je to vrlo uspješan način 'discipliniranja' većine ljudi, ali i pogodno tlo za populiste raznih boja koji nude brza 'rješenja'. No ipak moram spomenuti, sindikalni prosvjed iz 2008. godine kada se na Trgu bana Jelačića okupilo 50 000 sindikalnih članova s konkretnim zahtjevom 'Za veće plaće u privatnom i javnom sektoru'. Neposredno nakon prosvjeda donesen je Zakon o minimalnoj plaći koji je za tisuće radnika u sektorima niskih prihoda podigao visinu plaća.

Podupiremo udruge za zaštitu potrošača

Brojni su hrvatski radnici kod uzimanja kredita za kupnju stanova u švicarskim francima prevareni od poslovnih banaka. HNB nezakonito podržava kredite s valutnim klauzulama. Na Islandu su upravo sindikati bili predvodnici prosvjeda protiv bankarskih prijevara i njihov Vrhovni sud ukinuo je kredite s valutnim klauzulama, a banke da bi sačuvale i zrno dostojanstva, građanima su brisale hipotekarne kredite. Zašto to i u Hrvatskoj ne pokrenu sindikati? Tim više jer je lako dokazivo da je menadžment hrvatskih banaka pokrao banke u pretvorbi i privatizaciji.

Kredite su mahom uzimali ljudi s pristojnijim prihodima, svakako ne oni na 'minimalcu' i oni s ugovorom na određeno vrijeme. Podržavamo inicijativu udruge 'Franak' i Društva za zaštitu potrošača – bit će to indikator stvarne nezavisnosti hrvatskog sudstva. U sindikatu držimo da bi svi krediti s valutnom klauzulom (koja služi kao osiguranje bankama) trebali imati nepromjenjivu ugovorenu kamatu, uz jasnu informaciju ljudima koliki im je ukupan dug i mjesečna rata. Držimo također da bi stambeni krediti (kupnja prvog stana za rješavanje stambenog problema) trebali imati i kamatu do maksimalno 4 posto.

Vladi ste za prvi svibanj podijelili žuti karton pred isključenje. Na kojoj mjeri ih čekate da im udijelite crveni karton?

Crveni će karton Vlada sama sebi uručiti ako nastavi s dosadašnjim načinom provedbe predizbornog 'Plana 21'. Sindikati su svjesni situacije koju je Vlada naslijedila, ali inzistiramo na pravednoj raspodjeli tereta.

Tomislav Jelić
Hrvatski list