Napad na Partiju

Frane - JosipovićZašto sam se sjetio Frane i nekih olovnih vremena nakon toliko godina? Pa, eto, prizvale su mi ga u sjećanje ove drske provokacije u razmatranju pitanja stambenog fonda našeg neporočnog predsjednika Josipovića. Zanemarujući ovaj čas ima li Josipović sedam stanova, kako tvrde neki, ili samo četiri, kako tvrde neki drugi, i ne zamarajući se time jesu li stanovi židovski ili popovski, važno je da naš predsjednik zna na objede brzo i učinkovito odgovoriti"Zastala je Frani knedla u grlu i osjetio je da mu mala snaga dolazi u udove. Činilo mu se već kao davna prošlost ono kad je prije par sekundi opsovao samog sebe i pomislio - što je meni ovo trebalo. Vrijeme je stalo i muk je zavladao dvoranom. Učinilo mu se odjednom kako se zidovi razmiču i kako se svi oko njega s nelagodom i smrknuta lica naginju na drugu stranu. Zarotirala se dvorana oko Frane i neka čudna centrifuga povećavala je razmak između njega i onih koji su sjedili oko njega. Vrtlog ih je odnosio u neku nejasnu, maglovitu daljinu. Trajalo je čitavu vječnost dok se Baja u prvom redu, ispred same bine, polagano dizao sa stolca. Frane je, petnaestak redova iza, gledao u Bajin karirani tamnozeleni sako, u njegova zdepasta pleća koja su rasla i polako postajala sve veća. Ljudi oko Frane bivali su sve dalji i on se sebi sve više činio kao samac usred kruga u žitu. Kako čovjeka ludo ponese varka kojom ga još negdje u djetinjstvu zalude nadobudni roditelji: istina, pravda, hrabrost...

U času je Frane u svojoj svijesti stavio pod sumnju sve zavodljive gatke svog nezaboravnog učitelja Ike koji mu je uvalio Maksima Gorkog - Nikolaja Ostrovskog i njegov nepatvoreni komsomolski idealizam. Prokleo je svoju štrebersku sklonost da ideale shvaća doslovce. Sjetio se lugara Mate koji mu se uvijek činio pomalo tulavim, a opet, sad su mu glavom prolazile njegove riječi i njegov hrapavi glas strugao mu je po možđanima: E, moj Frane, sve ti je to lipo što ti divaniš, samo - pamet u glavu... Svaka ti stvar ima niko svoje ali... Bolje ti je svašta ist, nego svašta baljezgat. Puno se glava s tilon razišlo zaradi lude beside. Di ćeš ti, brte moj, propitivat, rećemo, jednog partijskog sekretara? I doista, odjednom se Frani učinila posve neuvjerljivom ta Lovrina priča u koju je do prije par časaka tako postojano vjerovao. A možda Baja zapravo te šolde nikad nije ni vidio, možda je to Lovre sve izmislio, možda ga je htio, znajući za njegovu pravdoljubivu narav, uvaliti u ovu provaliju koja se naglo otvarala pod njim. Kao da bi bez Baje uopće bilo Fonda za Zagoru? Pa da, kako sam tako nasjeo, kako sam mogao takvo što i pomisliti, već je špotao u mislima samog sebe. Zar jedan sekretar, pače, narodni heroj... I najradije bi Frane povukao riječi, ali dvorana je još titrala ledenom jekom izgovorenog pitanja 'A di su pinezi, Baja?'

Baja se polako, manirom iskusnog lisca okretao prema općinstvu u dvorani. Narodni zbor prigoda je koja zahtijeva dostojanstvo i odmjerenost. Podigao je prst u zrak prije negoli je progovorio. Nije morao zbog utišavanja, u dvorani se ionako nije čula ni mušica. Frane je već čuo kako se Baja opravdava i uvjerljivo objašnjava kako on s tom lovom nikakve veze nema. Ali, zatitrao je Bajin kažiprst prijeteći, na licu mu je zaigrao blaženi osmjeh nadmoćnosti i on je salu ošinuo pogledom prijekora:

'Ma, ni ovo, drugovi...'. grmnuo je odmjereno. 'Ni ovo, en ti kurbu gospu...', Josipovićeva izjavaNe, nije se priča o Josipovićevim stanovima povukla zbog utvrđivanja istine, niti zbog diskreditacije njega osobno, pa čak ni njega kao predsjednika Republike. Nipošto. Tom pričom se zapravo 'želi diskreditirati antifašistički oslobodilački pokret', zaključio je predsjednik u svojem demantijuopsovao je u pravedničkom gnjevu, praveći pritom dramatsku stanku. 'Ni ovo, drugovi, napad na Baju. Ovo je napad na Partiju,' poentirao je, a kažiprst mu se i dalje prijeteći uzdizao. Namjerno ili slučajno, sad je bio uprt u sliku velikog vođe, druga, učitelja i brata Josipa Broza.

Kad je Baja progovorio, učinilo se Frani da mu se vraća krv u obraze i udove. Već mu je sinulo što će reći, kad Baja počne muljati i lagati, ako se počne izvlačiti. Ali Baja nije rekao više ništa. Okrenuo se prema bini i sjeo. Salom je prostrujao njegov ledeni bijes zbog drske antipartijske provokacije, tišina se ledila u žilama, a Frane je osjetio da mu se gubi tlo pod nogama..."

Povijest se ponavlja

Zašto sam se sjetio Frane i nekih olovnih vremena nakon toliko godina? Pa, eto, prizvale su mi ga u sjećanje ove drske provokacije u razmatranju pitanja stambenog fonda našeg neporočnog predsjednika Josipovića. Zanemarujući ovaj čas ima li Josipović sedam stanova, kako tvrde neki, ili samo četiri, kako tvrde neki drugi, i ne zamarajući se time jesu li stanovi židovski ili popovski, važno je da naš predsjednik zna na objede brzo i učinkovito odgovoriti. I što je važnije, on zna, poput Baje prije četrdesetak godina, lucidno procijeniti što se iza tih objeda krije i koji je njihov stvarni cilj i namjera.

Ne, nije se priča o Josipovićevim stanovima povukla zbog utvrđivanja istine, niti zbog diskreditacije njega osobno, pa čak ni njega kao predsjednika Republike. Nipošto. Tom pričom se zapravo 'želi diskreditirati antifašistički oslobodilački pokret', zaključio je predsjednik u svojem demantiju.

Eto, kako se povijest uvijek ponovi. Kao farsa, naravno. Osobito kad se slijedi stara partijska škola. Kao što se njegov ideološki mentor Ante Jurjević - Baja nekad pokrivao autoritetom nedodirljive Partije, tako se i Josipović danas pokriva antifašizmom. Komu će normalnom uopće pasti na pamet raspravljati o novcu, stanovima i drugim prolaznim banalnostima ako se istodobno napada i ugrožava visoke društvene vrijednosti, za koje smo, eto, utvrdili da su plemenite i vječne. Nasljedujući famoznog partijskog sudruga, naš se predsjednik nimalo ne opterećuje što se iza Baje, vuče opskurna i nerazjašnjena uloga u likvidacijama desetaka uglednih građana Dubrovnika na otočiću Daksi u listopadu 1944. Iza istog onog Baje koji je bio gospodar života i smrti, strah i trepet poratnog Splita.

Umjesto da se drži teme, Josipović uopće ne odgovara na pitanje gdje su se to njegovi roditelji uselili kad su osvojili Zagreb, nego se prijetvorno prikazuje žrtvom svoga zalaganja za uzvišene ideale. Bez obzira na stanoviti demagoški potencijal takve obrane, ona kod razložnijih ljudi pobuđuje sumnju da se takvim zaobilaženjem ipak nešto prikriva. Po Josipovićevu demantiju ispada da su se njegovi roditelji 1955. uselili u stan koji je izgrađen 1970.

Dakle nisu problem šoldi ni stanovi, Frane moj. Za šolde si još i mogao pitati, ali kud se okosi na Partiju, kud diže ruku na hraniteljicu svoju, na bratstvo i jedinstvo, crni Frane. A i ti, mladi saborniče... lako za stanove, to su tričarije, ali kud na antifašizam, na oslobodilački pokret... A svi koji nisu za Josipovićev 'antifašizam', naravno, fašisti su. Svi koji nisu za Josipovićev 'oslobodilački pokret', zagovornici su ropstva. I da se ne prisjećamo što im se sve još može prikačiti. Jer nisu tu u pitanju ni stanovi ni pinezi... Ma ne, ni govora... Radi se zapravo o nemirenju s civilizacijskim vrijednostima i tekovinama, radi se o avetima prošlosti... O zmijama, pače.

Za kraj možda bolje da i ne pričam, ali dužan sam ipak reći što je kasnije bilo s mojim Franom. Sreli smo se devedesete, u osvit višestranačja, na osnivanju jedne političke stranke. Krajem ljeta devedeset i prve već je bio na položajima, negdje u zaleđu Šibenika. Kasnije mu je zapovjednik bio general Mirko Šundov, a do devedeset i pete bio je izravno podređen legendarnom Andriji Matijašu Pauku. U operaciji Južni potez lakše je ranjen kod Matijaševa, iliti Mrkonjić Grada, kako su Srbi nazvali staru tursku kasabu Varcar Vakuf. Nema čin, nikad nije dobio invalidski status niti mirovinu. Nije mu žao zbog toga. Iako je dobrano prevalio sedamdesetu i životari otužno, ne misli pokretati to pitanje. Nema stan. Ni židovski, ni borački.

Vjekoslav Magaš
Hrvatski list