Hrvatski tjednik
 

Razgovor s akademikom Dubravkom Jelčićem

Akademik Dubravko Jelčić objavio je nedavno knjigu „Nasilje žalosnih uspomena" u kojoj je okupio krhotine sjećanja 1967., 1971., 2003. i 2007. U knjizi posebno mjesto ima analitičko-politički spis Gdje smo bili, u kojem kritički analizira uzroke duhovnog i moralnog pada od 2000. do 2007. Tim povodom razgovarali smo s autorom o pitanjima koja su na stanovit način aktualna i danas.

Ako su uspomene žalosne, kakva je stvarnost?

Na koju stvarnost mislite? Onu na koju se odnose uspomene ili ovu sadašnju, koja će tek prijeći u uspomene? Poučen iskustvom, rekao bih da su uspomene subjektivna slika objektivne stvarnosti. Što se mene tiče, mojih žalosnih uspomena ne bi bilo da nije takva iDubravko Jelčićstvarnost, koju proživljavam. Ona ih zapravo potiče i oživljuje. A to, najzad, i briše razliku među njima.

Sjećanjem na Deklaraciju počinjete svoju novu knjigu. Ove godine bila je njezina 45. obljetnica, ali gotovo prešućena?

A od koga ste očekivali da ju obilježi? Od koga ste to mogli očekivati, danas i ovdje? Od naših medija? Zar mislite da je njima, takvima kakvi jesu, stalo do hrvatskog jezika? Jezik je bitni element identiteta i kulture nekog naroda, i po tome koliko ga znamo i čuvamo, kako se njime služimo u svagdanjem životu, pokazujemo i koliko smo zreli i samosvjesni, jednako i kao pojedinci i svi zajedno kao narod. A obratite pozornost na to, kako pojedinci u Hrvatskoj danas pišu i govore.

Kod nas se profesionalna neodgovornost ne kažnjava nego nagrađuje

Mislite na novinstvo...?

Otvorite bilo koje novine, uključite bilo koju našu televiziju, javnu ili komercijalnu, poslušajte kako se tu govori 'hrvatski'. Od anonimnih novinara, preko uglednih komentatora do saborskih zastupnika. Često se morate zapitati kakvu su školu ti ljudi pohađali i završavali. Da su bili najlošiji đaci najlošije škole, neka su znanja o hrvatskom jeziku morali - ne naučiti nego jednostavno i protiv svoje volje steći svakodnevnom jezičnom komunikacijom, jezičnom praksom. I nepismeni ljudi, koji nikada nisu ni vidjeli školu, svojim jezičnim instinktom znaju razliku između povratih i prijelaznih glagola, pa će uvijek reći 'Petar se odmara' ili 'Petar odmara noge', ali nikada ne će reći 'Petar odmara'. A to se danas čuje svakodnevno, čak i od 'obrazovanih' ljudi. Kao da smo Mađari! Ne bi me čudilo da se to događalo u vrijeme Austro-Ugarske, kad nam se u javnom životu nametao mađarski jezik; ali danas! Apsurdno! A ovo je samo jedan primjer nakaradnog jezika u našim medijima, a svakodnevno čujemo i bezbroj drugih.

Kako to objašnjavate?

Mogu to objasniti jedinoSanadersvjesnim,Hrvatski medijiOtvorite bilo koje novine, uključite bilo koju našu televiziju, javnu ili komercijalnu, poslušajte kako se tu govori 'hrvatski'. Od anonimnih novinara, preko uglednih komentatora do saborskih zastupnika. Često se morate zapitati kakvu su školu ti ljudi pohađali i završavali. Da su bili najlošiji đaci najlošije škole, neka su znanja o hrvatskom jeziku morali - ne naučiti nego jednostavno i protiv svoje volje steći svakodnevnom jezičnom komunikacijom, jezičnom praksom hotimičnim ignoriranjem ne samo nekih pravilnosti hrvatskog jezika nego i hrvatskog jezika kao takvog. Imam dojam da se neki pojedinci u Hrvatskoj trude govoriti i pisati što nepravilnije i pogrješnije. Ne znam zašto to čine, ako ne zato što se misle tako dokazati svojim (tajnim) gospodarima i pokazati im da nisu pljesnivi hrvatski nacionalisti? Volio bih vidjeti da se tako ponaša neki novinar u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. Svugdje bi to bilo shvaćeno kao deficit profesionalne odgovornosti s jasnim posljedicama. Svugdje, samo ne u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se, vidimo, takav manjak profesionalne odgovornosti ne kažnjava nego, naprotiv, rekao bih, stimulira i nagrađuje. Zar vam nije znakovito i to da u Hrvatskoj imamo bezbroj zakona o svemu i svačemu, ali zakona o zaštiti hrvatskog jezika nemamo. Nemamo ni Ured za jezik, kao što ga imaju neke druge kulturne zemlje u Europi. Stidimo se biti narod sa svojom državom i svojim jezikom.

Tvrdite da je rashrvaćivanje Hrvatske počelo 3. siječnja 2000. i da ono traje do danas. Kako da nema tome učinkovita otpora?

Nema ga jer ga nisu smišljeno i organizirano pružili oni koji su to i morali i mogli, od kojih se to očekivalo i koji su zato i dobili izbore 2003., jer su najavili i obećavali da će taj otpor pružiti.

Sanaderu ste u razgovoru rekli da je izdajnik, prije više od pet godina. Zašto tada niste izašli s time u javnost?

Dva su tome razloga. medijiTada je već prošlo pet godina otkako sam se povukao iz aktivne politike i nisam se više namjeravao vratiti u nju, a ne namjeravam to ni sada, pogotovo, a objavljivanje toga razgovora u onom trenutku značilo bi upravo to, da se želim politički aktivirati. A nisam to želio zato što sam tih godina imao teških osobnih trenutaka, briga i poteškoća zbog bolesti moje sad pokojne supruge. Danas objavljujem samo fragment iz toga razgovora, onako kako sam ga zabilježio u dnevniku jer on više nema karakter aktualnosti nego uspomene. Žalosne uspomene, kako rekoh naslovom knjige.

Svaki je Hrvat odgovoran za sadašnje stanje

Primjetno je Vaše ogorčenje s bivšim HDZ-ovim rukovodstvom, ali ogorčenje u politici ne daje rezultat.

Imate pravo, ogorčenje ne daje i nigdje nikada nije dalo pozitivni rezultat, ali u ovome mome slučaju nije riječ o ogorčenju nego o žalosnoj spoznaji da smo prevareni i da smo izdani. Kažem: mi jer ne isključujem ni sebe. I ja sam, skrušeno priznajem, u početku vjerovao tim ljudima.

Mnogi su pritisnuti žalosnim uspomenama i žalosnom stvarnošću, ali nama je izaći iz takva stanja...

Nama je ponajprije osvijestiti to stanje, ispuniti se obnovljenim ponosom i samopouzdanjem, a onda i djelovati u svakidašnjem životu. Svaki Hrvat, koji to nije samo formalno nego po svome uvjerenju i svome osjećaju, mora spoznati da svojom pasivnošću pridonosi svoj udio toj žalosnoj stvarnosti, pa prema tome snosi i svoj dio odgovornosti za nju. Štoviše, rekao bih, da je ihdzsam postao element te stvarnosti, bio on toga svjestan ili ne.

Vjerujete li da među potencijalnim kandidatima za čelno mjesto HDZ-a ima ljudi koji mogu obnoviti tu stranku na demokršćanskim načelima?

Htio bih to vjerovati. Imam razloga vjerovati, ali ne i tvrditi. Ni jedno ni drugo: ni da ima ni da nema. Neke kandidate za čelna mjesta u HDZ-u poznajem dobro, neke slabije, neke nimalo. Ali Vaše pitanje ulazi u krug aktualnih unutarstranačkih tema. A jesam li ja pozvan o njima govoriti? Moje članstvo u HDZ-u zaleđeno je već gotovo devet godina. Ako ste pročitali moju knjigu, znate i zašto. Prije godinu dana, otprilike, sredinom 2011., namjeravao sam svoje članstvo aktivirati i o tome izvijestio predsjednika Gradskog odbora stranke, on je to prihvatio (nakon što je provjerio u evidenciji da iz članstva nisam brisan) i rekao mi da će me pozvati u Gradski odbor i osobno mi uručiti novu člansku iskaznicu. Ali nije me ni pozvao niti mi je itko drugi uručio člansku iskaznicu. Zato je najbolje da se ovoga trenutka o tome ne izjašnjavam. Tek kada novo vodstvo bude izabrano i kad se uvjerim da se stranka vratila svojim izvornim načelima, na kojima ju je utemeljio i vodio predsjednik Tuđman, tek tada ću odlučiti hoću li se napokon aktivirati u stranci ili ću se definitivno ispisati iz nje. Ali ako se i aktiviram, aktivirat ću se samo kao član, bez ikakvih dužnosti u njoj. Mislim da mi moje godine ne samo daju to pravo, nego me na to i obvezuju.

Zbog čega tolika šutnja, zašto akademska zajednica dopušta urušavanje hrvatskih vrijednosti? Je li vlast zaista 'oborila svako pravo'?

Za sve ovo gdje smo i što nam se događa zapravo nije kriva aktualna vlast, nego smo krivi mi sami. Kriv je hrvatski narod koji ju je izabrao, ali ne svojim aktivnim izborom nego svojom pasivnošću. Da ona golema masa, onaj veliki postotak hrvatskih birača nije na dan izbora ostao kod kuće i time ignorirao, a moglo bi se reći i bojkotirao izbore, nego da je izašao na birališta i glasovao po svome uvjerenju i opredjeljenju, budite sigurni da ova vlast ne bi danas stolovala ni na Pantovčaku, ni u sabornici, ni u Banskim dvorima. Politički neobrazovan i nezreo, veliki dio Hrvata još uvijek ne zna živjeti slobodu: ne razumije da sloboda ne podrazumijeva samo prava nego i dužnosti. A izaći na izbore nije samo pravo nego i dužnost svih građana. To pasivno, razočarano i rezignirano mnoštvo nije svjesno da je u slobodnoj Hrvatskoj i demokratskom sustavu svaki pojedinac (su)odgovoran za sudbinu i svoga naroda i svoje države. S druge strane, razumijem i otkuda to razočaranje i ta pasivnost. Politika koju je vodio HDZ posljednjih deset godina uzrokovala je gubitak povjerenja i u tu stranku i Tuđmanu njezine namjere.

Sve Vlade od 2000. odgovorne su

Ovim odgovorom sugerirate, a u knjizi to izričito i kažete, da je hrvatsko društvo pred duhovnim i moralnim raspadom. Tko su krivci za to stanje?

Kao što rekoh: nisam više aktivni političar, ne sudjelujem već odavno u dnevno-političkim raspravama i polemikama, zato o političkim temama razmišljam načelno, pa me imena gotovo i ne zanimaju jer, Vojnović bi rekao, "svi su isti, jao, svi su isti".

Tko su protagonisti rashrvaćivanja Hrvatske na političkom, na književnom, na gospodarskom planu?

Žalosno je, pa i nevjerojatno za svaki zdravi ljudski um, ali je isinito: to su sve vladajuće garniture u Hrvatskoj od siječnja 2000. do danas, jer one su ponajprije predale Hrvatsku Haaškom tribunalu i sluganski se podredile njihovoj pravnoj i političkoj samovolji bez presedana u povijesti; te su garniture dopustile i nepoštivanje i zlouporabe zakona na sve moguće načine, nisu sprječavale, a neke su čak i poticale kriminal u javnim poduzećima i ustanovama, tolerirale su nesavjesno ponašanje pojedinaca u državnoj upravi, u ime slobodnog tržišta dopuštale su mešetarima da uvoze npr. jeftine i loše poljoprivredne proizvode iz drugih zemalja, a izvoze te iste naše proizvode prvorazredne kvalitete, zarađujući takvim zločinačkim transakcijama na štetu hrvatskih građana enormne svote; to su oni zloćudni "kulturni" djelatnici koji proglašavaju Vojnovića srpskim piscem u Hrvatskoj, a sjede na visokim položajima u hrvatskom Ministarstvu kulture i oni koji ni u tom Ministarstvu ni u Vladi Republike Hrvatske nisu pozvali na odgovornost ni svoga dužnosnika koji je tu knjigu priredio ni ustanovu koja ju je objelodanila, i to još uz prethodnu visoku financijsku potporu tog istog Ministarstva i te iste Vlade. I da ne nabrajam dalje. Nije li i ovo više nego dostatno i više nego žalosno?

Hrvatska je, iako formalno višestranačka, postala jednopartijska država. Kakva je budućnost s takvim rasporedom snaga?

Na prvu rečenicu, prvi dio pitanja, već sam Vam odgovorio. A što se budućnosti tiče... Sjetite se one slavne rečenice, onog povijesnog usklika predsjednika Tuđmana: "Imamo Hrvatsku i bit će takva kakvu mi budemo htjeli!" Ona je i sad takva kakvu smo mi (na žalost!) htjeli. BleiburgAko i ubuduće budemo htjeli da bude takva kakva je sada, ponižavana i ucjenjivana, rashrvaćivana svakim danom sve više, bit će takva; budemo li pak htjeli da bude opet ponosna, samosvjesna kakva je bila i uspješna, kakva bi mogla biti, bit će takva. Sve ovisi o nama, o svakome od nas pojedinačno i o svima nama zajedno.

Komunizam je crveni fašizam

Otvorila se rasprava o pokroviteljstvu obilježavanja Bleiburga. Vladajuća garnitura odbila je pokroviteljstvo, ali financirat će proslavu? Što je to?

Nemojte se čuditi, ne znaju ni oni sami što bi s Bleiburgom. Zna se istina, nju je nemoguće prešućivati i zabraniti, kao što su radili punih četrdeset i pet godina svoje vlasti, još manje se može osporiti, a oni ju ne žele priznati. Ako i nije glavno i jedino mjesto zločina, Bleiburg je simbol i za Tezno, i za Hudu jamu, i za Macelj, i za Jazovku, i za sve druge znane i neznane jame u kojima nebrojene žrtve komunističkih zločina ni do danas nisu našle svoj mir, jer su još uvijek objekt manipulacije svojih tadašnjih (i današnjih još uvijek!) progonitelja i mrzitelja. Uostalom, nije istina da se i na samom Bleiburškom polju nisu dogodili prvi zločini. Najnovija istraživanja, koja se vode po nalogu državnog odvjetništva i policije u Klagenfurtu, pokazuju da su u nedalekoj šumi otkrivene dvije masovne grobnice, a jedan austrijski svjedok, čija je kuća uz Bleiburško polje, izjavljuje da su partizani, čim su im Englezi, kršeći Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima, izručili razoružane hrvatske zarobljenike, živa oderali jednog časnika hrvatske vojske. To dakako, po mišljenju hrvatskih "antifašista" nije zločin. Zločine su, dakako, činili samo ustaše, a jedan od najvećih među ustaškim zločincima bio je Ljubo Miloš. A kako se danas zna da je taj isti Ljubo Miloš krajem tridesetih godina prošloga stoljeća bio jedan od najzadrtijih skojevaca u Subotici, pitanje je kako se on tako naglo preobrazio u velikog ustašu, ostaje zagonetno. Nije li on možda bio ubačeni agent KP, sa zadaćom da radi to što je radio? Ovo je tim vjerojatnije što je upravo on, taj isti Ljubo Miloš, odao Udbi i operaciju 'Gvardijan' 1948.

Kome sve treba da se ne istraže žrtve i zatvori priča o žrtvama rata i poraća, da se ne istraže žrtve komunizma, a počelo je prešućivanje i žrtava Domovinskog rata?

Onima, koji od tog nesretnog povijesnog raskola žive i danas, a to su naši današnji takozvani 'antifašisti'. 'Antifašisti', koji su se s fašistima natjecali, tko će više zločina počiniti. Istinski antifašizam demokratska je opcija, a komunizam je, kao što smo se i sami imali priliku uvjeriti od 1945. do 1990., potpuna negacija i slobode i demokracije. Potekao iz istog izvora kao i fašizam, iz Jazovkasorelovskog sindikalizma koji je zagovarao antiparlamentarizam i političko nasilje, komunizam se u zločinima izjednačio s fašizmom, pa ga zapravo možemo nazvati crvenim fašizmom. I on se ne može skrivati antifašističkom retorikom i antifašističkom maskom. Antifašizam De Gaullea ili Adenauera nije isto što i antifašizam Staljina ili Broza. To su dvije suprotne i nepomirljive ideje. Ne kažem, među današnjim našim, i ne samo našim, 'antifašistima' bilo je i još uvijek ima istinskih antifašista, u našem Domovinskom ratu oni su se svrstavali u redove dragovoljaca i branitelja, a nisu agentima britanske obavještajne službe otvarali vrata naših tajnih arhiva niti su priznavali nadležnost Haaškog tribunala za naše oslobodilačke akcije 'Bljesak' i 'Oluja'.

A oni drugi?

U Drugom svjetskom ratu oni su doduše bili na pobjedničkoj strani, ali s krivim idejama i motivima. I oni su danas najgrlatiji, najnesnošljiviji, najmilitantniji, ali i najnevjerodostojniji, pa su oni danas i za Hrvatsku i za svijet ujedno i najopasniji. Pravi, demokratski antifašisti pomirljivi su jer su pravdoljubivi, nisu agresivni, jer znaju da je upravo agresivnost jedna od bitnih osobina i fašizma i komunizma. Oni su poklonici istine, a do te istine još je dalek put. Sigurno je samo to da istina nije ono što današnji naši "antifašisti" proglašavaju istinom. O njihovim, 'antifašističkim', tj. komunističkim žrtvama rata i poraća napisane su knjige, koje 'antifašisti' ne spominju jer nisu u sladu s njihovim tvrdnjama, ignoriraju ih iako su to osobna svjedočenja ili svjedočenja autentičnih, vjerodostojnih dokumenata. Ako ne znate za njih, spomenut ću Vam samo neke: Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946., nekoliko izdanja; Partizanska i komunistička represija i zločini 1944.-1946, dokumenti, Zagreb i središnja Hrvatska, dva sveska; Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj, dokumenti, Slavonija, Srijem i Baranja; s istim naslovom izašla je i knjiga koja se odnosi na Dalmaciju. Sve one donose izvorne dokumente iz arhiva Ozne, kojima se naređuju likvidacije ili izvješćuje o njima. Zašto ih nijedan 'antifašist' ne spominje i ne priznaje? Kao što nitko od njih ne spominje nijednu knjigu živih svjedoka iz Jasenovca (Đorđe Miliša: U mučilištu-paklu Jasenovac; Ante Ciliga: Jasenovac / ljudi pred licem smrti; Milko Riffer: Grad mrtvih, Jasenovac 1943.) Zašto? Ne uklapaju se u njihovu "istinu"!

U Europskom parlamentu sjedi danas čovjek koji još nije objasnio sudbinu dr. Ivana Šretera, a bio se obvezao spasiti ga. Bio je dugogodišnji koalicijski partner HDZ-a?

Znam cijelu tu pripovijest, znam i o njegovu dogovoru s drugom stranom, znam i da je druga strana taj dogovor ispunila u cijelosti, a taj gospodin profesor nije. Ali ne čudim se što je bilo tako, čudim se onima koji se tome čude. A o njegovu koaliranju s HDZ-om, posjetit ćuHrvatskaVas na staru izreku: s kim si, takav si. Vrijedi to i za HDZ i za toga gospodina profesora.

Trebamo državnika

Dubrovački gradonačelnik prima načelnika trebinjske općine koji izražava žaljenje zbog bombardiranja Dubrovnika, ali nije spreman ispričati se i pokloniti žrtvama. Nakon geste Willyja Brandta takvo postupanje može se smatrati samo bezočnom provokacijom?

Dubrovački gradonačelnik nije se ponio kao dubrovački gradonačelnik nego kao poslušni član svoje stranke. Njegova stranka zagovara takvu političku pragmatiku i on ju provodi ne mareći za mišljenje Dubrovčana, dakle građana koji su ga izabrali, a izabrali su ga da zastupa njih, a ne svoju stranku. A što o tome misle Dubrovčani, čuli ste zacijelo i Vi u TV emisiji: nijedan od anketiranih nije odobrio postupak svoga gradonačelnika. Zanima me, hoće li ga opet birati.

Tvrdite da Hrvatska zaslužuje pametnijeg, odgovornijeg, ozbiljnijeg predsjednika. Je li ga dobila?

Hrvatska treba na svome čelu političara iznimnih kvaliteta, koji je dokazao svoju konstruktivnu beskompromisnost i vizionarstvo, ukratko, treba državnika, a ne političkog praktikanta, koji se tek uči političkoj vještini. Političara, koji se ne će prilagođavati danim uvjetima, nego će date uvjete; ako su nepovoljni, znati ih mijenjati u svoju korist, odnosno u korist općega dobra svoje zemlje i svoga naroda.

U knjizi malo analizirate medijsku scenu, Ugasio se 'Vjesnik'. Je li vrijeme da se pokrenu jedne neovisne dnevne novine i časopis kao što je bila 'Kritika'?

Nisam redoviti, još manje pasionirani čitatelj novina koje danas izlaze u Hrvatskoj, a što se 'Vjesnika' tiče, imaju li uopće smisla dnevne novine koje se ne tiskaju ni u pet tisuća primjeraka? Naravno da bi nam trebao jedan informativni dnevnik i jedna reprezentativna intelektualna tribina kakva je bila 'Kritika'. Tvrdim da bi odgovorna i zrela kulturna politika morala smoći novca za nju, ali vode li hrvatsku kulturu danas ljudi svjesni te odgovornosti? Na to pitanje odgovorite Vi meni, ako znate odgovor.

Marko Curać
Hrvatski list

Hrvatski list

Hrvatski tjednik

Ned, 25-10-2020, 06:08:27

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.