Hrvatski tjednik
 

Nasilni povratak Hrvata u mračnu prošlost 1941. i 1945. godine

Sve mudre izreke slavnih ljudi o prošlosti mogli bismo 'strpati' između ovih krajnosti: optimističkog uvjerenja Cicerona 'Povijest je učiteljica života' i pesimističkog mišljenja Voltaira 'Povijest je samo popis zločina i nesreća'.

Razmišljanjem o smislu osobne, obiteljske, nacionalne, pa i prošlosti i povijesti čovjeka i čovječanstva, intenzivnije sam se pozabavio posljednjih tjedana jer sam, igrom 'povijesnih' slučajnosti, u nepunih tjedan dana, sudjelovao u dvjema deprimirajućim televizijskim raspravama o odnosu sadašnjosti i budućnosti prema davnoj i odavno 'mrtvoj' (1941.-1945.) - ali medijski i politički, na četnicižalost, itekako živoj i žilavoj - povijesti Drugog svjetskog rata i njegova poraća.

U Banjoj Luci sam 4. travnja 2012. na tamošnjoj Alternativnoj televizija (emisija Amplituda, voditelj Vedran Škoro) sudjelovao u raspravi 'Draža Mihailović: heroj ili zločinac". Moji su sugovornici bili dvojica srbijanskih povjesničara (dr. Predrag Ostojić i dr. Bojan Dimitrijević), veliki štovatelji lika i ne-djela 'ministra vojnog', 'zapovjednik kraljevske Jugoslovenske vojske u otadžbini', četničkog vrhovnika i pogubljenog ratnog zločinca Dragoljuba 'Draže' ili 'Čiče' Mihailovića. Četvrti sugovornik naše polemične i snošljive rasprave bio je Bošnjak dr. Senadin Lavić iz Sarajeva.

Prema očekivanju, dok smo Lavić i ja dokazivali kako je 'Čiča' nacistički i fašistički kolaboracionist i masovni ratni zločinac i kako simbolički, metaforički i politički povratak Srba i Srbije na 'Ravnu Goru', na ideologiju velikosrpskog, osvajačkog, rasističkog i genocidnog pokreta, ništa dobroga ne može donijeti ni Srbima, ni nama, njihovim susjedima, srpski sudionici tvrdili su kako je 'ministar vojni' istinski antifašist i junak čija rehabilitacija može donijeti samo mir i dobro Srbima i Srbiji.

Na kraju rasprave, naš je voditelj objavio rezultate Antun VujićDa se doista radi o skandaloznom, javno prešućenom i opasnom povijesnom revizionizmu, nije mogao sasvim zanijekati ni poznati liberalni političar i enciklopedist dr. Antun Vujić koji je u prigodnom, apokrifnom tekstu 'U povodu osamdesete obljetnice rođenja Slavka Goldsteina' na samom početku napisao: 'Kad sam prvi put vidio naslov knjige 1941. Godina koja se vraća, pomislio sam - zašto naslov nema barem upitnika, zašto nas Goldstein straši tisućudevetstočetrdesetprvom?telefonske ankete u kojoj je sudjelovalo čak 5.320 ljudi i iz koje je bilo bjelodano da ogromna većina, čak 80 posto, gledatelja odobrava rehabilitaciju 'Draže' i četničkog pokreta, dok joj se protivi samo njih 20 posto!

Općenito se može kazati da mi je kratki boravak u Banjoj Luci pružio dodatno uvjerenje kako suvremena Srbija i današnji Srbi nakon gubitka svih ratova u devedesetim godinama prošlog stoljeća (protiv Slovenaca, Hrvata, Bošnjaka i saveza NATO-Kosovari), novo nacionalno uporište, nacionalni identitet i pobjednički ponos traže u povratku u „slavnu" ravnogorsku i dinarsku četničku prošlost.

Sve u svemu, prilično je jasno da Srbija i Srbi proživljavaju duboku i kroničnu krizu nacionalnog i kulturnog identiteta i da panično pokušavaju pobjeći od komunističke i partizanske prošlosti, pa i Miloševićeve gubitničke ratne prošlosti. Vlastitu „korisnu" prošlost pokušavaju pronaći u još jednoj velikoj povijesnoj laži: da su četnici bili antifašisti, borci za slobodu i ratni pobjednici.

U Zagrebu sam 10. travnja 2012. sudjelovao u HTV-ovoj emisiji Otvoreno koju je vodila Hloverka Novak Srzić, a čiji su gosti bili povjesničari dr. Ivo Banac i dr. Igor Graovac te nakladnik Slavko Goldstein. Potonji se gledateljima predstavio i kao 'stariji brat' povjesničara i pisca Danijela Ivina, raspravljao o otvorenom pismu koji je 'mlađi brat' uputio predsjedniku Sabora Borisu Špremu. U pismu je od Sabora zatražio da opozove svoju odluku o pokroviteljstvu nad obilježavanjem Dana sjećanja na žrtve Bleiburga i Križnoga puta.

Ponovno prema očekivanjima, 'stariji brat' i Igor Graovac zdušno su i gorljivo podržavali poslanje i zahtjeve iz pisma Danijela Ivina, dok smo Ivo Banac i ja pokušali pokazati kako bi odustajanje Sabora od pokroviteljstva nad osudom partizanskih i komunističkih zločina Lijepu Našu vratilo u mračno ili 'svileno' (Bakarićevo) doba komunističkog i partizanskog nijekanja strašnih zločina počinjenih nad ratnim zarobljenicima i civilima nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Zašto se osvrćem na te, zapravo uzaludne, televizijske i javne rasprave o traumatičnoj prošlosti 'ovih prostora'?

ZatoDaniel Ivinšto sam u spomenutim televizijskim raspravama i brojnim reakcijama na njih (primio sam doslovce stotinjak telefonskih poziva, sms-poruka i e-pisama) još jednom osnažio uvjerenje kako je u pravu bio genijalni Thomas Mann kad je u svojim romanima dokazivao kako nitko od nas - u svom razmišljanju, pisanju, govorenju, ali i u ljubavi i mržnji, pa i ravnodušnosti i prijeziru - nije izvoran i autonoman.

Mann je smatrao da svatko od nas svoje misli, navike, odluke, postupke i osjećaje grabi iz 'zdenca prošlosti': iz pradavnih mitova, kolektivnih svijesti i podsvijesti, arhetipova, predrasuda, obiteljskih tragedija, uspjeha i legendi, ranjenih i ispunjenih duša predaka. Iz 'zdenca prošlosti' dušu i razum napajaju pojedinci, obitelji, društvene skupine, pa i cijeli narodi. Na 'zdencu prošlosti' temelje svoje postupke, ukuse i - odluke.

Mi Hrvati, ali i naši susjedi Srbi i Bošnjaci, baštinici smo višestruko pokvarene, krvave, užasavajuće i genocidne povijesti koju je Milan Kundera u Iznevjerenim oporukama (17. str.) opisao kao 'neprijateljsku, nečovječnu silu koja nepozvana, neželjena osvaja izvana naše živote i uništava ih'.

Povijest kao veliki tamničar

Da prošlost može doista biti veliki, vječni, sablasni tamničar ili 'bezdušna krmača koja proždire vlastitu djecu', možda najbolje pokazuje primjer braće Slavka Goldsteina i Danijela Ivina. Ta dvojica vazda aktivnih i dežurnih javnih intelektualaca, svojevrsnih policajaca politički podobnoga duha (doduše: Danijel Ivin zakratko se bio odmetnuo u istinske disidente titoizma), već više od pola stoljeća sebi samima, ali ni nama Hrvatima i Hrvatskoj, ne dopuštaju da se pomirimo ili barem načas odmorimo o tegobne i turobne hrvatske, balkanske i europske prošlosti XX. stoljeća prepune osvajačkih i zločinačkih ratova, krvavih diktatura, sabornih logora, državnih pogroma i masovnih zločina, holokausta i genocida.

Nakon što je stariji brat Slavko objavio knjigu '1941. - godina koja se vraća' u kojoj stalno povlači usporednice između Nezavisne Države Hrvatske i njezinih zločina 1941.-1945. i Republike Hrvatske i Domovinskog rata 1991.-1995., na scenu je stupio njegov mlađi brat Danijel Ivin sa svojim Otvorenim pismom predsjedniku Hrvatskog sabora Borisu Špremu u kojem zahtijeva da Sabor više ne bude pokroviteljem obilježavanja sjećanja na sve poratne žrtve partizanskih i/ili komunističkih pogromaGoldsteinkojima je Bleiburg simbol.

Ključna je teza te medijski i politički slavljene knjige kako se u procesu uspostave, stvaranja i obrane Republike Hrvatske 1991. - 1995. godine zapravo dogodila 'modificirana inkarnacija' ili 'vraćanje' procesa uspostave, stvaranja i obrane Nezavisne Države Hrvatske iz razdoblja 1941. - 1945.

Da se doista radi o skandaloznom, javno prešućenom i opasnom povijesnom revizionizmu, nije mogao sasvim zanijekati ni poznati liberalni političar i enciklopedist dr. Antun Vujić koji je u prigodnom, apokrifnom tekstu 'U povodu osamdesete obljetnice rođenja Slavka Goldsteina' na samom početku napisao: 'Kad sam prvi put vidio naslov knjige 1941. Godina koja se vraća, pomislio sam - zašto naslov nema barem upitnika, zašto nas Goldstein straši tisućudevetstočetrdesetprvom? Doduše, zapazio sam da Goldstein kaže da se ta godina vraća, a ne da se ponavlja. Obično se kaže - povijest se ponavlja. Ali ta godina, ona se vraća! Valjda je u tome neka razlika, barem takva koja izbjegava banalnost izraza povijest se ponavlja. Međutim, i izraz vraća donosi tjeskobu: vraćaju se udarci, zlo se zlim vraća. I zaista, u prvom čitanju teksta, čitatelj će na više mjesta zapaziti paralele između razdoblja 1941. - '45. (godine ustaškog režima i NDH) i 1991. – '95. (godine Domovinskog rata i stvaranja RH).'

Iako je i njegov tekst naručen i osmišljen kao jedna od niza apologija liku i djelu 'velikoga intelektualca' Slavka Goldsteina (prigodne govore i tekstove u kojima se veliča slavljenika pripravili su i Vesna Pusić, Andrea Zlatar, Marko Grčić, Predrag Matvejević, Nenad Popović, Denis Kuljiš i Ivo Škrabalo, a objavljeni su u časopisu Književna republika, broj 11-12, 2008.), dr. Antun Vujić ipak nije želio prihvatiti zastrašujuću tezu o RH kao 'modificiranoj inkarnaciji' NDH. Napisao je:

'U Domovinskom ratu (1991. – '95.) zaista je izvršeno određeno prevladavanje prošlosti. Većina Hrvata imala je gotovo jedinstven osjećaj da se bori i za Hrvatsku i za demokraciju i da su to usko povezani pojmovi. Mislim da se to odnosi i na židovsku zajednicu u Hrvatskoj. Također, prvi put u povijesti ta se većina mogla boriti i na istoj strani. Na kraju, izborena je i demokracija - takva kakva jest, ali ipak demokracija.'

Vratimo se sada na znatno aktualniju epistolu mlađega brata Goldstein - Danijela Ivina. Prije svakog komentara objavit ću u cjelini Ivinovo pismo, uz važnu Goldsteinnapomenu da je pisma istovjetnog sadržaja ranijih godina upućivao bivšemu predsjedniku Sabora Luki Bebiću.:

'Poštovani Predsjedniče,

ponovno pišem ovo Otvoreno pismo, kao i vašem prethodniku gospodinu Luki Bebiću. Nadam se da će Vaš odgovor, za razliku od prethodnog, biti u skladu s mišljenjem velike većine građana Europe. Vi ste u više prilika i na razne načine izražavali svoja antifašistička uvjerenja. Zbog toga želim skrenuti Vašu pažnju na pripreme da se i ove godine, slično prethodnim, imenuje izaslanstvo Sabora Republike Hrvatske na fašističku komemoraciju na Bleiburškom polju, odnosno prihvati se njezina pokroviteljstva. Ovim činom, u suprotnosti s Vašim izjavama i Ustavom Republike Hrvatske, naša država postaje sljednik poražene vladavine nacifašista u Hrvatskoj. Na polju kod Bleiburga 15. svibnja 1945. zarobljene su posljednje oružane postrojbe takozvane NDH, koje su se predale jugoslavenskim partizanskim jedinicama, nakon što su ih odbile Savezničke snage. Naime, ove postrojbe – sastavljene i od poznatih ratnih zločinaca – vršile su oružane napade i nakon svršetka Drugog svjetskog rata i to pod zapovjedništvom Maksa Luburića, jednog od najozloglašenijih zločinaca nekadašnjih nacifašističkih snaga u Hrvatskoj. Na Bleiburškom polju, osim međusobnog sukoba ustaša u kojem je bilo i mrtvih, dogodili su se možda i pojedini zločini, ali nisu izvršena nikakva masovna ubijanja zarobljenika, dok su djeca i žene s civilima – dovedeni prijevarom ili u zabludi i prisilno – rastjerani prema svojim kućama. Zarobljenici su odvedeni u Maribor, na stadion, odakle je u okolnostima bezakonja pobjedničke i osvetničke euforije jedan dio tragično završio u Teznu ili na drugim stratištima. Prema tome, na Bleiburškom polju komemorirati 15. svibnja znači usred Europe uzdignuti u službenu svečanost žalovanje za svršetkom posljednjeg ostatka fašističke vladavine u Hrvatskoj, pa tako i u Europi. Nadam se da ćete ovu sramotu spriječiti. Daniel Ivin''

'Modificirana reinkarnacija lijevog'– partizanskog i komunističkog terora

Saborska Kukuriku većina pod zapovjedništvom Borisa Šprema po kratkom je postupku postupila po 'depeši' partizana i 'antikomunista' Danijela Ivina: ukinula je saborsko pokroviteljstvo nad obredom odavanja pijeteta žrtvama poratnog partizanskog i komunističkog terora u Bleiburgu. 'Velikodušno' je onima koji njeguju sjećanje na žrtve Bleiburga i Križnog puta ostavila zadnju tranšu 'judinih škuda' u iznosu od 500.000 kuna.

Ta će ishitrena, nepromišljenaKošići za budućnost hrvatske nacije opasna odluka, nema nikakve sumnje, obnoviti traumatična sjećanja i podjele u hrvatskom (političkom) narodu koje su donijele 1941. i 1945., a privremeno dokinule 1991. i 1995. godina.

Da će 1945. godina postati još jedna 'godina koja se vraća', jasno je dala naslutiti Hrvatska biskupska konferencija u ime koje je javno progovorio biskup Vlado Košić, svećenik koji je posljednju (?) velikosrpsku agresiju i zločine proživio na prvoj crti bojišnice.

Odgovarajući na novinarsko pitanje vezano uz ukidanje pokroviteljstva Hrvatskog sabora nad obilježavanjem stradanja na Bleiburgu, biskup Košić 19. travnja je rekao: 'Nama bi bilo stalo da se već jednom maknu te ideologije od prošlih događaja i da se vrjednuju događaji takvi kakvi su bili. I stoga smatramo, u ime Komisije i osobno ime, da je to sramotno da se to događa Hrvatskom saboru, koji je već toliko godina bio pokrovitelj najvećeg stradanja Hrvata u povijesti. To je najveća tragedija započeta na Bleiburgu i koja se događala tijekom križnih putova u čitavoj tadašnjoj državi. Pobijeno je na stotine tisuće hrvatskih ljudi. (...) Važno je da se to ne stavlja pod tepih, da se vlast ne distancira, ali ako to radi, tada pokazuje da je odnarođena vlast, jer narod neka bude pokrovitelj događaja koji se dogodio narodu, ako vlast nije osjetljiva da ostane uz svoj narod koji je bio na različitim stranama.'

Biskup Košić zapravo je dao jasno do znanja da u situaciji kad 'odnarođena vlast' odustaje od pokroviteljstva nad odavanjem pijeteta žrtvama partizanskog i komunističkog terora, to 'pokroviteljstvo' po logici stvari preuzima Crkva i - narod.

Ideja i politika nacionalnog pomirenja u osvit velikosrpske i JNA agresije za koju se zalagao i koju je uspio ostvariti bivši partizan i komunist dr. Franjo Tuđman novom je odlukom Sabora simbolički dokinuta.

Nemirna braća Danijel Ivin i Slavko Goldstein napokon mogu odahnuti, ali im poviješću utamničene duše to ne će dopustiti: nakon više od dvadeset godina pobijedili su svog glavnog neprijatelja - stvaratelja hrvatske države, mrtvoga Franju Tuđmana. Za njih i nas to je, na žalost, pirova pobjeda.

Veliki Hrvati i superaltivni Židovi

Kad bismo, nakon svega, nakon raznih uporaba i zlouporaba povijesti, željeli izvući neku poruku, ona bi se mogla otprilike ovako definirati: naše nove nevolje izviru iz - građana superlativa. Punih pola stoljeća, u doba srpsko-hrvatskog jezika i SFRJ bili smo žrtve pridjeva koji nismo, u jeziku, smjeli olako koristiti, a u doba postkomunizma postali smo žrtvama ljudi - superlativa.

Donedavno smo velike nevolje imali zbog samozvanih 'velikih Hrvata' koji su iz prava na hrvatstvo željeli i uspijevali 'prognati' - natjerati na šutnju, apatiju i malodušje - sve nas „male" i „obične" Hrvate. I dok smo mi boravili u unutrašnjoj emigraciji, ti veliki, grleni, glasni i prijeteći Hrvati uspjeli su opustošiti, rasprodati i uništiti Hrvatsku koja im je navodno bila iznad svega i koju nisu željeli dati ni za što.

Sada se u liku i djelima DanijelaBranko LustigIvina i Slavka Goldsteina pojavljuje zametak jedne druge skupine građana superlativa.

Radi se o posebnoj vrsti Židova koje veliki borac za hrvatsku slobodu, i sam Židov, Alain Finkielkraut, naziva superlativnim Židovima. U knjizi njegovih razgovora sa Žarkom Paićem 'Nezahvalnost' (Ceres, 2002., 53-54.) ovako ih opisuje: 'Oni nose kipu manje radi toga da pokažu svoj židovski identitet, a više da iz židovstva (judaizma) istjeraju Židove koji nemaju vanjskih ukrasa i ne misle kao oni.(...) Njihov je duh hermetički zatvoren za mogućnost da drugi ili netko drugi ima pravo (...) U njihovim očima u političkoj sferi ne obitava diskusija, bila ona i oštra, nego radikalni sukob između dobrog načela koji oni utjelovljavaju i neiscrpne zloće svijeta'

Taj je tip superlativnih Židova Woody Allen ovjekovječio u svojoj crnoj filmskoj komediji iz 1997. 'Dekonstrukcija Harryja' (Deconstructing Harry), a naziva ih 'osvetljivi Židovi' ili 'Židovi osvetnici' (Jewish with a vengeance).

Kao i 'veliki Hrvati' koji drugima osporavaju svako pravo na hrvatstvo, tako i 'superlativni (osvetljivi) Židovi' tipa Danijela Ivina i Slavka Goldsteina, žele svakome, osim sebi samima, osporiti pravo na status žrtve zločina koji su počinili neki drugi: partizani ili komunisti.

Nikome od nas nije, dakako, lako pokopati vlastitu - osobnu i obiteljsku, pa i narodnu i nacionalnu - prošlost. Nije ju lako prepustiti žuboru Lete, često spasonosne, rijeke zaborava.

Današnja demokratska i recesijska Lijepa Naša upravo zbog toga ne treba starozavjetno shvaćanje odnosa prošlosti i sadašnjosti zasnovano na starozavjetnoj maksimi 'Oko za oko, zub za zub', već treba strpljivo i snošljivo traganje za onim dijelom 'dobre povijesti' koji ugledni američki povjesničari nazivaju iskoristivom ili korisnom prošlosti (usuble past).

Koncept upotrebljive, iskoristive ili korisne prošlosti osmislio je Van Wyck Brooks pradavne 1918. godine, a oživio ga je jedan od najutjecajnijih američkih povjesničara Henry Steele Commager: u teorijskom eseju 'Potraga za upotrebljivom prošlošću' iz 1965. godine . Ključna je autorova teza da svaki pojedinac, ali i sve obitelji i narodi ne mogu graditi budućnost ako ne poznaju vlastitu prošlost i ako u njoj ne otkriju ono što je upotrebljivo i korisno kao nadahnuće ili poticaj za građenje budućnosti.

Gotovo sve osobne, obiteljske, skupne i nacionalne povijesti čudesna su, a ponekad i zastrašujuća mješavina dobrih i loših vijesti, pozitivnih i negativnih priča i događaja. Henry Steele Commager mudro je zaključio da nacionalna i državna mudrost zahtijeva otkrivanje i promicanje - 'upotrebljive prošlosti'.

Kad je u pitanju ideja 'korisne prošlosti', treba se jednostavno pažljivo analitički 'zagledati' u povijest i u njoj pronaći poticaje, uzore, obrasce života, navike, običaje, znanja i vještine koji bi mogli obogatiti današnji i budući hrvatski život.

Upravo zbog toga, rehabilitiranje 'slavne' četničke povijesti, za koju se danas zalažu brojni srpski i srbijanski političari i 80-ak posto naroda, ima isti predznak i učinak kao i pokušaj Danijela Ivina da zaniječe ili opravda pojedinačne i masovne zločine kojima su Bleiburg i Križni put simboli i metafore.

Osamdeset posto Srba želi rehabilitaciju Draže Mihailovića. Žele da se njegov zločinački pokret sudski proglasi antifašističkim, pravednim i - pobjedničkim. Nadaju se da će im to pripomoći da lakše zaborave poraze u nedavnim velikosrpskim osvajačkim, četničkim, genocidnim (!) ratovima. Onima koje su poveli i izgubili na 'prostorima bivše Jugoslavije' od 1990. do 1999. godine.

Istodobno, puno se desetljeće činilo da smo se mi holokaustHrvati nekako „nagodili" i pomirili s traumatičnom, ljudožderskom poviješću brojnih totalitarnih i zločinačkih pokreta režima kojih smo bili dionici u XX. stoljeću: starojugoslavenskog, nacističkog, fašističkog, ustaškog, četničkog i komunističkog.

Na kraju ovog osvrta na zlokobna oživljavanja povijesti, kao ilustraciju odnosa između 'deminutivnih' (Branko Lustig) i 'superlativnih' (Slavko Goldstein) Židova objavit ću jedan esej koji sam prije nepune tri godine objavio na portalu kojim upravlja veliki glazbenik Nenad Bach.

Umjesto zaključka: Lustigove suze dobrote i Goldsteinov cinični smijeh

(Objavljeno na internetskom portalu 'CROWN' 27. svibnja 2009.)

Tko god je imao privilegiju i sreću u emisiji Nedjeljom u dva 24. svibnja 2009. godine sat vremena promatrati i slušati slavnog filmskog producenta i dvostrukog oskarovca Branka Lustiga mogao je, tijekom i nakon njegova nastupa - u osami doma i u podzemlju vlastite duše – tražiti odgovor na jedno od najvažnijih egzistencijalnih pitanja: Kako je moguće da čovjek koji je kao maleno dijete doživio, proživio i preživio strahote Auschwitza, cijeli svoj život u samom sebi i u ljudima i svijetu oko sebe traži i pronalazi - dobro i dobrotu?

Tražeći i sam odgovor na to pitanje, prisjetio sam se nepravedno zaboravljenog engleskog mudroslova Georgea Edwarda Moorea koji je tvrdio kako dobrotu nije moguće definirati, ali ju je moguće prepoznati. Tvrdio je također da dobrota nije rezultat ljudskog uma, razmišljanja i spoznaje, već je stvar životnog izbora. Dobrota je funkcija ljudske volje!

Možda je volja, pa i neutaživa glad, Branka Lustiga za ljudskom dobrotom posljedica fascinantne okolnosti što negdašnji 'dječak u prugastoj pidžami' iz Auschwitza nije - za cijeli život - zapamtio samo posljednje riječi umirućih logoraša: 'Nemojte nas zaboraviti: kažite svijetu kako smo umrli.'

Cijeli život pamti i zrnca dobrote kojima su ga u paklu 'tvornice smrti' darivali sasvim konkretni ljudi: (a) neki osječki SS-ovac koji ga je u Auschwitzu čuvao od smrti, (b) dobri ljudi iz Birkenaua koji su ga teško bolesnog odnijeli do bolnice i (c) Srbin Arsen Jovanić koji mu je okrijepio duh viješću da mu je majka - za koju je bio uvjeren da je pogubljena - živa.

Prve suze Branko Lustig pustio je kad je u emisiji VukovarNedjeljom u dva progovorio o vlastitoj kćeri. One su bile potaknute prisjećanjem na stravične sudbine svih žrtava holokausta, posebice židovske djece.

Već sutradan, na svečanom otvaranju Festivala židovskog filma u kinu Europa, njegove su suze bile namijenjene stradanju djece Vukovara. Naime, dok je uzvanicima i posjetiteljima predstavljao Maju i Dragana Jagrića, sestru i brata koji su u Vukovaru 22. rujna 1991. godine 'izgubili' oba roditelja, Branko Lustig spontano je i neutješno zaplakao za svu djecu žrtve Domovinskog rata. I za djecu žrtve svih ratova.

Njegove suze ganule su, oplemenile i na dobrotu, makar na kratki tren, obvezale sve ljude koji su te večeri bili u kinu Europa, kamo su došli da bi pogledali kratki, Oscarom nagrađeni njemački film 'Zemlja igračaka' i američko-britanski film 'Dječak u prugastoj pidžami'.

Lustigove suze i njegova volja za dobrotom djelovali su te večeri u kinu Europa (negdašnjem kinu Balkan!) moralno obvezujuće na sve nazočne. Osim, čini se, za Slavka Goldsteina. Sasvim neprimjereno povodu, mjestu i ozračju, taj je poznati hrvatski nakladnik, predstavljajući hrvatski prijevod knjige irskog pisca Johna Boyna "Dječak u prugastoj pidžami", naklonost publike pokušao dobiti sprdanjem na račun hrvatskih izraza "tiskara" i "tisak", sugerirajući kako su inferiorni i smiješni u odnosu na njemu bliže riječi "štamparija" i "štampa".

Emocionalno birajući između Lustigovih suza dobrote i Goldsteinovih riječi ciničnog prijekora, publika zapravo i nije imala pravi izbor. Jer Lustigove suze obvezuju na povijesno pamćenje, pijetet i zavjet "nikad više" (Auschwitz i Vukovar), a Slavkov cinizam odavno nikog, srećom, ni na što ne obvezuje. Jer on pamti, vidi i traži samo ono – što nije dobro!

Dr. Slaven Letica
Hrvatski list

Hrvatski list

Hrvatski tjednik

Pet, 20-09-2019, 04:52:42

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.