Hrvatski tjednik
 

Komemoracija se može ukinuti, ali ne i zločin

Bleiburško polje u Austriji nije samo mjesto gdje svake godine Hrvati održavaju komemoracije i drže skrušene govore. To je još uvijek, gotovo 70 godina kasnije, neočišćena rana na napaćenoj duši nacije, ali i crna mrlja na savjesti središta moći u Londonu i Beogradu koji, skrivajući bleiburšku arhivu od očiju javnosti, ne dopuštaju da ovo zamračeno polje smrti i sramote konačno obasja svjetlo istine.

Nepregledne kolone ljudi, hrvatskih vojnika, vjernika i građana, koji su bili siti primitivnog velikosrpskog terora prve Jugoslavije i koji nisu gajili nikakve simpatije prema nadirućem bezbožnom komunizmu druge Jugoslavije, panično su, skupa sa svojim obiteljima, bježali prema Austriji uBleiburgočajničkom pokušaju da se na kraju II. svjetskog rata predaju zapadnim saveznicima. Sve što su tražili od Engleza, kojima su se na Bleiburgu predali, bilo je da ih zaštite od Titovih jugopartizana.

I umjesto da ih zaštite, Englezi su ih, prekršivši obveze Ženevske konvencije i dogovor s američkom komandom, na prijevaru vratili Titovim krvoločnim koljačima natrag u Jugoslaviju, gdje su gotovo svi doživjeli svoju stravičnu sudbinu.

Tragedija zatrpana u jame i rudarska okna

Tu, uz austrijsko-slovensku granicu, za samo nekoliko tjedana nakon završetka II. svjetskog rata, na barbarski način likvidirani su desetci tisuća nedužnih ljudi, žena i djece, uglavnom zato što su predstavljali simbol ponovno oživljene hrvatske državne neovisnosti. Stvaratelji bivših Jugoslavija i njihov ratni saveznik Tito mislili su tim konspirativnim genocidom jednom zauvijek riješiti 'opasnost' ponovnog uskrsnuća hrvatske države. S tim ciljem, kada je rat već bio završen, zatukli su čitav jedan naraštaj Hrvata. Medijska blokadaNeobično je teško danas u Hrvatskoj načeti i istraživati tu temu zbog vrlo efektivne političko-medijske blokade i nepremostivih prepreka koje se postavljaju na put bilo kakvom pokušaju da se, slobodno, znanstveno i do kraja istraži i raščisti broj ratnih i poratnih žrtava u HrvatskojBestijalna okrutnost kojom su ih smaknuli daleko je od normi ljudskog načina ponašanja.

Malo je obitelji u Hrvatskoj koje bleiburška tragedija na neki način nije dotaknula. Oni (ne)sretnici što su uspjeli preživjeti pakao zvjerske okrutnosti, jednostavno nezamislive u današnje vrijeme, nikada nisu izliječili rane ni traume u duši. Planetarna je sramota da do danas, 70 godina kasnije, još uvijek žive žrtve tog stravičnog masakra i obitelji koje su tamo izgubile svoje najdraže nisu dočekale dan da vide planere i počinitelje bleiburškog genocida kako odgovaraju pred licem pravde.

Golema bleiburška tragedija, zatrpana u jame i rudarska okna od austrijske do makedonske granice, još uvijek je, ne samo u 'međunarodnoj zajednici' stvaratelja bivših Jugoslavija, nego i umedijiHrvatskoj, na službenoj razini, neraščišćeni misterij i tabu tema. Ponovo vraćeni na vlast, Titovi suborci i nasljednici i dalje, na sve moguće načine cinično ignoriraju, opravdavaju i skrivaju konspirativnu pozadinu bleiburškog genocida.

Neobično je teško danas u Hrvatskoj načeti i istraživati tu temu zbog vrlo efektivne političko-medijske blokade i nepremostivih prepreka koje se postavljaju na put bilo kakvom pokušaju da se, slobodno, znanstveno i do kraja istraži i raščisti broj ratnih i poratnih žrtava u Hrvatskoj. Očito je, dakle, da Hrvatska još nema snage suočiti se sa svojom prošlošću budući da joj se ta prošlost, kao bumerang, u izboru 'nove' vlasti ponovno vratila i zajašila na vrat.

Koliko će hrvatskom narodu u Domovini uzeti vremena da se izvuče ispod tereta dominacije 'bivše' politike i političara te konačno zatvori ovu mučnu stranicu svoje povijesti, sam Bog zna.

Da su jugopartizani i komunisti nakon II. svjetskog rata Hrvatsku pretvorili u koncentracijski logor smrti, kojim su upravljali paranoidnom mržnjom protiv hrvatske slobode i neovisnosti napumpani Titovi crveni kmeri, otkrivaju i svjedoče na stotine jama i rudnika punih kostiju likvidiranih Hrvata. Na osnovi arheoloških istraživanja Slovenske komisije, koja su završena u listopadu 2009. godine, a samo na području Slovenije nađena je 581 masovna grobnica, koje još nisu ni pokušane istražiti.

I kao što je Tacit rekao: 'Zločin, jednom otkriven, ne može se skriti osim svaljivanjem krivice na drugoga', tako su Tito, njegovi suborci i vanjski saveznici, koji su svoju zločinačku tvorevinu, komunističku Jugoslaviju, stvorili na brdima kostiju likvidiranih Hrvata, taj svoj poslijeratni barbarski čin pokušali skriti svaljivanjem sve krivice na Pavelićev ratni režim. Konstrukcijom zastrašujućeg jasenovačkog mita, o 'preko milijun Srba i Židova pobijenih u tom ustaškom logoru ' čvrsto su preusmjerili fokus javnosti na zlodjela u NDH počinjena u vrtlogu rata i time odvukli pozornost od svog planski izvršenog genocida nad hrvatskim narodom poslije rata. Kojem je primarni cilj bio zatiranje sjemena ideji i mogućem ponovnom pokušaju stvaranja neovisnosti hrvatske države. Sve ostalo bilo je od drugorazredne važnosti.

Jesu li današnji Hrvati svjesni genocida?

Da cilj opravdava sredstvo, Titoodnosno da je poslijeratna likvidacija svih Hrvata koji su predstavljali potencijalnu 'opasnost' ponovnog oživljavanja ideje i uspostave hrvatske državne neovisnosti bila apsolutno glavna namjera Tita i njegovih vanjskih saveznika, potvrdio je, u to vrijeme bliski Titov suradnik, kasnije disident, Milovan Đilas, svojom čuvenom izrekom: 'Da bi Jugoslavija mogla živjeti, Hrvati su morali umrijeti'.

Na žalost, odnos znatnog broja odnarođenih Hrvata u Domovini prema žrtvama Bleiburga i križnih putova prilično je onečišćen desetljećima sustavnog trovanja mozga jugokomunističkim lažima, mitovima i medijskim terorom. Zbog toga i danas, iako već više od 20 godina žive u svojoj vlastitoj, neovisnoj i slobodnoj državi, mnogi Hrvati, čak i oni koji bi to po službenoj dužnosti morali, nisu u stanju jasno vidjeti bleiburški genocid u velikoj slici i odnositi se s jednakim štovanjem prema svim žrtvama, i jednakom osudom svih zločina i zločinaca bivših totalitarnih sustava.

Točan broj likvidiranih Hrvata nakon povlačenja i predaje na Bleiburgu (zbog opstrukcije Londona i Beograda) teško da će se ikada doznati. Za razliku od svih drugih vojnih operacija savezničkih snaga i Titovih jugopartizana koje su opisane do najsitnijih detalja i stavljene na uvid javnosti, dokumenti o prisilnom izručenju i genocidnom pokolju Hrvata nakon svršetka II. svjetskog rata još uvijek se drže kao strogo čuvane tajne zaključane u arhivskim ladicama Londona i Beograda. No to nikako ne bi smio biti razlog da oni koji su planirali i počinili stravični poslijeratni genocid nad Hrvatima, ostanu iznad Boga i pravde.

Prema vjerodostojnim iskazima neposrednih svjedoka i istraživanjima svjetskih povjesničara i demografa može se prilično pouzdano tvrditi da je oko austrijsko- slovenske granice i na zloglasnim križnim putovima smrti, nakon svršetka II. svjetskog rata, likvidirano preko 250.000 Hrvata.

Austrijski povjesničar Rudolf Kizling u svojoj knjizi 'Die Kroaten' tvrdi da se već 14. svibnja 1945. na Bleiburgu i okolici Englezima predalo 150.000 Hrvata, od toga 130 do 140 tisuća vojnika. Jedna druga kolona Hrvata, njih oko 100 do 150 tisuća, uglavnom izbjeglica, predala se prije Bleiburga. Dan kasnije, 15. svibnja, piše on, Englezi naglo mijenjaju svoje mišljenje i umjesto obećane zaštite počinju s prisilnim vraćanjem razoružanih i bespomoćnih Hrvata Titovim partizanima. Jednom dijelu, njih oko dvadesetak tisuća, koji su se tome opirali, uspio je bijeg. A oko 120 tisuća vraćeno je natrag, partizanima.

Slovenska povjesničarka Jerca Vodusek Starič o poslijeratnom genocidu nad Hrvatima napisala je: 'Nemoguće je utvrditi točan broj likvidiranih. Procjenjuje se od 65 do 100 tisuća uglavnom hrvatskih domobrana koji su bili regularna hrvatska vojska, a ne ustaške snage. Među njima je bilo civila.' Po njezinim istraživanjima na Bleiburgu i križnim putovima masakrirani su uglavnom hrvatski domobrani i civili. BleiburgNeke ustaške postrojbe koje se nisu dale tako lako prevariti i razoružati, sačinjavale su manji postotak.

Petar Brajović, Titov general koji je aktivno sudjelovao u masovnim likvidacijama Hrvata na Bleiburgu i okolici, u svojoj knjizi 'Konačno oslobođenje' objavljenoj 1983. god. pak tvrdi : 'Ustaše nisu pretrpjele značajnije gubitke nakon zarobljavanja. Samo16 ustaških vojnika pokopano je na lokalnom groblju'.

Britanski novinar i povjesničar Misha Glenny navodi da je: 'Stotinu do dvije stotine tisuća ustaša i civila došlo do Bleiburga, malog austrijskog pograničnog gradića gdje su se predali britanskim trupama koje su ih izručile natrag partizanima ... Otprilike 30.000 ubijeno je na četverodnevnom maršu do Maribora, a 20. svibnja, blizu slovenskog sela Tezno, 50. 000 hrvatskih vojnika i oko 30.000 izbjeglica, uglavnom žena i djece, likvidirano je u roku od pet dana.'

Moglo bi se nabrojati još mnogo drugih istraživača, stručnjaka i neposrednih svjedoka bleiburškog genocida kao i njihove procjene o broja likvidiranih Hrvata. No kada se svemu tome na kraju, kao relevantan pokazatelj, doda još i službeno izvješće zloglasnog prvog šefa Udbe Aleksandra Rankovića, koji je 1951. god. referirajući u beogradskoj skupštini rekao kako je u prvom petogodišnjem razdoblju nakon rata 'likvidirano 568.000 narodnih neprijatelja', onda nije teško pretpostaviti koliko je od tog broja bilo najvećih 'narodnih neprijatelja' – Hrvata.

Zna li Milanović što znači Bleiburg?

Bez obzira, dakle, o čijim se procjenama, istraživanjima i izvješćima o broju žrtava radi, posve je vidljivo da između Hitlerova fašizma i Titova jugokomunizma u Hrvatskoj, i nije bilo neke razlike.

Sigurno, kao narod koji je kroz povijest stoljećima bio bitke i krvario za svoju slobodu i neovisnu državu, Hrvati danas, u svojoj konačno slobodnoj i neovisnoj državi, moraju pokazivati dužno štovanje prema svim onima koji su sebe žrtvovali na tom putu. Žrtvama poslijeratnog genocida jugotitoističke tiranije novostvorena hrvatska država duguje mnogo više od sjećanja. Hrvati nikada ne smiju zaboraviti činjenicu da su u bivšim Jugoslavijama ubijani samo zato da bi se ubila hrvatska sloboda i državna neovisnost. Bleiburg i Vukovar uvijek će nas podsjećati na to.

(Ne)sretnoj djeci propale bivše Jugoslavije, sinovima i potomcima onih zaslijepljenih sljedbenika 'Titovog slavnog lika i djela', koji su izvršavajući njegovu naredbu uprljali ruke nevinom krvlju hrvatskih domobrana i domoljuba, ponovnim preuzimanjem vlasti u Hrvatskoj, pružila se jedinstvena prigoda da svojim humanim odnosom prema žrtvama Titova jugokomunističkog režima skinu teški teret i naslijeđeno obiteljsko prokletstvo. I što su oni učinili?

Nedavno su putem hrvatskih medija započeli koordiniranu kampanju za ukidanje komemoracije bleiburškim žrtvama! To su naposljetku i učinili navodeći kao Milanovićrazlog činjenicu da se većina pokolja nad zarobljenim i izbjeglim Hrvatima nije dogodila baš na tom mjestu, izražavajući usput svoju veliku zabrinutost što potomci i prijatelji 'stradalih' (?!) i 'hrvatska emigracija'(?!) ne mogu na dostojan način obilježavati taj dan 'na prostoru bivše Jugoslavije'(?!). Time su jasno dali do znanja da žele proizvesti nove svade i podjele unutar hrvatskog naroda i da im je zapravo prvenstvena briga i zadatak da Hrvatsku ponovo, korak po korak, vrate natrag u bivšu 'regiju'. Štoviše, da namjeravaju jedinstvenu bleiburšku komemoraciju razmrviti na više komemoracija, raspršiti na više lokacija, usitniti do besmislenosti i time uništiti njezino simbolično značenje najvećeg stradanja hrvatskog naroda u njegovoj povijesnoj borbi za slobodu i neovisnu državu.

Doduše, točno je ono što tvrdi trenutni predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović, kako golema većina Hrvata prisilno vraćenih iz Austrije Titovim jugopartizanima nije likvidirana na samom Bleiburgu, nego u Sloveniji i na križnim putovima diljem Jugoslavije. Ali Milanović bi (bolje od svih drugih) trebao znati da ime tog gradića u Austriji simbolično označava mjesto s kojeg je poslijeratna kalvarija Hrvata započela. Da je Bleiburg mjesto predaje, izdaje i planskog genocida nad hrvatskim narodom. Simbol najvećeg stradanja hrvatskog naroda u njegovoj vjekovnoj borbi za neovisnost. Svi oni koji komemoriraju bleiburške žrtve, to znaju.

Milanović, Josipović, Goldstein, Ivin, Fumić, Stazić i svi drugi 'bivši' drugovi za koje je Bleiburg naslijeđena noćna mora pa su sada ukinuli hrvatsko državno pokroviteljstvo nad bleiburškom komemoracijom, trebali bi konačno priznati da znaju ono što je točno detektirao poznati britanski povjesničar, autor čuvene knjige o bleiburškom genocidu nad Hrvatima 'The Minister And The Massacres',Nikolay Tolstoy: 'Velika masa Hrvata i njihovi prijatelja koji svake godine nazočuju komemoraciji u Bleiburgu čine to u znak sjećanja na sve hrvatske žrtve koje su likvidirane kao posljedica konspirativne suradnje britanski snaga i njihovih jugokomunističkih saveznika za vrijeme mračnih dana 1945. godine, a ne samo onih koji su likvidirani na samom Bleiburgu' .

Pametnom dosta.

Željko Dogan
Hrvatski list

Hrvatski list

Hrvatski tjednik

Pet, 20-09-2019, 04:48:56

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.