Staromodno rješenje - kršćanski nauk

Moderna je otkrila Drugog. Marksisti, mahom pripadnici srednjeg i višeg sloja, kao izbavitelja u vidu proletarijata; nacisti kao neprijatelja u vidu karikiranog Židova; avangardni umjetnici kao predmet poruge u liku malograđanina. Doduše, već su romantičari tragali za Drugim, tražeći ga u egzotičnim daljinama prostorno-vremenskih koordinata. Iznašašće moderne je Drugi u susjedstvu, Drugi među nama. Bilo kao nada, bilo kao neprijatelj, bilo kao predmet prijezira.

Postmoderna je Drugog apsolutizirala. Učinila ga mjerom sviju stvari, zaštitila prisilom političke korektnosti, romantizirala i idealizirala kulturnom i medijskom propagandom. Suvremeni čovjek definitivno je preodgojen. Pitanje je samo nabolje ili nagore? Odgovor, naravno, nije jednoznačan. Seksualne, nacionalne, vjerske, svjetonazorske i druge manjine u medijski i umjetnički posredovanom imaginariju zajednice više nisu prijetnja nego blagoslov. Nije samo tako Sanader uskliknuo da su nacionalne manjineFamozna prikazaFamozna prikaza u crnom sa stiliziranom ustaškom kapom na glavi postala je tako već opće mjesto hrvatskih parapolitičkih hepeninga. Njome se plaše mladi naraštaji, o njoj mudroseri esejiziraju s televizijskih ekrana i na stranicama tiskotina. Dok premijer mrtav-hladan konstatira da četnički pokret nije imao nikakvu ideologiju, nego tek ''lošu praksu''! Što to znači? Da nije bio dovoljno uspješan? naše blago. Politički maneken, što je Sanader uistinu bio, dobro je znao što je u modi. I što godi uhu onima koji ravnaju sudbinom svijeta. I Šime se Lučin u povorci aktivista za prava homoseksualaca vjerojatno našao po političkom zadatku, a ne po intimnom nagnuću.

Pismo

Nedavno sam dobio pismo rukom pisano. Pošiljatelj je jedan antifašist čije ime nije sasvim nepoznato hrvatskoj javnosti, ali ga neću objavljivati s obzirom na činjenicu da ovo nije odgovor na to pismo, nego pokušaj da se osvijetli jedan fenomen. Pismo je pisano polemično, ali pristojno, što mi budi nadu u to da je u Hrvatskoj i s onima koji misle drugačije moguće razgovarati. U pismu mi se prigovara zbog teksta ''Premještači''objavljenog u Hrvatskom listu od 5. travnja. Pošiljatelj mi prigovara što apostrofiram žrtve komunističkog terora, a, po njegovom mišljenju, zanemarujem žrtve ustaškog terora. Međutim, tekst uopće nije bio tako impostiran, nego se ticao činjenice da su žrtve jedne strane već odavno popisane, njihovo stradanje spomenički obilježeno, a krivci kažnjeni, najčešće bez objektivnog suđenja i presude.

Dok je govor o žrtvama drugih još uvijek svojevrsna tabu tema i sumnjičavo se gleda one koji ''prčkaju'' po tome. Uostalom, država je, koja izvršava ama baš sve naloge iz Europe, čvrsta stala protiv iste te Europe samo u jednom slučaju, slučaju zaštite Josipa Perkovića od njemačkog uhidbenog naloga zbog sumnje da je sudjelovao u organizaciji ubojstava hrvatskih političkih emigranata. A Hrvatski sabor ovih je dana ukinuo pokroviteljstvo nad Blajburškom komemoracijom, što na razini simbolike jasno govori da za istinu o Križnom putu još nije ''sazrelo vrijeme''.

«Njihovi» i Naši»

Ono što pošiljatelj pisma nije shvatio jest da se ja osobno ne svrstavam ni na jednu stranu u toj borbi ''crnih'' i ''crvenih'', nego sam pokušao dići glas protiv ''premještača'' koji beskrupuloznim lažima i manipulacijama rastaču jednu koliko-toliko organsku zajednicu kao što je Hrvatska, a u ime i za račun zlokobne fikcije ''balkanskog jedinstva''. Premještači dobro poznaju važnost simbolike za afektivno jedinstvo zajednice, stoga sustavno brišu i iskrivljuju hrvatsku simboliku i pokušavaju je zamijeniti jugoslavenskom i zapadnobalkanskom. No nije to razlog što sam jedno privatno pismo uveo u ovaj tekst. Razlog je pošiljateljeva jasno izražena, u biti modernistička svijest, o ''našim'' i ''njihovima''. Naši su dobri, njihovi su zli, naše su žrtve svete, njihove su žrtve đubrivo historije, naši su drugovi, njihovi su banda itd.

U toj optici Drugi je ideološki neprijatelj s kojim se treba obračunati, i stvar je svršena. Međutim, u postmodernom okružju stvari ne funkcioniraju tako. Tu je Drugi zaštićena vrsta, pa se s političkim protivnicima obračunava (zlo)upotrebom Drugog, a ne proglašavanjem ideološkog neprijatelja Drugim, ''njihovim'' i sl. Tako se, primjerice, konzervativniji, nacionalno ''žešći'' dio stanovništva proglašava ksenofobima, homofobima, Hrvatinama i sl. Cilj takve manipulacije je uvjeriti društvenu većinu da mora pročistiti vlastite redove od ''ljudskog taloga'', koji nije na razini povijesnog trenutka (to je ono famozno ''21. stoljeće'' u kojem je, razumije se, nedopustiv ''primitivizam, ksenofobija, rodna, spolna itd. diskriminacija''). Tu se, faktično, ljude danonoćno bombardira s ekrana, koji su se pretvorili u suptilne propovjedaonice, opomenom da je sav grijeh i krivnja u njima samima, da se moraju popraviti i čvrsto obećati da neće više griješiti. A oni koji to nisu u stanju, Bože moj, ''zna se što preostaje, zemljica čarna, trava zelena'', kako bi rekao Šuvarov pjesnik Goran Babić.

Propagandni pogon

S druge strane isti taj propagandni pogon budno pazi da ne ponestane tih natražnjaka kojima treba plašiti i disciplinirati zbunjenu većinu. Famozna prikaza u crnom sa stiliziranom ustaškom kapom na glavi postala je tako već opće mjesto hrvatskih parapolitičkih hepeninga. Njome se plaše mladi naraštaji, o njoj mudroseri esejiziraju s televizijskih ekrana i na stranicama tiskotina. Dok premijer mrtav-hladan konstatira da četnički pokret nije imao nikakvu ideologiju, nego tek ''lošu praksu''! Što to znači? Da nije bio dovoljno uspješan?

Dobro, ostavimo sad unutarhrvatske dnevne zadjevice. Što se zbiva s Drugim u sklopu jedne šire perspektive? Osobno držim da mu loše čine oni koji ga brane na tako da su ga instrumentalizirali u borbi za neke svoje ciljeve. Ne može dugoročno koristiti jednoj nacionalnoj manjini da ju se instrumentalizira protiv većine, još manje može koristiti LGBT zajednici da ju se nameće kao moralni korektiv obitelji i društva. Moralne junaštvo te vrste s vremenom će proizvesti apsurdne učinke na koje će zajednica, kakva god ona bila, reagirati obrambeno, vođena psihologijom mase. Učinci takve reakcije nikada nisu ugodni, a stradavaju uvijek oni koji su manjina. Pravda, razbor i tolerancija uvijek su daleko kada se takvo što događa.

Ključni problem s apsolutizacijom (koja je, kao što smo vidjeli, često samo instrumentalizacija) Drugog jest problem utemeljenja. Ako je Drugi u pravu već na osnovu same činjenice da je drugi i drugačiji, onda je samo korak do zaključka Prvog da je i on Drugi iz perspektive samog Drugog ili Trećeg te da, susljedno tomu, također ima sva prava Drugog, a to znači apsolutno pravo. I to samo zbog činjenice da jest to što jest. I već čujemo tog novoprobuđenog Prvog kako klikće: Ja Sam Koji Jesam! Ne znam kako vi, dragi čitatelji, ali ja sve češće susrećem zagrižene vjernike, istinske fundamentaliste, koji obožavaju samo jedno boštvo! Sebe. I kad se gomile sebičnjaka udruže u traženju nekih svojih ''prava'', ne bih volio biti u blizini. Pa makar se zalagali za neka ekskluzivna hrvatska prava.

Jedini izlaz iz tog paradoksa o Drugom koji mi pada na um jest jedno staromodno rješenje. Kršćansi nauk. Koji uči da smo svi djeca Božja i po tome jednaki, jednako vrijedni i jednako dostojni poštovanja. Razlikama usprkos. No tko se danas uopće usuđuje biti kršćaninom!?

Damir Pešorda
Hrvatski list