"Neprijatelj nikad ne spava!"

Umjesto očekivanih „fašista", kojima je Vlada zabranila okupljanje bilo gdje, čak i u plaćenim privatnim hotelima, na središnjem zagrebačkom trgu pojavilo se stotinjak „antifašista" koji nisu ni prijavili niti imali dopuštenje za okupljanje, ali MUP Ranka Ostojića svejedno im je dopustio da tu održe militantni skup. Kako u ovoj državi zakoni na vrijede za sve jednako, MUP je uspješno demonstrirao selektivnu primjenu zakona po kriteriju ideološke bliskosti. Za one druge, koji su im ideološki mrski, vrijedi željezna metla, otprilike ista ona kojom su komunističke vlasti čistile ispred sebe „narodne neprijatelje".

Državni neprijatelji

I onda i sada dovoljno je imati drukčije političko stajalište, ne slagati se s političkom platformom stranke ili stranaka na vlasti, pa da budete označeni nezamislivim pogrdama i proglašeni neprijateljima države. HČSP nema ništa protiv da ga zovu desničarskom strankom, čak i ekstremno desničarskom, premda nitko u ovoj zemlji ne može reći što su to oni napravili, jesu li negdje postavili bombu, jesu li kidnapirali nekoga, ucjenjivali, jesu li pozivali na rat, na rušenje ustavnoga poretka, jesu li barem nekoga isprebijali i oklevetali na rasnoj osnovi i sl. da bi ih se uopće moglo nazvati ekstremistima. U Hrvatskoj danas zapravo i nema ozbiljne desnice. HDZ, ovakav kakav jest, nije ništa, ni ljevica ni desnica, ni centar, HDZ danas egzistira kao rasuta blijeda i tragikomična kopija SDP-a i HNS-a.

Radikalna desnica, sudeći po stavovima, svodi se možda na dvoje ljudi, na Mladena Schwartza i njegovu suprugu, a HČSP politička je stranka kakve postoje u svim demokratskim I onda i sadaI onda i sada dovoljno je imati drukčije političko stajalište, ne slagati se s političkom platformom stranke ili stranaka na vlasti, pa da budete označeni nezamislivim pogrdama i proglašeni neprijateljima državezemljama u svijetu gdje ne izazivaju nikakvo čuđenje. S HČSP-om građanin se može ili ne mora u cijelosti ili djelomično slagati, može ih ignorirati, držati redikulima ili, pak, možda i razmisliti o istinitosti nekih njihovih poruka. No zabraniti ih može jedino boljševički um koji se ne može ni u 21. stoljeću osloboditi navike da svima drugima propisuje što će i kako misliti. Za energični obračun s neistomišljenicima i ovaj put korištene su tipično komunističke metode. Čim su iz HČSP-a najavili održavanje Međunarodne nacionalističke konferencije, mediji u kojima stoluju bivši komunisti ili njihovi ideološki i mentalni potomci proglasili su ih fašistima, nacifašistima, nacistima i ostalim jezičnim kovanicama iz doba najmračnijeg komunizma te objavljivali fotografije koje s njima nemaju nikakve veze.

Po retorici militantnih ljevičarskih medija, koju su vrlo brzo prihvatili vlastodršci na Pantovčaku i u Banskim dvorima, ispalo je da toga vikenda u Zagreb dolazi stotinu okorjelih terorista čiji je cilj srušiti ustavni poredak i baciti državu na koljena. Mora da je jaka država koja se plaši stotinjak osobenjaka. Moguće je da je među pozvanim desničarima iz Mađarske i ostalih zemalja, članica EU, bilo i takvih koji zagovaraju teritorijalne pretenzije na račun Hrvatske i HČSP zaista takve nije smio pozvati. Ali njihovi su predstavnici to demantirali i dodali da su se njihove pristaše ili članovi, premda stranci, borili za Hrvatsku u Domovinskom ratu.

"Fašistička zemlja"

Dok je policija odvodila nekog „antifašista" s nezakonitog skupa, jer je očito prekoračio granice tolerantnog ponašanja, on je vrijeđao Hrvatsku govoreći da je ovo fašistička zemlja. Budući da nitko dobronamjeran ne će danas za Hrvatsku reći da je fašistička, čak se s mnogo argumentacije može tvrditi da je Hrvatska jedna od najtolerantnijih zemalja u Europi i svijetu, jasno je da se tu radi o klevetama koje se s koljena na koljeno prenose u jednom manjem dijelu stanovništva od 1945. godine do danas. U percepciji takvih, i ova i svaka Hrvatska bila je i bit će uvijek fašistička zato što jednostavno postoji. Današnji autori optužaba za fašizam čine to iz dvaju razloga: prvo da psihološkom metodom masovne projekcije, po kojoj ono što oni, frustrirani zbog raspada Jugoslavije, privatno misle trebaju i svi ostali misliti kao jedinu „istinu", nastoje skrenuti pozornost s neraščišćenih masovnih zločina njih i njihovih predaka iz doba komunističko-partizanskog razdoblja, i drugo, da kao nelustrirani kadrovi zadrže pozicije vlasti i moći u državi koju su drugi stvorili i protiv njihove volje, dakle da zadrže i raspolažu s ukradenom pobjedom. Vlastodršci i njihovi mediji su, dakle, već na lingvističkoj razini stvorili potpunu zbrku iz koje je trebalo spoznati da su general Željko Glasnović ili pukovnik Marko Skejo fašisti koji se nisu borili za Hrvatsku, nego su se za Hrvatsku borili Zoran Milanović, Ranko Ostojić i Ivo Josipović.

Prosvjednici su proglasili sebe, dakle, antifašistima, iako su prošloga vikenda oni jedini bili nasilni i kršili zakone, a fašistima one koji nisu počinili nikakvo kazneno djelo. Međutim, za razrješenje te zbrke, dovoljno je reći da nitko od tih antifašista s Trga bana Josipa Jelačića nije branio Hrvatsku 90-ih, kao ni itko njihov, dok su manje-više svi njihovi protivnici tog vikenda, označeni „fašisti" iz HČSP-a, bili branitelji, a neki od njih vodili svoje postrojbe kroz pobjedonosne operacije slavnoga Domovinskoga rata. Nisam siguran, ali nekako vjerujem da „antifašisti" ni sutra, kad bi zatrebalo, ne bi pristali ni na kap vlastite krvi za Domovinu koju, uostalom, iz svega je to vidljivo, emocionalno i ne smatraju svojom. Jedan od rijetkih branitelja koji se pojavio na Trgu s druge strane „barikade" s pravom se zapitao zašto njega nazivaju fašistom, a u rovu je branio zemlju od srpske agresije. Pa ako su ti „antifašisti" na trgu istupali protiv branitelja s pokličem „Smrt fašizmu, sloboda narodu", onda bi s obzirom na potpuni lingvistički apsurd i zamaskiranu motivaciju njihova okupljanja, danas prihvatljiviji bio poklič „Smrt „antifašizmu", sloboda narodu!". Uostalom, i ime političara uz kojega oni vezuju svoj poklič o fašizmu i slobodi, ime je masovnog ubojice Hrvata, desetog na popisu mega ubojica u povijesti čovječanstva.

Ministar unutarnjih poslova nije zabranio samo okupljanje nacionalista, nego i prosvjedni mimohod za generale u povodu godišnjice sramotne haaške presude protiv njih. Tu su odluku pozdravili čak i neki „desni" politički lideri smatrajući da bi ona štetila samim generalima uoči skorašnje rasprave u žalbenom postupku i pravomoćne presude. Točno je jedino da od takva mimohoda generali Gotovina i Markač ne bi imali nikakve koristi, ali prvostupanjska drakonska presuda svjedoči kakvu su „korist" imali od „velike aktivnosti i zauzimanja" hrvatskih elita u tom postupku. Generali Gotovina i Markač izdani su, kao što su izdani i ideali Domovinskoga rata, a nisu ih izdali Miljkovi „fašisti", nego vlastodržačke elite koje danas u skladu s najgorom baštinom komunističkog totalitarizma budno, kako vidimo, stražare nad razmišljanjem Hrvata i preventivno guše svaki mogući oblik neslaganja, otpora i pobune jer, osim silom, drukčije i ne znaju stjecati autoritet u posve deprimiranom hrvatskom puku.

Za mjesec ili dva, kada se bude mahalo s barjacima tuđih država u Kumrovcu ili kada se budu slavile ubojice Hrvata u Srbu, ne će im pasti napamet zabranjivati bilo što, nego će se čak i pridružiti tom deliriju u kojemu će opet proklinjati samo njima vidljive „fašiste", a da bi ih i šira javnost vidjela, nije isključeno da će poslati svoje provokatore odjevene u crno na neki Thompsonov koncert ili čak na proslavu Oluje u Knin kako bi dobili razloge za nove zabrane i ponovili kako je ustaška zmija još živa. Jer za Ivu Josipovića, Zorana Milanović ili Ranka Ostojića nema boljih mjesta na svijetu nego što su Pantovčak ili Banski dvori. Ta činjenica je temelj njihova samozadovoljstva i platforma s koje mogu arbitrirati o svemu i etiketirati sve ostale, ta činjenica je zalog sofisticirane moći koja im daje za pravo da se ponašaju kao gospodari života i smrti. Biti danas iskreni patriot, „ne vjerovati u njihove bogove i kvariti mladež" znači suočiti se sa silom s kojom se nije lako nositi.

Ivica Marijačić
Hrvatski list