Je li napokon dolijao i lažni car Stjepan (Šćepan) Mali?!

Bivšemu predsjedniku Republike (od 2000. do 2010.) Stjepanu Stipi Mesiću već mjesecima ne cvjetaju crvene ruže 'Maršal Tito' (takva ruža doista postoji!) i crveni karanfili moći i slave, a nebeske zvijezde sreće – koje su ga izdašno pratile, pazile i mazile tijekom dvaju predsjedničkih mandata – definitivno su mu okrenule leđa.

Na njegovoj strani odavno više nisu ni crvene (komunističke) ni crne (obavještajne, doušničke, haaške, pa i batinaške) zvijezde političke i pravosudne moći i sile kojima je 'uveseljavao' svoje doista brojne pristaše, a opanjkavao, prokazivao, sramotio, ismijavao i ponižavao vlastitog predšasnika dr. Franju Tuđmana i njegovu obitelj, državu na čelu koje je bio, pa i cijeli hrvatski narod.

Ono što se već dogodilo, što se upravo događa i što će se tek dogoditi Stjepanu Stipi Mesiću, odavno je opjevao veliki Ivan Gundulić na samom početku Prvog pjevanja u Osmanu:

Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli gori ustaje.

Sad vrh sablje kruna visi,

sad vrh krune sablja pada,

sad na carstvo rob se uzvisi,

a tko car bi, rob je sada.

Proz nesreće sreća iznosi,

iz krvi se kruna crpe,

a oni kijeh se boje mnozi

strah od mnozijeh i oni trpe.

I doista: 'mnozi' koji su se s razlogom bojali Stjepana Stipe Mesića (hrvatski branitelji prije svih, ali i svi stvaratelji i zagovaratelji hrvatske samostalnosti, suverenosti i državnosti) polako postaju njegova noćna mora, izvor njegovih osobnih i obiteljskih strahova.

Jedan od anonimnih suvremenih Gundulićevih 'kolega' taj je razložni 'strah od mnozijeh' koji danas trpi bivši predsjednik, na internetu – u jednoj od brojnih forumskih rasprava – izrazio ovijem riječima: 'I Mesić je napokon dolijao.'

Teško je, doduše, tvrditi da je Mesić konačno 'dolijao' jer još uvijek uživa sve zakonske i financijske prinadležnosti i beriva koja mu je osigurala HDZ-ova koalicijska vlada predvođena dr. Ivom Sanaderom nekoliko mjeseci prije njegova silaska s 'trona'. Potkraj 2004., nekoliko mjeseci prije isteka prvoga mandata predsjednika Mesića, donesen je Zakon o posebnim pravima Predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti, prema kojem Predsjednik Republike po prestanku obnašanja dužnosti ima pravo, ukoliko on to zatraži, na trajno korištenje opremljenih uredskih prostorija, primjerenih za obavljanje aktivnosti i organizaciju sastanaka. Nekoliko mjeseci prije isteka drugog mandata predsjednika Mesića, Vlada Republike Hrvatske donijela je Uredbu, prema kojoj je po isteku mandata predsjednika Republike Mesića osnovan Ured Predsjednika Republike Hrvatske po prestanku obnašanja dužnosti. Taj Ured financiraju porezne platiše, a on sve službeničke, administrativne i ostale poslove obavlja isključivo za potrebe bivšeg predsjednika Mesića. Za sjedište Ureda bivšeg predsjednika Republike odabrana je vila u Grškovićevoj ulici 13 u Zagrebu, u narodu poznatija kaoAfera DomovinaDa S.S. Mesiću danas nipošto nije lako, lako je iščitati iz priopćenja koje je pristiglo iz njegova Ureda nakon što su novi, Josipovićevi ljudi u Predsjedničkim dvorima potvrdili kako istražni organi 'češljaju' arhivu bivšega predsjednika u svezi s Aferom Partija. Onako usput, hrvatski bi naziv te afere mogao biti: Afera Domovina bivši 'bordel' zatočenoga generala Vladimira Zagorca.

Da S.S. Mesiću danas nipošto nije lako, lako je iščitati iz priopćenja koje je pristiglo iz njegova Ureda nakon što su novi, Josipovićevi ljudi u Predsjedničkim dvorima potvrdili kako istražni organi 'češljaju' arhivu bivšega predsjednika u svezi s Aferom Partija. Onako usput, hrvatski bi naziv te afere mogao biti: Afera Domovina.

Evo najzanimljivijeg dijela tog Mesićeva priopćenja koje je uputio 5. travnja 2012.: 'S ogorčenjem odbacujem sve insinuacije koje bi javnost trebale navesti na zaključak da sam ja pod istragom hrvatske policije, odnosno da sam osumnjičen za primanje mita. Poznate su mi pojedinosti o tomu tko je, kada i kako takve medijske manipulacije dogovarao, ali zbog stabilnosti države ne ću ih iznositi.'

Iz priopćenja nije teško nazrijeti tjeskobu i strah bivšega predsjednika koje jedva prikriva tlapnjama o brizi za stabilnost države i obavještajnim spoznajama o zavjerenicima koji su navodno dogovarali zaplotnjačke 'medijske manipulacije' o Mesićevoj kriminalizaciji.

Tužna je istina, međutim, da je netko iz 'Mesićeva kruga' za kupnju 84 oklopnih vozila finske tvrtke Patria vrijednih 112 milijuna eura primio dio ili cijelo mito planirano na razini 8 posto vrijednosti kupnje, dakle 8.96 milijuna eura.

Bilo kako bilo, i u Mesićevoj se priči o predsjedništvu potvrđuje poznata teza kako se povijest ponavlja kao farsa: nakon što je ON sam pokrenuo proces kriminalizacije svog predšasnika dr. Franje Tuđmana otvaranjem Arhiva Ureda PR, sada se njegov 'Arhiv' otvara na zahtjev Uskoka i Državnog odvjetništva RH.

Pred nama je u svakom slučaju krajnje zanimljiv proces demesićizacije Hrvatske koji je zapravo već ozbiljno započet.

Kako je Hrvatski list bio jedan od rijetkih listova koji nije pripadao Mesićevu apologetskom 'medijskom carstvu' koje je punih deset godina stvaralo i branilo njegov kult ličnosti – uz primjenu načela nulte snošljivosti prema svakoj kritici – čini mi se prikladnim da upravo u ovom listu objavim osvrt na fenomen konačnoga pada, kako bi kazao Gundulić, 'roba koji se uzvisio do carstva'.

Mesićeva vlastodržačka hobotnica

Iako su od Mesićeva silaska s vlasti prošle pune dvije godine, hrvatski politolozi još uvijek nisu objavili ozbiljnu monografiju ili barem znanstveni esej o paradigmi njegove vladavine, temeljima i nosećim stupovima njegova uspona i ostanka na vlasti te nesumnjivoj popularnosti njega kao 'građanina predsjednika'.

Kako novinski esej baš i nije prikladna forma za ozbiljne znanstvene analize, ovdje ću tek skicirati konceptualni okvir za moguću analizu. Pritom ću se poslužiti metaforom hobotnice. Iako se ta metafora najčešće koristi za organizirani kriminal i korupciju, čini mi se prikladnim iskoristiti ju i za pristup i metode vladavine i medijskog djelovanja bivšega predsjednika Mesića.

Podsjetit ću pritom, jer Hrvatski list ne čitaju samo morski ljudi, da je hobotnica (Octopus vulgaris) mekušac iz roda glavonožaca. Slijedi prevedeni navod iz hrvatskog izdanja Wikipedije: U pravilu ima osam krakova (dok joj neki nedovoljno sretni ribar neki ne odsiječe – op. S. L.) s kojima plijen može dostići na relativno velikoj duljinu i do 3 metra. Hobotnica je odlično prilagođena životu lovca, ali i plijena, jer ima tajno oružje. U tjelesnim naborima krije vrećicu s crnilom koje ispušta kad želi zbuniti svoje neprijatelje. Nevjerojatno ljupka hobotnica izgleda kao gomoljasta glava s osam nogu, no njezino vrećasto tijelo krije iznimno dobro razvijen mozak i živčani sustav, zbog čega je hobotnica iznenađujuće inteligentna morska životinja.

Stjepan Stipe Mesić punih je deset godina vladao Hrvatskom kao iznenađujuće inteligentna ili barem krajnje lukava – hobotnica.

Osam krakova njegove vlasti koji su 'plijen' (svakoga od nas koji smo se usudili kritički suprotstaviti politici i retorici 'novog smjera') dohvaćali na izuzetno velikim daljinama, pa i na onom svijetu (najčešći su njegov 'plijen' bili Franjo Tuđman i 'hrvatski generali'):

Prvo – mediji: 'crnilo' koje je Stjepan Stipe Mesić imao i ima u posebnoj 'vrećici' u 'tjelesnom naborima' lako je puštao prema svima i svakom svom kritičaru brzo ju i opako plasirao u javnost preko svojih medijskih specijalaca: Ive Pukanića (Nacional), Zrinke Vrabec Mojzeš (Radio 101), Matije Babića (Indeks.hr), Davora Butkovića i cijelog EPH 'imperija'.

Drugo – tužilaštvo Haaškoga suda: kao jedan od najvažnijih i najopasnijih 'krakova' Mesićeva dolaska i ostanka na vlasti bilo je tužilaštvo Haaškoga suda koje je zadužio otvaranjem Tuđmanova arhiva, ali i višekratnim pojavljivanjem na Sudu u ulozi krunskog svjedoka i svjedoka pokajnika (o tome vidi više u mojoj knjizi Let iznad kukavičjeg gnijezda).

Treće – obavještajno prizemlje i podzemlje: Trolist obavještajnih snova – Josip Manolić, Budimir Leka Lončar i Josip Perković, pojačani s Tomislavom Karamarkom i Sašom Perkovićem mogli su u svakom času pripomoći Mesiću da pronađe adekvatno, ubilačko 'crnilo' za javno sramoćenje i ponižavanje svih Mesićevih prirodnih i političkih protivnika.

Četvrto – bivši partizani, antifašisti, staljinisti, titovci i titoisti: vrlo moćni krak Mesićeve vlastodržačke hobotnice bili su pripadnici izuzetno brojnih i heterogenih antifašističkih i 'antifašističkih' skupina i plemena, među kojima su bili brojni iskreni i časni ratnici protiv talijanskog fašizma, njemačkog nacizma, četništva i ustaštva, ali i opaki, masovni i pojedinačni ubojice.

Peto – utilitarni i moćni dio malene zagrebačke Židovske zajednice Bet Israel Zagreb: svjestan činjenice da je u Australiji i drugdje pjevao ustaške budnice, Stjepan Stipe Mesić sagradio je poslovno-političko-emocionalne veze s pripadnicima 'odmetnute' židovske zajednice kojoj je duhovni vođa rabin dr. Kotel Da-Don, a stvarni vođa Slavko Goldstein. Taj mu je židovsko-izraelski 'krak' osigurao zaštitu od moguće, činjenično osnovane, kritike za negdašnje proustaško očijukanje i pjevušenje.

Šesto – 'nesvrstani' Muamer al-Gadafi i druge vođe arapskih 'revolucija': uz svestranu pomoć Budimira Bude Leke Lončara, Mesić je do krajnjih granica osnažio 'naftni', 'plinski' i 'nesvrstani' krak svoje hobotnice koji je živio sve do Gadafijeva smaknuća, a živ je još uvijek u drugim despotskim, satrapskim i ljudožderskim režimima arapskoga svijeta. 'Plijen' koji je stizao do Mesića i Mesićeva kruga iz tog 'kraka' tek će trebati istražiti, ako tragovi novca uopće postoje.

Sedmo – Ivo Sanader i Milan Bandić: jedan od moćnih krakova Mesićeve hobotnice protezao se preko dr. Ive Sanadera i Milana Bandića. Svaki zbog svojih računa, očito na kraju neuspješnih, poslužili su Mesiću za ulov bogatoga plijena. Milan Bandić vodio mu je prvu kampanju i prikupljao silan novac. Na kraju drugog mandata, nadajući se očito Mesićevoj potpori u predsjedničkoj utrci, nakon tajnog 'trojnog pakta' (Mesić – Bandić – Dragičević) osnovao je tvrtku Terme Zagreb kako bi mlađa kći bivšega predsjednika Saša Mesić dobila zlatni kruh bez motike: plaću od 17.000 kuna neto. Tek nakon razlaza s Mesićem i nakon što je Saša tražila da joj plaća bude veća od Bandićeve, gradonačelnik je početkom veljače ove godine donio odluku da više ne će financirati Terme. Sanader je, zbog samo njemu znanih razloga, Mesića nagradio posebnim zakonom o njegovim doživotnim pravima, ali ne i obvezama.

Osmo – prizemlje i podzemlje: ne ulazeći uopće u raspravu o tomu je li i kakve je veze Stjepan Stipe Mesić imao s kriminalnim prizemljem i podzemljem, već same urbane priče i legende o njegovim navodnim vezama s različitim mafijama i 'mafijama' – albanskom, ruskom, hrvatskom – djelovale su kao jedan od najsnažnijih krakova njegove moći. Naime, nitko razuman ne voli imati veze i, pogotovo, ne voli kritički govoriti i pisati o predsjedniku koji druguje i prijateljuje s otmičarima djece, reketarima, mafijašima i ljudima s onu stranu zakona.

Iako je Stjepan Stipe Mesić prije silaska s vlasti i fizičkog odlaska iz Predsjedničkih dvora učinio mnogo toga da tamo ostavi svoj 'dobri' duh i zaštitnike svoga lika i djela (Sašu Perkovića, Sinišu Tatalovića, Zrinku Vrabec Mojzeš), vrijeme je još jednom potvrdilo kako je učinio fatalnu pogrešku kada je povjerovao da na demonizaciji i kriminalizaciji prvoga predsjednika Republike može izgraditi čast i slavu drugoga predsjednika Republike, tj. samoga sebe.

Napravio je još jednu, ovog puta doista fatalnu pogrešku: javno je zaratio s trećim hrvatskim predsjednikom Republike dr. Ivom Josipovićem.

Fatalna Mesićeva pogreška: Verbalni rat (koji ne može dobiti) s Josipovićem

Da je bivši predsjednik Mesić lak na verbalnom 'okidaču', odavno je znano hrvatskoj javnosti, ali i da predsjednik pravednik dr. Ivo Josipović može u javnosti istupiti 'bez dlake na jeziku', bila je u času izbijanja njihova hladnoga rata ipak nova vijest.

Verbalni rat bivšega i sadašnjega predsjednika imao je casus belum u ovoj javnoj izjavi aktualnoga predsjednika: 'Inače cijenim predsjednika Mesića kao političara pa sam malo i razočaran ovim tekstom koji je rukopis gospodina Jakića. U čemu je stvar? Svidjelo se to predsjedniku Mesiću ili ne, danas kroz Ustav i zakonska rješenja bivši predsjednik nema nikakva zaduženja pa se legitimno pitati ima li ured smisla. Ako sutra bude drukčije, vjerojatno ću drukčije razmišljati. Danas kada veliki broj ljudi gladuje, legitimno se pitati o potrebi ureda.'

Predsjednik Josipović nije u polemici iskoristio makroekonomske argumente (tipa: nužnost proračunskih rezova ili štednje), već se odlučio na snažne populističko-emocionalne ('veliki broj ljudi gladuje') i formalno-prave razloge ('bivši predsjednik nema nikakva – ustavna i zakonska – zaduženja').

Josipović je na kraju aludirao i na vanjskopolitičku štetu koju zemlji čini bivši predsjednik: 'S druge strane kada bi bivši predsjednik imao neke ovlasti, onda bi svoje aktivnosti trebao koordinirati s onima koji imaju legitimnu dužnost da se brinu za interese države, mislim na Vladu i aktualnog predsjednika. Tada se ne bi događalo da te aktivnosti koje spominje predsjednik Mesić, razni susreti i konferencije, da one imaju neke neobične konotacije poput podrške Gadafiju.'

Umjesto da prihvati razumno razmišljanje trećega predsjednika ili da čak sam zatraži – zbog teške gospodarske situacije – ukidanje svoga ureda, Mesiće je 31. siječnja 2012. javnosti poslao krajnje otrovno priopćenje protiv svoga nasljednika.

U njemu je, uz ostalo, napisao: 'Naravno, lakše je stjecati bodove na ljestvicama popularnosti nedorečenošću i izbjegavanjem zauzimanja jasnih pozicija, zbog čega ne će biti ni neprijatelja. Samo, jesmo li željeli i trebamo li takvog predsjednika?'

Štoviše, prema uvjerenju samoga Josipovića, upravo je Mesić, oslanjajući se na opisani 'krak' obavještajnog prizemlja (u Uredu Predsjednika Republike) i podzemlja (izvan Ureda) pokrenuo medijsko-političku ofenzivu protiv njega u Aferi ZAMP.

Mesić je, očito, površan kakav već jest, podcijenio Josipovića. Povjerovao je da mu se protiv njega isplati medijski, politički, pa i pravosudno ratovati.

Predsjednik Josipović na samom je početku mandata, sasvim nehotice, dao javnosti do znanja kako mu je strpljenje, ali ne bilo kakvo strpljenje, već ono pomalo morbidno, jedna od glavnih osobina. Kao omiljenu poslovicu spomenuo je dotad manje poznatu japansku ratničku izreku: 'Ako sjedneš na obalu rijeke i čekaš dovoljno dugo i dovoljno strpljivo, rijekom će proplutati leš tvoga neprijatelja'.

Nakon izbora 4. prosinca 2011. godine dr. Ivo Josipović, strpljivi čekač na obali hrvatske političke rijeke, dočekao je dan kad je politički 'leš' Stipe Mesića rijeka vremena i zle sudbine odnijela s vlasti u bespomoćnu deltu obespravljene oporbe.

Stipi Mesiću očito se ne piše dobro. Na sudu je izgubio spor protiv novinara Darka Petričića. Osvetnički rat protiv vrhovnika dr. Franje Tuđmana, njegovih generala i ratnika stiže mu na naplatu.

Sudac Zorislav Kaleb koji je oslobodio Petričića od Mesićevih optužaba za klevetu, kažu mi prijatelji, hrvatski je branitelj. Branitelji se više ne boje Stjepana Stipe Mesića i njegove hobotnice. Strah se preselio u Mesićev krug.

On se mogao nazrijeti već u ranije spomenutom priopćenju polemici s Josipovićem.

U njemu piše: 'Predsjednik koji ima stav i koji se ne boji donositi često nepopularne odluke nužno stječe i neprijatelje. Stoga je neizbježno da i nakon isteka mandata ima osiguranje – i opet manje zbog sebe, a više zbog države'.

Istražitelji koji danas 'vršljaju' po arhivi Ureda predsjednika Josipovića traže trag novca 'Patrije' iz doba kad je ondje stolovao Veliki Detuđmanokrat Stjepan Stipe Mesić.

Franjo Tuđman ima razloga da o Uskrsu na onom svijetu bude radostan: njegov progonitelj kojemu je bio veliki dobrotvor postupno se pretvara u progonjenog.

Sasvim zasluženo!

Dr. Slaven Letica
Hrvatski list