Hrvatski tjednik
 

Život na rate, smrt na kredit

Prednost života u komunizmu bila je mogućnost usporedbe. Svaki građanin bivše Jugoslavije znao je da se na kapitalističkom Zapadu bolje živi. I bivša partijska vrhuška i običan puk, svatko je na svoj način razmišljao kako doseći bogatstvo Zapadne Europe i Amerike. Nakon sloma komunizma, početkom devedesetih godina kapitalizamprošloga stoljeća, nastupilo je opće veselje i nada da je raj na zemlji konačno na dohvat ruke. I bivša komunistička klasa morala je priznati da je kapitalistički Zapad uspio u gospodarskoj praksi obistiniti masu teoretskih zamisli u kojima je komunizam u praksi zakazao.

Odumiranje države, zatiranje nacionalne svijesti, potrošačka groznica, vječiti rast bruto nacionalnog dohotka, stvaranje multikulturalnog, anacionalnog, višeetničkog društva – sve ono o čemu su rani komunistički teoretičari sanjali, postala je zbilja na kapitalističkom ZapaduOdumiranje državeOdumiranje države, zatiranje nacionalne svijesti, potrošačka groznica, vječiti rast bruto nacionalnog dohotka, stvaranje multikulturalnog, anacionalnog, višeetničkog društva – sve ono o čemu su rani komunistički teoretičari sanjali, postala je zbilja na kapitalističkom Zapadu u periodu od 1950. do 1990 u periodu od 1950. do 1990.

Kapitalističke iluzije

S kapitalističkim iluzijama danas je gotovo. Kapitalizam danas pokazuje svoje stvarno grabežljivo lice. Budući da za kapitaliste nema više protivnika nema niti potrebe za bilo kakvom usporedbom, a još manje želje da kapitalizam i dalje pokazuje svoju nazovi humanost, svoju demokratičnost i svoje evanđelje o ljudskim pravima. Svaka nova usporedba, svako javno isticanje neke alternative kapitalizmu, može dovesti pojedinca do profesionalnih i do pravnih neugodnosti. Kritički danas govoriti o neizabranom, nadnacionalnom tijelu, o novom sekularnom svetom trojstvu, Europskoj komisiji, Europskoj središnjoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu – smatra sa ozbiljnom intelektualnom herezom.

Za vrijeme nedavnog hladnog rata, t.j. dokle god je postojala komunistička opasnost, kapitalistički Zapad i njegov glavni stožer Amerika, hvalili su svoja zakonodavstva i svoju državu blagostanja i stalno upirali prstom na bijedu i kapitalizamprimitivizam komunističkog protivnika. Danas takva vrsta negativnog legitimiteta više ne prolazi. Kapitalističkom sustavu više nisu bitni ni socijalna država, ni sindikati, a još manje teško stečena prava vlastitih radnika.

Kapitalistički sistem ne treba više skrivati svoju izrabljivačku narav i dokazivati da je bolji od svojih realnih ili nadrealnih protivnika, bilo da se protivnik zove fašizam, komunizam ili islamizam. Premda se kapitalizam voli kititi slatkim riječima kao „liberalizam" i „parlamentarna demokracija", teško on može prikriti svoje oligarhijsko, plutokratsko i nenarodno lice. U želji sa brzim profitom, ili kako to moderni kapitalistički plutokrati vole kazati ezopovskim jezikom, u želji za „kapitalnom dobiti", ne mare više oni o svom narodu, a kamo li o svom radniku.

Ako je cijena rada na globalnom tržištu jeftinija u Maroku, onda oni sele svoju kompaniju u Maroko -- kao što je to nedavno učinila automobilska tvrtka „Renault" budući da je nadnica Maroku 5 do 10 puta manja nego u Francuskoj. Masovni broj neeuropskih emigranta ujedno navješćuje dolazeće klasne i rasne ratove u Europi i Americi. Za dolazeću balkanizaciju i ratove nisu krivi neeuropski došljaci, već moderni plutokrati koji znaju da neeuropski došljaci imaju slabu klasnu svijest, slabu sindikalnu svijest, i nikakvu povijesno kulturnu svijest zemlje primateljice. Stoga neeuropski imigranti predstavljaju „rezervnu armiju radne snage kapitala," s kojom globalni kapitalisti mogu puno lakše manipulirati nego sa domaćom radnom snagom.

Car je gol: Sv. Banka

Lice kapitalizma je iz dana u dan ružnije. Ono je uočljivo u financijskom kapitalu i njegovim glavnim stožerima: bankama i osiguravajućim društvima. Velika greška ranih komunista bila je njihova stalna kritika industrijskog kapitala – a nikada financijskog kapitala. Slučajno? Možda zato jer je krupni financijski kapital djelomično pomogao komunistima da 1917. dođu na vlast i da se održe na vlasti do 1990. Konačno i „cjelovitost i neovisnost komunističke Jugoslavije" nije samo čuvala Udba nego dobrim dijelom i zapadni financijski kapital od 1945. do 1990.g.

A i najbogatiji ljudi i zagovornici kapitalističkog tržišta danas u Hrvatskoj nisu pali s neba nego su to pretežno djeca hnbbivših jugoslavenskih komunista. Što samo govori da su kapitalizam i komunizma genealoški i tehnomorfološki veoma bliski. I evo nas danas u reprizi perioda nakon Prvog svjetskog rata, kada se o financijskom kapitalu puno diskutiralo—a još više ratovalo. Postoji ipak bitan zaokret u tradicionalnoj marksističkoj poštapalici. Naime, gledano sa današnje perspektive prva velika kriza kapitalizma bila je mala povijesna komedija; ali danas kriza kapitalizma postaje tragedija planetarnih razmjera uz vjerojatnost totalnih globalnih ratova.

Po školskoj definiciji država je suverena ako smije kovati novac i odrediti kada počinje izvanredno stanje. Danas to ne smije biti zadatak države. Središnje banka svake države, bilo da je riječ o HNB-u u Hrvatskoj, o FED-u Americi ili o ECB-u u Europskoj uniji, odlučuje doslovce o sudbini građana. Političke elite u svim istočnoeuropskim državama prvenstveno moraju provoditi ukaze anonimnih financijskih komesara, t.j. novih prokonzula iz novih centara moći: središnjih banaka koje u pravilu nikom nisu dužne polagati račune i čije čelnike građani ne biraju na izborima.

Čelnici središnjih banaka i njihovi samoprozvani eksperti, odnosno tehnokrati, nikako ne vole čuti riječi o potrebi za „nacionalizacijom banaka," ili „protekcionizmom." Te riječi slove kao nedemokratske i smatraju se u sukobu sa slobodnim tržištem, ili rečeno ezopovskim rječnikom eurokrata, suprotne su „pravnim stečevinama Europske unije" .. a medijski također slove kao put k populizmu, i ne daj bože... fašizmu. I mađarski predsjednik, bivši antikomunistički oporbenjak, Viktor Orban, nakon što se nedavno obrecnuo na poslovanje mađarskih banaka i zatražio veći državni nadzor, dobio je medijski šamar i uvrede da je diktator, desničar, itd. -- da bi mu se zatim i Europska komisija zaprijetila ukidanjem razvojnih financijskih fondova.

U intervjuu francuskom Le Mondeu, 4. veljače ove godine, Orban je ipak uspio izustiti:

„Pregovarao sam sa bankama o preustroju vraćanja novca uz fiksne kamatne stope. To je bila najteža borba u mojoj političkoj karijeri. Morao sam se sučeliti sa cijelom međunarodnom bankarskom zajednicom."

Orban je rekao ono što svaki političar u istočnoj Europi zna na pamet, ali ne smije javno reći.

Njemačka je od 1919. do 1932., t.j, tijekom Weimarske Republike, imala negativnu trgovačku bilancu, jer je uvozila Orbanviše nego što je mogla izvoziti. A ono malo što je imala u deviznim pričuvama bila je dužna plaćati kao ratnu odštetu, sve do 1988.(!) (po tzv. „Planu Young" i „Planu Dawes") silama pobjednicama. Pored toga Weimarska Njemačka je postala zemlja za rasprodaju svojih dobara i „dužnička ekonomija" uz plaćanje visokih kamata. Pored obveznih plaćanja ratne odštete zapadnim saveznicama, Nijemci su u tom periodu plaćali i kamate na zajmove dobivene u inozemstvu.

I evo paradoksa: Weimarska Njemačka prvo je morala Mjere štednjeRazvikane mjere štednje daju suprotne rezultate. Podizanjem stope neizravnih poreza (PDV-a ili TVA-a, ili VAT-a ) građani automatski moraju rezati svoju osobnu potrošnju, što automatski znači i manji priliv novca u državnu blagajnu, odnosno u državni proračundavati novac za odštetu silama pobjednicama, da bi zatim taj isti vlastiti novac morala posuđivat uz visoke kamate. Nacionalsocijalistički zastupnik u parlamentu Weimarske Republike (Reichstag), Gottfried Feder, ekonomist poznat po svojim knjigama protiv „dužničkog i kamatnog ropstva" i jedan od glavnih arhitekata prvog ekonomskog čuda u Njemačkoj od 1933. do 1939., navodi teze koje su danas ponovno popularne među ekonomistima – naravno uz mudro izbjegavanje spominjanja naglas njegovog imena.

Novo predratno doba

Nakon Drugog svjetskog rata silni broj ekonomskih stručnjaka obećao je da više nikada neće doći do svjetske ekonomske katastrofe niti do svjetskih ratova jer navodno postoje instrumenti za sprječavanje krize. Svrha stvaranja temelja Europske unije, Rimskim ugovorima1957., upravo je i bila nakana da se pošto poto utrne svaki nacionalizam i da se Njemačka drži pod paskom kao neprekidni platiša tuđih dugova. Mjere štednje i dizanje porezne stope, koje su postale danas vrsta obveznog svetog pisma za Hrvatsku, ali i ostale članice EU, poput Grčke, Španjolske, Italije, nisu učinkovite.

To su već stari recepti koje je već isprobavala i Weimarska Njemačka i koji su ekspresno dovele do urušavanja liberalnog sistem i Drugog svjetskog rata.

Razvikane mjere štednje daju suprotne rezultate. Podizanjem stope neizravnih poreza (PDV-a ili TVA-a, ili VAT-a ) građani automatski moraju rezati svoju osobnu potrošnju, što automatski znači i manji priliv novca u državnu blagajnu, odnosno u državni proračun. Državnom proračunu ostaje tada manje novca za moguća ulaganja i nove investicije i za otvaranje novih radnih mjesta.

Začarani krug kapitalizma nema kraja: masovna otpuštanja suvišnih radnika u javnom i privatnom sektoru također znači i veća državna izdvajanja iz proračuna za nezaposlene. A to neminovno vodi do radikalizacije i polarizacije društva i građanskog rata. Ono što moderni kapitalistički t.j. „liberalni" teoretičar i njihovi novinari ne žele priznati je da je kapitalizam, odnosno „liberalizam", u proteklih sto godina bio majstor u stvaranju vlastitih zakletih neprijatelja: komunizma i fašizma.

Rješenje bi bilo jačanje likvidnosti putem državnog puštanja u opticaj mase novca – kao što to smije raditi FED u Americi ili Središnja banka Velike Britanije, a čije valute nisu vezane na Euro. Kada zemlji prijeti opći krah i pobuna Grčkagrađana središnje banke mogu tada devalvirati funtu ili dolar, a time pojačati svoj izvoz i smanjiti uvoz. No američki FED nije državna banka i ona ne podliježe državnoj kontroli. Američki FED poluanonimni je kartel bankara koji je prije desetak godina šakom i kapom dijelio novac, što je velikim dijelom dovelo do izdavanja loših hipotekarnih kredita koji su Amerikance doveli danas u dužničko ropstvo. Danas bi Grčkoj bilo najbolje da se vrati nacionalnoj valuti drahmi, da je devalvira, i da proglasi bankrot zemlje.

Nešto slično je učinila Argentina prije desetak godina – zemlja koja se danas koliko toliko opravila. No globalni financijski namjesnici ne žele čuti mogućnost povratka Grčke nacionalnoj valuti drahmi, jer tada cijeli projekt Europske Unije leti u zrak. Rješenje je također puštanje u promet i davanja državama mase novaca tiskanog od Europske središnje banke. No Lisabonski ugovor, člankom 123. izričito „zabranjuje kreditna prekoračenja i ostale vrste kreditnih pogodnosti pri Europskoj središnjoj banci ili središnjim bankama država u korist institucija, tijela, ureda i agencija Unije, središnjih vlada, regionalnih, lokalnih ili drugih javnih vlasti, ostalih tijela.."

Nitko nije sanjao da će krajnji stadij nadnaravnog projekta zvan Jugoslavija završiti i 1991. u bombardiranju Vukovara i Dubrovnika. No povijest je i dalje prepuna idiotskih izjava političara koji se vole zaklinjati u „nikada više". Tako će i ove godine i u nadolazećim godinama biti još mnogo gore. Nakon pobune masa u središtu Pariza 14. srpnja, 1789. nitko na dvoru Louisa XVI u obližnjem Versaillesu nije stvari uzimao ozbiljno. Prijatelj kralja vojvoda Liancourt drugi dan, 15. srpnja, u 8 sati ujutro uletio je u odaje kralja. Kralj ga je upitao: „Šta je? Opet revolt?" vojvoda Liancourt kralju je odgovorio: „Ne, visosti, ovo je revolucija."

Dr. Tomislav Sunić
Hrvatski list
Tomislav Sunić (www.tomsunic.com) je autor knjige La Croatie; un pays par défaut? (Paris: Avatar 2010)

Hrvatski list

Hrvatski tjednik

Čet, 26-11-2020, 21:45:19

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.