Prava slika Ive Josipovića

Predsjednik RH Ivo Josipović nedavno je dobio konjunktivitis koji se mogao nazrijeti čak i iza tamnih naočala. Kako je upravo u to vrijeme izjavio da postoji jedan mediji koji je osobito „njegov" i koji ga iz broja u broj „pljuje u oko", a medij izlazi u Zadru, ne u Zagrebu, lako je bilo prepoznati da je baš Hrvatski list kriv za predsjednikov konjunktivitis.

Nama je, inače, drago da se Hrvatski list predsjedniku – ne sviđa. Svoju vjerodostojnost ne gradimo na „presumpciji" sviđanja bilo kojem političaru, pa ni Ivi Josipoviću. Bilo bi porazno za nas, porazno je za bilo koji medij u slobodnom društvu da svoju uređivačku politiku prilagođava Stupovi društvaMediji su u najvećem broju slučajeva u stranom vlasništvu, postali su to istodobno kad i banke, krupne kompanije, a to su stupovi društva koje svaka ozbiljna država ne prodaje ni za sve zlato svijetabilo kojem moćnom pojedincu ili stranci u politici. To što je hrvatsko novinarstvo drukčije te je u gotovo 90 postotnom dijelu u funkciji ancille regime, druga je stvar i svjedoči o stupnju neslobode u kojemu živi ne samo novinarstvo nego i društvo u cjelini. Pomalo je bizarna činjenica da se vodeći hrvatski političari danas iščuđavaju nad činjenicom, i nikako ne mogu doći k sebi, da postoje pojedini mediji koji se ne uklapaju u odavno stvorenu opću činjenicu medijske okupacije Hrvatske.

Rijetke oaze novinarske slobode

Mediji su u najvećem broju slučajeva u stranom vlasništvu, postali su to istodobno kad i banke, krupne kompanije, a to su stupovi društva koje svaka ozbiljna država ne prodaje ni za sve zlato svijeta. U Hrvatskoj postoje tek rijetke oaze novinarske slobode. One su, na žalost, iznimka umjesto da su pravilo. Hrvatski predsjednik, ako je uistinu hrvatski, trebao bi se zabrinuti nad činjenicom što nema više takvih oaza, umjesto što mu smeta samostalnost i sloboda Hrvatskoga lista. Premda izravno ne zvuči kao prijetnja, Josipovićeva izjava implicite u sebi sadržava takvu poruku jer kad se netko tko je najmoćniji u državi, zaštićen snagom institucije predsjednika, izjašnjava na negativan način o nekomu tko nema nikakvu institucionalnu moć, onda to izjašnjavanje može biti i poziv na obračun s nama.

Povod ovom „sukobu" bila je naša naslovnica 387. broja na kojoj smo uz veliku fotografiju predsjednika Josipovića objavili naslov „Komunistička ZMIJA oslabljena je 91. – ali još gmiže". Bila je to naša refleksna reakcija na Josipovićevu izjavu u izraelskom Knessetu da je „ustaška zmija oslabljena, ali još gmiže." Imali smo potpuno pravo na tu ironičnu inverziju njegove sumanute izjave ne zbog našega prava na slobodu mišljenja i izražavanja, nego i zbog moralne i profesionalne obveze da tu izjavu prikažemo onako kako jedino zaslužuje – kao nesvakidašnju glupost i laž. Jer nitko danas u Hrvatskoj ne može dokazati postojanje bilo kakvih ustaša, bilo kakve ustaške zmije koja gmiže, ali se s obiljem argumentacije može pokazati da komunisti postoje i da komunistička zmija gmiže, u čemu je nemala participacija i samoga predsjednika Josipovića. Josipović, dakle, izmišlja i vrijeđa vlastiti narod, vraća kotač povijesti unatrag i mlađe naraštaje, željne mira, posla i budućnosti u RH, on poziva u ideološke ratove njihovih pradjedova. To je strašno premda, s obzirom i na neke prijašnje poteze Ive Josipovića, ne iznenađuje.

"Pljuvanje u oko"

Uostalom, i nekoliko dana poslije svega Josipović izjavljuje kako u Hrvatskoj ima onih koji broje samo nestale u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani, njih oko 900, a ne broje nestale hrvatske građane srpske nacionalnosti. On prvo ne zna da osobe koje se vode nestalima na strani srpskih agresora nisu hrvatski državljani, jer su to odbili biti 1991. godine kad su proglasili svoju državu i krenuli u oružanu agresiju protiv RH, a, drugo, uopće ne zna kako su ti građani nestali i stradali, u funkciji agresije ili kao civili. Kako god bilo, Josipović je jedini predsjednik neke države koji broji poginule i nestale na agresorskoj strani te traga za njima. On uporno svojom politikom potiče osjećaje kompleksa, kajanja i stida kod hrvatskoga naroda, premda je taj narod bio žrtva agresije i pretrpio golema stradanja, a s druge strane potiče osjećaj nedužnosti i potpune rehabilitacije kod onih koji su izvršili agresiju i stradanje, te onda sve umata u fraze o potrebi pomirenja. Nitko tko ima savjesti i odgovornosti nema ništa protiv pomirenja sa svima, pa i s agresorima, ali kada se to pomirenje zasniva na Neugodno pitanjeNaime, kako on rado govori o ustašama i izdajniku Anti Paveliću koji je prodao hrvatske teritorije fašističkoj Italiji, mi smo ga pitali, tko je prodao dijelove Hrvatske Srbiji, BiH i Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata i nije li po istom načelu i J. B. Tito izdajnik. Na to posve utemeljeno pitanje i Josipović i svi današnji apologeti jugoslavenskog zločinca izbjegavaju dati bilo kakav odgovorlažima i nepravdi, dakle na kategorijama koje forsira Ivo Josipović, onda to nije nikakvo pomirenje, nego sijanje sjemena novoga zla i sukoba.

O predsjedniku Ivi Josipoviću Hrvatski list je zaista dosta pisao, što je sasvim logično s obzirom da se radi o predsjedniku, ali je daleko od istine njegova tvrdnja da ga „pljujemo u oko" iz broja u broj. Štoviše, ravnopravan je s ostalim vlastodršcima i svih ovih godina nije bio nimalo „povlašten" u odnosu na Stjepana Mesića, Ivu Sanadera, Jadranku Kosor...Svi su oni također dolazili do zaključka da im Hrvatski list „pljuje u oko". Priznajemo da smo u nekim tekstovima o Josipoviću prije par godina bili ponešto neprecizni, ali to nismo učinili namjerno pa smo se za te nepreciznosti ispričali. U svemu ostalom o Josipoviću nastupamo s pozicija argumentum ad rem, a ne argumentum ad hominem. Ne slažući se s nekim bitnim elementima njegove politike, što je posve razvidno i legitimno, izlažemo ju kritici, ali smo spremni uvijek uvrstiti i njegova mišljenja. Kad smo mu ponudili prije par godina opsežni intervju s dvadesetak pitanja, odbio je obrazlažući tvrdnjom da smo objavili neke laži o njemu. Nama se čini da su mu zasmetala neka pitanja. Naime, kako on rado govori o ustašama i izdajniku Anti Paveliću koji je prodao hrvatske teritorije fašističkoj Italiji, mi smo ga pitali, tko je prodao dijelove Hrvatske Srbiji, BiH i Crnoj Gori nakon Drugog svjetskog rata i nije li po istom načelu i J. B. Tito izdajnik. Na to posve utemeljeno pitanje i Josipović i svi današnji apologeti jugoslavenskog zločinca izbjegavaju dati bilo kakav odgovor pokazujući svoje poslovično pljuvanje po povijesnim činjenicama.

Josipovićevo licimjerstvo

Prvi smo u Hrvatskoj javno prepoznali licemjerstvo Ive Josipovića te upozorili čitatelje i javnost da se iza paravana „pristojnog i obrazovanog klavirista" skrivaju neke sasvim prozaične, klasične ljudske slabosti što se vidjelo ne samo kroz favorizirano izvlačenje vlastite ušteđevine iz štedionice nad kojom je proglašen stečaj, nego i u suradnji Hrvatskog društva skladatelja sa ZAMP-om i tvrtkom njegova prijatelja Marka Vojkovića kojemu je u samo tri godine, dok je Josipović bio član HDS-a, te entuzijastično progurao zakon, omogućio više od sto milijuna kuna prihoda. Dokumente o tome nismo tada imali, a ovih dana ih je objavljivao internetski portal Indeks koji je uvjerljivo demantirao najnovije Josipovićeve lažne demantije te pokazao da smo i mi prije nekoliko godina bili u pravu.

Uglavnom, prava slika Ive Josipovića nije ona koja se producira u hrvatskoj javnosti. Ne samo da je i on čovjek od krvi i mesa, nego se radi i o ozbiljnim zastranjenjima neprispodobivima dužnosti predsjednika RH, koliko god to bilo nespoznatljivo površnim ili apologetskim umovima. Nama je drago da možemo razbijati tu idealiziranu umjetnu sliku o Ivi Josipoviću i „pljuvati mu u oko", a kad bi prestao lagati i počeo odgovarati na neugodna pitanja, onda možda ne bi dobio konjunktivitis.

Ivica Marijačić
Hrvatski list