Hrvatski tjednik
 

Bolest na mržnju

Ne tako davno, mi Hrvati i naša zemlja Hrvatska preživjeli smo apokaliptičnu, plamteću, ubilačku, pa i genocidnu mržnju najvećeg dijela srpskog naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Nacionalističkim ludilom godinama, pa i desetljećima zaluđivani srpski narod jednostavno je iskreno povjerovao u desetljećima stvarani mit o genocidnosti Hrvata (i Bošnjaka) kao naroda i ustaškoj, genocidnoj prirodi svake hrvatske države.

Ta fanatična i iracionalna mržnja odvela je Srbe i Srbiju u brojne ratove koje su na kraju sve izgubili: slovenski, Slaven Leticabosansko-hercegovački i kosovski koji je bio za njih i 'svetski', jer su zaratili s Amerikom, Europskom Unijom, NATO-om i Ujedinjenim narodima.

Na kraju svih tih sumanutih ratova, kao u kakvom teatru apsurda, sami su Srbi, tvorci i sljedbenici tog strašnoga mita, na Haaškom sudu osuđeni za zločin propusta sprječavanja genocida u Srebrenici, a pred njima je teški sudski proces koji ih očekuju na temelju tužbi za počinjenje genocida koje je protiv Srbije podnijela naša zemlja. Ufaju se u „genocidnu nagodbu", nadaju se povlačenju hrvatske tužbe, čemu su doista skloni novi hrvatski vlastodršci, ali ne i hrvatski ratnici i narod.

Tema ovog eseja nisu, naravno, ti izgubljeni velikosrpski ratovi (to je njihova briga i noćna mora), već mržnja samo jednog čovjeka. Kako se radi o krajnje zanimljivoj, gotovo bolesnoj mržnji prema Hrvatskoj i 'Europi', čiji su korijeni i uzroci dobrim dijelom osobne naravi, ovdje ću se s njom pozabaviti kao 'analizom slučaja'.

Posljednji mrzitelj(i) Hrvatske

Pregled, subotnji prilog Novog lista, objavio je na sam Božić po julijanskom kalendaru, veliki intervju s poznatim, nekad slavnim novinarom, piscem, književnim kritičarom i polemičarom Igorom Mandićem. Čitanju intervjua privukao me je krajnje provokativan naslov 'Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita' (7. siječnja 2012.)

Ako kojim slučajem mislite da je uredništvo izmislilo ili iskonstruiralo izvan konteksta naslov intervjua kao senzacionalističku nakladnu provokaciju, ljuto se varate. Uredništvo je bilo krajnje pošteno pri određivanju naslova, a da je tako, pokazat ću citiranjem Mandićeva odgovora na prilično uopćeno novinarsko pitanje: 'Koje su onda neuralgične točke našeg društva? Oko čega se sporimo?'

Evo Mandićeva odgovora: 'Pa ovdje imamo tu nemoguću situaciju da na silu održavamo jedan konstrukt koji se zove Hrvatska. Dokazano je da je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići, ili lopovi, ili mediokriteti, ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući, uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis, projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti. Ovo zvuči možda malo previše dešperatno, presmiono za jednu malenkost kakva sam ja.'

Igor zatim nastavlja: 'Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinentskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to Igor Mandićvodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme pao u svoju staru zamku. Reći ću nešto što je možda uvredljivo i za vlast i za opoziciju, ali Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije, tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud.'

Igor Mandić s mačkama i autobiografskim knjigama 'U zadnji čas' i 'Sebi pod kožu'

Čitatelja koji ne poznaje nekad otkačenu i provokativnu, a posljednjih godina malodušnu i nihilističku ljudsku narav, bogati opus i tragičnu životnu sudbinu Igora Mandića, citirane rečenice zasigurno će ispuniti nevjericom, opravdanim bijesom, intuitivnim prijezirom, pa i plamtećom mržnjom: prema umniku i građaninu koji o vlastitom narodu, domovini i državi govori tako oporo, bezobzirno, strašno i Propali projektHrvatska je za njega utjelovljenje sviju zala i izopačenosti ovoga svijeta. Ona je 'propali projekt', 'projekt šovinističkih elita', 'uzaludni trud', 'alkoholičar u apstinencijskoj krizi', 'promašeni projekt', 'neoustaška tuđmanovska Hrvatska', zemlja 'društvene pokvarenosti' u kojoj je sve 'otišlo dođavola' i u kojoj je 'sve rasprodano, pokradeno, darovano'. Svaki je trud oko te i takve države i zemlje 'uzaludni trud'ružno.

Hrvatska je za njega utjelovljenje sviju zala i izopačenosti ovoga svijeta. Ona je 'propali projekt', 'projekt šovinističkih elita', 'uzaludni trud', 'alkoholičar u apstinencijskoj krizi', 'promašeni projekt', 'neoustaška tuđmanovska Hrvatska', zemlja 'društvene pokvarenosti' u kojoj je sve 'otišlo dođavola' i u kojoj je 'sve rasprodano, pokradeno, darovano'. Svaki je trud oko te i takve države i zemlje 'uzaludni trud'.

Domomrzje

Koliko god nevjerojatno izgledalo da neki normalan čovjek može u sebi imati toliko gorčine, ogorčenja, pa i prijezira prema vlastitoj državi i narodu, kako je to 'hrabro' javno (!) iskazao Igor Mandić, sama činjenica da on takvo mišljenje slobodno iznosi 'u toj i takvoj Hrvatskoj', govori protiv njegova malignog nihilizma, u prilog nas Hrvata i Hrvatske koji smo, po njemu, nasađeni na 'trule temelje'.

Kako hrvatski jezik ima izraz za ljubav prema domovini - domoljublje, silna mržnja koja spontano izvire iz Igora Mandića traži od naših jezikoslovaca da skuju prikladnu riječ za silnu mržnju prema vlastitom narodu j domovini. Nešto kao 'domomrzje'.

Dakako, posebno je pitanje u kojoj je mjeri mržnja Igora Mandića prema Hrvatima i Hrvatskoj izraz njegovih istinskih i racionalnih osjećaja i uvjerenja, a u kojoj je mjeri posljedica osobne tragedije ili intelektualna poza koja imaju dosta zajedničkog s iracionalnim ponašanjem Petera Handkea (majka mu je počinila samoubojstvo) pri traženju 'pravde' za Srbiju i Slobodana Miloševića. Treći od 'tri prsta' poznatih umnika koji uporno traže 'pravdu za Srbiju' je Nemanja Emir Kusturica.

Trolist ili 'troprst' lokalno ili globalno poznatih umnika koji vjeruju u ratnu nevinost Srba i uporno traže 'pravdu za Srbiju': Igor Mandić, Nemanja Emir Kusturica i Peter Handke

Ako ste, u dobar ili zao čas, pomislili da Igor Mandić mrzi samo Hrvatsku, pa i Europsku Uniju, a voli samo neku novu Srbo-Hrvatsku, grdo ste se prevarili. Njegova je potreba ili sklonost mržnji posljednjih godina znatno veća, raskošnija i neobuzdanija.

Iako toga baš i nije svjestan, on s podjednakim žarom i strašću mrzi Hrvatsku i Dalmatinsku zagoru, Hrvate i Vlaje, Franju Tuđmana i Željka Keruma.

Kako to izgleda, televizijski su gledatelji imali prilike vidjeti emisiji HTV-a Nedjeljom u 2. Tom je prilikom na pasja kola izvrijeđao gradonačelnika Splita Željka Keruma zbog njegove izjave da 'Srbi moraju znati gdje im je mjesto'. Ovako je objasnio svoju motivaciju ili nagon za mržnju: 'Ja sam nepopularna osoba, a nepopularni ljudi moraju davati nepopularne izjave. Ne mogu biti korektan i fin kad sam već na izmaku života. Prema tome, što mi drugo preostaje nego da budem nepopularan.'

Željko Kerum s Ogorkama u rodnom Ogorju u svibnju 2009.

Treba podsjetiti da je za Keruma kazao: 'Kerum je ideološki pajac i početnik u teškom poslu koji nekontrolirano govori Željko Kerumnečuvene gluposti bliske nacifašizmu. Njegove ideje o Srbima ne da su nakaradne, nego su možda za kriminalni progon.' Kazao je i ovo: 'On je 'građanin' iz Ogorja kraj Muća i predstavlja pretežno taj vlaški element i teško da bi mogao osnovati građansku stranku, možda mućkarošku ili vlašku, ali građansku teško. Kerum je proizvod klime koja u Hrvatskoj vlada posljednjih 20 godina. Sve mu govori da se smije tako izraziti, a da mu se ništa ne će dogoditi.'

Kao i govor o Hrvatskoj, Mandićev je govor o Kerumu i 'vlaškom elementu' pun predrasuda i, da se poslužim njegovim riječima, 'možda za kriminalni progon'.

Dok o 'Vlajima' (stanovnicima Dalmatinske zagore), Hrvatima i Hrvatskoj govori sve najgore, Mandić o mogućem ponovnom 'bratstvu i jedinstvu' Hrvata i Srba misli, govori i piše sve najbolje.

Samoga Keruma Mandićeva mržnja previše ne brine jer mu su važniji deseterci spjevani i uglazbljeni njemu u čast, kakav je ovaj 'poduzetnički' i 'menadžerski' guslarice Ruže Jolić iz Tomislavgrada:

'Evo Kerum potporu nam daje

da oživi stare običaje.

Željko Kerum firme otvorio

i dosta je ljudi zaposlio.

Recesija njega ne zanima,

svaki radnik svoju plaću prima.

treba njemu sve glasove dati

kad pošteno znade upravljati.'

U intervjuu koji je dao beogradskim Večernjim novostima kazao je da su Srbi i Hrvati 'slični, srodni, orođeni, bliski, ujedinjeni porijeklom slavenskim i dolaskom na Balkan' i da zbog toga zaslužuju živjeti zajedno u jednoj državi. Tvrdio je pritom kako on u Hrvatskoj vodi 'teške bitke' kako bi dokazao kako Srbi i Hrvati trebaju ponovno živjeli u istoj državi: 'Ipak, ideje o zajedničkom životu zastupljenije su i raširenije nego što se misli. Glasni dio nacionalističkog puka prekriva mogućnost izražavanja ovakvih, rekao bih, pozitivnijih ideja, ali nije istina da takve ideje ne postoje kod mnogih. Duboko sam uvjeren da postoje jer ja stalno branim Hrvatsku od ustaša. Ja im je ne dam. I zato ta borba još traje.' (Izvor:www.tportal.hr)

Teorija mržnje i mržnja kao zarazna bolest

Pojam i fenomen mržnje još je uvijek zanemaren u pjesništvu, prozi, pa i društvenim znanostima (u odnosu na pojam i fenomen ljubavi), ali su novi genocidni pokreti potkraj prošlog stoljeća (Ruanda, Bosna, Burundi ) obnovili zanimanje znanstvenika za fenomen i psihologiju osobne i kolektivne mržnje, posebice za one vrste apokaliptičnih kolektivnih mržnji koje za rezultat imaju pojavu (obnovu) genocidnih pokreta i ratova.

Jedan od rijetkih znanstvenika koji se ozbiljno bavi fenomenima ljubavi i mržnje je Robert Jeffrey Sternberg, jedan od najvećih američkih i svjetskih psihologa i psihometričara. Trenutno radi na Državnom sveučilištu Oklahama, a bio je Hrvatskaprofesor na poznatim sveučilištima Tufts i Yale i predsjednik Američkog psihologijske društva.

Široko je područje njegovih istraživačkih i teorijskih interesa: ljudska inteligencija, stilovi mišljenja, spoznajna fleksibilnost, nadarenost te ljubav i - mržnja.

Profesor Sternberg s jednim od brojnih priznanja za svoja znanstvena postignuća

Životna priča Roberta Sternberga tragična je saga, sa sretnim krajem, o borbi dobra i zla u ljudskoj prirodi i o ulozi slučaja u ljudskom životu i povijesti. U najkraćem, ta bi se priča mogla ovako ispričati.

U kolovozu 1938. godine, jedna je mlada sedamnaestogodišnja djevojka pokušavala vlakom prijeći austrijsku granicu. Bila je primjetno uzbuđena i uplašena te je na upit graničara (vojnika) kuda ide, nesigurno odgovorila da ide na godišnji odmor u Nizozemsku. Njezina nesigurnost drugom se graničaru činila sumnjivom pa je zaključio da bi djevojka mogla biti Židovka koja želi pobjeći iz Austrije. Međutim, onaj prvi vojnik, koji je povjerovao djevojci, otklonio je svaku dvojbu rekavši: 'Zar ne vidiš da ima plave oči; ne može biti Židovka.' Djevojka s plavom bojom očiju koje su ju spasile od sigurne i strašne smrti, otputovala je nakon toga u SAD i 1944. godina udala se za Amerikanca. Bila je to majka teoretičara ljubavi i mržnje Roberta Sternberga! Želeći pobjeći od sjećanja na zlo (nacističko) koje je donijelo tragediju njegovoj obitelji i narodu (svi članovi njegove obitelji, osim majke i djeda po majci, stradali su u holokaustu), profesor Sternberg karijeru je posvetio istraživanju fenomenologije i psihologiji dobra: bavio se istraživanjima pozitivnoga u ljudskoj prirodi i čovječanstvu; istraživanjima razuma, obrazovanja, ljubavi i stvaralaštva.

Veliki preokret u njegovim profesionalnim interesima dogodio se kad je pročitao knjigu Philipa Gourevitcha o genocidu u Ruandi: 'Želimo vas obavijestiti da ćemo mi i naše obitelji sutra biti ubijeni' (We Wish to Inform You that Tomorrow We Will Be Killed with Our Families).

Nakon čitanja knjige i kao pažljivi promatrač zločina u Bosni i Hercegovini (u nizu rasprava spominje Radovana Karadžića: njegovo visoko, liječničko i psihijatrijsko obrazovanje koje mu nije bilo prepreka, već poticaj i temelj predrasuda i mržnje prema drugima - Bošnjacima, Albancima i Hrvatima), Sternberg je sebi postavio retoričko pitanje: Kako je moguće da se u stoljeću najvećeg napretka ljudskog obrazovanja i razuma - mnoga istraživanja potvrđuju da IQ raste u svim dijelovima svijeta, približno 9 posto po generaciji - događaju ti i takvi zločini. A statistika je pokazivala da je u 36.525 dana XX. stoljeća ubijeno između 100 i 160 milijuna civila, prosječno preko 3.000 ljudi dnevno!

Svoju teoriju mržnje prvi je put objavio u časopisu The Review of General Psychology pod naslovom 'Dvojna teorija mržnje: razvoj i primjena na terorizam, masakre i genocid' ('A Duplex Theory of Hate: Development and Application to Terrorism, Massacres, and Genocide'). Njegova je ključna teza da ljudi nisu jedini primati koji mrze (a nisu ni jedini koji vole), ali da postoje dvije bitne razlike između mržnje životinja i mržnje ljudi.

Prvo: iako životinje (istraživanja su rađena na čimpanzama) imaju osjećaje srodne ljudskima (bijes, ljubav, privlačnost, privrženost), njihovi se osjećaji temelje na nagonima, dok se ljudski osjećaji temelje na nagonima i razumu (spoznaji).

Drugo: ljudska mržnja (i ljubav) stvara se i održava pričama: da bismo mi, ljudi, mogli mrziti, moramo imati negativnu – zlu, zlokobnu ili apokaliptičnu – priču koju možemo ispričati sebi samima i drugima – kao poticaj i temelj za njihovu ili kao alibi za našu osobnu mržnju.

Svjestan činjenice da 'mržnja nije samo jedan osjećaj' i da postoje različiti oblici (mržnja prema bivšem partneru, Igor Mandićmržnja prema kolegi, obiteljske i susjedske mržnje, etničke - religijske - rasne i druge mržnje), pojavni oblici i intenziteti mržnje (od govora mržnje, verbalnog nasilja i ubojstva do genocida), Robert Sternberg ipak je pokušao osmisliti 'opću teoriju mržnje'; teoriju koja bi vrijedila za sve oblike, pojavne oblike i manifestacije mržnje. Svoju je teoriju zatim nekoliko godina provjeravao u suradnji sa suradnicom Karin Weis služeći se metodama povijesne analize i analize slučaja, 'igranja uloga' i stvaranja eksperimentalnih situacija koje generiraju mržnju. Sternbergova opća teorija mržnje neka je vrsta ukletog trokuta.

Prva stranica trokuta sastavljena je od osjećaja, nagona i strasti koji tvore 'vruću mržnju'. Strasna ili 'vruća mržnja' javlja se kao posljedica osjećaja pojedinačne ili kolektivne poniženosti, ugroženosti, straha, nemoći, zavisti ili bijesa, a rezultat je nagonske reakcije čovjeka ili ljudske vrste na strah općenito i strah od smrti posebice. Kad god se sretne sa situacijom koja ga ugrožava, čovjek i ljudska skupina reagiraju na jedan od dva načina: boriti se ili bježati.

Drugu stranicu trokuta mržnje Sternberg naziva 'negacija prisnosti'Javna mržnjaNjegova velika naracija i javna mržnja prema Hrvatima i Hrvatskoj baš i nije neka velika vijest i tema u Lijepoj Našoj: uglavnom je popraćena šutnjom, katkad nevjericom i prijezirom. Istodobno, ta je mržnja omiljena i dragocjena tema kod naših sugrađana Srba i susjeda Srbijanaca koji i dalje naivno vjeruju da stvari stoje baš onako kako ih vidi Igor Mandić (negation of intimacy) ili 'hladnom mržnjom'. Nakon inicijalne nagonske reakcije na opasnost - po logici 'boriti se ili bježati' - čovjek ili društvena skupina jednostavno pokušavaju razumjeti, osmisliti (verbalizirati) razloge za mržnju i načine reakcije na nju.

Treća stranica trokuta mržnje je 'prepuštanje mržnji' (commitment to hate) koje se svodi na trajno obezvrjeđenje onoga ili onih koje mrzimo. Da bismo prihvatili mržnju kao trajni osjećaj, sebe moramo uvjeriti da je onaj kojega mrzimo ili da su oni koje mrzimo, trajna prijetnja i da je naša mržnja prema njima opravdana, smislena i pravedna. Taj drugi mora se u našoj svijesti i podsvijesti pojaviti kao opasan i manje vrijedan: zao, pokvaren, prljav, podao, opasan, nečovječan, lažljiv.

Da bi skicirani trokut mržnje mogao funkcionirati na duži rok, u njegovo se središte mora smjestiti 'priča za mržnju' ili 'velika naracija' koja mržnji (osobnoj ili skupnoj) pruža alibi i jamči opstojnost i trajnost.

Velika Mandićeva priča ili naracija

Da bi mogao (za)mrziti Hrvatsku, Igor Mandić u svojoj je glavi osmislio veliku, demonsku, priču - naraciju o njoj i nama Hrvatima.

Njegova velika naracija i javna mržnja prema Hrvatima i Hrvatskoj baš i nije neka velika vijest i tema u Lijepoj Našoj: uglavnom je popraćena šutnjom, katkad nevjericom i prijezirom. Istodobno, ta je mržnja omiljena i dragocjena tema kod naših sugrađana Srba i susjeda Srbijanaca koji i dalje naivno vjeruju da stvari stoje baš onako kako ih vidi Igor Mandić.

Srbi ne žele shvatiti kako je Mandićeva samodestruktivna i samoubilačka javna mržnja prema svemu i svakome u Hrvatskoj derivat njegove doista strašne osobne tragedije: samoubojstva njegove kćeri jedinice Ade Mandić-Beier koja Europaje umrla od posljedica pokušaja samoubojstva, daleko od doma i domovine, u Baselu. Imala je cijeli život pred sobom: 36 godina, brak, a radila je i na disertaciji 'Motiv egzila u hrvatskom romanu'.

Naslovnica posthumno objavljene knjige Ade Mandić–Beier 'Pisma iz Heidelberga'

O tome kako su kćerino samoubojstvo i smrt utjecali na njegov život i dušu, iskreno je progovorio u autobiografskim knjigama, a sve je bitno o tom sažeo u nekoliko rečenica intervjua koji je dao tjedniku Nacional: 'Mene nitko ne može dotući, osim sjekirom, ali Ada me dotukla. To je činjenica izvan moje kontrole. Ostao sam bez svih iluzija. Škorpionski sam žilav i mogao bih se oduprijeti svim kapitalizmima i postkomunizmima, pisao bih i čačkalicom na vlastitoj koži i objavljivao u kafiću. Ali tragedija s Adom dotukla me. Ja sam pisac u izumiranju, odumirem kao žanr. No svi mi kad-tad postanemo suvišni.'

Smrt voljene kćeri jedinice očito je ljudski 'dotukla', kako i sam priznaje, Igora Mandića. Lako je pretpostaviti da samome sebi stalno postavlja jedno te isto pitanje: Zašto se ubila ili tko ju je ubio?

Teško mi je to napisati, ali sklon sam vjerovati da za smrt vlastite kćeri, makar i podsvjesno, optužuje Hrvatsku i - Europu.

Njegova malodušna, fatalistička ojađenost tim metaforičkim 'ubojicama' dade se nazrijeti i u intervju Novom listu koji je povod ovom osvrta: 'Taj rat (rat Srba i Hrvata - op. S.L.) možda je dokrajčio iluziju da možemo sa susjedima, ali možda postoji šansa da zajedno s braćom po plemenu, krvi i naciji stvorimo temelje neke nove čvršće zajednice. I tu ćemo jedino ostvariti nacionalni identitet i neku novu solidniju državu. A ovo s Hrvatskom u Europi rastapanje je maslaca na ploči vrućeg špahera'

Jedna on niza slika ciklusa 'Zavođenje (silovanje) Europe' slavnog kolumbijskog slikara Fernanda Botera (80)

Igor Mandić, očito je, mrzi i samu pomisao da bi Europa mogla biti prirodno 'stanište' za Hrvate i Hrvatsku.

On nema nikakvu iluziju o metaforičkoj 'Europi' u kojoj je izgubio kćer koja je, da paradoks bude potpun, baš u toj 'Europi', kao i brojni ljudi u iseljeništvu ili egzilu, voljela ili zavoljela Hrvatsku. Ili, kako piše u jednom pisama koje je izvorno objavljeno u 'Arkzinu', a Igor ga je uvrstio u Adinu knjigu Pisma iz Heidelberga: Hrvatsku je 'lakše voljeti izdaleka'.

Iz Pisama iz Heidelberga lako je pročitati kako Ada nije shvaćala uzroke, prirodu i ciljeve velikosrpske agresije i neuspješnog osvajačkog rata. To pokazuju njezina naivna pitanja u kojima nije teško prepoznati rukopis njezina oca: Je li vrijedilo ratovati zbog novih registarskih oznaka?; Nije li trebalo pokušati zaustaviti rat time da se Srbima u Hrvatskoj mržnjaprizna status konstitutivnog naroda?

Igor Mandić vjeruje da je njegova kći zapravo pobjegla iz zemlje koja je mogla, a nije željela - tako malenim ustupcima - izbjeći rat i krvoprolića.

Zato je njegova 'velika naracija' o demonskoj Hrvatskoj (neoustaška, zločinačka, opljačkana, rasprodana, uništena) i Europi (koja, kao maslac, tali nacionalne identitete) podjednako nihilistička. Evo kako ih vidi u intervju Novom listu: 'Taj rat je možda dokrajčio iluziju da možemo sa susjedima, ali možda postoji šansa da zajedno s braćom po plemenu, krvi i naciji stvorimo temelje neke nove čvršće zajednice. I tu ćemo jedino ostvariti nacionalni identitet i neku novu solidniju državu. A ovo s Hrvatskom u Europi je rastapanje maslaca na ploči vrućeg špahera'. Zato je za njega Nova Arkadija i dalje stara dobra Jugoslavija: 'Ja tvrdim da je jedina mogućnost ponovnog ujedinjenja južnoslavenskih naroda. Nikako na stari način, i nikako jednopartijski kao stara Jugoslavija, ali ja nisam institucija da to mogu razraditi.'

Što god mislio moj čitatelj, pa makar i sasvim suprotno od mene, zaključiti mi je: Igoru Mandiću nipošto nije lako živjeti uz svijest o vlastitoj intelektualnoj 'suvišnosti' (koja je tako tipična za brojne umnike i umjetnike iz malih kultura i nacija da ni meni nije strana) i uz uvjerenje (koliko god to uvjerenje bile dvojbeno i pogrešno) kako je njegova Ada 'protjerana' iz Hrvatske u 'Europu' koja ju je ubila.

Njegova trenutna 'plamteća mržnja' prema Hrvatskoj i 'plamteća ljubav' prema nekoj novoj, ljepšoj i pravednijoj Jugoslaviji derivat je osobnih demona na kojima mu nipošto ne treba zamjerati. Nije mu lako živjeti u vlastitoj koži, čak i onda kad piše ispovjednu terapijsku prozu kakva je ona ukoričena u njegovu knjigu 'Sebi pod kožu'.

Dr. Slaven Letica
Hrvatski list

Hrvatski list

Hrvatski tjednik

Ned, 25-10-2020, 06:09:09

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

Pretraži hkv.hr

PRETPLATA

Svakoga četvrtka
Hrvatski tjednik,
a sve drugo je manipulacija!

Posebna ponuda

Hrvatski tjednik dolazi s vrlo niskom cijenom pretplate!

Godišnja pretplata iznosi samo 678 kuna,

170 eura za zemlje EU i 200 eura za prekooceanske zemlje.

Hrvatski tjednik 210 41

Želimo da Hrvatski tjednik dođe u svaki hrvatski dom!

Podatci u računima

Žiro-račun: 2500009-1101384007

Banka: Hypo Alpe-Adria-Bank
Korisnik: Tempus d.o.o. Zadar
IBAN: HR61 2500 0091 1013 84007
BIC:HAABHR22

KONTAKTI

Hrvatski tjednik

KONTAKTI

TelefonTelefon
Hrvatskog tjednika:
+385 (0)23/305-277

Fax
Fax:
+385 (0)23/309-180

Elektronička pošta
Elektronička pošta:
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Preporučite članke

Podržite članke na jednoj od socijalnih mreža jednim klikom!

Facebook, Tweet, Google+, LinkedIn, Pinterest

Facebook like

Preporučite Hrvatski tjednik, portal i naš forum svojim prijateljima i poznanicima kako bi i oni znali za komentare, reportaže, razgovore i vijesti koje ovdje objavljujemo.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.