Dr. Sanda Ham: Počelo je rashrvaćivanje jezika

Iz medijske promidžbe za referendum o EU često čujemo da će hrvatski jezik biti jedan od dvadesetak ravnopravnih u EU. Političke strukture upravo taj element ističu kao jednu od glavnih prednosti zbog koje bismo trebali glasovati za EU. Mislite li da će doista tako biti i što općenito mislite kako će izgledati uporaba hrvatskog jezika u EU?

Da bi bilo koji jezik postao službeni u Europskoj uniji, potrebno je da zadovolji četiri uvjeta - treba biti službeni u zemlji jezikkoja njegovo priznavanje traži, država treba službeno zatražiti priznavanje svojega jezika kao službenoga u EU, službeni zahtjev treba dobiti jednoglasan pristanak svih država članica, konačnu odluku o službenom statusu hrvatskoga donosi Vijeće Europske unije. Vjerujem da s te strane ne će biti zaprjeka, ali sama činjenica priznavanja jezika ne može biti mamac za referendumsko da za EU. Hrvatska je poslije 20 godina državne samostalnosti opet na kušnji pristupanja višenarodnoj državnoj zajednici. Sve su dosadašnje takve zajednice bile Hrvatima na štetu, a to se uopće javno i ne spominje, ali se hvali time da će hrvatski biti ravnopravan jezik. A što bi drugo trebao biti bude li Hrvatska ravnopravna članica? Iskustvo koje smo imali u višenarodnim zajednicama, usprkos deklarativnoj ravnopravnosti, nije išlo hrvatskomu u prilog. Ne vjerujem da se može ponoviti gorko unitarističko iskustvo iz Jugoslavije, ali jezično iskustvo iz Austro-Ugarske vrlo je znakovito. Naime, kada su Hrvati 1861. zatražili od austrijskoga cara da hrvatski napokon bude doista službeni jezik i to u Hrvatskoj, on im je odgovorio da to nije moguće jer da u kraljevini može biti samo jedan službeni jezik, ili prema'kraljevskomu dopisuNova vlastPravo je pitanje koga je nova vlast zadužila za pitanje hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. Vladin program (koji je mrežno dostupan) uopće ne spominje hrvatski jezik, program Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta govori o pravima manjinskih jezika i škola, o potrebi učenja svjetskih jezika na svim fakultetima, ali se o potrebi učenja hrvatskoga jezika ne govori iz 8. studena 1861.' (kojim je hrvatski sabor ujedno i raspušten):

'Što se napokon tiče predložena nam zaključka saborskoga o jeziku narodnomu kao izključivo poslovnom, službenom i učevnom; kolikogod je čvrsta volja naša, da jeziku narodnomu i u uredu i u crkvi i u školi bude sačuvan položaj, koji ga punim pravom idje, i da mu bude osiguran razvoj čim je moguće veći: pri svemu tom ipak smo toga mnenja... da bi se napokon svikolici tamošnji državljani, dakle oni, koji faktično pripadaju ionomu kojemu jeziku, u svojem prometu, imali izključivo služiti jezikom kraljevine.'

Možda se čini zastarjelim i nepotrebnim pozivati se na dokument od prije 150 godina, međutim, Austro-Ugarska ipak je bila Europska unija u malom, sva su prava svim narodima i tada i sada deklarativno ponuđena i osigurana. Prije stoljeća i pol austrijskim je vlastima bilo nepraktično i skupo da se 'svikolici državljani' služe svojim jezicima; sjećamo se ne tako davne prošlosti kada su zeleni u Europskom parlamentu zatražili jedan jezik za zemlje bivše Jugoslavije jer je skupo imati četiri jezika. Pitanje je kada će postati skupo imati hrvatski? I to ne hrvatski u EU, nego hrvatski u Hrvatskoj - već sada nam se Inin glasnogovornik obraća na mađarskom, tuđe tvrtke u našim novinama svoje oglase objavljuju na svom jeziku - što će biti kada više ne bude nikakve zaprjeke? Na položaj hrvatskoga jezika valja gledati na taj način, odnosno, kakav će položaj imati tuđi jezici u Hrvatskoj ako pristupimo EU. Hoće li nadvladati hrvatski ili ćemo biti svjesni Europljani pa svoj jezik štititi kao što to rade i brojem govornika veći jezici?

Poznato je da se zauzimate za Zakon o hrvatskome jeziku. Je li ga potrebno donijeti prije učlanjenja u EU i zašto?

Zauzimam se za zakon, ali za zakon o javnoj upotrebi hrvatskoga jezika. To je potrebno uvijek naglasiti, da je riječ o javnoj upotrebi, a ne o zakonu koji bi kucao na vrata naših domova i našega privatnoga izričaja. Privatni je jezik naša sloboda, javni je jezik naša obveza i taj dio javne upotrebe treba jasno odrediti. Taj bi zakon zaštitio hrvatski jezik tako što bi odredio, kako sam naprijed rekla, i kakav položaj imaju tuđi jezici u Hrvatskoj. Postojeća Ustavna odredba o hrvatskom jeziku nije dostatna jer time što određuje da je hrvatski jezik službeni, ne određuje kako se ponijeti prema tuđim jezicima u javnoj upotrebi. Zakon o jeziku trebalo je donijeti, imaju ga skoro sve članice EU, zašto ga i mi ne bismo imali? Zašto ne bismo zakonom zaštitili svoj jezik u svojoj zemlji? Takav način zaštite jezika pripada europskom kulturnom i zakonodavnom krugu u koji nas tako žurno guraju.

Novac ipak poznaje granice

Imate li informacije koga je hrvatska vlast zadužila za pitanje hrvatskoga jezika u tom procesu učlanjenja i tko će biti zadužen za naš jezik kad postanemo članica?

Pravo je pitanje koga je nova vlast zadužila za pitanje hrvatskoga jezika u Hrvatskoj. Vladin program (koji je mrežno Željko Jovanovićdostupan) uopće ne spominje hrvatski jezik, program Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta govori o pravima manjinskih jezika i škola, o potrebi učenja svjetskih jezika na svim fakultetima, ali se o potrebi učenja hrvatskoga jezika ne govori. Manjinski jezici imaju svoja prava, naravno, manjinske škole isto tako (tomu je tako već jako dugo, već 1995. osnivane su manjinske škole na 'mirnoreintegriranim područjima'), svjetski su jezici potrebni, o tom doista ne treba dvojiti – ali potrebno je učiti i hrvatski jezik, od vrtića do stjecanja doktorata znanosti. O položaju i pravima hrvatskoga jezika u EU i europskih jezika u Hrvatskoj u programu Vlade RH nema ni riječi. Nije nevažan ni položaj hrvatskoga jezika kao manjinskoga, osobito u državama gdje se prava manjina nisu odmjeravala tako široke ruke kao u Hrvatskoj. Javno se govori o tržištu bez granica, tržištu roba i tržištu rada, ali ni riječi o tom na kojem će se jeziku to tržište ostvarivati. Bez obzira na krilatice da novac ne poznaje granice i da novac govori svim jezicima, taj novac ipak na nekom jeziku i unutar nekih granica treba zaraditi. Riječ je o vrlo praktičnom pitanju s kojim ćemo se uskoro susresti. Hoće li stranci plaćati prevoditelje da bi sa zaposlenima govorili na hrvatskom? Hoćemo li morati znati tuđe jezike da bismo potpisali ugovor o radu? Bez obzira na službenost hrvatskoga jezika u EU, hoćemo li podijeliti sudbinu Hrvata od prije 150 godina, da u svojoj zemlji radimo na tuđem jeziku? Nisam sigurna da vladajući imaju pripremljeno rješenje za takve stvarne situacije - dok ne bude zakona o jeziku ni jedna se vlada ne će moći nositi s time na zadovoljavajući način. Sve će i opet biti prepušteno samovolji ili dobroj volji pojedinaca.

Čim je došla nova vlast, maknula je izraz 'šport' iz naziva jednoga ministarstva. Kako komentirate taj čin?

Poslije Božića osvanula je nova službena mrežna stranica Vlade RH s popisom ministarstava i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa postalo je sporta, a Ministarstvo zdravstva postalo je Ministarstvo zdravlja. Mislim da nije potrebno rashrvaćivati nazive ministarstava, poglavito jer su u svojim hrvatskim oblicima bili već uobičajeni i uvriježeni. Kada je riječ o športu i sportu, valja razlikovati razgovorni jezik (sport) od službenoga i javnoga (šport), a zdravstvo mijenjati u zdravlje nije ni značenjski opravdano, a kamoli jezikoslovno.

Sada imamo isto ministarstvo kao Srbija, Crna Gora i BiH

Koliko vodeći hrvatski političari uopće mare za pitanja hrvatskoga jezika, bilo zauzimanjem za njegovu zakonsku postojanost, normiranje, bilo ispravnom svakodnevnom uporabom jezika ili govora, ili, pak, nazivima institucija? Sada već prošla Vlada izglasovala je Zakon o ništetnosti premda nam se čini da je hrvatski izraz 'ništavnost', a ne 'ništetnost'?

Na to su pitanje vladajući i sami dali odgovor prekonoćnom promjenom naziva ministarstava. Sad kad imamo Ministarstvo zdravlja, sada imamo isto ministarstvo kao Srbija, Crna Gora i BiH. Vladin program ne govori o jezičnom zakonu, čak ni o hrvatskom jeziku. Međutim, od Božića nisam čula ni na jednoj televiziji da je itko rekao ministar zdravstva, to je preko noći nestalo, svi vrlo stegnuto govore o ministru zdravlja, a tko prati informativne emisije, zna da je novi ministar zdravlja dnevnička svagdašnjica. Na Wikipediji je članak o Ministarstvu zdravstva promijenjen u Ministarstvo zdravlja. Tu očito nadzor i stega postoje. Dakle, nad javnim jezikom, barem u tom dijelu i na taj način, nadzor postoji, a gdje postoji nadzor, postoji i politika shvaćena kao namjera i sustav djelovanja.

Slušate li razgovore s novim ministrima, lako ćete uočiti da uglavnom govore /evropa/ umjesto /europa/ i da su im izjave prepune tuđica, posve bespotrebnih, onih koje su čak i neuobičajene. Dobro udomaćene tuđice koje ne možemo zamijeniti hrvatskim riječima opravdane su, ali moment (umjesto trenutak), čisti start (umjesto novi početak), parlament (umjesto sabor), reorganizacija, restrukturiranje (umjesto preustroj), reći da Hrvatski sabor ima svoju priču (umjesto svoje osobitosti ili svoju povijest) – to ne bi trebalo pripadati jeziku javnoga priopćavanja. Međutim jezik je naših političara, čini se, nedodirljiv. Ako nije nedodirljiv, a ono je sigurno otporan na jezičnu kritiku. Predsjednik je Mesić, primjerice, uporno govorio region i imenicu rješenje s dugim naglaskom na prvom slogu, rjéšenje (umjesto rješénje). Prvo je srbizam, drugo je dijalekt, a ni srpskom ni dijalekatnom izričaju nije mjesto u javnom hrvatskom jeziku, poglavito u predsjedničkim obraćanjima javnosti.

Kada je o ništetnosti riječ, to je pravni naziv i znači „kojemu nedostaju takvi pravni sastojci da ga propisi smatraju nepostojećim, te nema nikakvog pravnog učinka", ništavnost u tom značenju nije hrvatska riječ, nego srpska. Zakon o ništetnosti valjano je hrvatski izrečen.

Do sada smo imali istražne sudce, prije nekoliko su mjeseci preimenovani u sudce istrage. Čak ne ni sudce, nego suce. Komu je to potrebno, vraćati nas u vrijeme posvojnoga genitiva? Ne samo da priziva loša vremena, nego je jezikoslovno posve neopravdano.

Nedavno je u Dnevniku HTV-a povjesničar Zvonko Maković hvaleći nastupni govor novoga premijera Zorana Milanovića rekao, uz ostalo, kako je njegov govor dokaz da je Hrvatska dobila najboljeg političara, a kao dokaz naveo je kako je svaka Milanovićeva rečenica imala subjekt i predikat.

Nije Zvonko Maković pohvalio Zorana Milanovića samo zbog subjekata i predikata, nego i zbog toga što upotrebljava Milanovićsložene rečenice. Takva je ocjena u najmanju ruku čudna jer složene rečenice sa subjektom i predikatom naučimo prije škole pa one nisu znakom visokoga govorništva, nego su znakom da smo ovladali jezičnim sustavom. Slušala sam nastupni Milanovićev govor, ne iskače iz uobičajenih govora, sadržajem svakako ne, a poglavito ne retorikom. Čula sam i pohvalu jednoga sabornika kojem je taj govor postavljen uz bok Gotovčevu govoru.

Vlado Gotovac umjetnik je riječi, a Gotovčev je govor, mislim na onaj iz 1991., nadahnut plemenitošću osobe koja je patila i patnjom se izdignula iznad obzora i dohvata svojih krvnika, taj je govor hrvatsko srce, osjećaj i duh i to u povijesnom trenutku opstanka hrvatskoga naroda - to je doista znao i mogao samo Vlado Gotovac. Gotovčev je govor usporediv tek s govorima Ivana Kukuljevića Sakcinskoga koji je, kako su to govorili njegovi suvremenici, vatrom i uzhićenjem govorio o domovini i naroduIzjednačavanje jezikaIzjednačavanje hrvatskoga sa srpskim posljedica je ili vrlo zlonamjerne politike koja se ne može pomiriti s postojanjem hrvatske države, pa onda ni hrvatskoga jezika ili je posljedica temeljnoga nerazumijevanja jezikoslovnih odnosa. Zlonamjernost smo osjećali u bivšoj državi, tada je jezični unitarizam ciljao na ukidanje, ne samo jezičnih razlika, nego na ukidanje hrvatstva svom.

Razumljivost nije mjerilo jezične istosti

U jednom od svojih javnih istupa rekli ste da ne postoji jezično stanje u Hrvatskoj, postoji hrvatski jezik. Time ste odgovorili manje ili više nasilnim pokušajima nekih jezičnih stručnjaka da hrvatski jezik izjednače sa srpskim, odnosno njihovim tezama da je riječ o jednom jeziku. Bili smo uvjereni da će uspostavom samostalne hrvatske države prestati osporavanja identiteta hrvatskoga jezika. To se, na žalost, nije dogodilo te smo svjedoci brojnih osporavanja, posebice posljednjih godina. U tom kontekstu nije samo riječ o jezikoslovki Snježani Kordić i njezinoj lanjskoj knjizi, tiskanoj na trošak Ministarstva kulture, u kojoj negira samostalnost jezika. Zašto se to događa?

Izjednačavanje hrvatskoga sa srpskim posljedica je ili vrlo zlonamjerne politike koja se ne može pomiriti s postojanjem hrvatske države, pa onda ni hrvatskoga jezika ili je posljedica temeljnoga nerazumijevanja jezikoslovnih odnosa. Zlonamjernost smo osjećali u bivšoj državi, tada je jezični unitarizam ciljao na ukidanje, ne samo jezičnih razlika, nego na ukidanje hrvatstva. Nerazumijevanje se jezikoslovnih odnosa obično vidi po tome što se smatra da se Hrvati, Srbi, Bosanci i Crnogorci potpuno razumiju, a da se razumljivost treba uvažiti kao kriterij jezične istosti. Mislim da se mi stariji razumijemo, ali mladi više ne - jezici se već 20 godina posve samostalno razvijaju i one razlike koje su se cijelo stoljeće gušile, sada se nesmetano izražavaju. Što je hemijsko jednačenje s kiseonikom i vodonikom, bez prijevoda naš Snježana Kordićosnovnoškolac ne zna. Točno je da su sva četiri književna jezika nastala štokavskom stilizacijom, ali četirima različitim stilizacijama. Ćirilica, ekavica, nekritično preuzimanje tuđica - ponajviše iz ruskoga i francuskoga, propuštanje razgovornog jezika u književni, tanke stilske granice - to sve nisu obilježja hrvatskoga jezika.

Knjiga S. Kordić nije monografija nego se sastoji od radova koje je pisala raspravljajući o hrvatskom jeziku s većinom hrvatskih jezikoslovaca; knjiga nije ciljano nastala da bi pomaknula jezikoslovne granice, nego je nastajala godinama u raspravama. Šteta što objektivnosti radi S. Kordić nije u knjigu uvrstila i radove koji niječu njezine stavove jer bi se jasno vidjelo zajedništvo hrvatskih jezikoslovaca, naime, hrvatsko je jezikoslovlje možda razjedinjeno kada je riječ o pojedinostima kao što je ne ću i neću, ali vrlo čvrsto povezano kada načelno treba biti na braniču hrvatskoga jezika. To knjiga S. Kordić ne može promijeniti ni poljuljati. U tom je smislu posve beznačajna.

U vrijeme kada su moralne vrijednosti ozbiljno poljuljane, a siromaštvo kuca na vrata, može se komu činiti da jezična pitanja nisu važna. Ipak, u vremenu smo kada su i nacionalne vrijednosti ozbiljno poljuljane, kada rashrvaćivanje kuca na vrata - jezik je važan. Ne treba napuštati ni jednu sastavnicu našega nacionalnoga identiteta, poglavito sada kada je globalizacija već tu.

Ivica Marijačić
Hrvatski list

Hrvatski list

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.