Djela, a ne riječi...

Povijest politike prepuna je sanjarskih govora koji su, na žalost, u sudaru s konfliktnom i kompliciranom zbiljom najčešće ostajali mrtvo slovo na papiru. Novi hrvatski premijer Zoran Milanović, koji je pred sam Božić izabran u novom Hrvatskom saboru, zajedno s još 20 ministara, održao je ponešto patetično-sanjarski govor koji je oduševio njegove laskavce, ulizice i pristaše s lijevoga političkog spektra, a ravnodušnim ostavio one koji ne pripadaju tom dijelu hrvatske politike.

«Nova vizija»

Sve je to bilo na tragu njegovih ranijih izjava u kojima je govorio da četiri stranke Kukuriku koalicije (SDP, JNS, HSU i IDS) imaju zajedničku i novu viziju Hrvatske. Vidjet će se u danima, mjesecima i vjerojatno godinama njihova vladanja što će ostati od lijepih vizija, lijepih želja i lijepih riječi. Od Milanovića i njegove Vlade očekuju se vrlo brzo rezultati, praktički odmah, sada i ovdje. Radnici KIO Orahovica, koji su božićne blagdane proveli u štrajkačkom šatoru, kao i više od 900 otpuštenih radnika sisačke Željezare, nemaju apsolutno nikakve koristi od njegova govora, pa ni od bilo kakvih govora uopće.

Kada bi poetičnost govora bila mjerilo uspješnosti nekoga mandatara i Vlade općenito, onda bi Hrvatska, a i svaka država uostalom, problem lako riješila: mandatari bi postali najbolji pjesnici. No stvarnost je surova. U Hrvatskoj traju i slijede godine mršavih krava. Ne može se reći da novi premijer nije svjestan toga. Patetičnost govoraKada bi poetičnost govora bila mjerilo uspješnosti nekoga mandatara i Vlade općenito, onda bi Hrvatska, a i svaka država uostalom, problem lako riješila: mandatari bi postali najbolji pjesnici. No stvarnost je surova. U Hrvatskoj traju i slijede godine mršavih krava. Ne može se reći da novi premijer nije svjestan togaBude li se držao obećanja da ne će tražiti alibi u propustima bivše vlasti, ne će se tako lako moći opravdati pred građanima koji ipak očekuju previše. U ovom trenutku ni Milanović niti bilo tko drugi ne posjeduje tu čaroliju kojom bi učinio nešto bitno i brzo u gospodarskom oporavku Hrvatske.

Inače, već na prvi pogled analizirajući ga sadržajno i stilski, njegovim govorom dominirale su rečenice suprotnog značenja: „Nije kaos, ali je stanje prenapregnuto... težak je trenutak i kriza ima elemente prijetnje, ali on je izazov i šansa... smanjiti proračun, ali ne zagušiti razvoj... srezati javnu potrošnju, ali očuvati socijalna prava...". U svakoj od tih rečenica jedno je nespojivo s drugim jer socijalna prava se ne mogu očuvati ako je neizbježno rezanje javne potrošnje, proračun se ne će moći smanjiti a da se ne ugrozi razvoj itd. Dojam je, zapravo, da takvim govorom premijer Zoran Milanović pokušava skriti istinu kako on i njegova Vlada trenutačno nemaju ideju kako izaći iz postojeće situacije te se nada rješenjima u hodu.

Vruće željezo

Sada kada su uzeli vruće željezo u ruke, povratka im nema. Javnost traži djela a ne riječi. Hrvatska je javnost i inače zagušena govorima i govornicima. Što je bilo više govornika i govora, stanje je posljednjih godina bivalo sve gore. U predizborno vrijeme lijepo sročene deklamacije, poruke i slogani mogu pridobiti manji ili veći dio javnosti te rezultirati i pobjedom na izborima, no redovito se pokaže da od njih kasnije nema gotovo nikakve koristi pa se uvijek ispostavi da se birači mahom kreću u svojim opredjeljenjima od jedne zablude k drugoj. I nova vizija Hrvatske Zorana Milanovića može vrlo brzo postati nova zabluda.

Sjetimo se ispraznice o „novoj pravednosti" kojom je SDP-ov predsjednički kandidat Ivo Josipović odradio predizbornu kampanju. Objašnjavajući sadržaj te „nove pravednosti", dr. Josipović opisivao kako gleda umirovljenike da kopaju po kontejnerima, radnike bez plaća itd., ali toga, poručivao je sa skupova, kad on pobijedi, više ne će biti. Prošle su dvije godine njegova mandata, od nove pravednosti nema, naravno, ni traga jer nikad više umirovljenike nije kopalo po kontejnerima ili pohodilo pučke kuhinje, nikad radništvo nije bilo u gorem položaju nego što je to danas. Retorika je jedno, praktična je politika nešto sasvim drugo.

Poetični govori mogu razgaliti emocije, podignuti optimizam poniženih i prevarenih, ali imaju vrlo kratak učinak, obično dok ne prođu izbori. Današnji vlastodršci pokušavaju u svojim govorima ponešto kopirati od čuvenog govora Vlade Gotovca 1991. ispred tadašnje JNA vojarne u Zagrebu. Taj briljantni Gotovčev nastup, osim što je bio prepun domoljubnih emocija, imao je snagu budnice za napadnuti hrvatski narod, a možda je svojom etičkom dimenzijom barem neke oficire JNA odvratio od brutalnosti prema hrvatskom narodu i Hrvatskoj. No mjeseci i godine pokazali su da se Hrvatska uspjela obraniti i osloboditi samo i jedino snagom volje, spremnosti da se odupre agresorima i snagom stvarane vojske i oružja.

Da nije bilo toga, uzaludni bi bili svi pa i govor Vlade Gotovca, što ne znači da on nije bio potreban i da nije imao svoju pozitivnu ulogu. I aktualni američki Barack Obama imao je nastupni govor prije nekoliko godina koji je oduševio ne samo Amerikance, nego i cijeli svijet te je citiran dugo nakon inauguracije. Od Obamine retoričke pozlate nije danas ostalo gotovo ništa, nije učinio Ameriku boljom, a popularnost mu je daleko ispod one kada je postao predsjednik.

Ako je novi hrvatski predsjednik Vlade Zoran Milanović imao na umu motivacijsku funkciju svoga atipičnog nastupa u Hrvatskom saboru, onda je vjerojatno dijelom i uspio, ali tek predstoji vrijeme u kojemu će se vidjeti što će ostati od njegovih riječi s obzirom da su parametri neumoljivi: Hrvatska troši 15 milijarda kuna godišnje više nego što zarađuje, a poneke društvene skupine, sindikati, poljodjelci, branitelji, umirovljenici spremni su i umrijeti od gladi u štrajku prije no što će pristati na rezanje svojih stečenih materijalnih prava.

Svi ti pokušaji političara da na podlozi „I Have a Dream" Martina Luthera Kinga (čija je vizija o pravednosti i jednakosti svih bez obzira na boju kože ipak djelomično ostvarena nakon njegove smrti), pokušaju mobilizirati široke mase, imaju nešto romantičarsko i probude Don GrubišićOn je uspio zavesti oko 60 tisuća birača u 10. izbornoj jedinici koji su mu dali glas zbog njegova inzistiranja na moralu u politici. Dva zastupnika s njegove liste ne će, naravno, ni za jotu promijeniti stanje morala u hrvatskom društvu. Don Ivanovi jednolični govori na razini puke su fraze jer on tautološki vječno ponavlja isto, isto objašnjava istim.zapretene ideje o novom i pravednijem poretku. Dobrodošli su jer pokazuju da misao o boljem društvu i svijetu nije umrla. Ali kao što brzo planu, tako jednako brzo i gasnu jer surova politika i stvarnost, prepuna diskriminacije, eksploatacije i dominacije, prizemljuje ili čak korumpira sanjare. Famozni i najrevolucionarniji u tom pogledu šezdesetosmaši danas u skupim odijelima sjede po newyorškim, bruxelleskim ili haaškim uredima i radikalno desničarski zastupaju i provode interese svojih zemalja, vlada i korporacija.

Don Ivan Grubišić

Jedan od onih koji je zahvaljujući svom „specifičnom" govoru uspio proći na ovim izborima u Hrvatski sabor splitski je ekstravagantni svećenik don Ivan Grubišić. On je uspio zavesti oko 60 tisuća birača u 10. izbornoj jedinici koji su mu dali glas zbog njegova inzistiranja na moralu u politici. Dva zastupnika s njegove liste ne će, naravno, ni za jotu promijeniti stanje morala u hrvatskom društvu. Don Ivanovi jednolični govori na razini puke su fraze jer on tautološki vječno ponavlja isto, isto objašnjava istim.

Jedan drugi splitski svećenik, Grubišićev protivnik, don Josip Čorić, komičnom prispodobom narugao se ovih dana don Ivanovoj retorici. Kad je otac, naime, savjetovao sina kako osvojiti djevojčino srce, rekao mu je: Prvo, reci joj: Matildo ljubljena, zaljubio sam se u tvoje vrele usne i noćne oči. Ako ne upali taj način, probaj drugo: Ljubljena Matildo, u tvoje vrele usne i noćne oči zaljubio sam se. Ako, pak, ni to ne pomogne, treći savjet bio bi: U tvoje vrele usne i noćne oči, Matildo ljubljena, zaljubio sam se! To vam je jedno te isto i ništa novo, zaključio je don Josip Čorić.

Sve ovo, naravno, ne znači da novi hrvatski premijer Zoran Milanović nema šansu i da ne će barem dijelom uspjeti. Ali dug je put od lijepih riječi do realizacije, koliko god se Milanovićeve ulizice trudile da ga već sada na temelju prvog, inače literarno i programski bezvrijednog govora proglase najboljim hrvatskim političarom, a samo zato što mu svaka rečenica, kao što je rekao dr. Zvonko Maković u Dnevniku HTV-a, imala subjekt i predikat. Bože, kakve sve budale dođu na televiziju!

Ivica Marijačić
Hrvatski list