Događaji koji su obilježili 2011.

Presude Gotovini i Markaču

Izdaja koja će ostati zapisana u povijesti Hrvata!

Dana 15. travnja sudac Haaškoga suda Alphonse Orie pročitao je presude trojici hrvatskih generala. General Ante Gotovina osuđen je nepravomoćno na 24, general Mladen Markač na 18 godina zatvora, a general Ivan Čermak oslobođen je krivnje. Bio je to događaj koji je Hrvatsku zavio u crno. Po emocionalnoj, psihološkoj i političkoj reakciji, nema sumnje da je to bio događaj koji se najsnažnije i daleko više od svih drugih dojmio velike većine hrvatskog naroda i da će posljedice te presude još dugo utjecati na stav i raspoloženje nacije prema međunarodnoj i unutarnjoj politici. Potresenost i ogorčenje glavno su obilježje toga odnosa. Nitko nikada ne će razuvjeriti Hrvate kako je riječ o političkoj presudi i odmazdi dijela međunarodne zajednici prema Hrvatskoj zato što je pobijedila u Domovinskom ratu te njezinu pokušaju da mijenja povijest izjednačavajući agresora i žrtvu, kao što ih nitko nikada ne će razuvjeriti da je hrvatska politika od 2000. pa nadalje počinila klasičnu izdaju odrekavši se ratnih zapovjednika koji su najzaslužniji za oslobođenje Hrvatske od višegodišnje srpske okupacije. Premda vrijeme briše štošta i premda je hrvatski narod već poslovično zaboravljiv, teško će se ikad zaboraviti ova planetarna nepravda s obzirom da su hrvatski generali osuđeni bez ikakvih dokaza, s obzirom da nisu ni počinili ni zapovjedili ratni zločin. U takvoj situaciji, Haaški je sud obrazloženje pronašao u reinterpretacijama pojedinih izvadaka s Brijunskog sastanka stvarajući konstrukciju o tobožnjem zločinačkom pothvatu s ciljem izgona srpskog stanovništva, a u kojemu su navodno sudjelovali Gotovina i Markač. Osuđujuće presude uslijedile su i zbog tobožnjeg prekomjernog granatiranja Knina, a to je obrazloženje zapravo otvoreno pljuvanje u lice pravdi i povijesnoj činjenici da je Knin bio potpuno očuvan po oslobođenju, za razliku od Vukovara koji su Srbi sravnili sa zemljom, a da Haag to uopće nije procesuirao.

U Hrvatskoj su nakon presude uslijedile ogorčene reakcije naroda, ali naravno bez ikakve koristi za generale. Hrvatska politika, ona na vlasti i u oporbi, kukavička, mlaka i podanička, suzdržavala se tih dana izreći istinu o presudi. Jadranka Kosor pozivala je narod da se suzdrži i ne kaže koju pretešku riječ s koja bi mogla uvrijediti moćnike u Bruxellesu i Haagu, predsjednik Ivo Josipović poručivao je da će se slegnuti emocije, drugim riječima proći će revolt ljudi, Zoran Milanović da ne priznaje optužbu o zločinačkom pothvatu, a ostalo vjerojatno priznaje, Amerikanci su nam se rugali da je Hrvatska uistinu postigla velik civilizacijski napredak kad se odrekla pobjedničkih generala, što njima samima nikada ne bi palo napamet. Sve u svemu, bio je to gorki poraz humanizma, prava i pravde, poraz međunarodne i hrvatske politike, poraz koji nikakvi potencijalni uspjesi politike ne će neutralizirati. Dosuđena robija nedužnim hrvatskim generalima ostat će trajna mrlja na savjesti hrvatske politike, ali i svih onih koji su birajući tu politiku omogućili joj da počini tu veleizdaju. Odvjetnički timovi dvojice generala podnijeli su žalbe na prvostupanjsku presudu, a pravorijek se očekuje u 2012. godini.

2. Potpisivanje ugovora o pristupanju Hrvatske EU

Sudbonosna odluku s čijim ćemo se posljedicama, pozitivnim ili negativnim, dugo nositi

Dana 9. prosinca predsjednica Vlade Jadranka Kosor i predsjednik RH Ivo Josipović potpisali su u Bruxellesu Ugovor o pristupanju Hrvatske EU. Bila je to kruna šestogodišnjih stremljenja hrvatske politike koja je ulazak u tu zajednicu država postavila na vrh prioriteta, cilj za koji se nisu štedjeli napori, sredstva ni ljudi. Hrvatska je politika svih tih godina ulazak u EU shvaćala i doživljavala kao jedini smisao bavljenja politikom uopće. Potpisivanje Ugovora proglašeno je povijesnim danom za Hrvatsku, premijerka je za to zahvalila braniteljima i narodu, predsjednik Josipović rekao je da je taj dan po svome značenju ravan onome kad je Hrvatska početkom 90-e proglasila samostalnost. Slijedi nekoliko koraka. Vrlo brzo u sljedećoj godini Hrvati će na referendumu odlučiti jesu li za ili protiv ulaska u EU. Po dosadašnjim istraživanjima, oko 40 posto građana protiv se ulasku. Prema tomu, gotovo da nema nikakve dvojbe oko ishoda referenduma.

Kako bi se zajamčio pozitivan rezultat, prošle godine izmijenjen je i Ustav koji je prije toga dopuštao mogućnost sklapanja takvih saveza samo ako za to glasuje na referendumu 50 posto plus jedan glas od ukupnog broja građana s pravom glasa. Tom ustavnom promjenom sada je dostatno da za ulazak Hrvatske u EU bude 50 posto plus jedan glas od onih koji se odazovu na referendum, što teoretski i praktično znači da 25 posto ukupnog broja birača može odlučiti o sudbinskom koraku Hrvatske. No to je, valjda, demokracija. Nitko protivnicima EU ne brani da izađu na referendum i glasuju protiv. Prođe li referendum, ulazak Hrvatske u EU zakazan je za 1. srpnja 2013. godine. Što će do tada biti s EU, a obzirom na golemu ekonomsku i političku krizu kroz koju prolazi, nitko ne zna ni u EU, a još manje u Hrvatskoj. Hrvatski establišment mjesecima provodi skupu kampanju u kojoj se EU prikazuje nekritički, u kojoj se od građana skrivaju podatci o tomu koliko će nas stajati članstvo. Javnost je uskraćena za pozitivne i negativne informacije o EU pa se većina pri eventualnom odlučivanju teško može opredijeliti na temelju argumenata za ili protiv. Sasvim sigurno, EU nije neka nova Jugoslavija, ali jest zajednica u koju se ulaže dio nacionalnoga suvereniteta, a uspomene Hrvatske na državne zajednice u bližoj i daljnjoj povijesti bolne su i krvave. Stoga pristupanje EU svakako spada u one sudbonosne korake s ćemo se čijim posljedicama, pozitivnim ili negativnim, dugo suočavati.

3. Procesuiranja, pritvaranje i suđenje Ivi Sanaderu

Uskok i DORH tek trebaju dokazati da je novac završio na njegovu računu

Dr. Ivo Sanader, bivši premijer i predsjednik najveće političke stranke HDZ-a, proživljavao je i još uvijek proživljava pravu političku i ljudsku dramu. Nakon neuspjelog pokušaja početkom 2010. da kao počasni predsjednik bitno utječe na stranku, odnosno da s istomišljenicima izvrši svojevrsni puč (tako je njegov pokušaj, naime, okarakteriziran u vrhu HDZ-a), protiv njega su počele stizati optužbe za ratno profiterstvo, korupciju i kriminal. Procesuiran je, a na naznake progona, pobjegao je u Austriju gdje je po međunarodnoj tjeralici uhićen i pritvoren u Salzburgu. Krajem lipnja izručen je Hrvatskoj i od tada je bio u zagrebačkom Remetincu odakle je pušten da se brani sa slobode u petak, 16. prosinca, nakon što je Sud prihvatio jamčevinu u iznosu od 12.4 milijuna kuna koja je osigurana novcem, nekretninama obitelji i prijatelja Luke Bebića, Marija Zubovića i Jerka Rošina. Prije nekoliko godina uvjerljivo najmoćniji hrvatski političar pao je na dno društvene ljestvice. Protiv njega je pokrenut niz istraga, od čega zasad dvije optužnice, ona za ratno profiterstvo u sklopu koje se sumnja da je sredinom 90-ih uzeo 3.6 milijuna kuna provizije od Hypo banke koja je dala zajam Hrvatskoj, i ona za primanje mita u iznosu od 10 milijuna eura od mađarskom MOL-a zato što je toj mađarskoj kompaniji omogućio prevladavajući utjecaj u upravljanju Inom iako nije imala većinsko vlasništvo.

Sanader je optužen i u aferi Fimi medija za izvlačenje novca iz javnih tvrtki, odnosno za tzv. crne fondove koje je koristio za sebe i stranku. U toj aferi optužen je s nizom drugih dužnosnika HDZ-a, kao što je optužena i sama stranka. Sanaderova sudbina ne bi bila toliko turbulentna, dramatična i medijski zanimljiva da nije riječ o čovjeku koji je dugo godina bio na čelu Vlade i vodeće političke stranke. Gotovo svaki dan u godini na izmaku bio je na naslovnicama medija. On sam smatra da je riječ o politički montiranim optužbama te kategorički odbacuje mogućnost da je primio provizije, mito ili da je uzimao novac iz javnih tvrtki. U slučaju provizije Hypo banke, Uskok i DORH nemaju izravne dokaze da je provizija završila na Sanaderovu računu, nego se dokazuje da je tu proviziju primio preko hrvatskog emigranta Eugena Laxe čiji potpis stoji na isplatnicama, ali svjedoci iz Hypo banke tvrde opet da je mnogo mlađa osoba od Eugena Laxe (koji je tada imao oko 80 godina) dolazila na potpis. Isto tako, u optužnici protiv Sanadera za primanje mita od mađarskom MOL-a nema dokaza da je novac završio na Sanaderovu računu. Otkriveno je tek da je pet milijuna eura završilo na računu tvrtke Roberta Ježića u Švicarskoj, a za drugih pet milijuna eura tvrdi se u optužnici da su Sanaderu isplaćeni na neutvrđeni način. Dosta toga je otkriveno, ali mnogo je još nejasnoga. Pred Uskokom i DORH-om predstoji golem posao dokazivanja optužaba, kao što i pred Sanaderom predstoji teško razdoblje obrane od njih.

4. Izbori – dolazak Zorana Milanovića i Kukuriku koalicije

Je li Hrvatska skrenula ulijevo?

Dana 4. prosinca održani su izbori za Hrvatski sabor na kojima je uvjerljivo pobijedila četveročlana oporbena koalicija u sastavu koje su SDP, HNS, IDS i HSU. Nakon sedam godina HDZ je postao oporbena stranka, a na ovim izborima doživio je težak poraz bez obzira što je osvojio 47 saborskih mandata, jako malo u odnosu na Kukuriku koaliciju koja je dobila 80. Rezultat je zapravo bio i očekivan nakon nebrojenih korupcionaških skandala i afera u središtu kojih su bili Ivo Sanader i sam HDZ te nakon bitnog pogoršanja gospodarske situacije u RH izazvane dijelom svjetskom recesijom, krizom eura, a najviše padom gospodarske aktivnosti u samoj Hrvatskoj životom u kojemu se troši nezarađeno. U političkom smislu, pobijedila je lijevo orijentirana koalicija stranaka, a budući da su relativno velik broj zastupnika dobili i Hrvatski laburisti, također lijevo orijentirani, onda stoji ocjena da je Hrvatska na ovim parlamentarnim izborima skrenula ulijevo. Međutim, ocjena je još uvijek relativna i krhka s obzirom da gotovo 40 posto građana, pretpostavlja se razočaranih HDZ-om (među kojima i velik broj članova te stranke) nije izašlo na glasovanja i s obzirom da se između 15 i 20 posto glasova raspršilo na male desne stranke koje nisu prešle izborni prag te su tako znatno doprinijeli pobjedi Kukuriku koalicije.

Pobjedom Kukuriku koalicije, Hrvatska je postala „crvena“, kao što su uostalom i neki od tih čelnika najavljivali. Uz Pantovčak na kojemu stoluje SDP-ov kandidat Ivo Josipović, sada će i Banski dvori i Hrvatski sabor biti ispunjeni ljudima istog ili sličnog ideološkog profila. U ekonomskom smislu, Hrvatska je užareno željezo i pitanje je hoće li ga i kako novi premijer Zoran Milanović znati i moći držati u ruci, premda, mora se priznati, uživa zasad veliko povjerenje građana koji to očekuju od njega i koji će mu, nema sumnje, vrlo brzo uskratiti to povjerenje čim vide da nema boljitka ili rezultata. S obzirom na ekonomsko stanje države, pitanje je tko je zapravo pobijedio: oni koji su izborni pobjednici i koje čeka posao od kojega svi bježe, ili HDZ koji je izbore izgubio, ali koji se s olakšanjem riješio „nemoguće misije“ sređivanja financija i gospodarstva. Novi premijer Zoran Milanović korektno se u izbornoj noći obratio i onima koji su bili na izborima protiv Kukuriku obećavši i njima da će nova Vlada biti i njihova dobra vlada. Živi bili pa vidjeli! U političkom i ideološkom smislu, teško da će Milanović doprinijeti prevladavanju razornih podjela s obzirom da je on deklarirani ateist kao i Josipović, s obzirom da mu je jugoslavenski zločinac Josip Broz Tito veća ličnost od dr. Franje Tuđmana i s obzirom da je i on odao počast spomeniku četnicima u Srbu.

5. Slučajevi Purda, Brodarac, optužnice iz Srbije…

Svjedoče o tragičnom položaju branitelja

Bosansko-hercegovačke vlasti uhitile su 6. siječnja 2011. vukovarskog branitelja Tihomira Purdu prigodom njegova prelaska državne granice, a na temelju srbijanske tjeralice za koju Purda ni hrvatske vlasti nisu znali. Purda je zatim pritvoren u Zenici te je započela mukotrpna diplomatsko-politička aktivnost s ciljem njegova oslobađanja. Šokantno je djelovalo na hrvatsku javnost otkriće da je agresorska Srbija podigla optužnice i raspisala tjeralice protiv hrvatskih branitelja, a na temelju kaznenih prijave bivše JNA te na temelju iznuđenih priznanja koje su hrvatski branitelji davali u srpskim koncentracijskim logorima, čije postojanje Srbija inače ne priznaje. U rješavanje toga slučaja osobito se uključila predsjednica Vlade Jadranka Kosor. Nakon dugih pregovaranja, Srbiju se privoljelo da povuče optužnicu protiv Purde, pa je BiH 3. ožujka vratila toga branitelja Hrvatskoj, a sam Purda izražavao je duboku zahvalnost premijerki Kosor. Njegov je slučaj na zadovoljstvo cijele Hrvatske riješen, ali problem je ostao, što se vidjelo nekoliko mjeseci poslije kada je Srbija poslala optužnice protiv 40-ak vukovarskih branitelja, među kojima i protiv nekadašnjih visokih dužnosnika RH, Vladimira Šeksa, Branimira Glavaša, Ivana Vekića i drugih. Osim toga, Srbija je godinu dana prije uhitila na sličan način hrvatskog branitelja Veljka Marića i 22. rujna 2011. osudila ga na 12 godina zatvora. Utvrđeno je da je Srbija sama sebi dala ovlasti nekakvog mini haaškog sudišta za prostor bivše Jugoslavije. Užasavajući paradoks sadržan je u činjenici da agresori optužuju hrvatske žrtve. Nije, dakle, dovoljno što su propatili kao branitelji Vukovara, zatim što su preživjeli pakao srbijanskih koncentracijskih logora, nego su još i optuženi.

Hrvatska politička scena reagirala je ambivalentno: vladajuća je struktura žurno donijela Zakon o ništetnosti pravnih akata bivše JNA, ali je dojam da je izglasala taj zakon samo zato što je među optuženima bio i Vladimir Šeks. Oporbena nomenklatura, pak, kao i predsjednik RH Ivo Josipović, bila je izrijekom protiv toga Zakona govoreći da on ne rješava stvar, odnosno da ne jamči slobodu hrvatskim braniteljima kad prijeđu državnu granicu, što je točno. No bez obzira na motive vezane uz Šeksa, vladajući su donošenjem spomenutoga Zakona omogućili optuženim braniteljima barem slobodu u Hrvatskoj, a predsjednik Josipović i tadašnji oporbenjaci, ustajući protiv njega, nisu im jamčili ništa, osim beznadnih diplomatsko-političkih pregovora sa Srbijom na koje su upućivali. Problem će još više doći do izražaja u sljedećoj godini, posebice zato što je nova vlast najavila ukidanje Zakona o ništetnosti. To dakako svjedoči o pomalo tužnom položaju hrvatskih branitelja. Hrvatska je vlast učinila sve da taj položaj sroza do dna. U svojoj bolesnoj želji da se dokaže svijetu, dana 20. lipnja uhitili su generala Đuru Brodarca, zajedno s bivšim sisačkim policajcima Vladimirom Milankovićem i Dragom Bošnjakom, pod optužbom za ratne zločine na području Siska. Znalo se da je 67-godišnji Brodarac teški srčani bolesnik, no ipak je odveden u osječki pritvor, u ćeliju s još pet zatvorenika, bez klime, te je na temperaturi od 41 stupanj dana 13. srpnja umro kao životinja, na način koji je bacio tešku sramotu na vlast Jadranke Kosor. To što se gospođa Kosor kao čelnica HDZ-a u predizbornoj kampanji oslanjala i prizivala Domovinski rat, branitelje i ljubav prema Hrvatskoj, bilo je puko licemjerje politike koja je zapravo učinila sve da uvrijedi i ponizi hrvatske branitelje i Domovinski rat. Ta priča, na žalost, nije gotova.

Ivica Marijačić
Hrvatski list