Žrtvovanje nevinih

Čim su prošloga tjedna predsjednica Vlade i predsjednik RH, Jadranka Kosor i Ivo Josipović potpisali pristupni Ugovor Hrvatske s EU, te glasom, drhtavim od silnog uzbuđenja, obznanili urbi et orbi da je to povijesni dan za Hrvatsku ravan onom kada je prije 20 godina Hrvatska proglasila samostalnost, bilo je sasvim logično što sam pomislio kako će to biti tema moje sljedeće kolumne u ovom tjedniku. Ni u povijesti velikih, a kamoli malih naroda kakav je hrvatski, ne događa se često da se povijest tako dramatično valja ulicama, niti je mnogo takvih dana koji se mogu nazvati povijesnima.

Događaj iz Bruxellesa

Premda je to, barem u interpretaciji naših moćnika, bio dan za pamćenje, malo je što u svakodnevnom žamoru ljudi po ulicama svjedočilo da je tako. Kako su, pak, Nikakva očekivanjaViše je narod ovih dana komentirao utakmicu između Dinama i Lyona nego „povijesno" pristupanje Hrvatske EU. Možda su ljudi do prije nekoliko godina i imali velika očekivanja od toga puta, no događaji u posljednjih godinu dana, a posebice posljednjih mjeseci i tjedana naveli su ih na konačnu misao: Hrvati, ne nadajte se previše da će vam u EU biti bolje!dani prolazili, a u svakodnevnim susretima s najrazličitijim ljudima ni jednom nisam čuo da ih se događaj iz Bruxellesa na bilo kakav način dojmio da bi ga uopće spominjali. Tako sam i ja zaboravio o čemu pisati ovoga tjedna. Neko sam vrijeme stajao pred praznom stranicom ne uspijevajući se uopće sjetiti ičeg vrijednog za pisanje, što dovoljno govori o tomu koliko se ushit vlastodržaca transferirao na sve nas, na običan puk.

Više je narod ovih dana komentirao utakmicu između Dinama i Lyona nego „povijesno" pristupanje Hrvatske EU. Možda su ljudi do prije nekoliko godina i imali velika očekivanja od toga puta, no događaji u posljednjih godinu dana, a posebice posljednjih mjeseci i tjedana naveli su ih na konačnu misao: Hrvati, ne nadajte se previše da će vam u EU biti bolje! Ako je netko i komentirao, onda su to mladi koji u pristupanju EU sada vide jedino mogućnost lakšeg i bržeg odlaska iz Hrvatske. Nitko, dakle, nije ni slavio ni spominjao ništa, a tako će biti i 1. srpnja 2013. godine kada konačno postanemo sastavni dio te zajednice.

Političari će se opet čudom čuditi zašto se narod ne veseli. Ima i onih koji su prošloga tjedna javno, na skupu, manifestirali svoje protivljenje članstvu Hrvatske u EU. Na svoj prosvjed uspjeli su privući u srcu Zagreba stotinjak građana. Jadranka Kosor i Ivo Josipović,vidjevši ih, najradije bi organizirali kontra skup, ali znaju da ne bi uspjeli privući ni toliko. I to je neka poruka naroda, ali koga je uopće ikad bila briga za poruke naroda u ovoj zemlji.

Predzadnja dionica

Prošlotjedno potpisivanje pristupnog ugovora zaista je predzadnja dionica do konačnog članstva u srpnju 2013. godine, premda nitko ni u EU ni u Hrvatskoj ne zna što će biti u srpnju 2013., hoće li uopće biti EU i kako će izgledati. Potpisivanje ugovora uspjeh je one politike koja je sebi davno zacrtala da put u EU nema alternative i da nema te cijene koja se ne će platiti kako bi oni na tom putu uspjeli. Kad se nešto pretvori u dogmu, onda alternative nema već po definiciji, onda nema naposljetku ni slobode. Zato se i dogodilo da su svi oni koji su sve ove godine bili eurorealisti, euroskeptični i sumnjičavi na bilo koji način prema takvoj politici, tretirani kao građani drugog reda, premda najveći dio njih nema ništa protiv Skupo članstvoPa, ipak, bio je red prošloga petka da se kaže narodu koliko će Hrvatsku stajati članstvo, a koliko će moći dobivati, bilo bi pošteno da su rekli da ćemo svake godine bezuvjetno morati plaćati 640 milijuna eura članarine, a na raspolaganju tek, za projekte ako ih budemo imali i ako ih EU odobri, stajat će nam EU fondovi iz kojih možemo potencijalno izvući i više sredstavaEU kao ideje, ali ima protiv žrtve koja se za to plaća. To su i danas.

Nitko ne zna što nas čeka

Nitko živ ne zna što nas čeka ni kako će nam biti. Ne mora značiti da će nam biti gore nego što je sada, možda doista i bude bolje, ali bude li jedno ili drugo, bit će to posljedica stihije, a ne mudre vizionarske pameti hrvatskih političkih tzv. elita. Pokaže li se da je to dobrobit za cijeli hrvatski narod, nema sumnje da će ju te elite sebi pripisati u povijesne zasluge. Pokaže li se taj projekt potpunim promašajem, oni će već pronaći alibi za sebe. Vlastodržačke elite u Hrvatskoj, ovakve kakve jesu, nikad ne gube. I iz poraza i iz pobjeda one uvijek izlaze kao pobjednici.

Pa, ipak, bio je red prošloga petka da se kaže narodu koliko će Hrvatsku stajati članstvo, a koliko će moći dobivati, bilo bi pošteno da su rekli da ćemo svake godine bezuvjetno morati plaćati 640 milijuna eura članarine, a na raspolaganju tek, za projekte ako ih budemo imali i ako ih EU odobri, stajat će nam EU fondovi iz kojih možemo potencijalno izvući i više sredstava. Napokon, iznad svega je bila stvar pristojnosti da se podsjeti i na cijenu koju je Hrvatska već dosad platila kako bi stigla do ove točke toga puta ne samo u obliku odricanja od svoga Zerpa, nego i u obliku žrtvovanja svoje slavne povijesti te sotonizacije i kriminalizacije nevinih građana.

Nevini u zatvoru

Bio je, dakle, red da kažu narodu kako je cijena ulaska Hrvatske u EU plaćena i slobodom zaslužnih građana koji su ni krivi ni dužni predani stranom sudu pod izmišljenim inkriminacijama. Zbog EU, generali Ante Gotovina i Mladen Markač danas su nevini u zatvoru i osuđeni na drakonske robije, a da im ni premijerka Jadranka Kosor ni predsjednik Ivo Josipović nisu prošloga petka u Bruxellesu rekli ni hvala, ni za ono što su učinili u ratu (a bez čega ne bi bilo danas ni Kosorice ni Josipovića), ni za ono što danas teško trpe u kazamatu na pravdi Boga.

Rijetki su povijesni ciljevi koji iziskuju živote, krv i slobodu nevinih građana. Ako je samostalna i slobodna Hrvatska ne samo 90-ih nego i mnogo puta prije toga, za koju su Hrvati neštedimice padali kao snoplje od različitih dušmana i okupatora, bila vrijedna te žrtve, onda članstvo Hrvatske u EU to nije. Stari Azteci su, ne bi li udobrovoljili svoje bogove, žrtvovali žive ljude i pretvorili te užasne rituale u dio vlastite kulture. No, to je bilo prije mnogih stoljeća. U 21. stoljeću, u ime podjednako mitomanskog udobrovoljavanja bogova u Bruxellesu, Hrvatska je pristala na ponešto suptilniju, ali ne manje brutalnu cijenu kojom je plaćala svoju viziju budućnosti. Članstvo u određenom smislu predstavlja čak i negaciju ostvarenih ciljeva iz 90-ih jer, kako kaže Josipović, ulažemo jedan dio suvereniteta, dodali bismo, suvereniteta plaćenog s 15 tisuća života. Pa ako i nudi bolju perspektivu Hrvatskoj, ta perspektiva nije smjela biti plaćena životima nedužnih građana.

Osim samostalnosti i slobode vlastite domovine, te slobode i života vlastite obitelji, ne postoje drugi uzvišeni i moralno prihvatljivi ciljevi za koje bi se žrtvovali životi nevini građani, k tomu još i zaslužni pojedinci. Zato je postojeće likovanje vlasti zbog ulaska u EU gadljivo i sablažnjivo, koliko god teoretski Hrvatska u perspektivi može i imati koristi i koliko god na prvi pogled ugodno zvuči da, eto, postajemo dio zapadnog svijeta, za razliku od Srbije koja je dobila „crveni karton" i od koje bismo željeli pobjeći što dalje, mnogo dalje nego što nam to državna granica dopušta. To što vlastodršci u svojim hiperbolama govore o povijesnom danu, samo pokazuje njihovo pomalo karikaturalno poznavanje i razumijevanje povijesti, odnosno svođenje povijesti na njihove privatne političke ciljeve i interese.

Preskočiti referendum

Što se, pak, naroda tiče, po već ustoličenom komunističkom sustavu vrijednosti koji je na vlasti u Hrvatskoj, oni valjda bolje znaju što je interes naroda od samoga naroda pa bi zato najradije i preskočili referendum o pristupanju, u strahu da im ni silna propaganda ne će pomoći da dobiju većinu. Ne bi bilo čudno da u tom slučaju i lažiraju rezultate referenduma. Sve će učiniti da uđemo i savršeno im je svejedno što netko nevin robija zbog njihove politike.

No kada se prizove u sjećanje već sada plaćena strašna cijena za posve neizvjesnu budućnost države i naroda, pa kada se u sklopu te nesmiljene njihove indoktrinacije navečer s TV ekrana javnost izvještava da su gradski vladari u metropoli odbili promijeniti ime trga s kojega vrišti ime masovnog ubojice Hrvata i kada najzadrtiji komunisti, ohrabreni nedavnom pobjedom na izborima, kao i u doba Jugoslavije govore da je Stepinac bio krvnik,a predsjednik ih odlikuje odličjem Stjepana Radića koji je pao za suprotne ideale, onda je sve to skupa, onda to komunističko bješnjenje, psihičko manipuliranje, zamagljivanje činjenica, izvrtanje logike, ta spremnost Hrvatske da uvijek sebi zabija nož u srce, taj sve veći nedostatak tla za normalnog čovjeka, predstavlja razlog za nemir, a ne za neku neopisivu sreću i slavlje nad njihovom „poviješću".

Ivica Marijačić
Hrvatski list