Ludwig (Ljudevit) Mitterpacher von Mitterburg

Bilje nije ni "pokraj Dunava", nego je pokraj Drave, ili na "staroj" Dravi. Kada se iz Osijeka pređe Drava i uđe u Baranju, Bilje je udaljeno dva kilometra ravne ceste prema Belom Manastiru, i iz Bilja se vide više zgrade u Osijeku (Saponija, katedrala, hotel itd.).
U posljednjem (građanskom) ratu Bilje je bilo pod srpskom okupacijom. U Bilju (pored, u selu Mece) se nekada nalazila velika mesna industrija (ne znam koliko od toga sada postoji), koja je sada u rukama, kao i čitavo Belje i Baranja, crvenog (Račanovog) baruna Todoriće.
Kada se ide vlakom iz Osijeka, Mece je prva željeznička postaja (sada se vlak tu ne zaustavlja, tko ide na posao, ide autobusom ili kolima), i tu se odvajao kolosijek za Mesni kombinat. Spominjem Mece zbog posebnog sjećanja: kada smo išli jutarnjim vlakom u Osijek, u školu, u postaji Mece, pored pruge, ležala su trupla ogromnih i silnih baranjskih jelena, bez glava. Mrtvi su čekali transport u tvornicu na preradu. Jelene su ustrijelili u baranjskim šumama komunistički dužnosnici, glave su odnosili sobom kao trofej.
U mirnim jesenjim noćima, u vrijeme jelenje rike (parenje) iz kreveta bi čuo s udaljenosti od dva-tri kilometra prasak rogova jelenjih mužjaka u borbi za stado ženki. Živote tih prekrasnih moćnih životinja ubijao je komunistički ološ (kasnije talijanski lovci) za zabavu.

Iz tih davnih dana (oko 1961./62.) još jedno sjećanje: Mesna industrija Belje je imala ugovor za izvoza mesa u Izrael. Meso je moralo biti "košer", što podrazumijeva propisano (košer) klanje. Zbog toga su iz Izraela stigli obredni koljači - "šoheti". Oni su ranim jutarnjim vlakom iz Osijeka (spavali su u hotelu Turist, pored osječkog Glavnog kolodvora) išli na posao, klati stoku i nadgledati čitav proces prerade.
Za popodnevnu smjenu vlak iz Belog Manastira za Osijek je polazio u 12.05, i u postaji Mece su se, nakon završenog posla, ukrcavali "šoheti". Mi svi, i odrasli i djeca, smo zabezeknuto gledali te šutljive i tihe ljude. Bili su svi odreda mladi, možda do četrdeset godina, i svi su bili ortodoksni Židovi. Ono što je posebno privlačilo pozornost na njih, bila je njihova ortodoksna odjeća. Bili su odjeveni u crno: crna odijela, crni kaputi i šeširi, crne cipele. Uz to ovratnici i šeširi bili su obrubljeni krznom. Svi su imali duge crne brade (bili su mladi) i dugačke pletene zulufe, koji su im se njihali u hodu. Možete zamisliti kako smo bili zaprepašteni, nu kasnije smo se navikli i nismo ih više primjećivali.
Čim bi sjeli u vlak, vadili bi svoje molitvenike i zibajući se laganao u struku, mrmljali su tiho molitve. Bili su potpuno odsutni s ovoga svijeta.
Izlazili su iz vlaka na Glavnom kolodvoru i u guščijem poredku odlazili u hotel. Tako sam ih viđao sve do 1964., do godine mojega odlaska.
Ta njihova teška odjeća je bila shvatljiva zimi, ali ljeti - oni koji su živjeli u Panosnskoj nizini znaju što su žarka ljeta - kako su mogli u istoj odjeći izdržati ljeti? Mi smo ih gledali u vlaku, da vidimo hoće li se pojaviti koja kap znoja na onim strašnim lipanjskim baranjskim vrućinama i sparinama. Ništa!
Tada ništa nisam znao o Židovima, o njihovoj religiji, povijesti i običajima, ali kasnije, kada sam se počeo baviti orjentalistikom , polako sam počeo shvaćati.
Krajem osamdesetih godina razgovarao sam s jednim mesarom iz Belog Manastira, koji je radio u klaonici, i radio je uz "šohete". U klaonicama je i zimi strašno vruće, ali ljeti je nezamislivo vruće. Košer koljači, kako mi priča susjed, nisu htjeli piti hladna pića, nego u onim strašnim vrućinama kuhali na malim kuhalima čaj i onako vrelog ga pili.
Domaći su ih zabezeknuto gledali, no Židovi su im objasnili da se na vrućini piju vruća pića, koja zatomnjuju žeđ a hladna ju samo potiču.
Prvo se jedan "odvažio" i zatražio od Židova vrućeg čaja. Kada je vidio da stvar ide, svi u klaonici su, po uzoru na košer koljače, pili na najžešćim vrućinama vrući čaj. I nisu žeđali.