Peti predivan dan, večer

Predivan dan.

Dvojica prolupalih pripadnika ruske kopnene vojske zahvaljivala su Svevišnjemu što ih je Baba Jaga ostavila na životu.

Izvukli su se iz blata i krenuli prema istoku, nesvjesni da ih iz šikare promatraju dva dronvuka svojim bezosjećajnim kamerama.

Prijeđu preko nekoliko livada i njiva i pred njima se otvori još jedno groblje oklopnjaka. Bili su hrđavi kao i onaj ispod kojega su se njih dvojica skrivala.

Prolazeći između njih, navališe sjećanja na pogibiju njihovih sudrugova.

Psst psst psst…

Ispod jedne olupine dozivao ih je jedan ruski vojnik. Spustiše se k njemu.

„Otkud vi, bratjo?“

„Otkud ti tu?“

„Potrpalo nas u transportere i dovelo u ovo minsko polje. Ja sam jedini preživio. Znate li gdje smo?“

„Nemamo pojma. Nadali smo se da ćeš ti znati.“

„Ne znam ja ni gdje sam ni koliko dugo sam tu. Kamo ste krenuli?“

„Idemo ubiti budalu koja nas je dovela ovamo.“

„Mogu li ja s vama? Ako sretnemo onoga koji je mene doveo, prepustite ga meni.“

„Dogovoreno!“

Tri prolupala pripadnika ruske kopnene vojske krenuše dalje na svoj put.

Za to vrijeme dvojica pilota ruskoga zrakoplovstva, u pratnji dronvuka, prolazila su kroz ukrajinske rovove. Ukrajinski vojnici u čudu su ih gledali. „Ovdje je baš postalo prometno. Ako ovi metalni psi nastave tim tempom skupljati ruske avijatičare, uskoro u ratnom zarobljeništvu ne će biti ni jednoga Ukrajinca.“

Procedura prihvata nebeskih letača u zemaljske redove ostala je ista. Pretres, vreća na glavu i tandrkanje u starom kombiju. Strpaše ih zajedno u istu ćeliju i skinuše im vreće. U ćeliji dva kreveta i jedna WC školjka. Prilikom obavljanja nužde onaj drugi će morati gledati na drugu stranu. Kazačoku nikako nije mogla iz glave izići scena u kojoj na njihove lokatore dolijeće raketa. I smjer iz kojega je došla. Neprijatelj mi dade krevet i toalet za dvojicu, a moji na mene poslaše raketu. U sebi opsuje i pomisli: „Zapamtit će oni mene.“

Veteran ruskoga zrakoplovstva popodne je provodio u letačkom simulatoru i, u skladu s dogovorom i ugovorom koji je potpisao, uživao slušajući Čajkovskoga i dokono razvaljivao neke mostiće, tako da transportne kolone nisu mogle prelaziti preko njih. Mnogo bi mu draže bilo da je mogao voditi zračne bitke, ali što je, tu je. Ni bombardiranje kopnenih ciljeva nije bilo loše za održavanje forme.

Pred mrak trojica prolupalih prašinara naletješe na rusku stražu.

„Stoj!“

„Stali smo.“

„Tko ide?“

„Rusi.“

„Lozinka!“

„Nemamo pojma. Mjesec dana bili smo bez kontakta s vama, a vi ju mijenjate svaki dan.“

„Pa kako onda mislite dokazati da ste Rusi?“

Prva dvojica u nedoumici se pogledaju, a treći ko iz topa ispali: „Imaš votke?“

„Imam!“

„Davaj!“

Jedan mu stražar priđe i doda čuturicu, a ovaj nagne i počne točiti u sebe:

Klo klo klo klo…

Skočiše svi skupa na njega i oteše mu čuturicu: „Dobro je! Dokazao si! Ostavi malo i nama!“

Stražar ih provede u šator do svojega vodnika.

Ovaj ih odmjeri od glave do pete, napravi grimasu, i obrati se svojim desetarima: „Kakvi su, takvi su, bolje ikakvi nego nikakvi. Tako i tako smo kratki s ljudstvom. Dobro će nam doći prilikom napada u koji krećemo sutra ranom zorom. Naređenje je da napadamo s četiri oklopna transportera u pravcu zapada i moramo napredovati barem 10 kilometara. To ćemo izvršiti prije doručka. Kad stignemo na cilj naredite vojsci da se ukopa.“

„Njet, njet, njet! Tamo je minsko polje.“

„Na kartama nema ucrtanoga minskoga polja. Napadamo ujutro ranom zorom. Naređenje je naređenje. Moji ga vojnici moraju izvršiti.“

„Psssst! Baba Jaga!“

Svi se umiriše osluškujući zvuk drona.

Bang!

Vodnik se sruši prostrijeljen metkom usred čela i svi se nazočni skameniše vidjevši u Mutavčevoj ruci avijatičarski pištolj iz kojega se izvijao dim.

Kad pogine zapovjednik, bira se novi.

Mutavac se okrene, ceremonijalno zamlatara rukama i nogama, lupi petama i savršenim pozdravom podčini se svojemu suputniku. Trenutak nedoumice u šatoru nije dugo trajao. Svi nazočni na isti način pozdrave novoga zapovjednika voda.

Ovaj se sagne nad zemljopisne karte, konačno shvati gdje je i zapovjedi: „Sutra ujutro ostajemo ovdje. Naredite vojsci ukopavanje. I ukopajte ovoga.“

Na licima svih nazočnih vidjelo se da im je pao veliki kamen sa srca i svi su ga zahvalno gledali. Dobili su barem još jedan dan života.

Iz prikrajka, kroz odgrnuto šatorsko krilo, dva dronvuka svojim su kamerama emitirala izravan prijenos u informatičku učionicu.

Profesor Informatike sa zanimanjem je pratio cijelu situaciju.

Promrmlja: „Luđaci, kaže on meni. Baš nam takvi luđaci trebaju.

Slava Ukrajini!“

Jura Luzer