Mah Bay

Neki ljudi bezpotrebno su me proklinjali i nisam ih uspio uvjeriti da griješe. O, ne razumijem kako mogu biti toliko tvrdoglavi. Ali prokleto je i to što se družim s kojekakvim dangubama i "veličinama" bez pokrića koji su, na moju žalost, prilično utjecajni. Takvi obično čekaju najsitniju pogrješku, vuku šahovske poteze i ne prežu pred matiranjem niti u bezazlenoj igri. Osjećam prijezir u njihovim pogledima. Podmetnuli su mi kukavičje jaje… Mogu samo nagađati na što su sve bili spremni da me baš neljudski unište i ponize. Nisam to zaslužio; samo sam površno poznavao Mah Baya. Aha, tko je, dakle, Mah Bay? U svijetu književnika drže da je bio pravi boem, dok je obično građanstvo smatralo da se radi o pravoj ništariji i pijanduri. Pa dobro, priznat ću skrušeno, za mene je Mah Bay bio samo običan znanac poput mnogih u ovome gradu.

Nekoliko puta pomogao sam Mah Bayu novčano, onako skromno, dao sam mu za cigarete i pivo, a on mi je bio zahvalan – do groba. Ne volim tu riječ kao što ne volim niti smrt. Zašto bi meni itko bio zahvalan do groba? Dok sam imao kakve-takve prihode mogao sam svakome dati malo sitniša i nije to ništa naročito. Ali Mah Bay smatrao je da sam mu pravi prijatelj, pače i najbolji. No, nisam ga osobito volio. Mislim da sam i sam dovoljno neuredan i da prilično neuredno živim te mi nekakav ljudski prirepak sa strane uistinu nije potreban. Želio bih nešto promijeniti u životu… Ma što? Mah Bay je smatrao da se ništa ne može promijeniti u životu. On je usporeno brbljao o koječemu i u svakoj riječi pronalazio je novi stih. Da, bijaše on pjesnik, a oni koji me sada nepodnošljivo preziru, smatrali su ga izuzetnim stihotvorcem kojemu s vremena na vrijeme ipak treba malkice pomoći. Čuo sam od nekih ljudi da baš mene najviše poštuje iako ne znam zašto. Možda upravo iz razloga što sam ga nekoliko puta pijana odveo do njegova stana.

– Prijatelju, imaš li vremena, ne mogu hodati… Odprati me doma!…

Sjedio je tada sam na zidu ispred trgovine. Mislim da se je upišao i smrdio je po znoju, a sunce je žestoko pripeklo. Bio je pijan. Žurio sam se, pa opet, mislim da čovjeku treba pomoći, nisam ga mogao pustiti ondje. Objesio se je za mene i onih dvjesto metara hodali smo uz cestu barem dvadeset minuta praćeni prezrivim pogledima prolaznika!
Pred stanom je zastao prislonivši se na vrata:

– Stari, hvala ti na ovome… – pružio mi je zgužvanu kutiju cigareta. – Uzmi, molim te, zaslužio si.

– Ali što će mi tvoje cigarete?

– Uzmi! – uporno nastavi. – Koliko si mi puta dao za cigarete, a ja vrlo dobro znam da ti nemaš novaca. Nije pošteno da ti nemaš…

Kad je na posljetku ušao u svoj stan, okrenuo sam se i vratio doma. Smrdio sam po njemu i morao sam se presvući. Ionako sam već zakasnio tamo gdje sam trebao biti… Mah Bay mi je oduvijek bio odvratan, ali nisam imao srca reći mu u lice. Govorio sam o tome nekim znancima, ali oni su se tada okrenuli protiv mene:

– Kako možeš tako govoriti o njemu? – ljutito mi je dobacila jedna srednjoškolska profesorica. – On je ipak inteligentan stvor!

– Pa baš da je stvor! – uzvratim odmah. – Ništarija, pijanac i najbezočniji grebator! Što ti kod njega vidiš inteligentno?

– Ja ti se čudim! – uporno nastavi ona. – Koliko znam on je objavio nekoliko vrhunskih pjesama.

– Ali pogledaj ga samo!

– Da, gledam ga – i što? Ne možeš pojmiti da je čovjek samo nesretan; takav je, pa što sad?…

Zaludu sam svoje stavove o njemu branio pred srednjoškolskom profesoricom, jer obožavala je takve "stvorove". Ovdje nedostaju boemi; pijani pjesnici koji šaraju gradom govoreći nerazumljive ali navodno božanske stihove na autobusnim postajama, u zahodima, prljavim krčmama… Inače se ništa ne događa!

Kad se je Mah Bayu konačno osmjehnula sreća da objavi svoju prvu knjigu, zaustavi me na ulici i priopći mi tu vijest. Tada nije bio pijan, na njemu bila je čista košulja, čiste hlače, njegovo lice bilo je izbrijano i kosa mu je bila oprana i podšišana. Ma koliko se trudio bolje izgledati, on je ipak u mojim očima bio onaj isti Mah Bay. Čestitao sam mu na budućoj knjizi, a on nije ispuštao moju ruku:

– Stari, prestajem piti na neodređeno vrijeme, znaš! – rekao je značajnim glasom.

– Mogu li ti vjerovati?

– Da vjerovati? Gotovo je, kažem ti!

– Pametno…

– Iznad svega najvažnija je moja knjiga… Ali i ti bi mogao pomoći, ha?

– Kako bih ti ja mogao pomoći?

– Znaš, to je u rukopisu, a treba mi netko prepisati računalom. Možeš li?

– Mogu.

– Koliko će to koštati?

– Ništa.

– Kako ništa? Ja ću ti platiti, samo reci.

– Ništa, nišnaest kuna. Bit će mi zadovoljstvo…

Na posljetku je ostao takav dogovor. Nisam uopće znao kako mu naplatiti kad znam da nema novaca, odnosno ima manje novaca od mene. Dakle, sirotinja se mora međusobno pomagati.

Nekoliko mjeseci kasnije Mah Bayeva knjiga bila je tiskana i predstavljena u javnosti. Bilo je dobrih kritika… Samo ja nisam bio zadovoljan. O meni nije bilo niti riječi, niti njegove zahvale za prijepis. Možda mi ne bi trebalo biti važno, jer ionako sam mnogo puta potrošio uzaludna vremena na koještarije, pa… Uostalom, one njegove pjesme nisu mi se svidjele. Mah Bay očito ima posla s mračnim silama; sve je pisano nekako odveć mistično, neobjašnjivo i u zagonetkama. U tome ja odista ne naslućujem niti najmanji smisao poezije.

I unatoč tome, svi hvale Mah Baya kao vrhunskog pjesnika; hvale ga jer ništa ne razumiju! Dakle, kralj je gol, a svi plješću zbog njegove prekrasne odore!?!… Ostalo je tako ma koliko god se ja ne slagao s time; Mah Bay je izuzetan pjesnik…

Godinu dana kasnije ponovno sam ga pronašao pijana i oronula. Sjedio je na onome istom zidu pred trgovinom i nije se mogao podići. Odveo sam ga doma, a prolaznici su nas prezrivo gledali; kao da smo posljednje ništarije. Prezirao sam ga, ali nisam ga onakva mogao napustiti.

Kakav sam ja čovjek, dvoličan gad ili se u meni prikriva opaka podvojena ličnost koja me jednog dana može uništiti? Podvojene ličnosti su opasni luđaci!… Sve u svemu, Mah Bay je opet bio onaj isti pijani uličar zbog kojega ljudi prelaze na drugu stranu ulice, oni isti ljudi koji su hvalili njegovu poeziju i do nebesa uzdizali njegovo boemstvo.

Jednog dana pozvao me je u svoj stan. Posjetio sam ga te nedjelje ujutro. Bilo je oko osam sati kada sam pozvonio na njegova vrata. Viknuo mi je iznutra "Uđi, otvoreno je!" Kroz mračan i neuredan hodnik stupio sam u kuhinju, a on je sjedio za stolom na kojem je bilo nekoliko praznih pivskih boca prepuna pepeljara i nekoliko zgužvanih kutija cigareta. No, moju pozornost privukla je plastična kanta pred njegovim nogama. U čitavom stanu osjećao se je zadah ustajalosti. Zašto sam uopće pristao doći k njemu?

– Sjedni! – pokaže mi rukom na stolac s druge strane stola.

– Bolestan si? – upitam pokušavajući skrenuti pogled s one plastične kante.

– Da "bolestan"? – mirno i tiho reče, a na licu mu se pojavi osmijeh. – Bolestan sam i to bogovski bolestan, prijatelju moj… No, prije nego ti objasnim zašto sam te pozvao, molim te da skočiš do trgovine. Hoćeš li?

– U redu je. Što ti treba?

– Uzet ćeš nam šest piva, bocu konjaka i dvije kutije cigareta.

– Ne pijem tako rano.

– Nema veze, ja pijem. Evo ti novac. Uzmi i sebi cigarete koje god želiš.

– Nije potrebno imam…
Otišao sam do trgovine, a prodavačica je prepoznala Mah Bayovu torbu, pače i naručbu te me sablažnjivo pogleda:

– To nije u redu, gospodine. – zabrinuto je rekla.

– Što nije u redu? – upitam je

– Ako mu želite pomoći, onda bi to trebali učiniti na drugi način, a ne ovako.

– Ne razumijem, gospođo, kako mu mogu pomoći?

– Znate li da je bolestan?

– Vidio sam ga.

– Teško je bolestan… On je…

Odmahnula je glavom i ispisala mi račun. Zatim sam se uputio u njegov stan, a ruke su mi iznenadno zadrhtale. Posložio sam boce piva u hladnjak. Mah Bay je odmah jednu otvorio:

– Hajde, popij sa mnom pivo. – zamoli me.

– Ne mogu, rekao sam ti da mi je prerano za pivo.

Tada je uzeo zrak, nakašljao se i teškom mukom pljune u plastičnu kantu. Želudac mi se je okrenuo, gotovo sam povratio. Stavio sam ruku na usta, a on je primijetio moju kretnju:

– Tamo ti je lavandin i slobodno se ispovraćaj!

– Ne, ne…

– Slobodno, nema veze.

Ipak sam se uspio pribrati, ugasio sam tek zapaljenu cigaretu, jer nisam mogao pušiti od navale odvratnosti, navrnule su mi suze na oči:

– Čovječe, što je s tobom? – upitam ga, ali kao da sam mogao naslutiti…

– Ti ne znaš? – pogleda me u nevjerici, teško uzdahne te nastavi muklim glasom. – Pa kako bi uopće znao, da… Imam ga…

Mislio sam da ljudi poput Mah Baya nikad ne pobolijevaju i ne mogu tek tako umrijeti. Sve ono silno pijano valjanje po asfaltu, sve one otrovne žestice i popušene cigarete kao da tijekom godina u njihovu organizmu stvaraju čudesno snažan imunitet. Ljudi koji se čuvaju, krijeposni ljudi, dobrohotni ljudi, umiru od raka u teškim mukama. Ali nemoguće je da Mah Bay može oboljeti od toga!

– Zvao sam te, jer tebi mogu vjerovati. – rekao je ispivši gutljaj piva iz boce te za trenutak ušuti. – Samo si mi ti ostao, svi drugi su bezveznjaci…

– Zašto mi prije nisi rekao da si bolestan?

– A što bih time postigao? – odmahne rukom. – Nije važno… Pustimo to… Zvao sam te zbog drugih stvari, znaš.

– Opet knjiga?

– Ma bravo! – osmjehne se on važno. – Vidiš kako si pametan. To mi se sviđa kod tebe; ne moramo niti razgovarati, a ipak se razumijemo…

Na moj užas ponovno se nakašlje i pljune u plastičnu kantu. Okrenuo sam glavu prema prozoru, ali u mislima mi se vrtio sadržaj one kante.

– Eto, tako je svaki dan. Ne mogu si pomoći.

– Možda ne bi smio piti?

– Ma dragi ti, nema od mene više ništa. Samo želim dovršiti ovu knjigu… Moja završna životna operacija… Treba mi opet prepisati na računalo, pa ako ti imaš vremena…

– Bit će vremena za tebe.

Zatim je posegnuo za ladicom od stola i izvukao odande nekakvu bilježnicu:

– Ovdje mora biti sve. – pruži mi bilježnicu. – Bit će bolja od one prve knjige.

Uzeo sam odmah bilježnicu u ruke, ali kad sam je počeo listati, bio sam iznenađen njezinom prazninom. Tek je nekoliko neobičnih naslova bilo zapisano u vrhu stranica; od stihova ni traga!?

– Ali što je sad ovo? – upitam ga prilično zbunjeno. – Gdje su pjesme?

– Polako, prijatelju, polako. – uzdahne on, otpije gutljaj piva, povuče dim cigarete i nastavi. – Nemoj misliti da nemam povjerenja u tebe, ali ne mogu ti još ništa pokazati. Pjesme su još uvijek u mojoj glavi, razumiješ… Ovih dana ću ih zapisati. Samo sam ti htio pokazati da radim na tome.

Prazna bilježnica s nekoliko naslova, pomislim u sebi, nije ništa. Ishlapio mu je mozak uslijed alkohola, bolesti i nesanice. Prazna bilježnica?!…

– Kad bude sve zapisano ja ću ti se javiti telefonom. – nastavi Mah Bay. – Volio bih da mi ti budeš urednik… Ne ću nikoga drugog, razumiješ? Imam povjerenja samo u tebe, jer sam te uvijek poštovao… Tako da znaš…

– Hvala ti na povjerenju.

Neko vrijeme smo šutjeli. On je spustio ruku na svoju bilježnicu; učinilo mi se je kao da se boji da će mu ispred nosa biti ukradena. Toliko o povjerenju u mene, ha?!… Jedva sam čekao da iziđem iz njegova stana.

Otišao sam doma i čitavog dana u nosnicama osjećao sam zadah smrti, a u mislima vrtjeli su se prizori crne hladne zemlje i masni crvi koji gmižu pred mojim otvorenim očima. Nekakva čudesna nekrofobija pritisnula me je te nedjelje, baš kao da se o meni radi, a ne o Mah Bayu koji već kroza prazne pivske boce i gusti dim cigareta gleda u oči smrti. Njemu je postalo svejedno što će sutra biti, meni, pak, nije… A ona prazna bilježnica? O, mogu samo zamisliti što će sve ondje biti zapisano. Njegova agonija postat će tako i moja agonija. Sve bih to tako silno želio izbjeći, ali kako, kako odbiti nesretnika, kako mu reći da nemam vremena? Čekao sam da me nazove…

Dva mjeseca kasnije, već su prve jesenje kiše natopile grad, Mah Bay je umro. U novinama je izišla samo jedna, obiteljska, smrtovnica. Ispod punog imena i prezimena bio je i njegov nadimak kojim sam se poslužio, eto, u ovoj priči. Zapravo, nitko ne zna odakle mu taj nadimak – Mah Bay; nisam ga nikad stigao pitati odakle mu i što to uopće znači. Vjerujem da je to, na primjer, odraz njegova promišljanja istočnjačke kulture s obzirom da je neko vrijeme bio pomorac i plovio je po Bliskom Istoku i uz obale Afrike. No, sada to više nema nikakvog značaja, zar ne? Nekakvo olakšanje me je obuzelo, ali samo zbog moje nelagode od njegovih stihotvorina, njega samog bilo mi je žao… Zapravo, trebao sam ga još koji puta posjetiti, možda bez ikakva razloga, tek toliko da mu bude lakše u trenutcima kad su ga svi zaboravili. Da, trebao sam obuzdati gađenje spram njegove skore smrti. Što je s onim njegovim pjesmama? Ne vjerujem da je uopće išta zapisao, jer vjerojatno bi me nazvao… Hm, zbogom Mah Bay!

Kasno poslije podne neki zajednički poznanici zvali su me telefonom te se raspitivali u svezi s Mah Bayevom književnom ostavštinom. Hm... nekakav prizvuk sumnje osjetio sam u tim glasovima... kao da baš ja moram imati "nešto njegovo"! Niti njegova rodbina nije ništa pronašla u stanu, niti jednu jedinu zapisanu riječ na komadiću papira; nije pronađena niti ona bilježnica koju sam ovdje opisao, ništa, baš ništa. Iza njega ostala je potmula praznina i – sumnja u mene! Osjetio sam u pogledima mnogih prijezir prema meni; kao da sam najveći krivac za gubitak njegovih stihova kojima se rado hvalio posljednjih godinu dana. Namjeravali su objaviti kratak izbor posthumno, ali nemaju što objaviti! Nekoliko puta sam odgovarao na sumnjičave upite: „U potpunosti sam siguran kako mi Mah Bay ništa nije povjerio"…

Nitko mi nije, čini se, ozbiljno povjerovao. Osjećao sam se kao uljez ili u najmanju ruku kao neodgovorni balavac. I danas prate me sumnjičavi pogledi, a kadikad osjećam za leđima prijezir onih koji me smatraju neodgovornim spram jednoga pjesnika po njihovoj mjeri kakav je bio Mah Bay, dakle, čovjek kojega sam nekoliko puta doslovno pijana nosio kući i smrdio sam po njemu i osjećao gadljive poglede prolaznika…

Kadikad se pitam kako to da sam baš ja tako često nailazio na njega; gdje su, dakle, bili svi ostali, upravo ovi koji me preziru i sumnjaju u mene? Da li bi i oni uprljali svoje ruke noseći ga pijana ili bi šmugnuli preko ulice? Upravo takve dvolične ništarije ne žele odagnati sumnju da sam okrao jadnog Mah Baya na samrti. Ja, koji ga nisam naročito volio, niti sam osobito poštovao njegovu poeziju, za njih sam bezočni lopov i varalica! Ali imam dojam kako tim ništarijama zapravo treba nekakav mit, bilo što, nešto o čemu će se kadikad šaptom pripovijedati, nekakva prokleta tajna, što li?!…

Samo dragi Bog i pokojni Mah Bay znadu gdje su njegove posljednje pjesme ako ih je uopće zapisao pod okriljem i očekivanjem skorašnje smrti.

Siniša Posarić