Rastanci u crnini koji najviše bole

posvećeno hrvatskim braniteljima, logorašima, nestalim i stradalima u svim našim i tuđim ratovima

Pucnjevi u zoru.
Sijede vlasi. U prašini ladice ratna odličja. Revolver. Čin. Crvena
beretka. Ratni memoari reportera iz Vukovara.
Noćna buđenja u znoju. Tablete 500 mg.
Pijani stražari. Izgladnjeli logoraši u kazamatima, skladištima,
industrijskim postrojenjima propalih socijalističkih giganata.
Bez svijesti. Izbatinjani prljavim armijskim čizmama u
koščata rebra. Surova udaranja kundakom u glavu. Sljepočnice.
Izbijanje zubi. Krvavi bubrezi…
Minus sedamnaest. Proboji vojnika na
studeni bijele mjesečine, blatnim kukurizištima.
Zapomoganja suboraca iz minskih polja.
Jauci. Ah, ti jauci me prate k’o napušteni seoski psi.
Stravični logorski časi pred lažna strijeljanja.
Kopanje vlastitih raka.
Raznorazni psihijatrijski pregledi. Svakodnevna mrcvarenja
birokratskih komisija za utvrđivanje braniteljskog statusa.
Invaliditeta. Dijagnoze. Nervoza. Dugosatna čekanja nepoznatih
liječničkih duša u bijelim skutama kliničkih ustanova.
Hodnicima u kojima strahovi igraju valcere. Gospodare.
Elegantno stoje na raskrižjima velikih avenija.
I nadmeno pokazuju strane svijeta.
Oni su uvijek tu.
Nepobijeđeni ko jezivi šaptaji s bojišta.
Mirisi spaljenih tijela iz rovova.
Uvlače se u svaku poru ljudskog duha,
dugmad na pamučnim košuljama.
Poslijeratna samoubojstva prijatelja iz postrojbi.
Bezbrojni onkološki pregledi. Terapije. Zračenja. Traume.
Ratne udovice. Komemoracija na grobljima.
Zastave spuštene na pola koplja.
Posmrtni zvuci truba. Raffaele Celeste (Nini) Rosso.
Il Silenzio.
Rastanci u crnini koji najviše bole.
Na zidu zalijepljene izblijedjele fotografije iz Domovinskog rata.
Porušene bogomolje, unakaženi sveci, raspela kraj puta.
Koliko je Bog plakao nad besanim noćima ranjenika
u podrumskim bolnicama,
urlicima prerezanih grkljana,
jezivim povicima silovanih žena.
Koliko srijemski kavgadžijo pera Matošu,
plemeniti Šufflayu,
kardinalu iz Krašića?
Recite mi,
zar je zemlja svu krv već upila
rasute kosti u pepeo pretvorila.

Rasute kosti Kulikovih polja

(palim vojnicima iz prvoga svjetskoga rata)

U osami listova stoljetnih hrastova, nespokojne povorke kostiju Kulikovih polja.

Derutne austrougarske bolnice propale dvojne monarhije. Ubožnice za nemoćne. Epidemije. Oboljeli od dizenterije.

Blijedi vojnici u postelji svojih pocijepanih stijegova. Vojski. Pukovnija. Pozenjelih kolajni.

Bizarni prizori s ratišta. Bojni otrovi. Gušenja. Bodljikave žice. Šrapneli. Salve puščane tanadi. Juriši. Herojstva.

Štakori u jarcima krvi. Sablasni gavrani nad raspadajućim truplima ljudska mesa. U zakašnjelim povlačenjima, pogibija preplašenih mladića od osamnaest godina. Pokošeni rafalima strojnica. Stradavaju…

Krvoprolića za kolonije. Svečane balove u kristalnim dvoranama zamaka. Blještavi sjaj krune s dijamantima.

Prijetvornu dvorsku svitu iza svilenih baldahina, raspojasanu gospodu plave krvi dok bezbrižno igraju salonski bilijar, poker, ispijaju slatkasti konjak, čitaju naglas klasike uz tihu pratnju glasovira.

Zarobljeništva. Oficiri s Istoka. Solunci. Kozaci. Sluge. Šakali rata. Ustanci. Granitni zamasi drvenih toljaga dvoreda u mramorna bedra. Domobrana. Regimenti. Izmrcvareni. Nazebli. Bosonogi na studeni. Izgladnjeli od duga marša, prokislih baraka. Jeftini kao prošvercani vojnički rum na prvoj liniji fronte balkanskoga blata. Zapleteni u mrežama crnomorskih ribara. Nokturna kad anđeli ugošćuju duše na Golgotama svojih patnji.

Na vješalima propalih carstava, umiru na konjskim zapregama. U vlazi zajedničkih grobnica. Anonimni. Beznačajni. Omamljeni prividima ženskih silueta. Na posljednjim stražama. Bez oproštaja. Presvete hostije. Pisma. Dodira ruku svojih milih nevista…

… i k’o će ih uznit u nebesa. Starost šutnje. Ukrasni gumbi s monogramom vladara. Mjedeni dvoglavi orlovi. U zlokobnom lavežu pasa, tamnoj kabanici Faust, kradljivac svjetlosti bez zakonita prava.

Il’ pak smo isposničke molitve blažena Merza, euharistija, besmrtnost brončana korpusa raspeta Krista.

Pokoljenja, pamtite ih…

u spomen na Gvozdansko 1578.

Vjetrovite noći. Siječanjska treperenja zvizde Danice.
Zamrijeli promplasaji vatri. Vrane grakću u blagoj izmaglici.
Onijemjele kule u jezi oronulih zidina, pepelu kožnih svitaka misala.
Stoljetni zavjeti šutnje u sjenovitim odajama zadrijemalih drvenih trijemova.
Osmanlije. Vlasi. Janjičari. Napuštene oružarnice.
Ne čuju se uzdasi haramija. Gvozdeni topoti bata iz kovačnica srednjovjekovnih
majstora.
Uginuli psi. Konji. Presahle čatrnje. Rastaljena zvona. Ogarci.
Ura je. Zulumi. Akindžije. Spahije. Prodrijeti će barbari kroz gradska vrata.
Nahrupiti će horde. Aveti. Rulje. Haračlije. U razjarenoj oluji posivjela neba. Izbezumljeni.
Razrogačenih vučijih očiju. Nakostriješeni. Željni krvi, smrvljene ljepote, bjelkaste
svile mekoputanih nevena, mirišljivih uvojaka kose, kovanih škrinja, hermelina,
bakrenih vrčeva zlatnika, srebrebnjaka, forinti, istkanih uresa na tunikama od lana koja
razgaljuju gnjev osornih ratnika.
Knezovi Zrinski stare Hrvatske.
Zameteni tragovi. U posljednjem svitanju, bez jecaja, olovna prkosa.
Zgrčenih šaka. Nježnih pokreta silueta vezilja u sablasnim samotištima kamenih
ognjišta. Stojeći zaleđeni k’o inje na trepavicama, Ivan Krstitelj pred
Herodom. Bez mrvice kruha. Vriska izranjenih ruku. Usnuli su.
Na Horebu svojih patnji, pred jurišima sablji, crvenim polumjesecima smrti.
Ne predajući svoje duše ni za sjaj dukata, širokougrudna pašina obećanja,
miris procvala cvijeta u njedrima svojih ljubljenih nevjesta.
Tek će samo gorda historija, nepocijepane zastave, sveti arkanđeli,
tirkizni plašti rijeke Une,
bijela janjad s zrinskih padina,
potiho pripovijedati o njima
Kad se snijegovi otope,
gore procvatu,
na krnjim ulomcima, pisat će:
njih tristo, ljeta Gospodnjeg 1578.,
Gvozdansko.
Pokoljenja, pamtite ih…

Dražen Zetić

 

 

 

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.