Slučaj Borjan (priča)

Najpotresnija ljudska sudbina koju je hrvatski književnik Slavko Kolar pamtio do kraja života jest slučaj Budimira Borjana, vrstna agronoma. Borjan je bio refe­rent Fitopatološke postaje u Zagrebu, od­ličan KNjigevoditelj i predavač tečajeva za zemljoradnike. Uhićen je iznenada uoči uvlačenja Jugoslavije u Trojni savez, a netom će se Drugi svjetski rat razbuktati na čitavom prostoru Europe.

Uslijedila su masovna policijska uhićenja nepoćudnih i sumnjivih građana. A Borjan je bio komunist i jedan od suradnika udruge "Crvena pomoć" koja je skrbila o španjol­skim dobrovoljcima. Među njima bio je i njegov mlađi brat Gojko, uhićen u siječnju 1941.

Borjanova žena Lucija, jedva je poznavala Slavka Kolara, predstojnika Banovinskog odjela za agronomiju, ali on je bio posljednja nada, samo se on može založiti za njezina muža. Kolar ju je srdačno primio.

– Dobro ste učinili kad ste došli k meni. – reče on te zabrinuto klimne glavom. – Eh, Bude moj, nesrećo...

– Ne znam kakvo je Vaše mišljenje o njemu, – tiho izgovori Lucija te uzdahne. – jer on je, Vi možda ne znate...

– Znam sve o njemu. – Kolar se zagleda ravno u njezine oči. – Komunist. Vrlo dobro znam za njegovo političko uvjerenje.

– Onda i znadete kakva je sudbina takvih ljudi. Pokušala sam ga više puta obratiti, primiriti, ali on je užasno tvrdoglav.

– Tvrdoglav je, da.

Kolar ustane te s rukama na leđima krene prema prozoru i za trenutak se zagleda napolje. Tako okrenut leđima znao je da Lucija očajnički od njega očekuje kakvu-takvu pomoć. Ona je nesigurna, to se nazire u njezinu pogledu i glasu; mora je nekako umiriti.

– Gospođo Borjan, – okrene se prema svojoj gošći. – ja držim do uvjerenja ako je iskreno i po­šteno, ali Vašeg muža poštujem u prvome redu kao izuzetna djelatnika i stručnjaka. Moramo ga izvući.

– Ali kako, što da učinim?

– Vi za sada nemojte ništa poduzimati. Od ovoga trenutka on je moja briga. Samo budite strpljivi.

– Ne znate kako je meni. Bilo mi je teško doći k Vama, zamoliti Vas... Ja zbilja nemam kuda.

– Rekao sam već da je dobro što ste došli k meni. Pronaći ćemo nekakvo rješenje.

– Ne će Vam biti teško?

– Bit će teško, da... – Kolarov zabrinuti izraz lica naglo se razvedri, osmjehne se. – Na našu sreću imamo zajedničkog prijatelja koji bi mogao nešto učiniti, svakako više od mene. Nazvat ću ekscelenciju...

Lucija nije niti slutila da bi gospodin predstojnik mogao nazvati bana zbog slučaja njezina muža. Kolar je primijetio u njezinu izrazu lica novi napad tjeskobe i straha.

– Ne brinite, gospođo, – ponovno je primiri Kolar. – Sretna je okolnost što Šubašić osobno poznaje Vašega muža.

– Nisam znala za to. – iznenadi se Lucija. – Kako?

Kolar joj ispriča kako je ban prije ustoličenja vodio odvjetnički ured u Vrbovskom. Jednom prigodom bio je iz političkih razloga uhićen, a Borjan, koji je bio tamošnji agronom, kao uvjereni domoljub posjećivao ga je u zatvoru, donosio mu hranu i uobće činio sve kako bi se proširila vijest o nepravednu uhićenju odvjetnika Šubašića.

– Eto, vrijeme je da ga podsjetimo na taj slučaj. – reče Kolar. – Znam da će imati obzira prema starome prijatelju...

* * *

Kad je ban Šubašić od Kolara čuo za Borjanovo uhićenje, odmah je nazvao Wikerta, šefa policije, ne bi li ga odobrovoljio na otpuštanje "zavedena nesretnika". U međuvremenu provedena je istraga i Borjanu je utvrđeno nepoćudno političko djelovanje protiv države. Wikert je izvijestio bana kako se može očekivati i najstroža zakonska kazna te da on više ništa ne može niti kani učiniti jer je slučaj vrlo ozbiljan. Ban smjesta pozove Kolara u svoj ured te mu objasni u čemu je prepreka da izvuku Borjana.

– Gadno je. – izreče Šubašić. – No, u svemu tome glavnu ulogu ima Borjan. Samo o njemu ovisi.

– Mogu pretpostaviti da je njegova tvrdoglavost u pitanju, zar ne? – odmah ustanovi Kolar.

– Upravo tako. Taj Wikert drži se slova zakona kao pijan plota! Kakvi to ljudi dolaze, ha?

– Ivane, znaš i sam što smo mi svojedobno prošli, a nismo bili komunisti. Odavno je već tako; tebe su zatvarali, a mene umirovili... Pukneš prstom i nema te više.

– Bude baš ima petlje. Kako je uobće zaglavio među komunistima? Wikert tvrdi da je tijekom istrage bio prilično prkosan i to je još jedna otegotna okolnost.

– Onda teško ćemo ga izvući... – uzdahne Kolar. – Imaš li kakav prijedlog?

– Nisam siguran, ali mislim da bi bilo najbolje kad bi ga uputili u Lepoglavu. Ako ostane ovdje, vjerojatno će ga strijeljati. Tamo je radni logor i s vremenom se može nešto učiniti. I sam znaš da je on stručnjak koji nam je potreban. Trebao bi se primiriti.

– Da, primiriti. – ponovi Kolar. – Znaš, Ivane, kako su mene šikanirali prije petnaestak godina; bio sam brzojavno otpušten, ali zahvaljujući jednom službeniku uspio sam izvući mirovinu. Ne mogu to zaboraviti. Trebao bih nešto slično učiniti za Borjana.

– Na što misliš?

– Slušaj, dobio sam još jutros na podpis zahtjev o njegovu odpuštanju iz službe na temelju pravomoćne osude. Ali primijetio sam da će se za dva mjeseca napuniti deset godina Borjanove službe kao državnog činovnika. Eto, da je navršio tih deset godina, zakonski ne bi mogao biti odpušten.

– Imao bi pravo na mirovinu. Pa možeš li malo otegnuti s tim podpisom?

– Pokušat ću, ali dva mjeseca je previše. S druge strane, obećao sam pomoći njegovoj ženi. Ne će joj biti lako ukoliko ostane bez prihoda.

– U svakom slučaju, baci zahtjev u ladicu, pa zaboravljaj koliko možeš. – reče Šubašić. – A ja ću s nekim znancima urediti da ga pošalju u logor. Ondje ionako trebaju stručnjaka njegova profila. Kasnije ćemo vidjeti što ćemo; samo da se stvari primire...

* * *

Lucija Borjan ponovno je u posjetu kod Kolara nekoliko tjedana kasnije. Zapravo ju je Kolar pozvao zbog povoljnih vijesti. Obostrano dobro raspoloženje prigodom toga susreta vratilo je i osmijeh na njezino lice. Nije znala kako zahvaliti Kolaru za trud glede njezina muža.

– Nemojte mi zahvaljivati, gospođo Lucija. Zapravo ban je uložio sav svoj utjecaj da izvuče starog znanca. Ja sam mu samo prenio Vašu nevolju. Pozdravlja vas.

– Tako se veselim, gospodine Kolar. – uzdahne Lucija, a glas joj uzbuđeno zadrhti. – Samo da moj muž sačuva glavu na ramenima. Ne bih mogla podnijeti da mu se išta dogodi. No, kad uzmognete, svakako zahvalite u moje ime gospodinu banu.

– Da, reći ću mu prvom prigodom...

Za nesretnicu kakva je bila Lucija, niti na kraj pameti nije bilo upitati Kolara kako uopće stigne raditi svoj posao i uza to baviti se književnošću. Tek je nešto načula da su mu nekoja djela, na primjer, Breza, Svoga tijela gospodar i Mi smo za pravicu kao i neke druge, više puta tiskana, ali i prevedena u Beču i Budimpešti. Godinu dana ranije pripovijest Svoga tijela gospo­dar uvrštena je u "Antologiju savremenih hr­vatskih pripovjedača" tiskanu u beogradskoj Državnoj štampa­riji. Inače, još od ustanovljenja Kraljevine SHS, a kasnije Jugoslavije, hrvatski književnici uglavnom mrmljaju i prosvjeduju, jer se u Srbiji ponašaju kao da hrvatska književnost uopće niti ne postoji! Ali ne samo književnost, Vojska i policija, ako se k tome doda i činovništvo, u potpunosti su pod vlašću Beograda; ondje se rješavaju politička te ina pitanja. Luciji Borjan sada je samo na pameti da spasi muža iz zatvora

– Slušajte me pozorno, gospođo Lucija.

– Slušam Vas!

– Uređeno je tako da logorske vlasti banu službeno "najave" Budino uzorno držanje i poštivanje logorskih propisa. Na temelju takva dopisa moguće je izdati rješenje o njegovu odpuštanju.

– Je li moguće?

– Za sada jest. No imamo jedan ozbiljan problem.

– A to je?

– Vaš muž mora podpisati izjavu da se više ne će baviti politikom. Mislite li da će to htjeti učiniti?

– Tako? – Lucija se na zamisli. – Znate i sami koliko je tvrdoglav.

– Znam. Ali to svakako mora učiniti. Smatrajte da je banov ukaz o odpuštanju iz logora već pripremljen. Ja ću Vas obavijestiti kad ga možete posjetiti; vjerojatno negdje sredinom ožujka bit će otpušten...

Kad je Lucija Borjan otišla iz Kolarova ureda, on se zagleda na stol gdje su uredno posložena nova izdanja njegovih knjiga. U potpunosti je zaboravio predati svojoj gošći te knjige u znak prijateljstva prema njezinu mužu. Možda drugom prigodom... Ali volio bi ipak najradije da te druge prigode ne bude; barem ne u ovako sumornim okolnostima.

* * *

Sredinom ožujka 1941. a već je prošlo dva mjeseca od uhićenja Budimira Borjana, Lucija je po Kolarovoj pismenoj obavijesti otputovala u Lepoglavu. Nitko nije bio sretniji od nje u tim trenutcima! Putujući vlakom, nestrpljivo je poželjela da vlak ne staje do Lepoglave, trebao bi doslovno poletjeti, jer ako se u toj čitavoj zbrci itko predomisli, put će joj biti uzaludan.

Kad je konačno stigla u Lepoglavu, stražari su je sproveli do uprave zatvora. Ondje su joj rekli da pričeka u hodniku dok se ne obavi potrebita formalnost. Na hodniku nije bilo nikoga, samo je ona sjedila na hladnoj klupi. Povremeno su prolazili stražari svojim poslom, a ona je odlučila strpljivo čekati. Zatim su doveli njezina muža. Ugledala ga je u dnu hodnika nasmijana i sretna, već u civilnoj odjeći. Ustala je i krene mu u susret.

– Gospođo, morate pričekati. – reče joj stražar koji se ispriječi između nje i njezina muža. – Nemojte nam stvarati probleme. Ne smijete razgovarati ovdje.

– Lucijo...

Čula je njegov tihi, ali raspoloženi glas kad je prošao sasvim blizu nje, a zatim je sproveden u upravnikov ured. Ni riječ mu nije stigla uputiti koliko je bila uzbuđena; i stražari i on kao da su brzo protrčali mimo nje i bez zaustavljanja. Dakle, još malo treba pričekati da se svrše administrativne formalnosti, pa da zajedno krenu na prvi vlak prema Zagrebu.

Međutim, desetak minuta kasnije, a na njezino zaprepaštenje, muža su joj odveli jednako brzo kao što su ga i doveli. Pogledao je prema njoj, a onda su njegovo lice prikrila stražareva leđa. Nestali su na kraju hodnika. Luciji Borjan nije bilo jasno što se je upravo dogodilo; krene naprijed za njim, vrati se nazad do klupe, očekuje odgovor...

Zatim je od upravitelja zatvora saznala kako je uopće čitava stvar propala. Borjan je odbio potpisati izjavu da se više ne će baviti politikom. Luciji su zatim pročitali novi, tek sastavljen zapisnik. Na njezinu veliku žalost, nije niti sumnjala u vjerodostojnost toga zapisnika u koji su uvrštene riječi njezina tvrdoglava muža:

"Ako je to uvjet, onda radije ostajem ovdje, jer pravi komunist nikada ne će potpisati takvo što."

Po povratku u Zagreb Lucija Borjan odmah je nazvala telefonom Slavka Kolara, a on je bio užasno zatečen njezinom obaviješću. No, znao je da ne smiju posustati. Zamoli je da se smiri i obeća joj da će još nešto pokušati. Istog trenutka službenim automobilom odvezao se je u Lepoglavu kako bi nagovorio Borjana da potpiše onu prokletu izjavu. No, ovaj je uporno os­tao pri svome uvjerenju i Kolar se je vratio u Zagreb neobavljena posla.

* * *

Sljedećih dana i tjedana nastao je pravi pakao u čitavoj državi. Prvo su Nijemci bombama zasipali Beograd 6. travnja 1941), a na državnim granicama propale kraljevine već je zveckalo silno oružje lešinarskih vojska koje ubrzano kreću u komadanje jedne državne tvorevine kojoj su zatvori bili prepuni onih koji drugčije misle, a tajna policija i plaćeni razbijači premlaćuju sve od reda – intelektualce i seljake. Tako je spletom okolnosti Budimir Borjan ostao u logoru u trenutku sloma Jugoslavi­je i ustanovljenja Nezavisne države Hrvatske. Kao Hrvat, pače i agronomski stručnjak, još se je mogao izvući, ali kao uvjereni komunist – ne!

Kad je Borjan čuo da je u lipnju Njema­čka napala Sovjetski savez, započeo je živu i neprikrivenu komunističku promičbu među lo­gorašima, jer kad padne tiranin Hitler, past će i svi oni koji su se vezali s njime. Mislio je tu i na Nezavisnu državu Hrvatsku, a to će ga na posljetku koštati odlaska tijekom srpnja na Prijeki sud koji se je nalazio u zgradi Sudbenog stola na zagrebačkom Zrinjevcu.

Osim Borjana u sudnicu je prisilno dovezeno još nekoliko logoraša koji su morali potvrditi njegovo nepoćudno ponašanje i on je, dakle, po kratkome postupku bio osuđen na smrt strijeljanjem. U sudnici je bila i Lucija Borjan kojoj je sreća još jednom okrenula leđa. Nije joj preostalo ništa više osim da još jednom odjuri u Kolarov ured koji je bio u neposrednoj blizini. Njezina "slamka spasa" je u okviru tadašnje zakonske odluke: "od izricanja osude do strijeljanja treba proteći tri sata kako bi se poglavniku dala prilika za možebitno pomilovanje".

Kolar ju je spremno i veoma ljubazno primio u svoj ured, a ona mu ispriča kako je odlučio Prijeki sud.

– Može li se išta više uči­niti za njega? – kroza suze upita Lucija.

– Imamo malo vremena, premalo... – muklo odgovori Kolar te brže bolje dohvati slušalicu telefona. – Još jedna mala mogućnost...

Kolar je nazvao po­glavnika Pavelića u nadi da će ga odobrovoljiti na potpis pomilovanja za Budimira Borjana. Poglavnik ga osobito poštuje kao književnika i vrstna stručnjaka, valjda će popustiti njegovoj zamolbi. Međutim, nesreća je htjela da je poglavnik u to vrijeme bio spriječen nekakvim važnim obvezama. Iz njegova ureda javio se je Erich Lisak, poglavnikov pobočnik, koji ga je pošteno izvrijeđao i tresnuo slušalicu. Kolar, svjestan da je spašavanje Borjana propalo, sa slušalicom u ruci ostao je ukopan i gledao blijedu Luciju. Posve mirno spustio je slušalicu telefona i zagleda se u stol. Po njegovu držanju Lucija je znala da se više ništa ne može poduzeti te da će za koji sat postati udovica.

– Hvala Vam za sve, gospodine Kolar. – jedva izgovori Lucija kad je ustala spremna napustiti ured.

– Gospođo Borjan, – dozove je baš kad je pritisnula kvaku na vratima. – učinio sam ono što sam kao čovjek bio dužan učiniti. Da sam ga i dobio na telefon, pitanje je bih li uspio...

– Znam, podpuno Vas razumijem.

– Budite hrabra, molim Vas...

Kad je Lucija otišla, Kolar je ponovno pogledao u one svoje knjige na stolu koje su ga proslavile. Teško je nagađati što je u tim trenutcima mislio; možebitno sami naslovi nešto govore u tome mračnom trenutku – Breza, Ili jesmo, ili nismo, Svoga tela gospodar, Mi smo za pravicu, Kriza, Čizme, Sudnji dan... Izvjesno je tek da Slavko Kolar sljedećih sedam godina ne će napisati niti jedno novo književno djelo.

* * *

Petog dana odkako je strijeljan Budimir Borjan, uhićena je i Lucija pod obtužbom da je navodno djelatna u tzv. “crvenoj pomoći”. S većom skupinom uhićenica otpremljena je u logor kod Gospića. Za tri godine logoraškog života, Lucija se je čudila kako njezinu ocu uspijeva, unatoč ratu i oskudici da joj u logor šalje ne baš skromne pakete hrane i higijenskih potrebština.

1944. puštena iz logora i tada je od oca saznala da je glavni priložnik u paketima koji su joj stizali bio Slavko Kolar, jedan od rijetkih koji se je uspio posvađati s Milom Budakom i Antom Pavelićem, pače i napadati ih zbog njihovih odluka; primjerice zbog ubojstva Augusta Cesarca, progona nevinih ljudi i otvaranja sabirnih logora...

No, u poraću niti komunistima nije ostao dužan te je mnoge "užasno živcirao", izbačen je iz Društva hrvatskih književnika iako je sam prethodno zatražio iztupnicu zbog mađarskog Židova Ervina Šinka (pravim imenom Ferenc Spitzer), smutljivca sumnjive naobrazbe i pisca skromnih mogućnosti, koji je, zahvaljujući svojoj revolucionarnoj i partizanskoj prošlosti, namjesto Kolara primljen u Akademiju (JAZU). Slavko Kolar do kraja života ostao je “svoga tela gospodar”!

Siniša Posarić

Ned, 26-05-2019, 18:16:10

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.