U početnome krugu pakla (priča)

Sama sam. Sjedim pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti ... Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem i osluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči. Nemirna Knjigesam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju... i s fotelje na kauč.

Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.
Nekakav se nemir uvukao u mene.
Sve mi smeta.
Svega se plašim.
Od svega strepim.

Smeta mi i ova neprirodna tišina koja samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.

Ta, ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati... Sastajati se.
Proljeće je!!! Proljeće je u Mostaru.
I svjetlost ... Nekada bila.
U Mostaru.

***

Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.

Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.

I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno.

I obavijeno aurom neke djevičanske nevinosti i čistoće.

A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.
Uvlači ti se u dušu ... Budi te jutrom. Mazi po licu.
Usporava pokrete.
I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš... od silne dragosti.
I svi su ti ljudi bliski i dragi.
Kao rod rođeni.
Zato bi, svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.
I ozario lice... Njegovim osmjehom.
Jer- moj grad i osmijeh ima!
I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.
I svakome pruža ruke...
I prima ga u zagrljaj.

E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!

Vrijeme je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.
Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.
Ispruže suncu na pozdrav.
I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše...
„Što te nema, što te nema.
Rumen istok kad zarudi
I duša se miru sprema...
Što te nema? Što te nema?“

Odjekivala je, tako, svakog proljeća pjesma i vrvio život ulicama. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest... vrijeme ljubavi.
Vrijeme kada se mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.

A gdje li je sve to sada nestalo?
Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?

I što ove spodobe ovdje traže?

Oni za takvo što ni ne znaju!
Oni umjesto ljubavi, siju mržnju.
Umjesto radosti, donose tugu i očaj.
Umjesto života, ostavljaju pustoš .
I zgarišta ... I pepeo... I smrt...

***

Ali, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu. Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije. Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.

Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog
tvoga ponovnog vraćanja.
Vraćanja u mirisna jutra.
Vraćanja baščama,
ulicama,
beharu,
mirisima...
I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama...

I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.

I tvoje.

Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.

A sada?

A sada i nebo sivo. Pritislo...

Olovno, neprijateljsko. I sumorno.

Nigdje ni sunca ni svjetlosti.

***

Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući.

I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.

I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.

Rat!!! Rat je i ovdje!

A, oni nas vrebaju, s mržnjom
I drže na nišanu
Netremice
Ušančeni u svom strahu
Mjere i odmjeravaju
Preko topovske i snajperske cijevi
Uzduž i upoprijeko
Nevidljivi i skriveni
Od naših pogleda
Procjenjuju nam
Našu težinu i dob
Našu širinu i visinu

Našu podobnost
I našu nepodobnost
Naš Život Našu smrt
I našu
Opstojnost
A kada im i to dosadi
Igraju se
Hoću-Neću
Pa kom opanci
Kom obojci

Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.

Nadala sam se. I još se uvijek nadam...

‒ Ali rat je...rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?

A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.

Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi, uperene točno prema tvojoj školi. I prema tvome Mostaru.

U početnom smo krugu pakla!!!

Vera Primorac

Ned, 15-09-2019, 23:07:20

Najave

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.