Svakidašnje jadikovke i poneki san

Dokle više!? Opet kod nas isto. Opet meteorolozi javljaju kako će svugdje, osim na sjevernom Jadranu, biti sunčano i vedro.

KnjigeZnala sam, znala!!!

‒Nije te, valjda, moja Lucija, opet uhvatila ona tvoja stara kostobolja?

‒Jest, jest. Ne treba ti, draga moja, nikakav meteorolog. Samo ti mene pitaj!

Iskreno, nikada nisam zimu previše ni voljela. Snijeg i snježne pahuljice promatrala sam i promatram - moram priznati tada i uživam- samo kroz zatvoren prozor. Ali od magluštine, kada ti vlaga ulazi u svaku poru i u svaku kost, ježim se.

E, da mi je, bogdo, dobiti na lotu, svake bih zime putovala u neki topliji južni kraj, tamo negdje gdje je vječno proljeće, Miholjsko ljeto ili lijepa i ugodna jesen.

‒Vidi, vidi ti nje! Ti bi, sve mi se čini, moja gospođo, neki veliki dobitak na lotu! Jer, to možeš samo tako i ostvariti.
Sanjaj moja Lucija, sanjaj! Snovi su slatki, a stvarnost i realnost ti je, i to ona prava a ne virtualna, gorka i pregorka.
Zato, pogledaj malo oko sebe! Probudi se!!!

‒Stvarno si grozna! Pa, reci ti meni, a što bi čovjek bez snova? Gdje bi bio ovaj svijet, gdje bi i ti bila da nisi imala snove i nadanja? Znaš li ti, moja pametnice, da su svi veliki ljudi, svi veliki slikari, književnici, glazbenici, i svi veliki svjetski umovi bili i veliki sanjari?

‒E, pa, sanjaj ti i dalje, a ja idem kuhati ručak. Znaš, to ti je ono nešto od čega se živi. A ti, draga moja sanjalice, nastavi sanjati!!!

‒Ma gdje si navalila? Imaš vremena za kuhanje. Tek je deset sati.

‒Hoću, ostat ću, ali ako ćeš prestati kukati! U zadnje ti vrijeme sve smeta. Što se to s tobom događa? Te smeta ti ovo te smeta ti ono. Spusti se malo na zemlju, ženo božja! I ne griješi dušu. Zar si zaboravila sav onaj tvoj hod po mukama i sve ono krošto si prolazila tijekom one tvoje bolesti? Znam dobro kako ti je bilo. Znam i da čovjek treba ogromnu snagu za sve to i izdržati. Znam da tada treba i poneko rame za plakanje. Ali, brate moj dragi, promijeni ploču!!! Bar ti to znaš. Ta, uvijek si nalazila duši lijeka. I u najtežim trenutcima. Dobro te poznajem i razumijem, vjeruj mi! I stotinu sam se puta upitala, odakle ti tolika volja i snaga da sve to preboliš i prebrodiš?

Ali, baš zato, ne mogu te i ne želim te više čuti kako jadikuješ. Ozdravila si, dobro izgledaš.. .a malo reume nije nikoga došlo glave. Pa, nakon svega što si prošla, prst u uho pa zapjevaj!!!

I, nemoj me pogrješno shvatiti, molim te!

‒Ma, o čemu ti to pričaš? Suviše te dobro poznajem da bih se na tebe ljutila. I dobro znam kako u tebi kuca jedno veliko srce. Puno dobrote, ljudskosti i suosjećanja. Pa, zato ti, draga moja Monika, sve ovo i govorim, bez ikakve ograde i ustručavanja. Zato ti se i povjeravam.

Zato mi trebaš i vjerovati. A, vjeruj mi, moja Monika, ne bih mogla izdržati sve one jade i sve one svoje Scile i Haribde, niti bih se mogla izvući iz one moje boleštine i svih mojih muka i problema, da mi nije bilo, najprije malo kukanja a onda i puno, puno snova i nadanja.

– Tako i treba, moja Lucija!Zato sanjaj i dalje i ostavi se kukanja!!!

Jer da si samo kukala, Bog zna što bi od tebe bilo.

‒Istina je, istina! Samo su me nadanja i snovi spasili od potonuća. A nada i nadanje su ti nešto kao san na javi koji, unatoč svemu i unatoč svim problemima, sanjaš i kada si budan. I to je dobro u ovo naše današnje kaotično vrijeme, zar ne!?

***

Budim se, i ovu noć, sva mokra od znoja. Mrkli je mrak. Na satu je tek tri i pol. Opet sam sanjala i sve nanovo proživljavala... I moju bolest, i moju operaciju, i moju rehabilitaciju.

Pa sam, tako, naravno u snovima, opet u bolnici. Ležim na operacijskom stolu, spremna za „rezanje“. Okolo mene cijeli tim liječnika. Stavljaju mi na lice masku za narkozu.

‒Udišite! ‒ govori mi jedan od njih.

Ja udišem, polako sklapam oči i tonem negdje duboko... kao u neki bezdan.

Budim se na stolu. Sve je završeno. Odvoze me u bolesničku sobu i prebacuju na krevet.

Ležim nepomično na krevetu. Ne znam ni koliko je operacija trajala ni kakav je konačan ishod. Još svega nisam ni potpuno svjesna, ali osjećam kako nešto nije u redu sa mnom. Nešto me para i steže u grlu. Nakašljavam se... Pokušavam to nešto izbaciti iz sebe. Ali, ne ide. Odjedanput mi ponestaje zraka. Ne mogu disati. Mašem rukama i hvatam se za grlo, teško izgovarajući riječ po riječ.

‒Ne ...m-o-g-u ...disa a-a-aaaa-at! ‒ jedva mi izlazi, skoro nečujan, šištav, promukao i isprekidan glas. Kao da su mi obadva plućna krila ispunjena i nabijena betonom i kao da mi se sve to zabetoniralo.

Niti mogu kašljati, niti iskašljavati.

Niti mogu udahnutu niti izdahnuti.

Jedna od bolesnica trči po glavnu sestru. Odjedanput se svi okupljaju oko mene.

Glavna sestra nosi priručnu torbicu. Dolazi i dežurni liječnik. Daju mi injekciju i stavljaju masku s kisikom. Počinjem polako dolaziti k sebi.

... Teško otvaram oči. Nada mnom nagnuta bolnička sestra. Miče usnama. Valjda mi nešto govori. Ali ja ne čujem ništa, ništa ne registriram. Još sam uvijek ošamućena.

‒ Doživjeli ste šok. Jeste li sada bolje? –kao kroz maglu čujem glas glavne sestre.

Samo potvrdno klimam glavom i dišem duboko, presretna što mogu normalno disati i što sam još uvijek živa.

Ali, nitko mi ništa ne govori. Ne znam ni jesu li mi odrezali...

Jednostavno mi to nije bilo, u onoj strci, gunguli i strahu, ni na kraj pameti.

Pipam se ...tu je. Dobro je!!!

Ulaze i moje dvije kćerke. Grle me. Izbezumljene zbog onog što mi se dogodilo, ali unatoč svome strahu, tješe me i hrabre. Ali, ja znam da se jedva suzdržavaju od plača.

Kažu mi, njih dvije, kako je rak bio tek u početnoj fazi i kako su izvadili samo nešto malo okolnog tkiva. Dok limfne žlijezde nisu ni dirali, jer nisu bile zahvaćene.

‒O, Bože, Bože moj, hvala Ti na tvome daru! Hvala Ti za svako novo jutro, hvala za svaki novi prosanjan dan!!!

‒E, vidiš li sada, moja pametnice, vidiš kako se treba nadati. I iskoristiti za snove svaki trenutak u životu. Treba i sanjati, draga moja! A onda i ići za snovima.

Sanjala sam ja, tako, kako sam potpuno ozdravila; kako puno pišem i puno objavljujem; kako tiskam knjige; kako sređujem sve u kući i oko kuće; kako idem na banjsko liječenje i terapiju, i kako, nakon svega, hodam kˈo kakva mladica.

Pa, pogledaj me sada, moja Monika! Snovi su mi se ostvarili. Živa sam, zdrava sam. Pišem, objavljujem, tiskam knjige... I hodam, ne baš kao mladica, ali hodam.

I nadam se, tj. sanjam kako ću srediti i sve oko kuće i u kući. Kako ću ići i u neko lječilište i riješiti se ove svoje boljke vezane uz kostobolju.

Pa, kud ćeš ljepše snove? A tek, kada se neki od tih naših mnogobrojnih snova i ostvare, gdje nam je onda kraj?
I nije mi bilo lako, vjeruj ti meni! Da mogu, najradije bih te godine, pune borbe, strepnji i straha, izbrisala iz sjećanja i potpuno zaboravila.

Nije lako, draga moja, ma koliko čovjek imao volje i snage, prihvatiti sve to. I to ono najgore. Ali, volja te tjera da se nadaš. Pa, tako, odlučiš sve ono ružno i opasno ignorirati. Odlučiš ne misliti o tome. Ne pričati o tome. Ne opterećivati se s tim.

Kao to se ne odnosi na tebe. Kao nisi ti u pitanju.

A, za cijelo to vrijeme, u tišini i osami, moliš Boga za pomoć, u tvom novom HODU ZA ŽIVOT.

I tako ti vrijeme prolazi u iščekivanju svakog novog jutra i svakog novog dana, kojega se nadaš preživjeti. I, naravno, svake nove kontrole i pregleda.

Zato, vjeruj ti meni, niti želim, niti hoću, niti smijem prestati sanjati!!! Pa, ja imam još toliko toga dati...Toliko toga lijepog i primiti i darovati... Darovati prijateljima koje volim, svojoj djeci, svojim unucima. I ne želim se opterećivati niti sitnicama niti nekim perifernim i bizarnim stvarima. A još manje nekakvim glupostima.

‒A bolest, moja Lucija, a bolest?

‒Bolest, bolest! Pa, draga moja, uvijek ti ima gore od gorega.

Vidiš, eto, baš zato, ja ti ne želim o bolesti. Ja ne želim, niti smijem niti hoću misliti na ružne stvari. Želim razmišljati o nečem lijepom. Želim promatrati svu ovu ljepotu oko sebe i sav ovaj predivni svijet. Želim ga promatrati kao najbolje i najljepše mjesto koje nam je Bog darovao. Kao raj na ovoj našoj kugli zemaljskoj. Kao mjesto u kojemu se svi poštuju i cijene. U kojemu pomažu jedni drugima. Gdje se vole i gdje dijele sve svoje... s nekim koga vole i tko njih voli.

Biti voljen i voljeti. Primati ljubav i dijeliti ljubav. Pa, što više, reci ti meni onako iskreno, čovjek može od života očekivati?

Nedavno mi je, tako u razgovoru, jedan moj prijatelj, inače liječnik po zanimanju, ispričao- a rekao mi je kako je to negdje pročitao- jednu poučnu priču, jednu predivnu i istinitu priču o ljubavi, priču koja ulijeva nadu u dobro.

‒A što ti je ispričao, reci!

...Bio je to, pričao mi je on, sasvim običan radni dan u jednoj liječničkoj ordinaciji . Već je trebala početi ona prava gužva, kakva počinje uvijek u ovo vrijeme, negdje oko 8:30 h. Ali, u čekaonici, za divno čudo, nigdje nikoga. Tek, za nekih pola sata, ulazi jedan stariji gospodin, otprilike oko 80 godina.

Činilo se da mu se strašno žuri. Jer, dok je liječniku objašnjavao što mu se dogodilo, nervozno je cupkao nogama i vrpoljio se na stolici, stalno pogledavajući na ručni sat.

‒Zbog čega ste došli, gospodine? –upita ga liječnik.

‒ Molio bih Vas da mi ranu pregledate. Povrijedio sam prst nožem‒ odgovori on. ‒Možete li me odmah primiti, molim Vas? Znate, u velikoj sam žurbi. Imam jedan veoma važan sastanak, točno u devet sati.

‒Žao mi je, gospodine, ali malo ćete, ipak, morati pričekati. Sjednite, a ja ću nekoga poslati da Vam ranu pregleda.
No, dok je odlazio, liječnik zastane, i kao da ga je nešto nagnalo, okrene se. A čovjek zabio glavu među koljena, skida kapu pa ju opet stavlja, prolazi nervozno zdravom rukom kroz kosu, pogledava na sat, pa, onda, nešto mrmljajući odmahuje glavom.

‒Mora da se čovjeku, stvarno, žuri. A, možda mu je to neki jako, jako važan sastanak‒pomisli liječnik u sebi.
I tako se on odluči osobno ga pregledati. Jer trenutno nije imao drugih pacijenata. Odmah ga uvede u ordinaciju, pregleda mu i obradi ranu, a onda počne i šivati...

‒ Doktore, molim Vas, možete li to uraditi malo brže! ‒ progovori čovjek nervoznim glasom.

‒Recite mi,gospodine, ako smijem znati, zašto se toliko žurite? Nemate, valjda, nekog neodgodivog posla?

‒Imam, imam!!! Moram ići. Žurim u starački dom.

‒Živite u staračkom domu?

‒Ma, ne, ne!!! Idem na doručak s mojom suprugom.

‒Kako sad to? Supruga Vam je u staračkom domu, a Vi...?

‒Alzheimerovu bolest, moj doktore.

‒A od kada Vam je supruga u staračkom domu?

‒Nažalost, dugo. Već punih pet godina.

‒A ako malo i zakasnite, ne će se, valjda, Vaša supruga zbog toga ljutiti?

‒Ma, ne! Ni govora!!! Ona više ne zna ni tko sam joj ni što sam joj.

‒A vi, ipak, i dalje idete svako jutro kod nje, unatoč tome što ona ne zna tko ste?

‒Tako je! Istina, ona mene ne zna, ali ja znam nju‒odgovori sa smiješkom stari gospodin, i žurnim se korakom uputi iz ordinacije.

‒E da sam i ja imala jednu takvu ljubav, gdje bi mi bio kraj? ‒ progovori uzdišući Monika.

‒Eto, to ti je prava ljubav!!! To je ljubav kakvu svatko od nas priželjkuje. Zbog takve ljubavi vrijedi i živjeti i boriti se.
Jer, pravu ljubav, moja Monika, ne moraš sanjati. Pravu ljubav moraš tražiti, naći i doživjeti. A, ti, draga moja, za nju još imaš vremena. Mlada si. Trebaš i tražiti i naći ljubav koja je prihvaćanje... Prihvaćanje „svega što je bilo, svega što jest i svega što će biti. Ali i svega onoga što nikada ne će biti.

Jer, sretni ljudi ne moraju imati najbolje od svega. Oni će napraviti najbolje od onoga što imaju i što najbolje znaju!“

Vera Primorac

Čet, 18-07-2019, 12:23:30

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.