Natječaj za kratki život

Ljeto 1977.
Maji i Sergiju

Na početku malo porazgovarajmo.

Bi li se naljutili na čovjeka koji se u toku koncerta iznenada srušio jer mu je pozlilo? Pretpostavka ovom pitanju je, naravno, ljubav prema glazbi. Sustežete li se od kihanja na svečanim recitalima? Pretpostavka ovom pitanju je ljubav prema poeziji. Osjećate li stid kad vaše dijete zbog nekog beznačajnog razloga počinje plakati usred predstave u kazalištu lutaka? Pretpostavka ovom pitanju je ljubav prema kazalištu i ljubav prema lutkama. Je li vam Knjigese već dogodilo da ste prekidali svoje ljubavne veze zbog permanentne potrebe svog partnera da vas svakodnevno uvjerava u svoju odanost? Pretpostavka ovom pitanju je, dakako, ljubav prema ljubavi.

Preduvjet ovoj pripovijesti nije toliko ljubav prema književnosti koliko je to, možda i više, ljubav prema pitanjima. Pod pitanjima ja shvaćam i padanje u nesvijest, kihanje, plač i potrebu da se nešto nekome kaže. Osjećam da mi prigovarate inzistiranje na detaljima. Ali, na svu sreću uvijek se radi samo o detaljima. Jer ironija životnog detalja bila je uvijek izazov kojemu svaki put iznova zahvaljujem povratak razložnosti. Vratimo se opisanim ekscesima. Ako mislite da oni sami za sebe nemaju nikakve važnosti nemojte ni čitati nastavak pripovijetke. Uostalom pripovijetka će se zatvoriti i neće vam ni dozvoliti da je pročitate. I ne samo to nego će vam izgledati da nije ni napisana a njezina zadaća je, vjerovali ili ne, upravo u tome da se sama napiše. No, pogledajmo, vrli čitaoče, zajednički u oči činjenicama koje u jednom piscu mogu ubiti ljubav prema književnosti, što se zapravo ne bi smjelo dogoditi, jer mu u tom slučaju preostaje tek puki život za koji inače znamo da je kratak, prekratak u jednom velikom permanentnom natječaju za kratku priču. Ali kako nema natječaja za kratki život, pisci će i dalje morati pisati a čitaoci, što drugo ako ne čitati.

PRVI DAN (MENI JE NIŠTA)

Odlučila sam se javiti na natječaj za kratku priču. Otkucala sam naslov Sjeverozapadna glazba. Bila je to jedna stara ideja, zrela za tipkanje. Prva rečenica je glasila: "Jan je sanjao jedan san koji je poremetio cijeli njegov život.
U tom trenutku se začulo zvono na vratima. Justina je prohujala kraj mene i dramatično tresnula na divan u mojoj radnoj sobi.
– Pišeš nešto? – upitala je sklopljenih očiju.
– Pišem. Hoćeš kavu?
– Hoću sve! – plačljivo mijauknu Justina lamatajući rukama oko sebe.
– Šta ti je? – rekoh odlazeći u kuhinju.
– Ništa! – vikala je Justina da se sve orilo – Jedno veliko lijepo ništa. Meni je ništa... meni... je... ništa...
– Prolazile su minute. Justina se smijuljila u nedirnutu šalicu s kavom.
– Napiši već jedanput jednu poštenu stvar. Šta se tu trapiš s glupostima. Izađi u grad i kupi si narukvicu... naočale... parfem... sladoled.
– Šta ti je, Justina? – ponovih pitanje.
– Piši o meni. Ti kažeš da je svaka tema dobra tema. Onda napiši tu pjesmu o meni... za mene... prije nego što se ubijem. – Justinine oči zalile su se suzama.
– Pišem kratku priču...
– Onda kratku priču. Napravi od mene kratku priču. Neka bude što kraća i što lošija, kao što je i moj glupi život. Ti sad kad ja odem samo pribilježi zapisnik od svega što sam rekla i što nisam rekla, a ti ionako znaš.
– Ali to je javni zapisnik, Justina.
Gledala me je nekoliko stoljetnih sekundi. Onda naglo ustade.
– Biraš teme, a? – reče ironično – Nikad nećeš ništa pošteno napisati. Ja sam za sebe svjetska tema, da znaš. Ti ne vidiš da ti dajem šansu, jednu veliku i besplatnu ideju.
Kod vrata se okrenula. Dugo zadržavane suze su linule. Justina je bespomoćno stajala i šmrcala.
– Ja sam u stvari jedna obična tema, jel da? Jedna obična nezanimljiva svjetska tema... u kojoj se događa... jedno veliko besplatno ništa – Justina vrati se, smiri se – vukla sam je za rukav. Nije se dala.
– Glupo je da ti smetam, da slušaš opet sve iz početka. Nesretna sam što ga volim. Opet! Obećaj mi da ćeš jedanput napisati jednu malu priču... o mojoj velikoj ljubavi...

DRUGI DAN (AHA!)

Moje dijete je stajalo kraj pisaćeg stroja i sricalo:
– Meni... je... ništa...
– Je li to tebi ništa? – upita ono.
– Nije. Jednoj teti je ništa.
– Kojoj teti?
– Teti koja ne postoji.
– Aha! – Sada znam. Ona ne postoji i zato joj je ništa.
– Da.
– A zašto pišeš o ljudima koji ne postoje?
– Zato što im je teško.
– Ništa je tako teško? – upita moje dijete.
– Jako, najteže.
Moje dijete ispruži dlan i zagleda se u njega.
– Sada nemam ništa na dlanu. Zašto je to sada najteže?
Uzeh ga za ruku i utisnuh mu u dlan jedan poljubac.
– Sada imaš nešto na dlanu. Je li ti lakše ili teže?
– Lakše je – reče dijete gledajući u dlan kao da nešto vidi.

TREĆI DAN (JER TO JE NAJGORE)

Dragi naši
kakoste jesteli živi i zdravi mi jesmonema vas već dvi Godine. Pri mili smosve vaše Čestitke za Blagdane i fala vam natome ali vas ne mapanema a Godine idu preko pleča i grbe nas starce. Sruši svaki ča ponekog u Selu paće tako i nas a ni vidit vas nećemo. Šta je ovo došlo na svit niko nema više Vremena niza Život niza Smrt niza svoje niza tuđe. Nekidan nam puko Grom u oraj i srušili ga mi sutrdan ne ma više Lada u Dvorištu. Dođite da ne bude snama ko s orajom kako živite sa Zdravljem i sa sobom jesteli dobro. Ne tužite se a ni ne hvalite pase bojimo za vas. jer je to najgore. Pišite oma. Zbogom.
Did i Baba

ČETVRTI DAN (KOŠULJA)

Maloprije sam vidio da pišeš nešto novo. Stavila si, naslov Jer to je najgore. Je li to o nama, o rastavljenim ljudima? Zašto ne pišeš o nama? To je krvava tema. Ljudi vole krvave teme – reče Sergije.
– Sve teme su krvave teme. Sve teme su ljudi. Svi ljudi krvare.
–Želio bih svome sinu prenijeti svoje krvavo iskustvo. Želio bih ga naučiti da se izmakne na vrijeme. Shvaćaš. Ali ne znam kako se to radi. Što da učinim sa svojim iskustvom? Ja mu moram pomoći, ja moram pronaći način kako se to čini... inače kakvog smisla ima sve ovo... što sam preživio?
Sergije me je gledao nezadovoljno, čak uvrijeđeno.
– Zašto stalno šutiš? Cijelo vrijeme samo ja govorim.
– Zato što je to ista priča. Brod potone, onda si nekoliko godina pod vodom a kad izroniš sve je, drugačije... i ljudi... i grad... i ti sam sebi. Novo kopno. Nepoznato! Svemu treba iznova poklanjati povjerenje. Čini se da je to nemoguće da je za to potreban još jedan život, novo tijelo, nova duša, lijepa i bijela poput mladog goluba. Duša je čovjeku kao ranjeniku košulja. Za svaku ranu po komad koji zaustavlja krv, koji blaži... Na kraju za jednu ranu ma kako bila sitna i banalna više nema pokrića.
Sergije je klimao glavom.
– Ne želim da moj sin u najboljim godinama doživi da više nema ni krpice svoje duše i... da gleda... i da ga drugi gledaju... i puštaju da... da krvari. Shvaćaš? Je li problem u tome da se kasnije oženi?
– Možda to uopće neće biti problem tvog sina.
– Ali govorili smo zapravo o tome, zar ne? – lecnu se Sergije.
Baš to u stvari i želim, da to ne bude njegov problem – dodade.
– Misliš li da bi djeci trebalo zabraniti ženidbu do neke određene dobi?
– Da! Ali ne i ljubav. Samo ženidbu.
– Misliš li da je u tome rješenje... preventiva... značaj...
Sergije je šutio i grizao zglob na prstu.
– Ne znam, nisam siguran. Ali siguran sam da bi nešto trebalo učiniti i da ja ne znam kako se to čini. A to je čudno i nelogično, je li tako?
– Jeste!
– Shvaćaš? Ja bih sada po prirodi stvari morao znati kako se koristi sloboda. A ne znam i ne mogu to prenijeti. Što da učinim sa svojom slobodom? Sloboda je kad se ne bojiš pogreške, kad ne počinješ od početka istu prljavu prokletu utrku za istim prljavim i prokletim stvarima.
– Kako stojiš sa svojom košuljom?
– S košuljom? – Sergije je izgledao smeteno a onda se nasmijao. – Ahaaa. Da, da... košulja. Kako stojim s košuljom? – upita sam sebe i zamisli se.

PETI DAN (SJEĆAŠ LI SE)

Opet ništa od pisanja. Papir u stroju s naslovom Košulja hlapio je u praznoj sobi dok sam ja sjedila sa svojim rođakom u "Veselom Zagorcu" za stolom punim miješanog mesa, luka i čaša.
– A ti nikako do nas. Ne da ti se u onu selendru ni na jedno popodne, a? Briga tebe za tvog starog Ivu koji tamo krepaje već pola života a možda i čitav život.
Gromoglasno se nasmijao kao da se njegova dosjetka odnosi u najmanju ruku na njegova smrtnog neprijatelja.
– A kad si bila mala nisi se micala od mene. Sjećaš li se toga? Sjećaš li se kako smo išli u ribu, kako sam te izvukao iz vode kad si se davila? Bogo moj mili, što si se prestrašila kad si ulovila svoju prvu ribu! Što si vrištala!
Ja sam se smijala a moj rođak se uozbiljio. Otpio je pola čaše vina s izrazom čovjeka koji pije ricinus. Onda se trpko nasmiješio vrteći čašu u ruci i zagledajući u nju kao da se tamo odigrava nekakva predstava.
– Drago mi je što uvijek nađeš vremena da izađeš sa mnom kad ja ovako malo izmislim neki razlog da malo skoknem u grad. Kad mi se propisno smrači, a ja službeni put pa ovamo. Glavno da dva dana nisam kod kuće. I tako.
Rođak je zaustavio konobara i naručio još litru vina.
– Sjećaš li se one Natalije... djevojke koja je išla s nama u ribičiju?
– Nejasno, u stvari ne.
– Sad ću ti reći nešto važno, nešto što se ne govori svaki dan i bilo kome. Ona je bila ljubav mog života. Sad je čistačica u mom uredu. Da sam pisac napisao bih roman o tome. Kad sam otišao na studij ona se prokurvala... ništa nije završila... poslije se udala za jednog propalog nogometaša i gotovo...
Rođak je natočio svoju čašu i ponovo otpio polovicu. Onda je uzdahnuo pa popio i drugu polovicu.
– Svaki dan dolazi pijana na posao. Govori mi "gospon Ivo". Znaš li ti... možeš li ti zamisliti kako ja živim? – nehajno je odmahivao rukom – Bogo moj mili, to je stvarno za priču. A sjećaš li se...
Onda naglo zastade, štucnu i ozbiljno priprijeti prstom.
– Mala, pazi šta radiš u životu! Vidiš kako tvoj stari Ivo stalno govori "sjećaš li se" pa "sjećaš li se"... Ja sam čovjek koji svaku tobožnju veselicu počinje sa "sjećaš li se". Obećaj mi da nikada nećeš upotrijebiti tu prokletu pogrebnu rečenicu!
– Neću, obećajem ti!
Prekinuo ga je konobar. Uskoro smo se našli u taksiju. Moj rođak je govorio sebi u bradu:
– Položaj intelektualca u provinciji... meni oni sole pamet...
Taksista je rekao:
– Vrak ti mater... i cestama i... svemu!
Moj rođak se nasmijao i kucnuo taksistu po leđima.
– Ja imam jednu čistačicu doma a drugu u uredu... Oženio sam čistačicu... u stvari metlu, a druga metla... ona pijana metla bila je žena mog života...

ŠESTI DAN (PORUKA)

Na vratima me je čekala ceduljica:
Ne brini za mene. Osjećam se superiorno. Definitivno me je prošlo. Cijeli dan sjedim kraj telefona i čekam da se javi pa da mu to stresem u lice. Sretna sam što ga više ne volim. Javi se.

SEDMI DAN (PRISTOJAN ČOVJEK)

Preda mnom list bijela papira bez naslova. Ne ide! Ulazi moje dijete i pita:
– Zašto naš Ivo uvijek kad odlazi kaže "oprosti zbog onoga".
– Zato što je pristojan čovjek.
– A je li on učinio nešto ružno?
– Jeste, ali samome sebi.
– Aha – reče moje dijete ubrzano trepćući – Pristojan čovjek je onaj koji umjesto nekome drugome učini sebi nažao, je li tako!
– Otprilike.
– A zašto se onda tebi ispričava?
– Zato što nije bio veseo.
– Ali on nikada nije veseo. On se stalno mora ispričavati.
– Bio je jedanput davno, ja se toga sjećam.
– On tada još nije bio pristojan čovjek. Bio je samo veseo.
– Tako nekako.
– Aha! – reče moje dijete odlazeći natraške i svejednako trepćući.

Zamjerate li, štovani čitaoče, piscu koji je sedam dana utrošio na to da pribilježi sve ono što ga je omelo u pisanju lijepe i čitanja vrijedne pripovijesti o sjeverozapadnoj glazbi. Ako mu zamjerate onda je to isto kao da ste zamjerili nesretniku kojemu je pozlilo na koncertu, svom djetetu kad je plakalo u kazalištu lutaka ili čovjeku koji se odlučio da vam govori o svojoj ljubavi...

Do sljedećeg natječaja...
odana vam spisateljica
MARIJA PEAKIĆ

Marija Peakić Mikuljan

Pon, 14-10-2019, 16:34:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.