Miš izija pečat ili kako je propala socijalistička revolucija u Dalmaciji i uopće u Jugoslaviji (priča)

Nekoliko dana nakon Nove godine 1945. zapuhala bura sa Svetog Ilije i stuštila se na cijelo Mis izija pecatMakarsko primorje, posebice na Gornja Brela. Zviždi i jauče kroz najmanju pukotinu u kamenu, lomi staro granje i kovitla suhu makiju nizdol strmih strana Biokova. Vjetar prodire do kostiju kroz ono nešto siromašne robe što je preostala nakon toliko godina rata. Tko ne mora sklanja se u pojate i kuće, dobro zatvara vrata i stišće se uz komin, koji dimi i tjera suze na oči, ali grije ozeble ruke i noge. U školi u kojoj je smješten Narodnooslobodilački odbor sela nema komina već je benzinska bačva pretvorena u peć. Iz nje se izvija limena cijev, žicom ovješena o strop, kroz koju dim izlazi kroz razbijeni prozor. Natrpana do vrha suharcima sva crvena brekće i nadima se kao da će se raspuknuti. Ugodno je toplo, a i ljudi u sobi su prikladnije obučeni za zimu. Na njima su engleske uniforme i dug šinjel, dok su im na nogama debele čarape od domaće vune i nove vojničke cokule. Na unutarnjoj strani vrata obješene su zeleno-maslinaste vojničke deke koje priječe prodor buri kad se ulazi i izlazi. U jednom kutu naslagane su kutije s engleskim vojničkim obrocima, na kutijama koluti sira i vreće tjestenine. Na zidu s čavala visi i par pršuta, komadi sušene kaštradine i nekoliko vijenaca kobasica. Ispod njih je i nekoliko demižana koje ne mogu sadržavati ništa drugo do dalmatinski crnjak. Vidi se da su se članovi odbora dobro pripremili za posao kojim se bave.

- Ej, mali donesi još suvaraka! - zapovijedi osoba s najviše autoriteta u držanju. Taj njegov značaj dokazuje i novo remenje kojim je opasan, ali i žuta oficirska torba što stoji na stolu pred njim. Mali kenjac, nema mu više od deset godina, hitro se digne s kutije na kojoj sjedi kraj peći, zagrne se vunenim biljcem i nestane u procijepu deka što štite vrata.

Makarsko primorje je već par mjeseci oslobođeno. Preko Biokova, s hercegovačke strane, još su Nijemci i ustaše, baš tih dana oko Božića poduzeli su zimsku ofenzivu i protjerali partizane do Čapljine i Neretve. To su im posljednji trzaji, još malo čim se Četvrta Jugoarmija sredi potući će ih kod Širokog Brijega, protjerati preko Ivan Sedla u Sarajevo, a onda - no to će se dogoditi nakon par mjeseci i sad nije važno za ovu priču, bit će kasnije. Svi nesposobni za borbu, a sposobni za pozadinski rad, upeli su snage da se i u pozadini porazi strašni neprijatelj, fašistička neman. Pod parolom „Sve za frontu, sve za pobjedu!“ skupljaju i posljednje kilograme suhe svinjetine i ovčetine, litre maslinovoga ulja i bačvice usoljenih srdela. Bitka se bije na život i smrt i svaki zalogaj vojniku na frontu, što se sad od Gornjih Brela odmakao sve tamo iza Zadra do podnožja Velebita, znači pobjedu.

U sobi su članovi Odbora-maleni, debeljuškasti Željko Granić, konspirativno nazvan Mesar, tajnik, oviši, krakati Iko Bartotović, konspirativno Lijan, predsjednik i njegov zamjenik, golemi ribar Šime Radić, zvani Papa, zadužen za operativu. Bartotović, to je onaj sa žutim remenjem i torbicom, nakon zapovjedi malom da donese drva, mašio se za čašu od dva deci i u dva velika gutljaja ispio ostatak crnjaka, prstima zgrabio i primaknuo ustima poveći komad pršuta s tanjura na stolu i svojim snažnim zubima ga u tren samljeo.

- Nu, kako ide mubilizacija ? - još punih ustiju pita on svog zamjenika, koji kao da je netom stigao izvana. Još je odjeven od glave do pete, zakopčan, ušniran i sapet. Uši su mu zaštićene vunenim šalom nad kojim strši titovka s crvenom platnenom zvijezdom. Stoji iznad peći i žustro trlja promrzle ruke.

- Ide, ide!
- Znam da ide, nu kako ide? Kol'ko je skupljeno mazgi i tovara?

- Ima jeno pe', šes' komada.

- Kol'ko?

- Pe', šes'.

- Pe', šes' veliš.

- Tol'ko.

- A kol'ko si pršuta namaka?

- Isto jeno pe', šes'...

- A uja, kol'ko litri uja?

- Tri litre, berba je bila slaba, sićaš se druže Iko mraza, lani u proliće, baš kad su masline cvitale.

- Jel' ti druže Papa znaš koji je naš zadatak, jel' ti znaš da za neučinjeni posal leti glava ? Jesul' nam poslali depešu iz Makarske, iz Ko-tar-skog - tu riječ je Lijan posebno naglasio kako bi joj naznačio važnost - da skupimo najmanje tucet mazgi i tol'ko kenjaca?

- Jesu, druže prisidniče.

- Jel' ti znaš da za to odgovaran ja, presjednik NOO Gornja Brela..

- Znan, druže prisidniče.

- I 'oš da mi leti glava?

- Ne ću, druže prisidniče.

- Ako ne'š, a ti lipo nalivo krug i marš u selo. I do tri sata 'oću da je zadatak izvršen! „Smrt fašizmu!

- Sloboda narodu!

Papa je neodlučno stajao uz bačvu-peć, vani je opako hladno. Misli Papa tko će jopet po toj nevoji obać kuću po kuću i nagovarat Gornjobrelane da dadu tegleću marvu za vojsku? Kud baš on kad je lipo mogo otić u zbjeg , na Vis, u Italiju gdi mu je cila obitelj!?

- Nu! - pokrene ga Lijanovo pitanje, ujedno i zapovijed.

Papa je prislonio dlanove uz peć, za tren ih trže od velike vreline, stegne šal oko glave, nabije kapu, prigne se kao da će se bosti s burom i izađe napolje kroz procijep od vojničkih deka. U sobi ostadoše sami Bartotović i Granić. Uskoro se izvana vrati mali s naramkom suhih grana koje baci kraj peći. Mesar se odigne od stola, uzme jednu granu i pomoću nje otvori užarena vratašca i u peć ubaci nekoliko odebljih suharaka. Istim načinom zatvori vrata i vrati se k stolu za kojim je Lijan tamanio par preostalih komada pršuta. Čaša, na čijem dnu je ostao gusti talog tanina, prazna je. Podigne je i zapovjednim pokretom ruke gurne prema Mesaru. Ovaj puta se nije potrudio ni izreći ono svoje „Nu"! Mesar posegne za demižanom, podigne je i natoči Lijanovu čašu do vrha.

- A ti ? Ne'š?

Mesar natoči i sebi, ali samo do pola, gucne i upita :

- Lijane, kako ćemo se izvuć' ako ne skupimo zapoviđeni broj?
Ovaj je baš dobrano potegnuo iz čaše pa je Granić malo dulje pričekao na odgovor.

- Nu, kako ćemo? Kako ćemo. Lipo! Ti'š nešto smislit. Napisat ćeš neki dokumenat za Kotarski odbor. Službeni dokumenat je svetinja, šta u njem piše tako je!

- Lijane, kako misliš, koji dokumenat ? Šta bi ja to triba smislit i napisat?

- Ne'š ti smislit, ja ću. Prvo ću ja napisat rukon, a ti'š prepisat na tu tvoju makinju, lipo ćemo udariti pečat i po kuriru pravac Makarska. Kad će tamo vidjet službeni dokumenat, sve šta u njem piše mora bit istina, ne bi ni'ko laga nad onim pečatom s petokrakom zvizdom i onim ričima „Smrt fašizmu-sloboda narodu". Povjerovat će! Nu prvo ćemo sačekati i vidit šta je učinija Papa. Dok on ne dođe ja ću malo prileć.

Predsjednik NOO Gornja Brela podigao se od stola i odšetao do hrpe deka na koju se izvalio onako obučen. Uskoro se pucketanju vatre pridružilo njegovo snažno hrkanje.

Mesar je ostao sjediti za stolom i povremeno bi otpijao po prst teškog crnjaka. Razmišljao je. Iznenada se pokrenuo, primaknuo je bliže sebi Underwood pisaču mašinu, uložio u nju tri arka papira i između njih stavio dva indiga za kopiranje. Podignuo je dva prsta u zrak nad tastaturom stroja za pisanje i tek što nije počeo kuckati kad ga zaustavi misao :

- Di je pečat? Di je Lijan spremija pečat? Bez pečata si ka' i muškarac bez one stvari. Onda se sjeti. - Pečat mora bit u škafetinu. Otvorio je ladicu velikog, starinskog, učiteljskog stola prepunog prošlosti - bilo je tu slomljenih pločica i pisaljki, malih spužvica za brisanje, kreda, početnica, tintarnica, slomljenih pera, abaka. S tim školskim stvarima miješali su se ostatci kruha, slanine, kore sasušenog sira i pršuta, riblje i vojničke konzerve, pribor za čišćenje cipela, desetak vojničkih puščanih metaka, nožnica za bajunetu. Bilo je tu i mnoštvo malih kuglica, znakova da su tu carevali miševi kojih je bilo posvuda. I oni su, kao i ostali svijet, trpili ratne nevolje od kojih je glad bila najveća.

Konačno je u tom mnoštvu stvari pronašao gumeni pečat NOO Gornja Brela. Još malo je premetao po ladici dok nije našao i jastučić te bočicu crvene tinte za žigosanje. Sad je sve bilo spremno i mogao je početi odgovoran posao zapisničara. Jedino ga je on obavljao. Nitko drugi nije ni jednim prstom mogao svladati kompliciranu tehniku pisače mašine. Bome, on piše s dva prsta i to brzo, i zato je njega zapala dužnost tajnika NOO. Vidio je on kako se piše na mašini za pisanje kad je preko „Radiše" učio za mesara u Zagrebu. Donijeli zaplijenjenu mašinu, pitali tko zna na njoj pisati i on se javio. Naravno da bi njemu pripadala veća i bolja dužnost, najmanje predsjednika NOO u Gornjim Brelima, možda čak i u Baškoj Vodi, ali Lijan se bolje od njega snalazi u tom novom govoru. „Es-ka-pe-be", „di-ja-lek-ti-čki ma-te-ri-ja-li-zam", „troc-ki-sti", narodni neprijatelji", „reakcija", „buržoazija", „kulaci!“ Sve to lijepo zna metnuti u rečenice pa zvuči važno. Nitko ga ne razumije, pobožno ga slušaju i boje ga se. Njega se ne boje, za narod je i dalje Mesar, ali se on boji fronte. Bolje i tajnik no „trećepozivac" negdje na fronti ili u blizini gdje se može izgubiti glava. Zaslužio je on da bude na sigurnom, zna se njegovo opredjeljenje još od prije rata. Njegovi su bili poznati Jugoslaveni, frankovci i ustaše su ih još onda, u Kraljevini, pogrdno nazivali „orjunašima".

Nije mu bilo teško sačekati blagopočivajućeg kralja u Splitu kad su ga ratnim brodom dovezli iz Marseje, plakao je kad su Talijani i Švabe napali Jugoslaviju i kad se raspala. Pomagao je srpskim oficirima koji su se vraćali kući, a kasnije i nekim koji su dolazili engleskim podmornicama da dižu ustanak. Onda su mu po vezi počeli noću kucati na prozor i dolaziti neki s crvenom zvijezdom na trorogoj kapi, govorili su da su komunisti i da se bore za bolji život radnika i seljaka. Pitao je, a što je s ribarima? Rekli su mu da su i oni seljaci koji oru i beru s morske njive. A s mesarima? Tu su ti s trorogim kapama zastali, nisu znali kud bi stavili mesare dok jedan od njih, zvali su ga drug komesar, nije rekao da su mesari sitni buržuji i protiv njih isto dižu revoluciju. Mesari se mogu spasiti jedino ako toj revoluciji dadu sve svoje - imetak, kuću, dušu i tijelo. Inače će ih revolucija „izist", progutat će ih mrak, nestat će u nekoj jami na Biokovu i obitelj im ne će moći pokopati ni zemne ostatke. Kako je neke viđenije ljude - avokate, finance, suce, trgovce, doture - već bio progutao mrak sav se predao revoluciji. Otada je najveći dio njegovog mesa išao komunistima-partizanima, kod njega su se sklanjali, povezivali, hranili, davao je obilatu „crvenu pomoć". Da se Talijani, ustaše i Nijemci ne bi dosjetili, za ono vrijeme što su vladali Makarskom i Dalmacijom, davao je i njima dobre komade mesa. Kad je pak s juga stigla Četvrta armija i oslobodila Dalmaciju odmah je izašao iz ilegale i aktivirao se, sad je javno davao pomoć u hrani i novcu. Kao viđenijeg čovjeka izabrali su ga u Narodnooslobodilački odbor i sad je tu, tajnik.

Zimsko sunce se polako priklanjalo obzoru kad se vratio Papa i probudio Lijan. Onako s ležaja, napola bunovan upitao je :

- Nu? i upitno razrogačio oči nad kojima su se nadvile guste, prijeteće obrve. Ponovio je još jednom svoje „Nu ?" koje je tražilo brz i povoljan odgovor.

Papa, sav promrzao, stoji nasred sobe, od studeni mu poplavile ruke i nos, jedino što je bilo otkriveno i izloženo buri. No ni ostatak tijela, iako nije bio izložen mrazu, morao je biti jednako promrzao i sleđen, ništa se ne može mjeriti s našom burom koja temperaturu snižava i za dvadeset stupnjeva.

- Nu, šta si se udrvenija ka' drvena Marija? Kol'ko si beštija skupija?

- Pe', šes'."

- Kol'ko ?"

- Pe', šes', ka' šta sam i reka'.

- Papa, jel' ti to mene zajebavaš? Jel' ti znaš da te ja sad mogu striljat? Nisi izvršija moju zapovid, a ja sam ti naredija. Ma jel' ti uopće razumiš šta si učinija? Zajeba' si me i učinija od mene ridikula. Svi će mi se u Makarskoj smijat da ne znam biti presjednik, da ne znam zapovidat, da mi se svak ruga i vuče me za nos...

Bio bi se još više razjario da u taj čas nije u sobu uletio kurit iz Makarske. Na kosi, obrvama i rijetkoj bradi tog dječaka od dvanaest, trinaest godina sledilo se inje. Dobro je zaštićen starim šinjelom talijanske vojske, na nogama mu vunene bjećve i oputnjaci. Mlad je, a i žurio je uz strminu, pa se nije smrznuo kao Papa. Iz platnene krušne torbice njemačkog vojnika, mora da je taj negdje u blizini poginuo ili bio zarobljen, izvadio je pismo i zadržao ga u ispruženoj ruci. Tajnik se digao od stola, uzeo ga i počeo otvarati.

- Nu, daj meni! - oglasio se Lijan koji se digao s ležaja i zaputio k stolu. Sjeo je, otpio ostatak vina što mu je preostao od prije spavanja i počeo razgledati pismo. Na prednjoj strani ispod adrese „NOO G.Brela" na ruke presjednika Bartotovića " isticao se crvenom tintom proviđen žig s velikom crvenom zvijezdom u sredini te ispisanim „Kotarski NO Makarska" te „Smrt fašizmu-sloboda narodu" po rubu žiga. Na stražnjoj strani, na vrhu trokuta omotnice kojom se pismo zatvara, također je udaren crveni žig, tako da ga netko ne bi neopazice otvorio i pročitao tajne što unutra pišu. Kurir se dotle primakao peći, skinuo je titovku, raskopčao šinjel i stao se grijati. Vidi se ne će otići dok ne dobije odgovor, čašu vina, komad kruha ili vojničku konzervu -posebice mu je draga ona što na njoj piše kornedbeef", tako je narod i čita - za popudbinu. Čeka ga još tri sata spuštanja po vrleti i kamenu, a ujutro je slabo doručkovao, zaplijenjenu njemačku ersatz kavu i kruh s margarinom.

- Mali, jesl' gladan? Daj mu kruva i kobasice! Mesar se maši za bajunetu što stoji na stolu uz pršut i oveći hljeb kruha pa se uputi do mjesta gdje visi suho meso. Odreza poveći komad kobasice i onda kruha pa ga da momku. Ovaj se halapljivo baci na jelo.

Lijan konačno otvori pismo i stade ga polako sricati. Zamalo odustane i pruži list Mesaru.

- Nu, ti ga pročitaj na glas! Tajnik se primače prozoru s kojeg se u dubini vidi more bijelo od pjene što je podiže bura i počne čitati:

- NO Makarska, tajništvo, NOO G. Brela. Predmet : Rekvizicija tegleće stoke. Kako do sada nismo primili ni jedno grlo tegleće stoke koju je ovaj NO trebao dobaviti najstrože vam naređujemo da istu dostaviti do sutra u podne. Odgovor odmah po kuriru. Smrt-fašizmu-sloboda narodu. Za Kotarski NO Makarska Ante Kačić.

Mesar se vratio do stola, spustio list do omotnice i sjeo nasuprot mašine. Zna da će odmah morati odgovoriti. Na Lijana je pismo izazvalo jak dojam. Njemu, koji je uvijek sve izvršavao na vrijeme i u red „se naj-stro-že- na-re-đu-je." Papa, Papa, crni Papa, e' jes' me zajeba!“ Lijan se zagledao u Papu, psuje mu bez glasa, vidi se to po micanju usana i obrva, ljut je, ali to ne smije pokazati pred kurirom.

- Nu, mali, tribaš se odma' vratit s odgovoron?

- Tako su mi rekli. Ne vraćaj se bez Lijanovog odgovora!

- Nu, onda ćemo odgovorit. Ja ću diktirat, a ti piši ! I stao je diktirati u mašinu:

- NO g.Brela -NO Makarska, piše Željko Granić. Predmet: Ponovi iz njiovog pisma. Mesar prepiše: „Rekvizicija tegleće stoke". Lijan se malo zamisli i onda nastavi diktirati:

- Zbog nepredviđenih vrimenskih neprilika i vitra nismo još stigli izvršit naređenje. Sve ćemo učinit za pobjedu nad fašizmom i skupit te tovare i mazge. Dajte nam još dva dana vrimena. Smrt fašizmu-sloboda narodu. Potpis presjednik drug Iko Bartotović.

Mesar je završio s kucanjem, izvadio dopis, izvadio indigo između napisanih listova i položio sva tri primjerka jedan do drugog na stol. Sad će samo udariti žig, stavit jednu kopiju u kuverat za kurira, drugi u arhiv i treći za torbicu druga pridsednika koji nosi svoju arhivu sa sobom. Snažno je udario licem žiga po jastučiću dobrano natopljenim crvenom tintom i još snažnije po svakom od dokumenata. Onda je zabezeknut stao nad tim listovima papira i zagledao se u njih.

- Nu? – upitao ga je Lijan.

Otisak žiga je bio nepotpun, zapravo nedostajao je veći njegov dio. Bez riječi je Lijanu pružio jedan primjerak. Na otisku žiga nedostajao je veći dio zvijezde, a od teksta na obodu ostalo je samo RT...MU i ..RODU. Odmah je znao o čemu se radi, ali je pustio Lijana da se sam dosjeti.

No Lijan nije bio baš od onih koji brzo vide i shvaćaju, najprije je gledao u papir pa u Mesara ne shvaćajući o čemu je riječ. Vidio je napisane riječi i crvenilo tinte za žigosanje... sve dok nije otkrio da nedostaje zvijezda i veći dio slova. Kad je to vidio počele su mu se rojiti druge misli po pameti. Digao se od stola i stao bijesno špartati po sobi.

- Šta je ovo? Kaki je to pečat? Šta si uradija s pečaton? To je sabotaža, tko je to učinija? Triba ga striljat! Ovo je najgora sabotaža, uništit zvizdu...Osobno ću ga striljat!

Mesar se bio uplašio.

- Nisan ja, Isukrsta mi i divice Marije. Nisan ja!

Papa je začuđeno gledao bijesnog Lijana, nije ni vidio što se dogodilo niti je mogao pretpostaviti. Dotle se mali kurir približio stolu, bacio pogled na spis, dohvatio pečat i promotrio ga :

- Miš izija pečat! - jednostavno je rekao i vratio pečat na meki jastučić. - Pismo s takvin pečaton van ne vridi!

Ostala trojica također su to znala, no tek se Mesar, valjda pod prijetnjom strijeljanja, dosjetio spasonosnog izlaza. Nema pečata, nema pisma, dakle nema ni odgovora na naređenje, kad nema odgovora nema ni naredbe, onda ni odgovornosti i obaveze. Ujeo vuk magare! Napisat ćemo da je miš izija pečat i da nismo mogli pečatiti i slati službena pisma! Dok nam se ne nabavi pečat mi ne možemo raditi. Na naše kenjce i mule, pršute, brašno i ulje morat će pričekati NO Makarska, bome Kotarski i Oblasni u Splitu, pa Republički konačno i Savezni NO. Morat će za to vrijeme stati sva aktivnost aktivista u selu, akcije prikupljanja i pomoći, ako treba stat će i ofenziva i narodnooslobodilačka borba do pobjede, pričekat će smrt fašizmu, a bome i sloboda narodu. Nakon što je dva puta promislio Mesar je glasno izrekao svoju zamisao:

- Presjedniče, napisat ćemo da je miš izija pečat i neka nam pošalju novi. Dotle će proć dan, dva, nešto ćemo se dositit, smislit kako skupit te kenjce i mule.

Lijan se zagledao u njega, nije imao nikakvo rješenje i ovo mu se učinilo najbolje. Za potvrdu je kimnuo glavom, sagnuo se do demižone i natočio čašu crnjaka.

- Napiši to pismo! Ispijanjem dobre polovice čaše potvrdio je naređenje. Mesar je ponovno pripremio tri papira, dva indiga i uveo ih u pisaču mašinu. Napisao je tko šalje: NO g. Brela(omaklo mu se malo slovo za Gornja, ali svi znaju odakle dolazi pismo). Naznačio je da je pošta službena, dokument broj 3 iz četrdesetpete godine. U drugom uglu, desnom, naznačio je tko je napravio prijepis (on sam, Željko Granić, nije dodao i nadimak Mesar). Opet mu je ispalo jedno slovo u siječnju - sječanj 1945 - a i prijepis je napisan u ekavskoj, vojnoj inačici- Prepis. To je sad službeni jezik, vojska pa onda i država opet pišu i govore ekavski, antifašistički jezik se mora razlikovati od fašističkoga, a pismo od onog „ko-ri-enskog" pravopisa, teško se izgovara, a kamoli piše, koji je rabila kvislinška, tako to kaže Lijan, hrvatska država, njeni činovnici i vojska.

Ispod toga je naznačio adresu onog kojem se pošta šalje: Kotarski NO Makarska pa još i Tajništvo, da bude službenije. Onda je došao na najvažniji dio službenog pisma - Predmet! Činovnik voli da mu se kratko napiše o čemu je u dokumentu riječ, voli znati što mu pismo poručuje. Ćata baci pogled na taj kratki opis i odmah zna hoće li čitati dalje ili će pismo staviti ad acta. Ako promašiš točno označiti predmet tvoje pismo nikad ne će doći do cilja. Napisao je - Predmet, a onda su mu se u glavi stale redati različite inačice sažetog opisa predmeta : - Pečat ili pršut- što će izisti miš? Sir, slanina ili pečat - izbor je miša", Fašist miš izija zvizdu, Smrt štetočini mišu zbog skrnavljenja pečata!, Smrt mišu - sloboda pečatu! Dugo je mozgao, nije bio zadovoljan dok konačno nije našao najkraći i najtočniji opis predmeta : Miš izija pečat!

Upravo se to dogodilo, to je čista istina, da ga sad Lijan i hoće strijeljat ne bi govorio drukčije. Ne boji se to izreć ni pred drugom Akom iz Baške Vode, koji je bio i ostao strah i trepet reakcije, domaćih izdajica i sabotera iz naših redova. Ne bi se bojao ni pred Bajom kojeg se boji cijela Dalmacija, a niti preplašio OZNE, drugova iz Centralnog komiteta pa ni samoga Maršala.

Sad kad je imao opis predmeta sve ostalo je bilo lako. Dva prsta s kojim je kuckao po slovima počela su plesati po tastaturi pisače mašine kao da je glasovir. Za par trenutaka pismo je bilo gotovo. Kad ga je završio upitao je Lijana:

- 'Oću li pročitat šta sam napisa'?

- Nu - suglasio se Lijan, a i Papa je klimnuo glavom. Kurir, koji je s malim od drva solidarno podijelio kruh i kobasicu, grijao se kraj peći i znatiželjno promatrao svu trojicu starijih.

- Kad bi ovi malo požurili, baš njih briga. On se još mora spustit do Makarske, a bura ka da pojačava.
Mesar je dotle na glas pročitao dopis i sačekao da Lijan kaže „Dobro !" i „Daj malom !"

Izvadio je papir iz mašine i prvi primjerak pružio Iki Bartotoviću-Lijanu, za svaki slučaj. Ovaj je bacio pogled na napisano, kimnuo glavom, nažvrljao nešto kao potpis, presavio dokument nekoliko puta i ugurao ga u svoju žutu oficirsku torbu. Drugi primjerak Mesar je stavio u omotnicu, zalijepio je i predao kuriru. Treću kopiju je pak stavio u ladicu, u arhiv.

- Nu mali, sad trkom i predaj to što prije u Kotarski. Smrt fažizmu! Mali je spremno odgovorio - Sloboda narodu! i požurio kroz vrata. Sad im je samo čekati.

Iako se spuštao rani zimski mrak kurir se spretno s kamena na kamen, po putu koji je već višekratno prolazio, spustio do Makarske i mjesta gdje je stolovao Kotarski NO. Prijavio se stražaru na ulazu i za tren je po njega stigao drug Stipe koji ga je uveo u sobu druga Ante Kačića predsjednika Kotarskog. Uz predsjednika u sobi je bilo još nekoliko članova odbora, mora da su nešto vijećali, dogovarali se, donosili važne odluke.

Iz torbice je izvadio pismo i predao ga drugu Anti koji je sjedio za stolom.

- Druže pijoniru, stiga' si. Bravo, predložit ću te za udarničku pohvalu! Ogrij se kod peći! Dobar je ovaj Lijan, kako samo sluša naređenje i brzo odgovara. Da je više takvih svjesnih drugova. Uzeo je omotnicu i počeo je okretati. Odmah je vidio da s tim pismom nešto nije u redu.

- Gdje je tu žig, zašto na službenom pismu nema žiga?

Razderao je snažnim prstima omotnicu, izvadio pismo i zadubio se u čitanje. Čitanje je potrajalo dulje no što je bilo potrebno za jedan list papira. Drug Ante se nekoliko puta vraćao na početak, klimao glavom i mrštio se.

- Mali, jesl' ti to donija iz Gornji' Brela, to ti je da' Lijan?

- Da, druže Ante.

- Ma Učo, vidi ti ovo!?
Učitelj, koga su protiv njegove volje ugurali u Narodni odbor i nikako se u njemu nije snašao, primakao se stolu, bliže petrolejskoj lampi, izvadio rupčić i prvo obrisao naočale. Primio je iz Antinih ruku pismo i stao ga u sebi čitati.

- Pročitaj to naglas da drugovi čuju!

Učo je počeo polako, sporo se probijao kroz napisani tekst:

- Predmet: Miš izija pečat. Pošto miš izija pečat, pečat nije razumljiv, niti smo mogli da ga pečata(i)mo. Učo više nije bio siguran koje je slovo pisac na pisačoj mašini udario prije "a" pa ga ispravio u "i" ili je bilo obrnuto. Pročitao je s "a" -pečatamo, jače se isticao otisak „a", to je i prvi vokal u abecedi, ali razumije se i jedno i drugo, nisu mogli pečatati, tj. pečatiti, a razlog je opet bio u mišu i njegovoj rušilačkoj raboti. Učo nastavi čitati dalje - jer je miš izija pečat. Vidi Učo da se u pismu ponavljaju dokazi o razlogu koji je spriječio Gornjobrelski NO, što više onemogućio, blokirao, da učine ono što im je bilo naređeno. - Kako vidite daj - opet slovo viška - je miš izija pečat mi nemamo pečat, jer ga je izio miš. Učo je zapanjen stao, zagledao se u napisano i kako više nije imao ništa dodati pročitanom osim neizbježnog zaključka svakog službenog pisma automatski je stao u stav „Mirno" i završio sa „Smrt fašizmu-sloboda narodu!"

U sobi je nastao muk, svi su se stali zgledati, Kačić, partijski sekretar i vojni komesar mrštili su se dok su se oni neukiji pitali u čemu je problem. Lijan je lijepo napisao da im je miš izija pečat i da bez njega ne mogu raditi. Valja im poslati novi i svršena priča. Učo se svladavao da ne prasne u smijeh, a drug Ante i komesar Dušan pitali su se ima li tu nekakav skriveni smisao, trik ili podvala. Zajebava li se to Lijan s njima ili misli ozbiljno?

- Druže komesaru, što ti misliš o tom pismu?

Komesar Dušan Milošević, vojni kadar, kojeg su se svi bojali, jer su sumnjali da je zapravo pripadnik OZNE, nedavno je stigao avionom preko Visa iz Srbije. Nije dugo razmišljao, brzo je odgovorio, mora on zadržati autoritet oficira kojeg šalje Đeneralštab Jugoslovenske armije.

- Drugovi, meni tu nešto smrdi . Treba formirati komisiju i ispitati sve okolnosti!

- A što misliš ti druže sekretaru?
Kako sekretar Partije drug Jure Šimatović nije bio siguran u to što da misli odlučio se na spasonosno rješenje.

- Učinit ćemo kopiju pisma i odaslat je na mišljenje u Split Oblasnom NO drugu Baji. On će najbolje znati što će s njim.

I pismo čiji predmet je bio - Miš izija pečat - a sadržaj - Miš izija pečat. Pošto miš izija pečat, pečat nije razumljiv, niti smo mogli da ga pečata(i)mo, jer miš izija pečat. Kako vidite daj je miš izija pečat mi nemamo pečat, jer ga je izio miš. Smrt fašizmu-Sloboda narodu - otisnulo se prema Splitu, odatle dalje preko Visa i Barija za Beograd i u - povijest.

Lijan je dobio vrijeme koje je priželjkivao i u tom čekanju se prosvijetlio.

- Kad je miš moga' izist pečat kamoli ne bi moga izist pršute, omastit brk slaninom i sirom, uvaljat se u kukuruzno brašno, čak možda liznut i uje. Vidiš, bogati, to ne znan. Voli li miš uje ili ne? Kad ga zapitaju šta je s kontribucijom, tako to zovu revolucionari, a narod jednostavno otimanjem, reći će im da su je izili miši. Onoliko koliko skupi to će ima dat, minus ono što NO potroši za svoje potribe, a ostalo su - pojeli miši. O tom „mišjem ostatku" će se pobrinuti, već će se on nekako snać' s tim."

Uskoro se taj Lijanov recept proširio po cijelom Biokovlju, pa sišao na more, dopro do Splita i Zadra pa u oslobođene krajeve, onda je slijedio osloboditelje, prelio se u sve krajeve bivše Jugoslavije i zaustavio se tek pred prijetećim tenkovima Angloamerikanaca koji su kod Trsta zaustavili napredovanje miša preko Versajske granice u kapitalizam. Ali s dolaskom mira u Jugoslaviji nije došao kraj toj mišjoj navali, mišja groznica je jačala svakom godinom mira da bi pred devedesetu dostigla endemsku snagu. Činilo se da će raspadom Jugoslavije ta pošast prestati, da će se novoosnovane države osloboditi te napasti, ali miševi su i danas najveći narodni neprijatelji, miševi i danas izjedaju najveći dio državnog prihoda.

Što se dogodilo s našim junacima s početka priče? Dosegli su u svom kraju, a i šire, značajne društveno-političke položaje, materijalno su ojačali, spustili se na obalu mora, sagradili prostrane kuće, poslali djecu na fakultete i osigurali im budućnost. Sad su u mirovini, u svojim se prostranim kućama, mogli bi ih zvati i malim hotelima, bave turizmom. Zimi, kad nema turista i kad nisu zaposleni, skupe se kod jednog od njih, uglavnom kod Lijana, u njega je najveća kuća i konoba. U konobi uz pršut i crnjak prepričavaju svoje životne zgode. Najdraže su im one iz rata. U priči je najglasniji Lijan koji je s godinama izgubio granicu između zbilje i naknadne dogradnje te zbilje. Njegova prisjećanja uvijek završavaju pričom o mišu i mišjoj naravi kojoj je glavni dio sebičnost i proždrljivost.
- Nu, nemate vi pojma 'judi kakva vam je miš beštija. Taj vam ije sve-meso, kruv, brašno, pršut, slaninu, sir, cukar, papir, kožu, robu, vunu, drvo...Ma nima ča ne ije. Ne'š mi virovat, vidija sam ga na svoje oči, ije čak i - papar. Frcaju mu suze iz očiju, al' jeba mu pas mater, ije li papar, ije.

Miroslav Međimorec

Sub, 19-10-2019, 07:52:53

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.