
Boris Domagoj Biletić
(1957.)
JESEN S VUKOVAROM I TIŠINAMA HRVATSKIM
Što da činim s besjedom u grlu?
Riječima potkožnim.
Da vjerujem?
(Nikad sâm u tihoj kiši.)
Poslao bih pismo izdajničko
koje vrvi siromaštvom ufanja. Bih.
Tebi, najdraži,
gorska stijeno sred ovog diluvija
bezimenih.
Srijemsku kašu zemljanu i krvavu,
svoju utrobu ako prosuti želim podno
jedinog prijestola moga načetog srca,
u blato moga naroda?
Kriste,
ovdje tuku još i gromovi.
I komu sada pisati, na samom noktu od svih napuštene,
obećane vječnosti?
Ljiljana Matković-Vlašić
(1938.)
ZVIJER TEŠKO OSTAVLJA SVOJ BRLOG
i ptica gnijezdo.
A kako tek čovjek dom svoj
koji je za njega svet.
Utjelovio si se Kriste
u tisućama izbjeglica
diljem ove zemlje.
I kucaš na naša zatvorena vrata.
Tko ih širom otvori,
bit će blagoslovljen.
(1991.)
Željko Knežević
(1943.)
DANI MASLINOVIH GRANČICA
Uzmi ih, s ruke Krista rastu.
U krv naroda
rasute s istoka, rasute sa zapada.
Vrijeme je zločina.
Uzimam prvi, uzimam
jednu grančicu i listove
brojim, svjetlo zeleno.
Ukriž polažu mrtve u grob,
u grob od leda, u grob od kamena,
ali što vrijedi?
Vrijeme je zločina.
Uzmi ih, jedna uz drugu
s ruke Krista rastu u svoje
zeleno vrijeme, u nevrijeme.
Ivica Jembrih
(1939. – 2022.)
NA KALVARIJE
Koracam od postaje do postaje.
Ranjeni Sin čez bol me presenéti.
Mučím. Rieči, kak ste nieme.
Nemrem, Isuse, tu zloču razméti.
A Ti – imel si snagóču tiešiti
i one buoge Dižmuše
obiešene krej sebe.
Ti si veruval
vu otkupljénje grieha
i žertve.
Ti si znal:
svietem ohola smieha
ne bu vladal
Poncijuš Pilatuš
šteri prepústil je Tvoje tiele
na milost i nemilost kervnikem.
O Bože, vnoge noči su mi biele:
I moj narod na potu je Golgote;
nie ga bile Veronikina ropca
na stolietne te kalvarije.
Mi ufame se vu Te:
za cieli sviet si patil
i patiš.
Spušča mi se pregnanička
vukovarska soza
vu serce viečnoga terpljenja,
življénja
i nadanja.
Fala Ti če bu jemput konec
tega stradanja.
(1995.)
Dubravko Horvatić
(1939. – 2004.)
ANNO DOMINI 1991.
U zoru sa strahom otvaram prozor:
pod oknom možda leži iznakažen leš.
Koga li su noćas opet oteli, koga li ubili,
koja li kuća opet osta bez oca, bez sina?
Gospodine, razoren je i tvoj dom, a Mati tvoja
bez krune, bez ruku, na raskrižju vapi u nebo.
Je li to tvoje godina, Gospodine,
kad nasrću na nas sotonski jahači?
Ali se ufam u silu tvoje pravde, Gospodine:
pod njima već se crni ponor crni
a mi ćemo opstati.
(KRIST u hrvatskom pjesništvu od Jurja Šižgorića do naših dana: antologija duhovne poezije; izabrao i priredio Vladimir Lončarević, Verbum, Split, 2007.)