Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

MARIJA

Marijo, ja u tebi gledam svoju majku
i svaku majku
            I ja mislim često
na onaj bol u tvom licu što se javi
kad tvoj se porod stade odvraćat od tebe

Ja znadem da si gledajući gdje ga gubiš
poželjela da nikada ga ni rodila nisi
i da je vječno pod srcem ti ostȏ

I znadem i to da si u čas raspinjanja
više htjela živog sina pokraj sebe
no mrtvog Boga

           I da si na koncu
svih muka i svih boli vidjela svoj poziv službenice
i smjerno prignula se pod zakonom koji tako hoće

Nikola Milićević

(1922. – 1999.)

DA SAM BIO

Strašna pustinja. Kako sam u nju zapao?
Bojim se: neću se izvući. Jedem korijenje
već danima, vodu s kamenja pijem. Zraka je
dovoljno. Bar to. Ali snaga je iscrpna.
I morat ću pasti. Trljam mišiće i gazim
i neću da stanem, ne mogu. Što da radim?
U stabla urezujem znakove, slova. Po kamenu
udaram i grebem. Stope utiskujem u ilovaču
duboko i očajno, da budu jasne, moje.
Netko će proći, sigurno, istom sudbinom,
istim zlom, i nek vidi. Neka zna da sam
ovdje prošao, da sam bio. – Samo to.

Slavko Mihalić

(1928. – 2007.)

POSLJEDNJA VEČERA

Samo mi znamo kako posljednji put
nismo bili svi za stolom.
Ta jedino smo gledali
praznine među nama i u sebi.
Nada je bila samo grijeh
a događaji su ionako tekli mimo nas
uz daleki žamor mnoštva
što samo sebe odvodi na stratište.

Jedan po jedan odmicali smo stolice
gluhi u strašnom redoslijedu.
Odviše smo dobro znali što svakog od nas čeka
odmah iza vrata.
Išli smo nijemi, bez stiska ruke,
pozdrava.
Sve će to jednom bolje ukrasiti drugi
umjesto nas.

I da se dogodilo čudo
tko je od nas mogao tražiti
da još jednom sjednemo za isti stol.
I tako smo više dali
nego što smo imali.
Samo je još zlotvor sumnje
mogao dokrajčiti
naše prorijeđene redove.

Šime Vučetić

(1909. – 1987.)

PJESMA O MUČENICIMA

Je li ono tuži zelen-šuma
za lastama koje odletješe
il za suncem koje u brijegu zaspe?

Il za danom koji se smrknuo
i srećama koje odmagliše
i momama koje se udaše?

Je li ono tuže stara polja
za zelenim svojim maramama,
stara debla za svojijem krošnjama?

Il pučine za svojijem bonacama,
za igrama jata od jedara
i raskošem rumenih jutara?

Niti ono tuži zelen-šuma,
za lastama koje odletješe
ni za suncem koje u brijegu zaspe,

nit za danom koji se smrknuo
ni za srećam koje odmagliše,
ni za momam koje se udaše,

nit pučina za svojijem bonacama,
ni za igrom jata od jedara,
ni raskošem rumenih jutara.

Nego ono tuže zelen-šume,
stara polja i ravne pučine,
za svojijem sinjim sinovima,
koje žbiri silom zatvoriše,
mučenički grozno izmučiše,

i satanski iznakaziše
i gospodski izlomiše.

Branimir Bošnjak

(1943. – 2016.)

GONETANJE

mi gonetači znakova nismo više čisti
pogađamo sve tamne crte
teške opasnosti ljudsku nesreću
zbrajamo sve većom jasnoćom
umnažamo strah i nikome
ne možemo pomoći
ljudska se priroda uzobijestila
očekujući od onih koji zatiru ljudski rod
odgovore i uput
liječenje duše ne ide više jednostavno
tisuće bi htjele u tijesan raj
lupaju zvekirima i razvaljuju vrata
razbijaju skromni namještaj
gaze kruh i prolijevaju
dragocjeno vino
sjaj zlata i ljubav spram stvari
pomutila je razum i najspremnijima
kako otići u pustinju i izdvojiti
tanku koru svijesti
iz nadolazećeg kaosa
nije li nam suđeno samoću
pronaći u najžešćem mnoštvu
u podivljalim zvonima pronaći blagost
proljetnog lahora
ništa ne znajući i ne očekujući poboljšanja
ne mogavši pomoći najhrabrijima
i ne odvrativši zločince
od njihova nauma
kakve nam je svrhe onda gonetanje
i pogađanje opasnosti
kad vidimo samo zlo i čitamo tragove
rasapa u svakoj duši
i kad puta iz tame nema
jer sve je potrošeno
pa i nada koja je sada samo riječ

(ANTOLOGIJA HRVATSKOGA PJESNIŠTVA od davnina pa do naših dana, sastavio Ante Stamać; ŠKOLSKA KNJIGA, Zagreb, 2007.)