Vlado Vlaisavljević

(1900. – 1943.)

VJETAR U NOĆI

Vjetar, putnik bez konaka,
Sâm ulicom razgovara.

Od duboka mu glasa
Svjetiljke žmirkaju
Ko pospane skitnice
Buđene svakog časa.

Kasnije vrata groblja otvara.
Zaviri, i u iskopanom se grobu
Smiri do svitanja.

Ivo Kozarčanin

(1911. – 1941.)

PRED KIŠU

Čuj žalostivi govor kiše u lišću javora u mraku.
Ti, koji si sve izgubio, koga čekaš pod
prozorom, za kojim nikoga nema? Kisne
šešir zaboravljen na grani. Džbun smilja
tužno mlati vjetar. Ti, koji misliš, da sve znaš,
zar zbilja ne znaš, da vrijeme već davno
stoji na istom mjestu? Voda šumi.
Vlažnim tabanima kiša ide preko svega,
što je bilo. Za uglom, u noći, samo,
čeka te tvoje djetinjstvo. Možda jedino
pregršt trešanja da ubereš u voćnjaku
tuđem? Ili da se zakitiš ivančicama?
Ostavi ruku na stolu, svu večer kiša pada.
Tko ti je to obećao, da ćeš biti sretan?

Milivoj Slaviček

(1929. – 2012.)

DA MI NETKO BUDE DRUG

Da mi netko bude drug dok pada kiša
treba da čuje
kako kisne prazan trg ili neki put ili naprosto neki zaselak
Ili je potrebno da ima mirno lice koje govori da smo ljudi
i da smo negdje nešto zaboravili ili načuli ili vidjeli
i da nešto stoji pripovijeda i kisne ili samo šuti ili dolazi pod kišom
i sad ne znamo gdje zapravo i što

Jure Franičević-Pločar

(1918. – 1994.)

ZDENCI

Zdenci su oduvijek bili strpljivi, smireni i duboki.
U njima smo skrivali muk muka
jauk sna i ljubav propetu.
Zdenci su uvijek obilovali milošću, samilošću i ženama
čije su grudi bile bijele kao mramor
kose teške i cvrkutave.
Zdenci su uvijek bili puni dobrote
i žeđ nije silazila s njihovih kruna.
Oni su sahranili naše prve pjesme.
Oni su vidjeli naše najgušće suze.
Oni su zatvarali naše zgrušane strahove
da ih ne vide kupci ni trgovci.
Oni su uvijek bili naši crni vidici i naše nagnuto nebo
jedro zvjezdano, svjetlucanje bezdano.
Ja ne znam gladi i ne znam tako prostrane boli
koja nije našla mjesta u tami zdenaca.
Naginjali smo se nad njih kao nad krilo materino
da bismo vidjeli svoje oči
u času koji se nije mogao ponavljati.
Zdenci! U vama dršću duše naših mrtvih.

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

SVRATIŠTE SUB IOVE DIVO

Katkad mi se sluči ispod debla sjesti,
kroz sumračan život milost mi se javi:
crpsti dlanom s vrela, šumsku bobu jesti,
snivati pod zvijezdom, spavati u travi.

Tmaste zagonetne misli šumom vrve,
poziv da se podam svojim bogovima;
ovo bojno polje gdje se sav duh rve,
dugo vitko tijelo ispružiti tlima.

Oj, i ja sam biljka; lišen želje rasti.
Oj, i ja sam život, cvasti ću u vrtu.
Nemam biti veći, samo oči pasti,
upiljene u tu zatravljenu crtu.

Svladao sam, nebo, tvoje nepogode,
budi miran pokrov povrh zemnog loga.
Pusti da se moja voća u snu rode,
pusti da me prožme iz tla strepnja mnoga.

Da je gradski krevet, soba nema daha,
ovdje kose trake urese mi vezu.
Šaraju mi pređu sitna zrnca praha
i od skritog Bijesa ćutim prisnu jezu.

Tako shvaćam zemlju, vlažnu grudu smeđu,
ja bez kraja nevin i tek s njome grešan.
I kad spustim vjeđu, kičmom slasti pređu,
sutradan ću biti svjež i žedan, ješan.

I u tvojem oku, Zemljo, nisam smiješan.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)