Stojan Vučićević

(1941. – 1989.)

MOST

Od mene do tijela (nek mi krv oprosti)
Uvijek lažne kosti davno trule plime
Prerezan na dvoje ne znam tko me mosti
Što sam kad se zovnem: jeka ili ime

Sve je manje vode, ni korita nadi
Mogao bih skoro među sebe leći
Zovneš li mi ime odjeknut će jadi
S onu stranu mosta gdje ne mogoh prijeći

Tito Bilopavlović

(1940.)

PRVA ŠETNJA

Tko nam je usmjerio korake?
Ili tajnu našu volju ne znamo
da promičemo.
Crteži na zidu
sanjaju kretnje
iščezlih djevojčica,
zatim zbrkano groblje
kojim se poigralo vrijeme.
Polje kamilice pa dah šume.
Već je umor u stopalima
i meso ležaj ište.
Jesmo li umakli gradu
što gmiže za nama
penjuć se do mjesta
gdje ljubimo se
na život i smrt.

Branislav Zeljković

(1927. – 2002.)

ANTE PORTAS

Koji se ne rađa, ali se može vratiti.
Hoću li biti dostojan, da mi prišapne poljubac,
od kog se zamire? Vjeverice ganuše moje srce
zeba u žutom, s kosim očima, sa ćubom što se čudi
valjda tihom padanju lišća i slapu sutona
koji me potapa.

Jer su posvećeni oni koji žive
u ćućenju grijeha, ja se plašim
poniznosti u prnjama. Ona mora biti bogata
rajska ptica kaluđerskog skrušenja,
jer i naša čestitost samo je sirovina –
neizbrušena točilom jaukanja.

Podignimo se iz niskosti kao trava
na kojoj smo ležali s nevoljenom ženom;
pokajmo se najviše zbog onoga što ne znamo,
jer je svaki novi korak novi ugao,
nova šifra nepoznate govornica, –
jer je uzvišenija od nas tekućina breskve,
koja je sazrela.

Škripa točkova, koja dopire iz kotline,
naučit će me, kako treba umirati.
   – Naša hitnja na ravnom, naša nostalgija na okukama! –
   razbijena u meni Jecajem Zvona, što je Tišina,
   padanje Noći, lepet Arhanđela, Molitva.
   – Budi krotka, da budeš velika, kad počneš padati u
                                                                       prazninu,
   dušo moja, krijesnice nad izubijanim livadama.

Nikola Martić

(1938. – 2013.)

TVOJE RIJEČI U NAJLJEPŠIM LOMAČAMA DUHA

Glasovi neba, čuli smo vas, zar to nisu zaboravljene
pjesme naroda, zaboravljeno doba u naglosti proljeća

Slavne naše pjesme po zavjetnim međama, i zvijezde
dana  vidjele  su  zastave  vjetrova  nad  našim  pustim  domovima

Smrt nas je pohodila,
evo, smrt nam je gost

Grobovi očeva u miru svjetlosti, i vode zavičaja u
miru svjetlosti

Neka žive tvoje riječi u budućim pjesmama, tvoje slavne geste
ljubavnice u mojim napjevima

Sinovi rođeni u doba narodnih nemira, i kćeri rođene u doba
sjetve usjeva

Sve  do  sinje  zemlje,  tuđinske,  gorjele  su  naše  stope  prognanika

Samo božanskom ćudi ljubavnica mogle su nas spasti naše
dugokose majke, zaštitnice govora i loze običajne

A cvijet javni sunce objašnjava

Čuješ li, glasovi noći u otajstvu doba, kao uzvanica
pozna, drago vrijeme na pragovima

Vrijeme proslavljeno prije nas,
prije svih nas
i tužnih pjesama o nama

Ne boj se, ako nas je nebo divno preskočilo u luku
mi smo jedini koji to osjećamo

I najveća istina živih za nas je tako beznačajna stvar.

Zvonimir Golob

(1927. – 1997.)

TVOJ DIO ZRAKA

Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajedničkom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živiš i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš
drugi će htjeti sve što si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)