Šime Vučetić

(1909. – 1987.)

ZA SUNCEM

Siđe do prozora sunce,
polako i lukavo siđe,
ali me ne zove,
nego se nijemo žari
od ruža i kruha.

I otiđe od prozora sunce
prema svojim širokim
prijateljima i lukama nebeskim,
ko zna zašto
i kako li uvrijeđeno!

I stanem sam samcat
ko da sam tamna voda bez dna,
bez svijetlih riba i prostora
ispunjenih svečanim usnama.

No odjednom iz dubine moje,
iz tamnih voda bića,
javlja se sunce, (sunce!),
u početku sitno kao dječji kružić,
što raste kao sama praskozorna svjetlost
iznad ljubica planina
i lakih maglica.

I raste sunce u meni,
i ja ga zovem, i ja ga kumim,
ja ga preko obala dozivam
da mi dođe na sastanak.

Zovem sunce kao čovjek,
gospodar mašina, putova i svemira
zovem ga kao čovjek,
ama zovem sunce, zovem, zovem
ko da sam nesretan u utrobi lijepe žene,
ali, ne znam kako je sve to,
ja uzalud cijelog života zovem sunce
i kao da se nitko ne odaziva.

Danijel Dragojević

(1934. – 2024.)

JESEN

   Ne kupi lišće žuto i crveno, i ono koje leti.
   Ne kupi više.
   Nastaviš li, doći ćeš do kraja večeri i do jutra.
   Umorit ćeš se.
   Tvoje su ruke male, ova je jesen bez kraja, svuda gdje
kreneš nastavlja se.
   Ne kupi više, sve je ovo tvoje, i ono lišće koje još nije
niklo i sad je na nevidljivim granama.

Boro Pavlović

(1922. – 2001.)

BORIK

Sjećam ih se dobro, kad su bili mali,
kad su bili mali, sasma mali bili.
Dok su, jedva, mali, na noge se stali,
dok su sunce lili, dok su vodu pili.

Sjećam ih se jošte, dok su bili mali,
na padini kosoj, na vrutku vidika.
Mislio sam: rastu, a svaki se šali,
to je tek, onako, ljepota, zbog slika.

Poslije, kad sam prošo istim onim putem,
rado sam ih gledo i milovo granje,
bilo mi je čudno, ko da sam vilovo,
trčeći ko jelen, s rašljama ko sanje.

Bio sam još zelen, bio sam još bodar,
milo sam ih njiho i gledo gdje rastu,
mislio sam, vidiš, ne smeta nam vihor,
a bijeli im snijeg baš uzdušast jastuk!

Šetam sada opet.
Ja postajem manji. Oni će se popet.
Večer nešto sluti. Ja se nečeg bojim:
Da ne rastu oni to nad grobom mojim?

Dobriša Cesarić

(1902. – 1980.)

KAD BUDEM TRAVA

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim
U crve i zemne grude.

Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.

Ništa mi neće ostat od uma,
Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha
Da slušam tišinu svojega šuma.

Ako me tada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa –
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.

Zvonimir Golob

(1927. – 1997.)

TAKO PADA SJEKIRA

Govori se da dolazi vrijeme studeni,
praznine i samoće, stiže vjetar obilazeći
dvostruku šumu i gusta kiša
dira svojim hladnim jezikom
čelo zemlje. Budi tu, pored mene
kao moja ruka, otvorena, da bih tobom primio
ono što me očekuje. Dati i uzeti,
ista riječ u koju ulazi ljubav
kao u postelju.
Kome pripada čovjek ako ne tebi, nježnosti,
kome ljubav ako ne onima
koji podižu lomaču na kojoj gori još uvijek
srce zemlje?
Kao da nisam rođen, kao da sam već umro
skriven u nekoj ruži, u snu koji drugi sanja,
u groznici bilja, u vodi ili zraku
koji ćeš ti udahnuti prije nego odeš.
Govori se da stiže vrijeme studeni,
ali sudbina sviju samo je moja sudbina,
a bol sviju ne postaje veća. Smrt za sve
samo je smrt za mene i stoga hoću da postojim
da bi postojalo sve što vidim:
mravi sa svojim primjerom koga se plašim,
zvonjava, hljeb, miris žene,
nago voće bez posljedica, neka znanost,
nesreća, bol ili zvuk trube u blatu,
da bi postojao svijet, historija ili poljubac
i ti, konačno, moja ljubavi, moje promuklo
zvono, moje područje ograđeno žicom
uz koju se uspinje
talas neba.
Govori se da stiže studen, vrijeme praznine,
ali ja ne očekujem ništa jer ono dolazi
ja već imam boreći se, da bih pao jednoga dana
tiši nego dok sam govorio
riječi koje jedino ti nisi čula.
Tako se ruši stablo drvosječa.
Tako pada sjekira!
Tako snijeg koji čekam.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)