Rikard Jorgovanić

(1853. – 1880.)

DRVO LJUBAVI

Visoko vam je drvo ljubav
Ko jablan – više, mnogo više,
Na njegovih se vitih granah
Umjesto ptice zvijezda njiše.

I sunašce i mjesec blijedi
Tek onda cijelim žarom sijeva,
Kad preko lišća toga drva
Na žalostan se svijet osmijeva.

I blago onom, kom je dano
Uživat radost a pod njime:
Je l' slijep? Tad vidi rajske bašte,
Je l' gluh? On čuje serafine.

Irena Vrkljan

(1930. – 2021.)

ZALJUBLJENI DAN

Ovaj je dan
kao otkinut list,
samo tišina
i zrak i ti,
on je zarobljen
u velikoj krletki sunca
koju si nosio kroz ulice,
ovaj je dan uhvaćen
u mrežu tvog lica
i ne može izići iz tebe,
ne može se otkotrljati
poput lopte
natrag do mojih nogu,
on je ptica
koja ne diše,
koja se ne čuje,
njega naprosto nema.
Ovaj sam dan izgubila
kao što se gube ključevi,
kao što se topi snijeg,
ili zaboravljaju prijatelji,
i ja se više ne sjećam
njegova okusa,
njegove obline,
ti si iz njega sve izbacio,
sasvim si ga očistio,
ispraznio prozračio,
taj dan
zbog toga lagan,
poletio je poput balona
nekamo izvan mene,
da bi postao oblak ili kap kiše,
taj dan,
bez mirisa, trajanja i boje
potpuno se osamostalio
i ostavio je za sobom
samo tebe.

Milivoj Slaviček

(1929. – 2012.)

O LJUBAVI I O MOJOJ LJUBAVI

Jedina je budnost spuštenih kapaka
ljubav,
i ona me, najzad, budi.
Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.
Ljubav i ja u krevetu
lutamo njenim kosama.

A njena je put miris sna. Strast sna.
Njene su oči duša sna. Toplina sna.
Osmijeh je njen zastava sna. Pravac sna.

Mi, ljubeći se, prijateljujemo.

Meni je jeka potrebna!

Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,
i želja diše slikama melodija, nutrinom melodija.

Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,
veče osamljuje,
jer veče je ljestva ljubavi,
i ja se po njoj penjem do suza.

Meni je potrebna moja jeka,
njoj je potreban moj glas.

Ljubav me budi,
Ljubav me gleda iz kave,
i žlica je začuđena.

A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,
i kažiprst ljubavi mjeseci su,
namjere.

Ja nestajem,
prelazim u njezinu blizinu.

Josip Pupačić

(1928. – 1971.)

ZALJUBLJEN U LJUBAV

Volio sam je
kao travu
i kao jasenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prste nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju, u čijim se kosama
migoljila magla,
nju, čiji je vrat
skladni snop sita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.
Jer se svlačila kao zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sa je kao ženu,
ko dijete,
ko brata,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju, vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Gustav Krklec

(1899. – 1977.)

JEZERO

Mliječno srebro kaplje sa nebeskog svoda
jezerom, što sanja na dnu riđih šuma.
Plovimo u ljubav. I nebo, i voda,
i obale kruže, mutno, iznad uma.

Nevesela jesen: kako nisko lete
oblaci kroz granje, kupine i trnje,
i dok veče tanke paučine plete
brazde našeg vesla bivaju sve crnje.

Sav prostor pred nama spušta se i plavi,
pepeljaste sjenke padaju i rastu –
samo divljim krikom ponekad se javi
zaljubljena zvijer i buljina u hrastu.

Mi smo tako sami u svojoj slobodi,
spaseni od zbilje i svjetlosti danje
ko zvijeri u šumi, talasi na vodi,
kao ptice, cvijeće i usnulo granje.

Plovimo u ljubav, i sve tiše, tiše,
zagrljeni, nijemi, sklapajući oči,
slušamo ko pjesmu neke drage kiše
kišu sna i mraka u jesenjoj noći.

To jezero nije od ovoga svijeta,
ni mi nismo svjesni niti znamo, da li
plovimo već bezbroj beskonačnih ljeta,
ni kuda nas nose vjetrovi i vali.

(ZLATNA KNJIGA HRVATSKOG PJESNIŠTVA OD POČETAKA DO DANAS, Treće, prošireno izdanje, sastavio: Vlatko Pavletić, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.)