Oton Iveković, Pejzaž s makovima, 1923.

Mato Marčinko (T. J. H. Mar)

(1925. – 2010.)

ZRAČNO PUTOVANJE

Na čas sam iznad svih vjetrova
                                         što pušu unakrižno.
Dopuštam si maleni odmor
na susjednom planetu.
Krenuh dalje tragom zmije, zmajskim putem,
                                                        ranjav na peti,
i tu sam, u sudaru gromova, nestao.
Čuh samo nebo kako diše
i ništa više.

BIJEG IZ NAZOČNOSTI

Odletjeli su orlovi
potjerani ledom
s plavih pašnjaka

Pod pijeskom ukroćena bura

Slijepe oči
iskopane nožem
stakle se na dlanu
orošene nevidjelicom

Jutro je
mrtvih čvoraka

Plačite za vodom
Plačite za vatrom
Plačite za zrakom
Plačite za zemljom

Sve što ostaje od nazočnosti
samo je kamen skloništa
izjeden tijekom vremena
Pijte
posijani
da zorite za srpove
Preživjet će
jedino zalutali

U krajeve trava i rijeka
nosio teret
smiješka dječjeg
nepoznata hramovima

Vrijeme se
zaulariti ne da

Svima se čini
da ima
jedna zemlja
obećana zemlja
Premalena je za plijen
Zasijaše je kostima
Zaraženi selidbama
gazimo travu
i mjesec u jezerima

Jutro je
živih gavrana

Ostaje
na kraju puta
između neba i zemlje
okus kajanja
ostaje
progonstvo
Protjerani iz zaštitnička kruga
iz tijela žene
iz sebe
stojimo
zavezanih ruku

Gušterica među kamenjem
spomen na trave
Vraćaju se Ždralovi
noseći južnu svjetlost
za ukras Paunova
Javimo dolazak
lavljom rikom
međuzvjezdanim Orlovima
Nad ovim nebom
sja drugo sunce
za našu zimu
za naše
noći

RATNI KONJ

Odjekuju kopita ispod rosnih stabala, šume
napuštene od zvijeri odzvanjaju gluhoćom grobnice.
Magla u grivi kao svadbena vrpca,
žalobna magla
iznad livada uspravnih kopalja.

Šljem do šljema u njedrima zemlje
naslagani kao dinje za prodaju, ali kupaca nema.
U šupljini očišćenoj od svih pogleda,
u hodnicima bijelih zidova,
posrću mravi pod težinom slamki
na kružnu putu smrti.

Ni strnište ni oranice ni pustinje ni obale
gdje možeš stati, ima li gdje nema tijela,
da noga čvrsto zagazi, bezbrižna u hodu,
po tragu žedna jelena u trku za košutom.
Na svakoj stopi zemlje jedno tijelo,
pod petom
tijelo.
Tijela
puna usta.

Konj kaše kroz bitke, zauzdan ularom,
izmjenjuju se jahači na oznojenu sedlu,
vise zobnice prazne kao osušena vimena,
o staji se misli potajno
šušti kukuruz
u jasenovim jaslama.

Posljednji pijevac u popaljenom selu
budnicu trubi, zora je.
Tovarni koji i mazge silaze k rijeci,
čuje se oružja zveket, predstraže zovu,
zijev razteže vilice sna, kotao
vojniku priča o izgubljenu ognjištu.

Konj osta bez jahača.
Nad grobom gospodara svu noć probdi on.
Pred jutro, s dalekih pašnjaka,
njisak uzburka jezero.
Nestrpljivo kopito razbudi breze,
konj zbaci sa sebe sedlo i uzde,
gol kao prvog dana
hržući odjuri livadama.

ODPOR

Srce koljeno nije, da se saviti dade,
razgori u njemu vjetar spepeljen žar i vatru,
prepušteno sumnji ne ostaje nikad bez nade,
kucat će iz zemlje, kad nepokorna ga zatru.

Sprži potkova željezom na nakovnju ga vruća
i osušeno visi u samici na stropu.
Snagu mu ne samo daje svežanj drugoga pruća
jako je samoćom svojom kao i u snopu.

Preklano noktom mraka na mesarskomu panju,
krklja posljednjom snagom na dlanu ubojice.
Slanom zagušeno krvlju, zgrušanom u klanju,
javlja se iz jame krikom nesvladane ptice.

Na koplje nabodeno pred pukom krvoždernim
muči se u mulju mrlje pregažena stida.
Htjela bi bijedna rulja učiniti ga bijednim,
no uraslo je čvrsto u uleknine zida.

Sluša iz tamnih šuma glasove poginulih.
Za svetkovine dano na vatri gori Vrača.
U opkop natjerano iza bedema trulih
izdalo sebe nije na sijev i zamah mača.

U ratu sa samim sobom na dnu vlažna rova,
kad svijest i svaka vjera polagano se hlade,
kremenom užeženo zaiskri rubom snova.
Srce koljeno nije, da pokleknuti znade.

RIJEČ, GOSPODINE

Kao da je izrečena u pustinji
kao da se je oriječila bezglasno
kao da je iz neozvučena rječoslovlja

ne čujem je

Prislanjam uho na gromobrane
kožu pržim na strujovodima
u kuli osluškujem zvona
ne glasa se

Vulkanskim ždrijelima se provlačim
po urušenim je tražim spiljama
u bezdane se spuštam
ne prijekuje

Bez nje živjeti ne mogu
već stoljećima se navješćuje
došašću se radujem

Čekam požudan

Vihorima je istjerujem iz šuma
munjama je cijedim iz oblaka
valovima je domamljujem iz mora
pritajila se negdje

Nisam ni znao koliko je presudna
spoznao sam njenu neobhodnost
do sam je tražio

postoji li ovozemaljska

Bez nje me guši u grlu
nijema osušila su mi se usta
glas je bezglasje

recite mi da ne umrem uzalud

Kadkada pomislim nje i nema
možda ona samo u legendi živi
izgubio joj se trag

sustao sam tragajući za njom

Kao da se je pretvorila u kamen
kao da se je istopila u vatri
kao da je utamničena iza sedam pečata

nije se odjelotvorila

Sušim se nad presušenim izvorom
blagoslov kiše ne rosi moje polje
žeđam pod slapom

jednu riječ

Samo jednu i jedinu
samo nju ni jednu drugu
samo jednom i jedanput

šapni mi, Gospodine

NANOVO NASELJAVAM ZEMLJU

Sadim stabla u betonskim pukotinama
ovrbljujem potok koji je probio
                           čelični oklop cijevi
zakupljujem smetišta za buduće lugove
automobilska groblja
                          pobrježuljčujem busenjem

I u toj zemlji koju sam oteo pustoši
osvojivši je za svoju nastranu sklonost
                         ljubitelja prirode
nastanjujem ptice
ptice
ptice

PROLJEĆE

Iznenada uđe u me,
na dlanu, gledam, sja i svijetli,
uznemireni vjetri šume,
javljaju se opet pijetli,

gori drijenak rubom vjeđa,
jelen bijeli u dnu vida,
propinju se snagom leđa,
pogled ide preko zida.

Razilaze se međe grada,
zapljuskuje noge trava,
titravi me nemir svlada.
S ceste zrači spokoj krava.

U proljeće, kad sijede glave
u pijesku rišu arabeske,
gromovi se jutrom plave
na orošenu runu freske.

Na proplanku zlatna kiša
toči oči, rosi čelo.
U prstima zvuk se stiša.
Čujem, slušam samo vrelo.

U nepoznatom nama pupa
drvored rujan kao žena,
nagnut nad gluhoćom klupâ,
satkan od sjenâ i od trena.

Plamenovi teku okom,
uzburkani na čas klonu.
Kretnje žude vrtnju skokom
umrtvljene snom u zvonu.

Djeca, čipke, suncokreti
u odrazu vodoskoka.
Kadkad vrabac s neba sleti,
zamlači se torzo boka.

Kamo dúgo, gdje ste laste
iznad mlinskog vodopada,
gdje trstika uz jaz raste,
na pojilo idu stada.

Nestvaran sam svome tijelu,
obuzme me mlaka slutnja.
Osluhnuh pod rebrom strijelu,
brenči trpko kao lutnja.

U proljeće crna ptica
na počinak kratak slijeće.
San oprži umor lica.
Brod za suncem na put kreće.

U proljeće. U proljeće.

NA KLUPI

Nebo i stabla i ti ptico negdje
u plavu uronjena mliječ
popodne kadkad za postojanje vaše
mlaku osjetim nježnost

Naučite me vrapci zvoniti u zvono
maslačka koji livadu nadkriljuje
Tratina sam sav za bosi hod
odkosom polegla šturku

NEPRILIKE S RUŽOM

Iznenada se ukaže
okrvarivši plot putenim crvenilom
ruža bez korjena
ruža niočemuviseća
ruža varalica

Pod peteljkom joj je
                             nebo
izglačanih nabora

Otvara se nevidljivu poljupcu
prepuštena trenutku

Okreće se
oko osi povjetarca

Sve oko nje se smanjuje i stanjuje
poravnjavaju se zemaljske izpupčine
udaljavaju se mora sa svojim olujama

Čista svjetlost bez natruhe krajolika
svemir sužen u ružu

Razružuje se u latice
čarobnica dana
razoružava bezazlenim cvjetanjem

I odjednom se obezružuje
kad je već bila
nadohvat

NOĆURAK

Noćurak
cvijet nevin sam po sebi
osuđen na noćno cvjetanje

I tko bi
tko bi pravedan ga
smio obezcvijetiti
samo zato
što je noćurak

jer on u noći cvjeta žuto
jer on u noći cvjeta crveno
jer on u noći cvjeta šareno

I to što se njegovi cvjetci ne vide
i to što je on prisiljen cvjetati noću
i to što je on noćurak
je li to razlog
da ga se odreknemo

je li to dovoljno
da ga izključimo
da ga ne iznoćimo
da ga još više unoćimo

ZA KOGA PJEVAŠ PTICO

Za koga pjevaš ptico
                    kad su ti spalili gnijezdo
                    osjeverili jug

Za koga pjevaš ptico
                    kad su te ukrletkili
                    oduzeli ti sunce

Za koga pjevaš ptico
                  kad su ti ugrabili ptića
                  tuđoj ga podmetnuli majci

Mrtvima pjevam pokoj
bezvođu pjevam vodu
zgarištu pjevam mladice
živima pjevam budnicu

(MOLITI NEBO, Mato Marčinko, Matica hrvatska, Biblioteka Pleter, Zagreb 1995. – iz zbirki MJESEČEV ZAVIČAJ, T. J. H. Mar, HKD sv. Jeronima, Zagreb 1979. i NOĆURCI U KRAJOLIKU, T. J. H. Mar, HKD sv. Jeronima, Zagreb 1981.)